Razlika između verzija stranice "Globalno zatopljenje"

Pregled historije

[pregledana izmjena]

← Starija izmjena Novija izmjena →

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

U redovima

Verzija na dan 31 august 2014 u 21:48

Globalno zatopljenje je pojam kojim se označava fenomen porasta prosječne temperature zraka na površini Zemlje i okeana, izmjerenog i od početka 20. vijeka, te procjene nastavka tog procesa u bližoj budućnosti. Pojam je uveden 1980tih, kada se nauka počela intenzivnije baviti ovim fenomenom. Istraživanjem uzoraka taloga leda iz bušotina na Grenlandu i Antarktiku kao npr. sa stanice Vostok, u to je vrijeme potvrđeno da se Zemlja tokom svoje geološke prošlosti značajno zagrijavala ali i hladila, obično u cikličnom maniru. Tada se aktuelizira i fenomen Globalnog zahlađenja poznat od ranije kroz saznanja o glacijacijama. Stoga Vlada SAD-a svoj program istraživanja klime već od 1990-tih naziva U.S. Global Change Research Program - USGCRP tj. Američki Program istraživanja globalnih klimatskih promjena, a ne samo zatopljenja. Izraz promjene je sveobuhvatan, a važan je jer se u prirodi dešavaju značajne promjene klime u cikličnom maniru ^[1]^[2], te zagađenje atmosfere odnosno biosfere kao jedan od gorućih problema današnjice.

Prema nekim istraživanjima globalno-prosječna površinska temperatura je porasla za oko 0,74 ± 0,18 °C u toku perioda od 100 godina (1905-2005) ^[3]. Međuvladina komisija Ujedinjenih nacija za klimatske promjene (IPCC), koja svoje stavove objavljuje u godišnjim izvještajima, smatra da su antropogeni (tj. uzrokovani djelovanjem čovjeka) gasovi, koji prouzrokuju efekat "staklene bašte" ("staklenika"), najodgovorniji za najveći dio porasta temperature od sredine 20. vijeka do sada ^[3], ali i da su u periodu do 1950tih godina značajan uticaj imali i prirodni fenomeni poput varijacija u količini sunčevog zračenja i vulkanizam, čiji je uticaj od 1950tih do danas upravo suprotan.^[4]^[5] Ovakve osnovne zaključke je podržalo više od 40 naučnih društava i akademija nauka uključujući i sve nacionalne akademije nauka osam najrazvijenijih zemalja svijeta (G8).^[6]

Ovdje treba napomenuti da se naučna dostignuća ne vrednuju glasanjem, već snagom argumenata utvrđenih naučnom metodologijom. Demokratski principi primjereni su političkim predstavnicima koji odlučuju o usvajanju neke kratkoročne ili dugoročne politike odnosno strategije na osnovu naučnih saznanja, ako o tim saznanjim ne postoji veće neslaganje (kontroverze) unutar naučne zajednice. Pokušaji donošenja strategija na osnovu globalnog zagrijavanja uzetog izvan konteksta opštih globalnih promjena klime, izazvali su kontroverzu. Tako se samo u SAD-u preko 30.000 naučnika odlučilo na samoorganizovanje potpisivanjem peticije(en) kojom izražavaju protivljenje u debati i traže od svoje Vlade da odbaci Kyoto Protokol. Ostaje nepoznato zašto se IPCC nikada nije osvrnuo na tu brojku potpisnika, budući da se u javnim izjavama njegovi predstavnici često pozivaju na razne cifre, od "2500-4000 naučnika iz preko 150 zemalja koji podržavaju zaključke IPCC-a" uprkos činjenici da se oni nisu nikada izjašnjavali nego učestvovali u izradi i recenziji izvještaja, te uprkos činjenici da se preko 700 naučnika iz cijelog svijeta jasno izjasnilo da ne podržava jednostran pristup problemu.^[7]

Kompleksni klimatski modeli korišteni u istraživanjima na koja se poziva Izvještaj IPCC-a za 2007., pokazuju da će prosječna globalna temperatura površine planete porasti za oko 1,1 do 6,4 °C tokom 21. vijeka.^[3] Nepreciznost ovakvog predviđanja dolazi od samih modela koji se koriste pri procjenama, u zavisnosti od klimatske osjetljivosti modela i korištenja različitih naučnih pristupa kao i procjena budućih ispuštanju gasova koji stvaraju efekat "staklene bašte" (uglavnom ugljik dioksid). Ostale nepoznanice uključuju varijacije zatopljenja i s njim povezane promjene od regije do regije širom planete. Iako se većina studija usredsređuje na period do 2100. godine, prema nekim studijama očekuje se da se globalno zatopljenje nastavi i nakon tog perioda čak i kada bi se ispuštanje gasova zaustavilo, a iz razloga što okeani posjeduju veliki kapacitet za temperaturnu povratnu spregu i što ugljik dioksid ima dug vijek trajanja u atmosferi.^[8] Druge studije opet smatraju da će povećanje globalne temperature dovesti do porasta nivoa mora i promijeniti količinu i šemu padavina, vjerovatno povećavajući suptropske pustinjske regije.^[9]

Političke i javne rasprave u vezi sa samim globalnim zatopljenjem se nastavljaju bez odgovarajućeg odgovora za rješenje problema. Debatirane opcije uključuju smanjenje emisije stakleničkih gasova; prilagođavanje smanjenju štete uzrokovane zagrijavanjem, a špekulira se i o tzv. geoinžinjeringu kojim bi se npr. velike količine tih gasova ubrizgavale u prirodne podzemne šupljine. Većina vlada je potpisala i ratificirala Protokol iz Kjota usmjeren na smanjivanje emisije stakleničkih gasova. Na konferenciji UN-a COP15^[10] koja je održana u Kopenhagenu od 6. do 18. decembra 2009 godine, nije postignut obavezujući^[11] međunarodni protokol s ciljem izvršavanja obaveza iz Kyoto protokola, što je izazvalo burne polemike i proteste^[12].

Uzroci

Klimatske promjene na Zemlji su odgovor na vanjske uticaje, uključujući one vezane za stakleničke gasove i varijacije u kretanju Zemlje u orbiti oko Sunca,^[13]^[14] promjene u sunčevoj aktivnosti i vulkanske erupcije.^[15] Učinak nijednog od navedenih faktora nije trenutan. Termalna inertnost okeana na Zemlji i spori odgovori ostalih posrednih učinaka znači da Zemljina trenutna klima nije u ravnoteži. Pojedine studije pokazuju da čak i ako bi se staklenički gasovi stabilizirali na nivoima iz 2000 godine, i dalje bi se nastavilo zagrijavanje za otprilike 0,5 °C.^[16] Globalno zamračenje, odnosno postepeno smanjenje intenziteta direktnog Sunčevog sjaja na površinu Zemlje, moglo bi djelimično ublažiti globalno zagrijavanje od kraja 20. vijeka. Naučnici su procijenili s pouzdanošću od 66-90% da su efekti izazvane aerosolima, uz vulkansku aktivnost, usporili globalno zatopljenje, kao i da bi staklenički gasovi prouzrokovali dosta veće zatopljenje.^[3] Dosta spominjano širenje ozonskih rupa je po nekima povezano sa globalnim zatopljenjem, međutim značajna korelacija nije dokazana.

