Nadnica za strah (film)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Nadnica za strah
Poster filma Nadnica za strah.jpg
Originalni poster filma
Orig. naslov Le salaire de la peur
Režiser Henri-Georges Clouzot
Producent Raymond Borderie
Scenarist(i) Henri-Georges Clouzot
Jérome Geronimi na osnovu istoimenog romana Georgesa Arnauda
Uloge Yves Montand
Charles Vanel
Folco Lulli
Peter Van Eyck
Muzika Georges Auric
Žanr drama, triler
Kinematografija Armand Thirard
Montaža Madeleine Gug
Etiennette Muse
Henri Rust
Distributer Distributors Corporation of America
Criterion Collection
Datum izlaska 22. april 1953.
Trajanje 148 minuta
Zemlja Flag of France.svg Francuska, Flag of Italy.svg Italija[1]
Jezik Francuski, španski, engleski, njemački, italijanski, ruski

Nadnica za strah (franc. Le salaire de la peur) je francusko-italijanski dramski triler snimljen 1953. godine u režiji Henri-Georges Clouzota, u kojem glavnu ulogu tumači Yves Montand. Film je snimljen na osnovu istoimenog francuskog romana iz 1950. godine autora Georgesa Arnauda. Radnja filma se dešava u Meksiku kada se jedna naftna bušotina u vlasništvu američke kompanije zapalila, pa kompanija zapošljava četiri radnika evropskog porijekla, koji su bili u očajnom finansijskom stanju, da prevezu dva kamiona prepuna nitroglicerina preko zapuštenih planinskih cesta. Nitroglicerin je bio potreban da bi se ugasio požar na bušotini. Film je Clouzotu donio međunarodnu slavu, i omogućio mu da kasnije režira Đavolice (Les Diaboliques). U Francuskoj je film bio 4. sa najvećom zaradom godine sa skoro 7 miliona prodatih karata.[2]Film je prvobitno cenzurisan kada je prvi put prikazivan u SAD-u 1955. godine, dvije godine nakon što je osvojio Zlatnu palmu na Kanskom filmskom festivalu 1953. godine. Veći dio izbačenih snimaka ima veze sa američkom naftnom kompanijom, koja je u filmu nazvana Southern Oil Company, čiji inicijali S.O.C. vizuelno ukazuju na američkog giganta Standard Oil. Ljudi koji vode kompaniju su prikazani kao da nemaju kajanje o zloupotrebi ljudi za svoje ciljeve. Oni zapošljavaju vozače iz sela, jer oni nisu u sindikatu i nemaju porodice, tako da ne postoji niko ko bi se žalio i tužio ako neko od njih pogine. Filmski kritičar James Kendrick ocjenjuje Clouzotov film kao "otvorenu optužnicu prema američkoj poslovnoj praksi, gdje se stavlja profit ispred svega ostalog."[3]

Film Nadnica za strah je uticao na razne druge filmove kao što su Divlja horda i Brzina. William Friedkin, režiser filmova Francuska veza i Egzorcist, snimio je novu verziju Nadnice sredinom 70-ih pod nazivom Čarobnjak u kojoj je glavnu ulogu tumačio Roy Scheider, a većina snimanja se vršila na originalnoj lokaciji. Prema riječima kritičara Jamesa Berardinellia film je izuzetno dobro napravljen, iako je više pažnje posvećeno tehničkim aspektima snimanja nego interakciji likova. Objavljen 1977. godine, ubrzo nakon Clouzotove smrti, film je ujedno bio posvećen čovjeku koji je prvi prenio priču na ekran.[4]

2010. godine, Nadnica za strah je rangirana na 9. poziciji od strane magazina Empire od ukupno 100 najboljih filmova svjetske kinematografije.[5]Trenutno drži vrlo rijedak rejting na spisku filmova sa 100% rejtingom na Rotten Tomatoesu sajtu na kojem je prikupljeno 40 kritičkih osvrta.[6]

Radnja[uredi | uredi izvor]

Upozorenje čitaocu: Tekst koji slijedi mogao bi vam otkriti ključne detalje i završetak radnje ovog djela!

