Moja lijepa gospođice

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Moja lijepa gospođice
RežiserGeorge Cukor
Producent
Scenarist(i)
Uloge
MuzikaAndre Previn
Žanr
KinematografijaHarry Stradling Sr.
MontažaWilliam H. Ziegler
ProdukcijaWarner Bros.
DistributerWarner Bros.
Premijera25. 12. 1964
Trajanje170 minuta
ZemljaSAD
JezikEngleski
Budžet17 miliona $
Zarada72 miliona $[1]

Moja lijepa gospođice američki je mjuzikl snimljen po drami Pigmalion Georga Bernarda Shawa. Film je osvojio 8 Oskara među kojima je i Oscar za najbolji film. Režirao ga je George Cukor 1964, a glavne uloge su tumačili Audrey Hepburn kao Eliza i Rex Harrison kao prof. Higgins.

Radnja[uredi | uredi izvor]

Henry Higgins (Rex Harrison), arogantni, temperamentni profesor fonetike, hvali se svom novom prijatelju, pukovniku Pickeringu (Wilfrid Hyde-White), da može naučiti bilo koju ženu da priča "ispravno" i da je može predstaviti kao kneginju. Osoba koju bi trebao tome naučiti je Eliza Doolittle (Audrey Hepburn), mlada prodavačica cvijeća koja ima užasan cockney naglasak. Pickering je zaintrigiran i kladi se da Higgins nije u stanju to uraditi; Higgins prihvata Elizu da podučava besplatno kao izazov njegovim sposobnostima. Elizin otac Alfred P. Doolittle (Stanley Holloway), čistač po zanimanju, stiže tri dana kasnije, da zaštiti čednost svoje kćerke, ali u stvarnosti samo da izmami nešto novca od Higginsa, i dobija pet funti. Higgins je impresioniran njegovom originalnošću, prirodnim darom za jezik, a naročito njegovom neučtivošću. (Doolittle to objašnjava sa: "Ne može ih priuštiti!").

Eliza prolazi kroz mnoge faze govornog treninga, kao što je pričanje sa kamenčićima u ustima i pokušava da izgovori rečenicu: "U Hertfordu, Hampshireu, uragani rijetko pušu" bez propuštanja slova 'h'; potom da izgovori "Kiše u Španiji pretežno padaju u ravničarskim dijelovima". Isprva, ona ne napreduje nimalo (zbog Higginsovog strogog pristupa učenju), ali baš kad su se Higgins i Pickering zamorili od svega i već skoro odustali, Higgins se smekšava i drži govor o ljepoti i historiji engleskog jezika. Eliza pokušava još jednom i konačno "uspijeva"; ona momentalno počinje da priča akcentom visoke klase. Higgins je vodi na prvi javni nastup u Ascot Racecourse gdje ostavlja dobar utisak sa svojim lijepim manirima, da bi iznenada počela da priča svoj vulgarni Cockney akcent. Najveći uspjeh se desio kada je Eliza pozirala kao tajanstvena dama visokog staleža na plesnoj zabavi, uprkos neočekivanom prisustvu mađarskog stručnjaka za fonetiku kojeg je trenirao Higgins. Higginsov strogi tretman Elize, naročito njegova nezainteresovanost za njenu budućnost, primorava je da napusti sve, ostvaljajući ga razočaranim njenom nezahvalnošću. Nakon njenog odlaska shvata da je prosto navikao na njeno lice. Zaboravljajući svoj negativni stav o ženama, Higgins traži Elizu sljedeći dan i pokušava da je nagovori da mu se vrati. Nastaje žučna rasprava i njegova bivša studentica ga ponovo odbija. Higgins se vraća kući, i uporno predviđa da Eliza neće moći bez njega i da će mu se vratiti puzajući. Međutim, njegov bijes popušta i šta mu preostaje da samo sluša snimke njenog glasa sa starog fonografa na kojem su snimljene njene lekcije. Ali Higgins je prijatno iznenađen, Eliza mu se ponovo vraća.[1]