Efekat staklenika

Uzroci nedavnog zatopljenja su područje detaljnog istraživanja. Prema nekima, postoji naučni koncenzus da je porast atmosferskih stakleničkih gasova uzrokovan ljudskim djelovanjem i da je izazvao veći dio zatopljenja posmatrano od početka industrijske ere do danas, pri čemu ovo zatopljenje ne može biti zadovoljavajuće objašnjeno samo prirodnim uzrocima.^[17] Ovi uzroci bi trebali biti najjasniji za period od posljednjih 50 godina, pošto je to razdoblje industrijskog procvata kada se desilo najveće povećanje koncentracije stakleničkih gasova i za koje postoje najpotpunija mjerenja.

Efekt staklenika je otkrio Joseph Fourier 1824 godine^[18], a prvi ga je kvantitativno istražio Svante Arrhenius 1896 godine. To je proces putem kog se, emisijom i apsorpcijom infracrvenih zraka i atmosferskih gasova, zagrijava donji dio atmosfere i površine planete. Postojanje i učinici efekta staklenika kao takve ne spori nijedna strana u debati o fenomenu globalnog zatopljenja. Umjesto toga, sporno je koliko se mijenja intenzitet efekata staklenika u zavisnosti od promjene ljudske aktivnosti kojom se povećava atmosferska koncentracija stakleničkih gasova.

Tako IPCC smatra da prirodni staklenički gasovi imaju značajan efekat zagrijavanja od oko 33 °C, bez kojih bi Zemlja bila nenastanjiva.^[19] Glavni staklenički gasovi su vodena para, koja uzrokuje oko 36-70% od stakleničkog efekta (ne uključujući oblake), ugljik dioksid (CO₂), koji uzrokuje 9-26% efekta, metan (CH₄), koji uzrokuje 4-9%; te ozon, koji uzrokuje 3-7% ukupnog efekta staklenika.^[20] Čovjekova aktivnost od industrijske revolucije do danas je povećala količinu stakleničkih gasova u atmosferi, te dovela do povećanja klimatskih uticaja zbog CO₂, metana, troposferskog ozona, CFCa i dušik suboksida. Koncentracije CO₂ i metana su povećane od sredine 18. vijeka za 36% odnosno 148% respektivno.^[21] Ovi nivoi su znatno veći nego u bilo koje vrijeme tokom posljednjih 650.000 godina kao razdoblju za koje postoje pouzdaniji podaci dobiveni iz jezgri taloga leda. Manje direktni geološki dokazi pokazuju da su ovako visoke koncentracije CO₂ posljednji put bile prije otprilike 20 miliona godina.^[22] Budući da je život na Zemlji nastao prije više od 3,5 milijardi godina,^[23] to znači da je život na Zemlji vjerovatno u stanju adaptirati se na povećane nivoe ugljik dioksida. Izgaranjem fosilnih goriva proizvedeno je oko tri četvrtine povećanja CO₂ iz ljudske aktivnosti tokom proteklih 20 godina. Ostatak je većinom usljed promjena u korištenju zemljišta, naročito zbog krčenja šuma.^[24]

Koncentracija CO₂ i dalje raste zbog izgaranja fosilnih goriva i promjena korištenja zemljišta. Budućnost stope porasta zavisit će o neizvjesnom ekonomskom, sociološkom, tehnološkom i prirodnom razvoju. Posebni izvještaj IPCCa o scenarijima emisije pruža široki spektar budućih CO₂ scenarija, u rasponu od 541 do 970 ppm do 2100 godine.^[25] Rezerve fosilnih goriva su dovoljne da se dosegne taj nivo i nastavi emisija poslije 2100 godine. Izuzev sporadičnih i grubih procjena, ne postoje niti mogu postojati precizni pokazatelji o tome da li su rezerve uglja, naftnog pijeska i metan hidrata u velikoj mjeri iskorištene, pa tvrdnja o iscrpljenosti istih ostaje na nivou špekulacije. Važna činjenica je da je CO₂ gas koji je zapravo neophodan u nastanku flore na Zemlji, pa uopšteno govoreći njegova povećana koncentracija ubrzava prirast biomase odnosno hrane na Zemlji.^[26]

Aerosoli

Globalno zamračenje, postupno smanjenje u jačini globalnog direktnog zračenja na površinu Zemlje, moglo bi imati djelimično međudjelovanje sa globalnim zagrijavanjem tokom perioda od 1960-1990 godine. Naučnici su utvrdili sa 66-90% sigurnosti da su efekti izazvani ljudskim aerosolima, pored vulkanske aktivnosti, donekle smanjili neke od efekata zagrijavanja koji su nastali zbog stakleničkih gasova.^[3] Antropogene emisije drugih onečišćujućih supstanci, posebno sulfatnih aerosola, mogu davati rashladne efekte povećanjem reflektiranja sunčevog zračenja. Ovo se naročito odnosi na hlađenje koje je zabilježeno sredinom dvadesetog vijeka,^[27] iako je hlađenje moglo nastupiti većim ili manjim dijelom i zbog prirodnih varijabilnosti.

Ozon

Ozonske rupe, odnosno stalni pad u ukupnoj količini ozona u Zemljinoj stratosferi, ponekad se uzimaju kao pojava povezana sa globalnim zatopljenjem. Iako postoji nekoliko zajedničkih područja, između ove dvije pojave nema puno povezanosti. Smanjenje stratosferskog ozona utiče na zahlađivanje, ali se značajnije smanjenje količine ozona nije desilo sve do kasnih 1970tih.^[28] Ozon u troposferi ima suprotan uticaj i doprinosi zagrijavanju površine.