Francuzi Mario i Jo, Holanđanin Bimba i Italijan Luigi zaglavili su se u izolovanom mjestu Las Piedras u južnom Meksiku. Okružen pustinjama, grad je povezan sa vanjskim svijetom samo preko malog aerodroma. Evropljani se nalaze u nezavidnom finansijskom stanju i nisu u mogućnosti da kupe avionske karte. Malo je prilika za zapošljavanje osim kod američkih korporacija koje dominiraju gradom. Jedna od njih je Southern Oil Company (SOC), koja posluje na obližnjim naftnim poljima i posjeduje ograđeni kompleks u gradu. SOC je osumnjičena za nemoralan način poslovanja, kao što je korištenje lokalnih radnika i preuzimanja zakona u svoje ruke, ali mještani su primorani da sve to mirno trpe. Mario je sarkastični korzikanski zavodnik, koji sa prezirom tretira svoju vjernu ljubavnicu Lindu. Jo je stari bivši gangster koji se tek nedavno zadesio nasukan u gradu. Bimba je snažan i miran pojedinac čiji je otac ubijen od strane nacista, koji je i sam radio tri godine u rudniku soli. Luigi koji je Mariov cimer, je veseo i vriedan čovjek, koji je upravo saznao da umire od cementne prašine u plućima. Mario se sprijateljuje sa Jo-om zbog njihovih zajedničkih iskustava dok su živjeli u Parizu. Jo dolazi u sukob sa redovnim gostima kantine zbog njegove borbene i arogantne naravi.

Ogroman požar izbija na jednom od naftnih polja SOC-a. Jedini način da se ugasi požar i zatvori izvor je eksplozija koja bi bila izazvana nitroglicerinom. Za vrlo kratko vrijeme i sa nedostatkom odgovarajuće opreme, nitroglicerin se mora prevesti u kantama natovarenim u dva velika kamiona od sjedišta SOC-a koje se nalazi na 300 milja udaljenosti. Zbog lošeg stanja puteva i veoma nestabilne prirode nitroglicerina, posao se smatrao previše opasnim za članove sindikata zaposlenih u SOC-u. Poslovođa kompanije, Bill O'Brien, zapošljava vozače kamiona iz lokalne zajednice. Uprkos opasnostima, mnogi dobrovoljci iz reda lokalnog stanovništva, privučeni su visokom plaćom: 2,000 američkih dolara po vozaču. To predstavlja bogatstvo za njih, a u novcu se vidi jedini izlaz iz njihovog životnog ćorsokaka. Izbor kandidata se suzio na četiri izabrana vozača: Marija, Bimbu i Luigija, zajedno sa jednim njemačkim državljaninom po imenu Smerloff. Smerloff se nije pojavio na dan putovanja, tako da je Jo, koji je poznavao O 'Briena još iz doba kada se bavio krijumčarenjem, ušao je u igru umjesto Smerloffa. Drugi vozači sumnjaju da je Jo ubio Smerloffa kako bi dobio posao.

Jo i Mario transportuju nitroglicerin u jednom kamionu; Luigi i Bimba su u drugom, sa ukupno trideset minuta razdvajanja, kako bi ograničili potencijal mogućih žrtava. Vozači su prisiljeni da se suočavaju sa nizom fizičkih i mentalnih prepreka, uključujući pojas izuzetno grube ceste, građevinske barikade koje ih prisiljavaju da se klackaju oko truhle platforme iznad provalije, i sa stijenama koje blokiraju put. Jo smatra da njegovi živci nisu više kao što su nekada bili, dok se ostali suočavaju sa Jo-om i njegovim sve većim kukavičlukom. Konačno, Luigijev i Bimbov kamion eksplodira bez upozorenja i oboje ih ubija na licu mjesta. Mario i Jo stižu na mjesto eksplozije gdje samo nailaze na veliki krater koji se brzo napunio uljem iz cjevovoda koji je pukao usljed eksplozije. Jo izlazi iz vozila da pomogne Mariu u navođenju kamiona preko kratera prepunog ulja. Kamion je, međutim, u opasnosti da se zaglibi i tokom mahnitog pokušaja da se ne zaglavi, Mario prelazi preko Jo-a. Iako se vozilo konačno izvuklo iz gliba, Jo je smrtno ranjen. Po dolasku na naftno polje, Mario i Jo su dočekani kao heroji, ali Jo umire i Mario se ruši od iscrpljenosti. Nakon oporavka, Mario se odvozi do kuće u istom kamionu, ali sada bez svog opasnog tereta. On dobija dvostruko veću plaću zbog smrti svojih prijatelja, i odbija šofera kojeg mu je dodijelio SOC. Mario sav ushićen vozi niz planinski put, dok se istovremeno u gradu u kantini održava proslava gdje Mariovi prijatelji željno očekuju njegov dolazak. Mario vozi riskantno i bezobzirno, imajući na umu da je prevario smrt toliko puta na istom putu. Na jednoj krivini on ulijeće prebrzo i ruši ogradu na cesti i survava se u sigurnu smrt. Linda koja pleše u kantini, čini se kao da će se onesvijestiti.

