Kraljev govor (film)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Kraljev govor
Kings speech ver3.jpg
Originalni poster za film
Režiser Tom Hooper
Producent Iain Canning
Emile Sherman
Gareth Unwin
Scenarist(i) David Seidler
Uloge Colin Firth
Geoffrey Rush
Helena Bonham Carter
Guy Pearce
Derek Jacobi
Michael Gambon
Timothy Spall
Muzika Alexandre Desplat
Žanr Drama, biografija
Kinematografija Danny Cohen
Montaža Tariq Anwar
Produkcija UK Film Council
See-Saw Films
Bedlam Productions
Distributer Momentum Pictures (UK)
Premijera 24. decembar 2010.
Trajanje 118 minuta
Zemlja Ujedinjeno Kraljevstvo
Jezik Engleski
Budžet 15 miliona $
Zarada 138,7 miliona $[1]

Kraljev govor britanski je historijski dramski film u režiji Toma Hoopera a scenarij je napisao David Seidler. Colin Firth glumi kralja Đorđa VI, koji, kako bi se mogao izliječiti od mucanja, posjećuje Lionela Loguea, australskog logopeda, koga glumi Geoffrey Rush. Njih dvojica postaju prijatelji jer rade zajedno, a nakon što se njegov brat odriče prijestolja, novi kralj se oslanja na Loguea kako bi mu pomogao napraviti svoju ​​prvu ratnu radio poruku o britanskoj objavi rata Njemačkoj 1939. Seidler je istraživao život Đorđa VI nakon što je i sam prevladao mucanje tokom svoje mladosti. On je počeo pisati o odnosu između monarha i njegovog terapeuta još od 1980-ih, ali na zahtjev udovice kralja, kraljice Elizabete (Kraljice Majke), odgođeno je snimanje sve do njene smrti 2002. On je kasnije preradio svoj scenarij za pozorište kako bi se usredotočio na odnos između dva protagonista. Devet sedmica prije početka snimanja, Logueova bilježnica je bila otkrivena čiji su citati uključeni u scenarij. Većina snimanja se odvijala u Londonu, i oko Britanije od novembra 2009. do januara 2010. Film je, između ostalih, australska koprodukcija, i prvi je australski film koji je osvojio Oscara za najbolji film.[2]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Princ Albert, vojvoda od Yorka (kasnije kralj Đorđe VI), poznat svojoj porodici kao "Bertie" (Colin Firth), drugi sin kralja Đorđa V, drži govor na stadionu Wembley, u prisustvu svoje supruge Elizabete (Helena Bonham Carter). Njegovo mucanje vidljivo uznemiruje hiljade slušalaca u publici. Princ pokušava nekoliko neuspjelih tretmana i odustaje, dok vojvotkinja ga nagovara da vidi Lionela Loguea (Geoffrey Rush), australskog logopeda. Na prvom sastanku, Logue zahtjeva da se obraćaju jedan drugom svojim kršćanskim imenima, što je bilo kršenje kraljevske etikete: Logue govori Princu da će ga on odsad zvati Bertie. Isprva, Bertie je nerado primio tretman, ali Logue se kladi s njim u šiling da on može savršeno čitati i daje mu Hamletov monolog "Biti ili ne biti" da čita naglas, uz muziku koja je tako glasna da ne može čuti samog sebe. Logue snima Bertiejevo čitanje na gramofonsku ploču, ali uvjeren da je mucao cijelo vrijeme, Bertie odlazi ljutit, izjavljujući da je njegovo stanje "beznadno." Logue mu daje snimak kao uspomenu.

Kralj Đorđe V i njegovo godišnje Božićno obraćanje naciji; približni datum fotografije: Božić 1934.

Nekoliko godina kasnije, 1934, nakon što kralj Đorđe V (Michael Gambon) drži svoj božićni govor, on objašnjava svom sinu važnost medija za modernu monarhiju u opasnoj međunarodnoj situaciji i izjavljuje da će Bertiejev stariji brat, David, princ od Velsa, donijeti štetu porodici i zemlji ako se popne na prijestolje, te zahtijeva da se Bertie počne pripremati, počevši sa čitanjem očevog govora. Nakon bolnog pokušaja da to učini, Bertie sluša Logueov snimak i čuje sam sebe kako recitira Shakespearea tečno, iznenađujući samog sebe i vojvotkinju.