Varijacije Sunčevog zračenja

Neki naučnici sugerišu da nedavne klimatske promjene mogu biti uzrokovane razlikama u sunčevom zračenju^[29], te da su klimatski modeli precijenili relativni efekat stakleničkih gasova u odnosu na količinu sunčevog zračenja.^[30] Iako nije došlo do povećanja emisije energije Sunca u proteklih 1000 godina,^[31] ciklusi sunčevih pjega nisu u vezi s porastom zagrijavanja tokom posljednjih 30 godina, i njihov uticaj je premalehan da bi značajnije pridonijeli globalnom zatopljenju.^[32]

Porast temperature

Procjenjuje se da je globalna temperatura na površini Zemlje porasla za 0,75 °C u odnosu na period 1860-1900, u skladu sa mjerenjima ali uz ogradu da mjerenja sve do 1950-tih nisu bila preciznija od 1 °C pa je riječ o nepouzdanoj procjeni. Tako se procjenjuje i da je efekat urbanih "toplinskih ostrva" na globalno zatopljenje oko 0,02 °C u periodu od 1900 godine.^[33] Od 1979 godine temperature zemljišta su se povećavale oko dva puta brže nego temperature okeana (0,25 °C na deceniju u odnosu na 0,13 °C po deceniji zagrijavanja okeana).^[33] Temperature u donjem dijelu troposfere su porasle između 0,12 i 0,22 °C po desetljeću od 1979 godine, prema satelitskim mjerenjima temperature. Na osnovu procjene NASA-e, godina 2005 bila je najtoplija godina otkako postoje pouzdanija instrumentalna mjerenja od kraja 19. vijeka, a toplija je u odnosu na prethodni rekord postavljen 1998 godine za nekoliko stotih dijelova stepena.^[34], što je praktično zanemarljivo. Smatra se da su 1998 godine temperature bile neuobičajeno visoke, zbog najjačeg El-Niño efekta u posljednjih 100 godina.^[35]

Ekonomska i politička debata

Sve veća prisutnost naučnih spoznaja o globalnom zatopljenju u javnosti je rezultirala mnogim političkim i ekonomskim raspravama i debatama. ^[36] Siromašne regije, posebno u Africi, izložene su najvećem riziku od očekivanih efekata globalnog zatopljenja, a njihove emisije stakleničkih gasova su izrazito malehne u odnosu na razvijeni svijet.^[37] Pitanje klimatskih promjena je potaklo raspravu o koristima ograničavanja industrijske emisije stakleničkih gasova s obzirom na troškove koje bi takve promjene donijele. Bilo je rasprava u nekoliko zemalja o troškovima i prednostima pronalaženja i korištenja alternativnih izvora energije u cilju smanjenja emisije ugljika.^[38] Neki ekonomisti su pokušali procijeniti ukupne neto ekonomske troškove šteta od klimatskih promjena širom svijeta. Takve procjene su do sada bile bez konačnih zaključaka, neke procjene vrijednosti su se kretale od -10 US$ po toni ugljika (tC) (-3 US$ po toni ugljik dioksida) do 350 US$/tC (95 US$ po toni ugljik dioksida), dok prosjek iznosi 43 US$ po toni ugljika (12 US$ po toni CO₂).^[3] Novije studije pokazale su da tzv. "zeleni" pristupi energiji, poput biogoriva (npr. kukuruz-etanola), također rezultiraju u ispuštanju CO₂ u atmosferu^[39]. Istovremeno, podaci Svjetske Banke govore da je promjena namjene za zemljišta koja su do sada korištena za proizvodnju hrane, u proizvodnju biogoriva, udvostručilo cijenu hrane u svijetu od 2005-2008, povećavajući glad naročito u najsiromašnijim dijelovima svijeta.^[40]

Naučna debata i kontroverza

Kontroverznost fenomena globalnog zatopljenja s naučnog stanovišta proizilazi najviše iz stavljanja tog fenomena van konteksta globalnih klimatskih promjena, tvrdeći uz to i da "postoji naučni konsenzus" iako nikada nije provedena sveobuhvatna naučno zasnovana anketa među naučnicima koji izučavaju planetu Zemlju. Tvrdnja o konsenzusu je uglavnom zasnovana na članku historičarke nauke Naomi Oreskes ^[41] čiji je predmet istraživanja (reference koje je obradila) ne samo zastario, nego je i sam članak tek nerecenzirani esej u kojem se za klimu nekompetentna autorica bavila indirektnim zaključivanjem (umjesto direktnog anketiranja) na osnovu prebrojavanja laički iščitanih sažetaka naučnih radova, uz to ograničivši definiciju zatopljavanja na drugu polovinu XX vijeka. Dok se poziva na pomenuti esej, IPCC u svojim izvještajima ignorira brojne recenzirane naučne radove eksperata iz oblasti atmosferske fizike i geofizike, poput MIT (en) profesora Richarda Lindzena, u kojima se npr. osporava veza između nedavnog porasta nivoa ugljik dioksida u atmosferi i temperatura.

Ta je veza naime ključna za pobornike velike važnosti fenomena globalnog zagrijavanja. Pokazao ju je PSU (en) profesor Michael Mann u radu^[42] popularno nazvanom Hockey Stick (štap za hokej na ledu) zbog centralnog grafa u kom su zanemarene značajne promjene temperature u geološkoj prošlosti Zemlje kao npr. Srednjevjekovno zatopljenje, te poravnan trend unazad cijeli milenijum i više. Tako je ostavljen samo porast tokom posljednjih decenija, pa usljed takvog pristupa graf svojim oštrim rastom pri kraju podsjeća na završetak hokejaškog štapa, odražavajući atipičan i čak dramatičan porast funkcije grafa. Njegov nalaz nije nikada nezavisno potvrđen osim iz složenih modela koji ne predstavljaju nezavisnu potvrdu pošto svaki model zavisi od prethodno zadatih ulaznih podataka. Osnovni problem s "hokejaškim štapom" nije njegovo samo postojanje, jer je nauka i matematika rada potpuno tačna. Problem je činjenica da ga se može kreirati isključivo ako se zanemare Zemljine prirodne varijacije na vremenskim intervalima dužim od svega par vijekova koliko postoje naučna mjerenja na Zemlji.

Nakon više od dvije decenije neprestanog zamaha i širenja katastrofizma, pobornici velike važnosti fenomena globalnog zatopljenja sve više priznaju da protivnička strana u debati ima prednost, mada ne odustaju od korištenja uvredljivih izraza poput Denier ("negator") koji asocira na Holocaust denier tako ne prihvatajući da je riječ o naučno-društvenoj debati. ^[43]

Sudska zabrana

Još jedan važan pobornik velike važnosti fenomena zatopljenja, Al Gore, koji se proslavio svojim dokumentarnim filmom Inconvenient Truth ("Nelagodna istina"), diskreditiran je kada je 2007. godine viši britanski sud zabranio prikazivanje tog filma u svim školama u Velikoj Britaniji ukoliko Vlada uz film omladini ne distribuira i listu od jedanaest "neistina ili naučno neosnovanih tvrdnji iz filma" skupa s obimnom pratećom dokumentacijom korištenom od strane Suda, te presudio da je film "politički pristrasan". ^[44] Sudija Michael Burton zaključio je da se presudom: "Utvrđuje zajedničko stanovište da ovo nije tek naučni film, premda je jasno da je dobrim dijelom zasnovan na naučnom istraživanju i stavovima, već je riječ o političkom filmu." ^[45]