Uloge[uredi | uredi izvor]

Snimanje[uredi | uredi izvor]

Henri-Georges Clouzot je prvobitno planirao da snima film u Španiji, ali Yves Montand je odbi da radi u Španiji zbog fašističkog diktatora Francisca Franca koji je tada bio na vlasti. Snimanje je premješteno na jug Francuske, u blizini Saint-Gillesa, u pokrajini Camargue. Selo koje se moglo vidjeti u filmu je potpuno izgrađeno za film. Snimanje je počelo 27. augusta 1951. godine, a trebalo je da traje ukupno devet sedmica. Međutim, brojni problemi su izbili tokom snimanja. Na jugu Francuske te godine nastala je neuobičajeno kišna sezona, uzrokujući zaglavljivanje vozila u blatu, padanje dizalica i uništavanje pojedinih setova. Režiser Henri-Georges Clouzot je slomio gležanj a Véra Clouzot se razbolila. Snimanje je koštalo 50 miliona franaka iznad budžeta. Do kraja novembra, samo pola filma je bilo završeno. Zbog nadolazeće zime dani su postajali kraći a snimanje je bilo odgođeno za šest mjeseci. Druga polovina filma je konačno završena u ljeto 1952. godine.

Jean Gabin je odbio ulogu koja je na kraju pripala Charlesu Vanelu jer je smatrao da njegovi obožavaoci ne bi voljeli da ga vide kako glumi "kukavicu". Ovo je bila prva dramska uloga za Yvesa Montanda, kao i za Veru Clouzot koja je bila supruga režisera Henri-Georges Clouzota. Ona je glumila u samo tri filma, i sva tri su bila u režiji njenog muža.[7]

Kritike[uredi | uredi izvor]

Preglednik filmova Rotten Tomatoes izvještava da je 100% kritičara dalo filmu rejting "Certified Fresh", na osnovu 40 recenzija sa prosječnom ocjenom od 8.9/10, sa konsenzusom kritičara koji navodi: "Klasik egzistencijalne neizvjesnosti, Nadnica za strah stapa neprekidnu neizvjesnost sa zajedljivom satirom; njegov uticaj se i dalje osjeća na današnje trilere."[8]Film je kritički pozdravljen u svom originalnom izdanju. Bosley Crowther iz New York Timesa, napisao je "da uzbuđenje potpuno proizlazi iz svijesti o nitroglicerinu s kojim se rukuje s oprezom i bez daha. Naprosto sjediš i čekaš za pozorište eksplodira."[9]Godine 1982, Pauline Kael ga je nazvao "egzistencijalnim trilerom. Najoriginalnija i najšokantnija francuska melodrama 50-ih godina ... Kada postoji mogućnost da budeš dignut u zrak u bilo kojem trenutku samo budala može vjerovati da lik određuje sudbinu ... . Ako to nije parabola čovjekovog položaja u modernom svijetu, onda je u najmanju ruku ilustracija toga. ... Nasilje ... se koristi da forsira viziju ljudske egzistencije."[10]Godine 1992, Roger Ebert navodi da "sekvence sa proširenom napetošću u filmu zaslužuju mjesto među velikim ostvarenjima filma."[11]

Slijedi izabrana kritika:

Nagrađen Zlatnom palmom usred zapjenjene kritike američke štampe zbog navodne komunističke propagande, film Henri-Georges Clouzota Nadnica za strah sada se čini mnogo manje kao šund djelo A-klase i mnogo više naliči na duhovnog kuma svakom filmu pogonjenom uzbuđenjima. Vrijeme je neminovno iskorijenilo okolnosti tog vremena koje su pothranjivale politički prijem filma a moderna publika će sigurno prepoznati da svo to zavijanje o antiamerikanizmu govori više o onome koji optužuje nego o optuženom. Ako ništa drugo, film se sada osjeća kao bešćutni poslijeratni (Drugi svjetski rat) film kao druga strana medalje poredeći ga sa Casablancom, u kojem su ljudi satjerani, ne samo u džepove bogataša, nego i u isticanju očaja. Film počinje u gradiću Las Piedras, ogoljenoj, bezbožnoj zabiti u Južnoj Americi gdje je nafta glavni zgoditak, i gdje Clouzot (bez žurbe) uvodi galeriju svojih nevaljalih međunarodnih gubitnika koje čak i nacisti u Argentini ne bi prihvatili. Oni pljuju, kradu odjeću jedan drugom, tretiraju žene kao pse, i svi čeznu za prilikom da zajedno skupe dovoljno sredstava da bi se vratili kući, gdje se nadaju da su svi zaboravili sve što su oni uradili i što je bilo uzrokom njihovog željenog povratka. Za Maria (Yves Montand, pola mrzovoljan, pola homoerotiziran), Jo-a (Charles Vanel), bivšeg nacistu Bimba (Peter Van Eyck), i siromašnog Luigija (Folco Lulli) sa svojim cementom nagomilanim u plućima, šansa dolazi kada na jednoj od ilegalnih bušotina naftnog konglomerata izbija požar i ubija neke od domaćih stanovnika. Nepoželjni uljezi pristali su na masnu platu naftne kompanije kako bi prevezli par velikih kamiona preko nepredvidljivih par stotina kilometara sve do mjesta požara. Njihov posao pretvara se u naporan put kao kroz minsko polje, s tim što su mine natovarene na njihove kamione: Oni imaju zadatak da isporuče masivni teret nitroglicerina na mjesto nesreće tako da posada može izazvati eksplozije i ugasiti požar. Clouzotov brutalni pristup upravo odgovara ovakvoj vrsti scenarija. Za razliku od njegovog uočljivog trilera Đavolice, za koji je potreban barem neki privid razumijevanja sadržaja koji opravdava njegov produženi vrhunac igre mačke i miša, Clouzotov nihilizam još više dodaje ulje na vatru. (Ako su Đavolice Clouzotov pokušaj da hičkokovskim metodama pobijedi Hitchcocka, Nadnica pomalo liči na trilere Howarda Hawksa, samo bez olakšavajućeg prisustva žena.) Doslovno i figurativno, četiri muškarca su izgubiljene duše pogonjene nagonima da idu naprijed, ne zbog njihove vjere u misiju, već zato što nemaju drugog izbora osim smrti, bilo da umru u gradu Las Piedras ili držeći volan pokretne bombe. Kada njihovi nervi počinju da budu sve napetiji i njihovo strpljenje je više puta testirano, Clouzot ih nemilosrdno portretira, dok se Jo pretvara u cmizdreću, nadutu meduzu. (Vanelovo hrabro odstupanje od mediteranskog svađalice prema trbušastom galamdžiji donijelo mu je poseban osvrt u Cannesu.) Iako zvuči perverzno, upravo kod Clouzota naizgled nedostaje razumijevanja koje bi omogućilo da se njih četiri pojavljuju kao ljudi. Naravno, oni su kukavice, očajni su, i nemilosrdno u potrazi za tih 2,000 američkih dolara što znači karta za odlazak kući, ali zahvaljujući Bogu i naftnoj kompaniji Southern Oil, oni su živi. Jedva.

Eric Henderson, Slant Magazine[12]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "Le Salaire de la Peur". British Film Institute. London. Pristupljeno 26.10.2012.. 
  2. ^ "Le Salaire de la peur (1953)". jpbox-office.com. 2014. Pristupljeno 24.10.2014.. 
  3. ^ "The Wages of Fear (La Salaire de la peur)". qnetwork.com. Pristupljeno 24.5.2016.. 
  4. ^ "Wages of Fear (France, 1953)". reelviews.net. Pristupljeno 24.5.2016.. 
  5. ^ "The 100 Best Films Of World Cinema: 9. The Wages of Fear". Empire. 2014. Pristupljeno 24.10.2014.. 
  6. ^ "The Wages of Fear". Rotten Tomatoes. Pristupljeno 24.5.2014.. 
  7. ^ "Trivia na imdb.com". imdb.com. Pristupljeno 25.5.2016.. 
  8. ^ "THE WAGES OF FEAR (1953)". rottentomatoes.com. Pristupljeno 24.5.2016.. 
  9. ^ "The Wages of Fear". rottentomatoes.com. 1 January 1953. Pristupljeno 20.4.2016.. 
  10. ^ Kael, Pauline (1991). 5001 Nights at the Movies. New York: Holt Paperbacks. str. 821. ISBN 978-0-8050-1367-2. 
  11. ^ Ebert, Roger (6 March 1992). "The Wages of Fear Movie Review (1955)". Chicago Sun-Times. Pristupljeno 24 October 2014. 
  12. ^ "The Wages of Fear". slantmagazine.com. Pristupljeno 24.5.2016.. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]