Uloge[uredi | uredi izvor]

Nagrade[uredi | uredi izvor]

Oscari[uredi | uredi izvor]

BAFTA[uredi | uredi izvor]

Zlatni globus[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji film
  • Rex Harrison - najbolji glumac
  • George Cukor - najbolji režiser

"David di Donatello"[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji strani film
  • Audrey Hepburn - najbolja strana glumica
  • Rex Harrison - najbolji strani glumac

Ostale nagrade[uredi | uredi izvor]

  • Najbolji strani film - nagrada Udruženja filmskih kritičara Španije
  • George Cukor - najbolji režiser - nagrada Udruženja američkih režisera
  • Rex Harrison - najbolji glumac - nagrada "Laurel"
  • Najbolji film - nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka
  • Rex Harrison - najbolji glumac - nagrada Udruženja filmskih kritičara New Yorka

Zanimljivosti[uredi | uredi izvor]

  • James Cagney prvi je dobio ponudu za ulogu Alfreda Doolittlea. Kad se on povukao u posljednjoj minuti, uloga je dodijeljena čovjeku koji je imao tu ulogu na Broadwayu, Stanleyju Hollowayu. Peter O'Toole, Cary Grant, Noel Coward, Rock Hudson Michael Redgrave i George Sanders bili su u planu da dobiju ulogu Higginsa prije nego što je Rex Harrison konačno izabran da ponovi svoju brodvejsku ulogu.
  • Jack L. Warner isprva nije želio da Harrison ponovi svoju teatarsku ulogu kao Higgins pošto je gledao Kleopatru i mislio je da je glumac izgledao previše star da bi mogao privući Audrey Hepburn da se zaljubi u njega. Peter O'Toole bio je u konkurenciji za ulogu Higginsa, ali njegov zahtjev za zaradu bio je previše visok.
  • Warner je platio 5,5 miliona dolara za kupovinu autorskih prava u februaru 1962. Ovo je bio rekordni iznos novca plaćen na filmska prava za bilo koju intelektualnu svojinu, da bi kasnije taj rekord bio prestignut 1978, kad je Columbia platila 9,5 miliona dolara na filmska prava za Annie.
  • Hepburn je bila prva od glumačke ekipe koja je saznala za vijest o atentatu na predsjednika Johna F. Kennedya; Audrey je vijest objavila odmah nakon snimanja pjesme "Wouldn't It Be Loverly?" 22. novembra 1963. Ekipa je primila ovu vijest sa zaprepašćenjem.
  • Kad je Rexu Harrisonu dodijeljen Oskar, on je posvetio nagradu svojim "dvjema lijepim gospođicama", Audrey Hepburn i Julie Andrews pošto su obje igrale ulogu Elize Doolittle sa njim.[1]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Elizin bijeg iz 'niže klase', osmišljen od strane Higginsa, revolucionarni je čin koji dramatizira kako je 'superiornost' bila naslijeđena, a ne zarađena. To je lekcija koja je primjerena za sva društva i genijalnost 'Moje lijepe gospođice' jeste u tome što je to ujedno velika zabava i velika polemika. Još uvijek nije priznat utjecaj ovog filma na stvaranje feminizma i klasne svijesti 1914, kad je 'Pygmalion' imao teatarsku premijeru, 1956, kad je imao premijeru kao mjuzikl i 1964, kad je premijeru imao film.

Cukor ne pokušava sakriti teatarsko porijeklo ovog filma; štaviše, on slavi neprirodnost svojih scena, postavljajući svoje likove u savršeno dizajnirani vještački svijet. Svaki kadar ovog filma iz 1964. govori o Cukorovoj veličini i posvećenosti - to je adaptacija koja postaje potpuno lična kroz snagu svojih dobro uklopljenih scena.

– Dave Kehr, Chicago Reader[3]