Bertie se vraća Loguevom tretmanu, gdje rade zajedno na opuštanju mišića i kontroli disanja, dok Logue oprezno istražuje psihološke korijene mucanja, što predstavlja mnogo neugodnosti za razdražljivog Bertieja. Ipak, Bertie otkriva neke od svojih pritisaka iz djetinjstva, među kojima je i njegov strogi otac; represija njegove prirodne ljevorukosti; bolnim tretmanom s metalnim udlagama za njegova koljena; dadilju koja je više voljela njegovog starijeg brata, koja je išla tako daleko da je namjerno štipala Bertieja na svakodnevnim prezentacijama pred njegovim roditeljima, tako da je plakao, a njegovi ga roditelji više ne bi željeli vidjeti i, što je za ne vjerovati, nije ga ni hranila adekvatno ("Trebalo je mojim roditeljima tri godine da to primijete", kaže Bertie), te smrt njegovog mlađeg brata, princa Johna 1919. Kako liječenje napreduje, Lionel i Bertie postaju prijatelji.

Kralj Đorđe V umire iznenada 20. januara 1936. i dok se David, princ od Velsa (Guy Pearce), uspinje na prijestolje kao kralj Edvard VIII, on želi da oženi Wallis Simpson (Eve Best), američku raspuštenicu, što je izazvalo ustavnu krizu. Na zabavi u Balmoral Castleu, Bertie ističe da Edvard ne može oženiti razvedenu ženu i zadržati prijestolje, nakon čega Edvard optužuje brata za srednjovjekovne mjere kako bi se dokopao prijestolja. Bertie je gluh na optužbe, nakon čega Edvard oživljava njegove mane iz djetinjstva i ruga mu se izgovarajući "B-B-B-Bertie".

Na svom sljedećem tretmanu Bertie nije zaboravio incident. Nakon što je opisao dijalog i značenje Davidove ludosti s Wallis Simpson, Logue insistira da Bertie mora biti kralj. Ogorčen, Bertie optužuje Loguea za izdaju i ruga mu se što je promašio glumačku karijeru i njegovo nisko porijeklo, uzrokujući razdor u njihovom prijateljstvu.

Colin Firth i Helena Bonham Carter u sceni iz filma

Kada je kralj Edvard VIII bio prisiljen odreći se prijestolja kako bi se mogao oženiti, Bertie postaje kralj Đorđe VI. Osjećajući se uzbuđenim s novom titulom, novi kralj shvata da on treba Logueovu pomoć, te on i kraljica ga posjećuju i izvinjavaju mu se. Lionelova supruga je zapanjena kada je zatekla kraljevski par u svom skromnom domu. Kad kralj insistira da Logue zauzme mjesto u kraljevoj loži tokom njegove krunidbe u maju 1937. u Vestminsterskoj opatiji, nadbiskup Canterburyja dr. Cosmo Gordon Lang (Derek Jacobi) sumnja u Logueove kvalifikacije. To započinje novi sukob između kralja i Loguea, koji objašnjava da on nikad nije tvrdio da je doktor i da je samo počeo prakticirati govorne terapije neformalnim liječenjem vojnika koji su doživjeli šokove od eksplozija u posljednjem ratu. Dok kralj još nema pouzdanja u vlastite sposobnosti, Logue sjeda na tron svetog Edvarda, nakon čega se kralj naljuti na njega zbog njegovog nepoštovanja. Kralj tada shvata da je on sposoban isto kao i oni prije njega.

U septembru 1939, nedugo nakon britanskog proglašenja rata s Njemačkom, Đorđe VI poziva Loguea u Bakingemsku palaču da se pripreme za njegovo radijsko obraćanje zemlji. Kad su se kralj i Logue kretali kroz palaču ka malom studiju, Winston Churchill (Timothy Spall) otkriva kralju da je i on, također, jednom imao govornu manu, ali je pronašao način kako da to prevlada. Kralj drži svoj ​​govor kao da su on i Logue sami, koji mu pomaže za vrijeme cijelog govora. Nakon toga kralj izlazi na balkon palače sa svojom porodicom, gdje mu hiljade razdraganih građana aplaudira.