*Presuđeni spisak naučno zasnovanih ispravki za film Al Gora* Inconvenient Truth ("Nelagodna istina"):
1	Snjegovi planine Kilimandžaro tope se usljed lokalnih činilaca kao npr. deforestacije, a ne zatopljenja;
2	Ledeni pokrivač Antarktika se ne topi, nego se povećava ili je stabilan;
3	Nivo mora bi u ovom vijeku mogao u najgorem slučaju porasti za 59cm, a ne za 7m i uz milione izbjeglica;
4	Uragan Katrina nije mogao biti uzrokovan globalnim zatopljenjem;
5	Uzorci iz bušotina leda pokazuju da CO₂ raste 800-2000 godina nakon porasta temperature, a ne prije;
6	Globalno zatopljenje nema potencijal da zaustavi Golfsku struju i time uzrokuje ledeno doba u Evropi;
7	Nema dokaza da globalno zatopljenje uzrokuje nestanak vrsta i izbjeljivanje koralnog grebenja;
8	Četiri polarna medvjeda su se udavila usljed velike oluje, a ne usljed topljenja leda;
9	Grenlandski led se neće otopiti u narednih nekoliko hiljada godina, pa to ne može povećati nivo mora;
10	Presušenje Čadskog jezera nije uzrokovano globalnim zatopljenjem;
11	Nema potvrde evakuacija ljudi sa Pacifičkih ostrva na Novi Zeland pred rastućim morem.

Etički aspekt

Sa etičkog stanovišta, uzroci kontroverze leže najviše u finansijskom interesu (registriranim dionicama) vodećih zagovornika fenomena na tržištima obnovljivim izvorima energije, biogorivima te dozvolama za ispuštanje CO₂. Tako je Al Gore javno optužen da je u čitavom nizu sukoba interesa pošto ima velike privatne uloge u kompanijama koje učestvuju na tim tržištima.^[46] Dugogodišnji predsjedavajući IPCC-a Rajendra Pachauri, kao i Al Gore, ima vlastite velike privatne uloge na istim tržištima.^[47] Osim toga, ogorčenje javnosti i naučne zajednice dodatno podgrijavaju nestručnost i neznanje najvećih zagovornika velikog značaja fenomena, poput Al Gora (bivši propovjednik, novinar i političar) i Rajendra Pachaurija (bivši željeznički inženjer i ekonomista).

Afera Climategate

Dodatni povod kontroverzi je afera popularno nazvana Climategate (po uzoru na aferu Watergate), u kojoj je od strane nepoznatih lica krajem 2009. javnosti obznanjen veći broj email poruka službene korespondencije tokom protekle decenije, između nekih od najzvučnijih imena u naučnoj zajednici koji su fenomenu globalnog zatopljenja davali kredibilitet. U središtu afere su istraživači Odsjeka za klimatske promjene Univerziteta East Anglia u Engleskoj, te njihovi saradnici širom svijeta među kojima i Mann. Na osnovu sadržaja tih poruka, pojedini učesnici obznanjenih korespondencija javno su optuženi da su vršili manipuliranje podacima u svojim istraživanjima. Druge ozbiljne optužbe uključuju vršenje pritiska na glavne urednike naučnih časopisa da ne objavljuju naučne radove sa zaključcima suprotnim stavovima učesnika korespondencije, te udruživanje radi sprečavanja zainteresiranih naučnika da dođu do istih podataka mjerenja kako bi izvršili nezavisnu verifikaciju objavljenih rezultata. Nije poznato na koji način su ove poruke izuzete sa servera tog univerziteta. Univerzitet je povodom afere otvorio službenu istragu.

Nakon afere Climategate više je svetskih centara za prikupljanje i obradu meteorološko-klimatoloških podataka objavilo informacije koje umanjuju kredibilitet zapadnih srodnih institucija. Takvi svjetski centri uključuju moskovski Institut za ekonomsku analizu koji tvrdi da je Centar za istraživanje klime pri Britanskoj meteorološkoj službi (MET) "vjerovatno modificirao podatke iz ruskih meteoroloških stanica".^[48] Vodeći kineski naučnik u ovoj oblasti Ding Zhongli, potvrdio je da "trenutne temperature na Zemlji izgledaju normalno ako se uzmu u kontekstu posljednjih 10.000 godina" ^[49]. Pored toga, IPCC je u januaru 2010. povukao tvrdnju da će se glečeri sa Himalaja otopiti do 2035., što predstavlja treću samopriznatu grubu pogrešku u procjenama ICPP izvještaja.^[49]

Teza o zavjeri

Neki protivnici zagovaranja antropogenog globalnog zatopljenja optužuju zapadne i druge Vlade svijeta za zavjereničke namjere da stvore tzv. "Svjetsku Vladu", zasnovanu na UN-centralističkom tj. nedemokratskom upravljanju planetom Zemljom. Među ovima se ističu voditelji nacionalnih radio-programa u SAD, kao npr. Alex Jones. Voditelj TV emisija na nacionalnoj kablovskoj mreži SAD-a i bivši guverner savezne američke države Illinois, Jesse Ventura, u svom Showu decembra 2009. koji se temelji na istraživačkom novinarstvu obradio je i temu globalnog zatopljenja i zaključio da je riječ o zavjeri, s enormnim bogaćenjem pojedinih svjetskih lidera kao glavnim motivom. I neki sadašnji visoki dužnosnici SAD-a poput kongresmena Ron Paula imaju slične stavove, dok Senator James Inhofe predvodi grupu među američkim javnim dužnosnicima koja zahtijeva revidiranje politike Vade SAD-a o globalnim klimatskim promjenama.

Teze o zavjereničkoj pozadini davanja velike važnosti fenomenu globalnog zatopljenja, dobile su na značaju kada su u javnost procurili službeni dokumenti organizatora Konferencije u Copenhagenu novembra 2010., u kojima se koristi asocijativan izraz Global governance tj. Globalno upravljanje (vladanje).^[50]. Nakon što je namjeru globalnog upravljanja priznao i sam novi Predsjednik EU,^[51] više nije riječ o teoriji zavjere već o istinski planiranim aktivnostima.

Jedna od najčešće isticanih tvrdnji je da iza davanja velikog značaja globalnom zatopljenju stoji tzv. Grupa Bilderberg (en). Riječ je o neformalnoj asocijaciji vrlo uticajnih pojedinaca, kojoj se spočitava namjera depopulacije tj. smanjenja broja stanovnika na planeti. To navodno žele postići inženjeringom npr. izazivanjem zaraza i proizvodnjom štetnih lijekova, te povećanjem razlike u standardu života uopšte. Ta bi se razlika povećala porastom cijena hrane te pritiskom na nerazvijene zemlje da jeftine izvore energije svojih klasičnih privreda poput termoelektrana i hidroelektrana, zamijene skupljim alternativnim rješenjima za eksploataciju obnovljivih izvora poput Sunca, vjetra ili okeana. Za ovu namjenu navodno zloupotrebljavaju ekološke pokrete.