Na završetku filma objašnjava se da, tokom mnogih govora koje je držao kralj Đorđe VI za vrijeme Drugog svjetskog rata (1939-1945), Logue je uvijek bio prisutan. Također se objašnjava da su Logue i kralj ostali prijatelji, te da je kralj nagradio Loguea medaljom Kraljevskog viktorijanskog reda 1944. Ova visoka čast od zahvalnog kralja, koja je dodijeljena Lionelu, daje se samo onima koji su napravili djelo zasluga za monarha.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Oskari[uredi | uredi izvor]

BAFTA[uredi | uredi izvor]

Zlatni globus[uredi | uredi izvor]

  • Colin Firth - najbolji glumac

Britanski nezavisni film[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji britanski nezavisni film
  • Colin Firth - najbolji glumac
  • David Seidler - najbolji scenarista
  • Geoffrey Rush - najbolji sporedni glumac
  • Helena Bonham Carter - najbolja sporedna glumica

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji film - nagrada Udruženja filmskih kritičara Phoenixa, Londona, nagrada "Gaudi", "Goya", "Nezavisni duh"
  • Colin Firth - najbolji glumac - nagrada Udruženja filmskih kritičara Austina, Chicaga, Floride, Kansas Cityja, Londona, Los Angelesa, New Yorka, Phoenixa, San Franciska, Toronta, Vancouvera, Washingtona DC, nagrada "Empire", "Satelit", Međunarodni filmski festival u Palm Springsu
  • Geoffrey Rush - najbolji sporedni glumac - nagrada Udruženja filmskih kritičara centralnog Ohija, nagrada "Chlotrudis"
  • Tom Hooper - najbolji režiser - nagrada Udruženja filmskih kritičara Londona, nagrada David di Donatello, nagrada Udruženja američkih režisera
  • David Seidler - najbolji scenarista - nagrada Udruženja filmskih kritičara San Franciska, nagrada "Satelit"
  • Najbolji strani film - nagrada Japanske filmske akademije
  • Jenny Beavan - najbolja kostimografkinja - nagrada Udruženja kostimografa
  • Alexandre Desplat - najbolja muzika - nagrada "Grammy"
  • Nagrada "Robert" - najbolji ne-američki film [1]

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

Lionel Logue cirka 1930.
  • Guy Pearce igra Edvarda VIII, starijeg brata Đorđa VI. Pearce je ustvari sedam godina mlađi od Firtha.
  • Derek Jacobi je prethodno portretirao vladara koji se borio s govornim manama u BBC-TV mini serijama Ja, Klaudije. Jacobi je također igrao Alana Turinga na West Endu, Broadwayu i u televizijskom filmu. Turing je također patio od mucanja i bio važna figura u pobjedi Saveznika u Drugom svjetskom ratu. Jacobi je također glumio u Dead Again, u kojem je igrao lik čije je dijete patilo od mucanja.
  • Kralj George je imao prvi uspješan pokušaj govora recitirajući Hamletov govor "Biti ili ne biti". Mnogi članovi glumačke ekipe su se pojavljivali u prijašnjim produkcijama Hamleta. Jacobi je igrao glavnu ulogu u Hamletu, princa od Danske, nasuprot Claire Bloom kao Gertrude. Osim toga on je igrao Princa u više od 400 nastupa u pozorištu. Jacobi je kasnije igrao Klaudija u Hamletu, u kojem je Timothy Spall igrao Rosencrantza. Geoffrey Rush je igrao Horacija u australskom pozorištu. Helena Bonham Carter igrala Ofeliju u Hamletu.
  • Snimanje se morao odvijati po rasporedu Helene Bonham Carter, pošto je ona također snimala film Harry Potter i Darovi smrti: prvi dio i Harry Potter i Darovi smrti: drugi dio.
  • Uloga kralja Đorđa VI napisana je za Paula Bettanyja. Bettany je odbio ulogu kako bi mogao provesti više vremena sa svojom porodicom, a kasnije je priznao da mu je bilo žao zbog te odluke. Firth je ubačen umjesto njega i dobio je Oscara za svoju ulogu.
  • Rush i Firth također su glumili zajedno u filmu Zaljubljeni Shakespeare, u kojem je Mark Williams glumio lika s jakim mucanjem.
  • Scenarist David Seidler je rekao za kralja Đorđa VI:

To je bio mucavac koji je bio kralj i morao je držati radijske govore u kojima je svako slušao svaki slog koji je on izgovarao, zato je to učinio sa strašću i intenzitetom.