Vanjski linkovi

Reference

^ Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, prvi dio, Fondeko svijet 27:10-12, 2009
^ Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, drugi dio, Fondeko svijet 28:42-43, 2009
^ ^a ^b ^c ^d ^e ^f Summary for Policymakers, Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "grida7" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
^ Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change
^ Ammann C. et al., Solar influence on climate during the past millennium: Results from transient simulations with the NCAR Climate Simulation Model, Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, vol. 104, 10. izdanje, str. 3713-3718
^ The Science Of Climate Change, Royal Society, maj 2001
^ Hon. U.S. Senator James M. Inhofe. UN Climate Scientists Speak Out on Global Warming: Scientists Continue to Debunk “Consensus”. (Selected and edited by Senator Orrin G. Hatch from the Minority Report, 05 October 2009.)
^ Archer D., (2005), Fate of fossil fuel CO2 in geologic time, Journal of Geophysical Research, vol 110, izdanje C9, str.C09S05.1-C09S05.6
^ Lu, Jian; Gabriel A. Vecchi, Thomas Reichler (2007). Expansion of the Hadley cell under global warming, Geophysical Research Letters 34: L06805.
^ COP15
^ http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/kopenhagen-sudionici-primili-na-znanje-sporazum-o-klimi.html
^ http://www.vecernji.hr/vijesti/policija-uhitila-968-prosvjednika-kopenhagenu-clanak-65896
^ Berger, A.; et al. (2005), On the origin of the 100-kyr cycles in the astronomical forcing, Paleoceanography 20 (4): PA4019.
^ Genthon, C.; et al. (1987), Vostok Ice Core - Climatic response to CO2 and orbital forcing changes over the last climatic cycle, Nature (journal) 329 (6138): 414–418
^ Robock, A.; Oppenheimer, C. (2003), Volcanism and the Earth’s Atmosphere, Washington DC: American Geophysical Union. str. 139, ISBN 0-87590-998-1
^ Meehl, Gerald A.; et al. (2005), How Much More Global Warming and Sea Level Rise, Science 307 (5716): 1769–1772
^ Gillett, Nathan P.; Dáithí A. Stone, Peter A. Stott, Toru Nozawa, Alexey Yu. Karpechko, Gabriele C. Hegerl, Michael F. Wehner & Philip D. Jones (2008), Attribution of polar warming to human influence, Nature Geoscience 1: 750
^ Otkriće globalnog zatopljenja
^ IPCC WG1 AR4 Report — Chapter 1: Historical Overview of Climate Change Science, IPCC WG1 AR4 izvještaj, IPCC, 2007, str. 97
^ Kiehl, J. T.; Kevin E. Trenberth (1997), Earth’s Annual Global Mean Energy Budget, Bulletin of the American Meteorological Society, 78 (2), str. 197–208
^ Recent Climate Change - Atmosphere Changes, Science, Climate Change, U.S. EPA, United States Environmental Protection Agency, 2007
^ Pearson, Paul N.; Palmer, Martin R. (2000), Atmospheric carbon dioxide concentrations over the past 60 million years, Nature 406 (6797): str. 695–699
^ Schopf, J.W. The First Billion Years: When Did Life Emerge? Elements 2,4:229-233, 2006.
^ Summary for Policymakers, Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change, Intergovernmental Panel on Climate Change. 20. januar 2001.
^ Prentice, I. Colin; et al, (2001), 3.7.3.3 SRES scenarios and their implications for future CO2 concentration, Intergovernmental Panel on Climate Change
^ Even Plants May Not Like a Warmer World
^ Mitchell, J. F. B.; et al, (2001), 12.4.3.3 Space-time studies, Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change
^ Sparling, Brien (2001), Ozone Depletion, History and politics, NASA
^ Forster, Piers; et al. (2007), Changes in Atmospheric Constituents and in Radiative Forcing, Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change, Intergovernmental Panel on Climate Change, str. 188-193
^ Stott, Peter A.; et al. (2003), Do Models Underestimate the Solar Contribution to Recent Climate Change?, Journal of Climate 16 (24): 4079–4093
^ Foukal, Peter; et al. (2006), Variations in solar luminosity and their effect on the Earth's climate, Nature 443: 161.
^ National Center for Atmospheric Research (2006): Changes in Solar Brightness Too Weak to Explain Global Warming
^ ^a ^b Radna grupa I, sekcija 3.2.2.2, 2007, IPPC, str. 243 Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "chapter3" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem
^ Hansen, James E.; et al (2006), Goddard Institute for Space Studies, GISS Surface Temperature Analysis, NASA Goddard Institute for Space Studies
^ Changnon, Stanley A.; Bell, Gerald D. (2000), El Niño, 1997-1998: The Climate Event of the Century, London, Oxford University Press, ISBN 0-19-513552-0
^ Weart, Spencer (2006), The Public and Climate Change u Weart, Spencer: The Discovery of Global Warming, American Institute of Physics
^ Revkin, Andrew, (2007), Poor Nations to Bear Brunt as World Warms, The New York Times
^ EU agrees on carbon dioxide cuts, BBC, 9. mart 2007
^ Tallying Biofuels' Real Environmental Cost
^ World Bank Chief: Biofuels Boosting Food Prices
^ Oreskes, Naomi. The Scientific Consensus on Climate Change. (Essay) Science 306:1686, 2004
^ Mann, M.E., R.S. Bradley, M.K. Hughes. Global-scale temperature patterns and climate forcing over the past six centuries, Nature 392:779-787, 1998.
^ Deniers winning climate change war - expert
^ A convenient fraud now being exposed
^ British Court: Gore Film 'Political'
^ Al Gore's green investments prompt conflict of interest row, Guardian of 3 November 2009.
^ Questions over business deals of UN climate change guru Dr Rajendra Pachauri, Telegraph of 20 Dec 2009
^ Climategate goes SERIAL: now the Russians confirm that UK climate scientists manipulated data to exaggerate global warming
^ ^a ^b Do three errors mean breaking point for IPCC?
^ Socialist International in Copenhagen: "Birth of Global Governance"
^ Copenhagen = Global Governance, Brussels Journal

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Globalno zatopljenje

Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link FA Šablon:Link GA Šablon:Link GA

[1] Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, prvi dio, Fondeko svijet 27:10-12, 2009

[2] Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, drugi dio, Fondeko svijet 28:42-43, 2009

[grida7-3] ^ ^a ^b ^c ^d ^e ^f Summary for Policymakers, Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "grida7" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem

[4] Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change

[5] Ammann C. et al., Solar influence on climate during the past millennium: Results from transient simulations with the NCAR Climate Simulation Model, Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, vol. 104, 10. izdanje, str. 3713-3718

[6] The Science Of Climate Change, Royal Society, maj 2001

[7] Hon. U.S. Senator James M. Inhofe. UN Climate Scientists Speak Out on Global Warming: Scientists Continue to Debunk “Consensus”. (Selected and edited by Senator Orrin G. Hatch from the Minority Report, 05 October 2009.)

[8] Archer D., (2005), Fate of fossil fuel CO2 in geologic time, Journal of Geophysical Research, vol 110, izdanje C9, str.C09S05.1-C09S05.6

[9] Lu, Jian; Gabriel A. Vecchi, Thomas Reichler (2007). Expansion of the Hadley cell under global warming, Geophysical Research Letters 34: L06805.

[10] COP15

[11] ttp://dnevnik.hr/vijesti/svijet/kopenhagen-sudionici-primili-na-znanje-sporazum-o-klimi.html

[12] ttp://www.vecernji.hr/vijesti/policija-uhitila-968-prosvjednika-kopenhagenu-clanak-65896

[13] Berger, A.; et al. (2005), On the origin of the 100-kyr cycles in the astronomical forcing, Paleoceanography 20 (4): PA4019.

[14] Genthon, C.; et al. (1987), Vostok Ice Core - Climatic response to CO2 and orbital forcing changes over the last climatic cycle, Nature (journal) 329 (6138): 414–418

[15] Robock, A.; Oppenheimer, C. (2003), Volcanism and the Earth’s Atmosphere, Washington DC: American Geophysical Union. str. 139, ISBN 0-87590-998-1

[16] Meehl, Gerald A.; et al. (2005), How Much More Global Warming and Sea Level Rise, Science 307 (5716): 1769–1772

[17] Gillett, Nathan P.; Dáithí A. Stone, Peter A. Stott, Toru Nozawa, Alexey Yu. Karpechko, Gabriele C. Hegerl, Michael F. Wehner & Philip D. Jones (2008), Attribution of polar warming to human influence, Nature Geoscience 1: 750

[18] Otkriće globalnog zatopljenja

[19] IPCC WG1 AR4 Report — Chapter 1: Historical Overview of Climate Change Science, IPCC WG1 AR4 izvještaj, IPCC, 2007, str. 97

[20] Kiehl, J. T.; Kevin E. Trenberth (1997), Earth’s Annual Global Mean Energy Budget, Bulletin of the American Meteorological Society, 78 (2), str. 197–208

[21] Recent Climate Change - Atmosphere Changes, Science, Climate Change, U.S. EPA, United States Environmental Protection Agency, 2007

[22] Pearson, Paul N.; Palmer, Martin R. (2000), Atmospheric carbon dioxide concentrations over the past 60 million years, Nature 406 (6797): str. 695–699

[23] Schopf, J.W. The First Billion Years: When Did Life Emerge? Elements 2,4:229-233, 2006.

[24] Summary for Policymakers, Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change, Intergovernmental Panel on Climate Change. 20. januar 2001.

[25] Prentice, I. Colin; et al, (2001), 3.7.3.3 SRES scenarios and their implications for future CO2 concentration, Intergovernmental Panel on Climate Change

[26] Even Plants May Not Like a Warmer World

[27] Mitchell, J. F. B.; et al, (2001), 12.4.3.3 Space-time studies, Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change

[28] Sparling, Brien (2001), Ozone Depletion, History and politics, NASA

[29] Forster, Piers; et al. (2007), Changes in Atmospheric Constituents and in Radiative Forcing, Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change, Intergovernmental Panel on Climate Change, str. 188-193

[30] Stott, Peter A.; et al. (2003), Do Models Underestimate the Solar Contribution to Recent Climate Change?, Journal of Climate 16 (24): 4079–4093

[31] Foukal, Peter; et al. (2006), Variations in solar luminosity and their effect on the Earth's climate, Nature 443: 161.

[32] National Center for Atmospheric Research (2006): Changes in Solar Brightness Too Weak to Explain Global Warming

[chapter3-33] Radna grupa I, sekcija 3.2.2.2, 2007, IPPC, str. 243 Greška kod citiranja: Neispravna oznaka <ref>; naziv "chapter3" definiran je nekoliko puta s različitim sadržajem

[34] Hansen, James E.; et al (2006), Goddard Institute for Space Studies, GISS Surface Temperature Analysis, NASA Goddard Institute for Space Studies

[35] Changnon, Stanley A.; Bell, Gerald D. (2000), El Niño, 1997-1998: The Climate Event of the Century, London, Oxford University Press, ISBN 0-19-513552-0

[36] Weart, Spencer (2006), The Public and Climate Change u Weart, Spencer: The Discovery of Global Warming, American Institute of Physics

[37] Revkin, Andrew, (2007), Poor Nations to Bear Brunt as World Warms, The New York Times

[38] EU agrees on carbon dioxide cuts, BBC, 9. mart 2007

[39] Tallying Biofuels' Real Environmental Cost

[40] World Bank Chief: Biofuels Boosting Food Prices

[41] Oreskes, Naomi. The Scientific Consensus on Climate Change. (Essay) Science 306:1686, 2004

[42] Mann, M.E., R.S. Bradley, M.K. Hughes. Global-scale temperature patterns and climate forcing over the past six centuries, Nature 392:779-787, 1998.

[43] Deniers winning climate change war - expert

[44] A convenient fraud now being exposed

[45] British Court: Gore Film 'Political'

[46] Al Gore's green investments prompt conflict of interest row, Guardian of 3 November 2009.

[47] Questions over business deals of UN climate change guru Dr Rajendra Pachauri, Telegraph of 20 Dec 2009

[48] Climategate goes SERIAL: now the Russians confirm that UK climate scientists manipulated data to exaggerate global warming

[China-49] Do three errors mean breaking point for IPCC?

[50] Socialist International in Copenhagen: "Birth of Global Governance"

[51] Copenhagen = Global Governance, Brussels Journal

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

[8]

[9]

[10]

[11]

[12]

[13]

[14]

[15]

[16]

[17]

[18]

[19]

[20]

[21]

[22]

[23]

[24]

[25]

[26]

[27]

[28]

[29]

[30]

[31]

[32]

[33]

[34]

[35]

[36]

[37]

[38]

[39]

[40]

[41]

[42]

[43]

[44]

[45]

[46]

[47]

[48]

[49]

[50]

[51]