  • Muzika koja se mogla čuti tokom završnice filma dok je kralj Đorđe VI držao radio govor je drugi stavak allegretta Beethovenove 7. simfonije. To se često koristilo u filmovima koji su željeli postići prizore krvoprolića i tuge.
  • Australski glumac Guy Pearce razlikuje se od drugih što se pojavljivao u filmovima koji su zaredom osvajali Oscara za najbolji film: to je bio ovaj film i pobjednik iz 2009. Narednik James. Max Glickman također je radio na oba filma kao snimatelj.
  • U dobi od 73 godine David Seidler postao je najstariji scenarist koji je osvojio Oscar za najbolji originalni scenarij.
  • Firth je osvojio Oscar za najboljeg glumca za ovaj film, a ovo je bila njegova druga nominacija. Firth je bio uzastopno nominiran kao što je bio nominiran godinu prije u istoj kategoriji za dilm Jedan čovjek, ali je izgubio od Jeffa Bridgesa sa njegovim filmom Ludo srce. Bridges je također bio nominiran u ovoj istoj kategoriji u godini kad je Firth osvojio, za film True Grit.[1]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Kraljev govor je priča o čovjeku koji je bio prisiljen govoriti svijetu s mucanjem. To mora biti jako bolno za onoga ko mucanjem govori drugoj osobi. Suočiti se sa radio mikrofonom i znati da te cijelo Britansko carstvo sluša mora biti zastrašujuće. U vrijeme govora spomenutog u ovom naslovu, četvrtina Zemljine populacije je pripadala carstvu, i, naravno, većina u Sjevernoj Americi, Evropi, Africi i Aziji je slušala - i sa posebnom pažnjom Njemačka.

Režiser Tom Hooper donosi zanimljivu odluku sa svojim setovima i vizualizacijom. Film je uglavnom snimljen u interijerima, a većina od tih mjesta su duga i uska. To je neobično za historijske drame, koje naglašavaju zamah i veličanstvo i tako dalje. Ovdje imamo duge hodnike, duboku i usku glavnu kontrolnu sobu BBC-ja, sobe za koje se čini da su izrazito duguljaste. Pretpostavljam da on evocira uske, stisnute zidove Albertovog grla dok se bori da izusti riječi. Film u velikoj mjeri predstavlja glumce Colina Firtha, formalnog i pristojnog, i Geoffreyja Rusha, velikog i rastrganog, u psihološkoj borbi. Helena Bonham Carter, koja može biti nemilosrdna (kao u filmovima o Harryju Potteru), ovdje je ispunjena milosrđem, taktom i ljubavlju za svog supruga; to je žena koja je postala mnogo voljena Kraljica Majka u naše doba, i umire u 2002 u 101. godini života.

Na kraju filma, ono što ovdje imamo je superiorna historijska drama i snažna lična drama. I dvije suprotne ličnosti koje ostaju prijatelji do kraja njihovih života.

Cilj Kraljevog govora jest da nas učini brižnim, najdublje što je moguće, o govornoj mani britanskog monarha. Ovo je tema koja, sve do sada, nije zavrijedila našu najveću fanatičnu pažnju, ali režiser filma, Tom Hooper, i njegov scenarist, David Seidler, ciljaju da nas drže u tom pravcu. Osoba u pitanju je bio Albert Frederick Arthur George, poznatiji kao Bertie, ili vojvoda od Yorka, ili kasnije, kralj George VI. Rođen kao ljevak 1895, bio je prisiljen da koristi desnu ruku. Kao krivonogo dijete, on je nosio korektivne longete na nogama. Mnogo toga je ostavilo dječaka da se osjeća neugodno u vlastitom tijelu, ili bilo gdje drugdje. Nije ni čudo što je mucao. U velikoj mjeri, film je sam po sebi lojalan, jedna od onih komedija bezazlenog uvjeravanja u kojima se britanci uvijek ističu.

– Anthony Lane, New Yorker[4]

Hooperova neizmjerno zabavna drama jednog razdoblja, šeta se tankom crtom između umjetničkog djela i komercijalnog filma, ozbiljne drame i karte za uveseljavanje gomile.

Scenarist David Seidler, koji je isprva trebao režirati film, pronalazi zanimljivu strategiju za tekst i njegove glavne likove, s naglaskom na tek započetu eru masovnih komunikacija, kada su tada novi mediji radijskih i filmskih žurnala ponudili direktniji, neposredniji i djelotvorniji odnos između lidera i njihovih sljedbenika. Pisac Seidler i režiser Hooper jasno daju do znanja da nove komunikacije traže stjecanje novih vještina, kao što su harizmatična prisutnost, jak i uvjerljiv glas, i jasna, artikulirana i elokventna poruka. Poput filma Kraljica, u suštini Kraljev govor je drama uvjeravanja, reafirmacije, i prihvaćanja, koja se jasno odmiče od mučnih i provokativnih pitanja.

Naslov filma ima dva značenja: doslovno označava fizičku manu, ali figurativno. Drama završava uzvišeno i na zadovoljavstvo publike, kada Đorđe VI daje milozvučan, emocionalni govor na radiju na samom početku Drugog svjetskog rata.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]