@@ Red 1: / Red 1: @@
 {{dobar članak}}
 [[Datoteka:Instrumental_Temperature_Record_bs.svg|mini|desno|200px|Globalno-prosječna temperatura površine Zemlje u periodu 1961–1990 (Izvor: [[Globalno zatopljenje#Afera Climategate|East Anglia univerzitet]].) Tokom posljednje decenije nije bilo porasta temperature.]]
-'''Globalno zatopljenje''' je [[pojam]] kojim se označava fenomen porasta prosječne temperature [[zrak]]a na površini [[Zemlja (planeta)|Zemlje]] i [[okean]]a, [[Mjerenje|izmjerenog]] i od početka [[20. vijek]]a, te procjene nastavka tog [[proces]]a u bližoj budućnosti. Pojam je uveden [[1980te|1980tih]], kada se nauka počela intenzivnije baviti ovim fenomenom. Istraživanjem uzoraka [[Sedimenti|taloga]] leda iz bušotina na [[Grenland]]u i [[Antarktik]]u kao npr. sa [[Stanica Vostok|stanice Vostok]], u to je vrijeme potvrđeno da se Zemlja tokom svoje geološke prošlosti značajno zagrijavala ali i hladila, obično u cikličnom maniru. Tada se aktuelizira i fenomen '''Globalnog zahlađenja''' poznat od ranije kroz saznanja o [[glacijacijama]]. Stoga [[Vlada]] [[SAD]]-a svoj program istraživanja klime već od 1990-tih naziva ''U.S. Global Change Research Program - USGCRP'' tj. ''Američki Program istraživanja globalnih [[klimatske promjene|klimatskih promjena]]'', a ne samo zatopljenja. Izraz ''promjene'' je sveobuhvatan, a važan je jer se u [[Priroda|prirodi]] dešavaju značajne promjene klime u cikličnom maniru <ref>[http://www.fondeko.filmzona.com/27.pdf Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, prvi dio, Fondeko svijet 27:10-12, 2009]</ref><ref>[http://www.fondeko.filmzona.com/28.pdf Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, drugi dio, Fondeko svijet 28:42-43, 2009]</ref>, te zagađenje [[atmosfera|atmosfere]] odnosno [[biosfera|biosfere]] kao jedan od gorućih problema današnjice.
+'''Globalno zatopljenje''' je [[pojam]] kojim se označava fenomen porasta prosječne temperature [[zrak]]a na površini [[Zemlja (planeta)|Zemlje]] i [[okean]]a, [[Mjerenje|izmjerenog]] i od početka [[20. vijek]]a, te procjene nastavka tog [[proces]]a u bližoj budućnosti. Pojam je uveden [[1980te|1980tih]], kada se nauka počela intenzivnije baviti ovim fenomenom. Istraživanjem uzoraka [[Sedimenti|taloga]] leda iz bušotina na [[Grenland]]u i [[Antarktik]]u kao npr. sa [[Stanica Vostok|stanice Vostok]], u to je vrijeme potvrđeno da se Zemlja tokom svoje geološke prošlosti značajno zagrijavala ali i hladila, obično u cikličnom maniru. Tada se aktuelizira i fenomen '''Globalnog zahlađenja''' poznat od ranije kroz saznanja o [[glacijacijama]]. Stoga [[Vlada]] [[SAD]]-a svoj program istraživanja klime već od 1990-tih naziva ''U.S. Global Change Research Program - USGCRP'' tj. ''Američki Program istraživanja globalnih [[klimatske promjene|klimatskih promjena]]'', a ne samo zatopljenja. Izraz ''promjene'' je sveobuhvatan, a važan je jer se u [[Priroda|prirodi]] dešavaju značajne promjene klime u cikličnom maniru <ref>[http://www.fondeko.filmzona.com/27.pdf Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, prvi dio, Fondeko svijet 27:10-12, 2009]</ref><ref>[http://web.archive.org/web/20100401001510/http://www.fondeko.filmzona.com/28.pdf Spahić, Muriz. Planetarno kolebanje, drugi dio, Fondeko svijet 28:42-43, 2009]</ref>, te zagađenje [[atmosfera|atmosfere]] odnosno [[biosfera|biosfere]] kao jedan od gorućih problema današnjice.
 Prema nekim istraživanjima globalno-prosječna površinska temperatura je porasla za oko 0,74 ± 0,18&nbsp;°[[Celzijus|C]] u toku perioda od 100 godina ([[1905]]-[[2005]]) <ref name="grida7">[http://www.ipcc.ch/pdf/assessment-report/ar4/wg1/ar4-wg1-spm.pdf Summary for Policymakers], ''Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change''</ref>. Međuvladina komisija Ujedinjenih nacija za klimatske promjene (IPCC), koja svoje stavove objavljuje u godišnjim izvještajima, smatra da su antropogeni (tj. uzrokovani djelovanjem čovjeka) [[gas]]ovi, koji prouzrokuju efekat "staklene bašte" ("staklenika"), najodgovorniji za najveći dio porasta temperature od sredine 20. vijeka do sada <ref name="grida7" />, ali i da su u periodu do [[1950te|1950tih]] godina značajan uticaj imali i prirodni fenomeni poput varijacija u količini [[Sunce|sunčevog]] zračenja i [[vulkan]]izam, čiji je uticaj od 1950tih do danas upravo suprotan.<ref>[http://www.ipcc.ch/pdf/assessment-report/ar4/wg1/ar4-wg1-chapter9.pdf Climate Change 2007: The Physical Science Basis. Contribution of Working Group I to the Fourth Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change]</ref><ref>Ammann C. et al., ''[http://www.pnas.org/cgi/reprint/104/10/3713.pdf Solar influence on climate during the past millennium: Results from transient simulations with the NCAR Climate Simulation Model]'', Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America, vol. 104, 10. izdanje, str. 3713-3718</ref> Ovakve osnovne zaključke je podržalo više od 40 naučnih društava i akademija nauka uključujući i sve nacionalne akademije nauka osam najrazvijenijih zemalja svijeta ([[G8]]).<ref>[http://royalsociety.org/displaypagedoc.asp?id=13619 The Science Of Climate Change], Royal Society, maj 2001</ref>
@@ Red 7: / Red 7: @@
 Ovdje treba napomenuti da se naučna dostignuća ne vrednuju glasanjem, već snagom argumenata utvrđenih naučnom [[metodologija|metodologijom]]. [[Prirodna katastrofa|Demokratski]] principi primjereni su [[Političar|političkim]] predstavnicima koji odlučuju o usvajanju neke kratkoročne ili dugoročne [[Politika|politike]] odnosno strategije na osnovu naučnih saznanja, ako o tim saznanjim ne postoji veće neslaganje (kontroverze) unutar naučne zajednice. Pokušaji donošenja strategija na osnovu globalnog zagrijavanja uzetog izvan konteksta opštih globalnih promjena klime, izazvali su kontroverzu. Tako se samo u SAD-u preko 30.000 naučnika odlučilo na samoorganizovanje potpisivanjem [http://www.oism.org/pproject peticije]{{Simboli jezika|en|engleski}} kojom izražavaju protivljenje u debati i traže od svoje Vlade da odbaci [[Kyoto Protokol]]. Ostaje nepoznato zašto se IPCC nikada nije osvrnuo na tu brojku potpisnika, budući da se u javnim izjavama njegovi predstavnici često pozivaju na razne cifre, od "2500-4000 naučnika iz preko 150 zemalja koji podržavaju zaključke IPCC-a" uprkos činjenici da se oni nisu nikada izjašnjavali nego učestvovali u izradi i recenziji izvještaja, te uprkos činjenici da se preko 700 naučnika iz cijelog svijeta jasno izjasnilo da ne podržava jednostran pristup problemu.<ref>[http://hatch.senate.gov/public/_files/UNClimateScientistsSpeakOut.pdf Hon. U.S. Senator James M. Inhofe. UN Climate Scientists Speak Out on Global Warming: Scientists Continue to Debunk “Consensus”. (Selected and edited by Senator Orrin G. Hatch from the Minority Report, 05 October 2009.)]</ref>
-Kompleksni klimatski modeli korišteni u istraživanjima na koja se poziva Izvještaj IPCC-a za 2007., pokazuju da će prosječna globalna [[temperatura]] površine planete porasti za oko 1,1 do 6,4&nbsp;°C tokom [[21. vijek]]a.<ref name="grida7" /> Nepreciznost ovakvog predviđanja dolazi od samih modela koji se koriste pri procjenama, u zavisnosti od klimatske osjetljivosti modela i korištenja različitih naučnih pristupa kao i procjena budućih ispuštanju gasova koji stvaraju efekat "staklene bašte" (uglavnom [[ugljik dioksid]]). Ostale nepoznanice uključuju varijacije zatopljenja i s njim povezane promjene od regije do regije širom planete. Iako se većina studija usredsređuje na period do 2100. godine, prema nekim studijama očekuje se da se globalno zatopljenje nastavi i nakon tog perioda čak i kada bi se ispuštanje gasova zaustavilo, a iz razloga što okeani posjeduju veliki kapacitet za [[temperatura|temperaturnu]] povratnu spregu i što ugljik dioksid ima dug ''vijek trajanja'' u atmosferi.<ref>Archer D., (2005), ''[http://geosci.uchicago.edu/~archer/reprints/archer.2005.fate_co2.pdf Fate of fossil fuel CO2 in geologic time]'', Journal of Geophysical Research, vol 110, izdanje C9, str.C09S05.1-C09S05.6</ref> Druge studije opet smatraju da će povećanje globalne temperature dovesti do porasta nivoa [[more|mora]] i promijeniti količinu i šemu padavina, vjerovatno povećavajući suptropske pustinjske regije.<ref>Lu, Jian; Gabriel A. Vecchi, Thomas Reichler (2007). ''[http://www.atmos.berkeley.edu/~jchiang/Class/Spr07/Geog257/Week10/Lu_Hadley06.pdf Expansion of the Hadley cell under global warming]'', Geophysical Research Letters 34: L06805.</ref>
+Kompleksni klimatski modeli korišteni u istraživanjima na koja se poziva Izvještaj IPCC-a za 2007., pokazuju da će prosječna globalna [[temperatura]] površine planete porasti za oko 1,1 do 6,4&nbsp;°C tokom [[21. vijek]]a.<ref name="grida7" /> Nepreciznost ovakvog predviđanja dolazi od samih modela koji se koriste pri procjenama, u zavisnosti od klimatske osjetljivosti modela i korištenja različitih naučnih pristupa kao i procjena budućih ispuštanju gasova koji stvaraju efekat "staklene bašte" (uglavnom [[ugljik dioksid]]). Ostale nepoznanice uključuju varijacije zatopljenja i s njim povezane promjene od regije do regije širom planete. Iako se većina studija usredsređuje na period do 2100. godine, prema nekim studijama očekuje se da se globalno zatopljenje nastavi i nakon tog perioda čak i kada bi se ispuštanje gasova zaustavilo, a iz razloga što okeani posjeduju veliki kapacitet za [[temperatura|temperaturnu]] povratnu spregu i što ugljik dioksid ima dug ''vijek trajanja'' u atmosferi.<ref>Archer D., (2005), ''[http://geosci.uchicago.edu/~archer/reprints/archer.2005.fate_co2.pdf Fate of fossil fuel CO2 in geologic time]'', Journal of Geophysical Research, vol 110, izdanje C9, str.C09S05.1-C09S05.6</ref> Druge studije opet smatraju da će povećanje globalne temperature dovesti do porasta nivoa [[more|mora]] i promijeniti količinu i šemu padavina, vjerovatno povećavajući suptropske pustinjske regije.<ref>Lu, Jian; Gabriel A. Vecchi, Thomas Reichler (2007). ''[http://web.archive.org/web/20081217020052/http://www.atmos.berkeley.edu/~jchiang/Class/Spr07/Geog257/Week10/Lu_Hadley06.pdf Expansion of the Hadley cell under global warming]'', Geophysical Research Letters 34: L06805.</ref>
 Političke i javne rasprave u vezi sa samim globalnim zatopljenjem se nastavljaju bez odgovarajućeg odgovora za rješenje problema. Debatirane opcije uključuju smanjenje emisije stakleničkih gasova; prilagođavanje smanjenju štete uzrokovane zagrijavanjem, a špekulira se i o tzv. [[geoinžinjering]]u kojim bi se npr. velike količine tih gasova ubrizgavale u prirodne podzemne šupljine. Većina vlada je potpisala i ratificirala [[Protokol iz Kjota]] usmjeren na smanjivanje emisije stakleničkih gasova. Na konferenciji UN-a ''COP15''<ref>[http://www.cop15.dk/en COP15]</ref> koja je održana u [[Kopenhagen]]u od 6. do 18. decembra [[2009]] godine, nije postignut obavezujući<ref>http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/kopenhagen-sudionici-primili-na-znanje-sporazum-o-klimi.html</ref> međunarodni protokol s ciljem izvršavanja obaveza iz Kyoto protokola, što je izazvalo burne polemike i proteste<ref>http://www.vecernji.hr/vijesti/policija-uhitila-968-prosvjednika-kopenhagenu-clanak-65896</ref>.
@@ Red 16: / Red 16: @@
 === Efekat staklenika ===
 [[Datoteka:Mauna_Loa_Carbon_Dioxide-bs.svg|desno|mini|Količina ugljik dioksida izmjerena u intervalu od 1960-2009 na [[vulkan]]u Mauna Loa, [[Hawaii]], [[SAD]]]]
-Uzroci nedavnog zatopljenja su područje detaljnog istraživanja. Prema nekima, postoji naučni koncenzus da je porast atmosferskih stakleničkih gasova uzrokovan ljudskim djelovanjem i da je izazvao veći dio zatopljenja posmatrano od početka industrijske ere do danas, pri čemu ovo zatopljenje ne može biti zadovoljavajuće objašnjeno samo prirodnim uzrocima.<ref>Gillett, Nathan P.; Dáithí A. Stone, Peter A. Stott, Toru Nozawa, Alexey Yu. Karpechko, Gabriele C. Hegerl, Michael F. Wehner & Philip D. Jones (2008), ''[http://www.cru.uea.ac.uk/~nathan/pdf/ngeo338.pdf Attribution of polar warming to human influence]'', Nature Geoscience 1: 750</ref> Ovi uzroci bi trebali biti najjasniji za period od posljednjih 50 godina, pošto je to razdoblje industrijskog procvata kada se desilo najveće povećanje koncentracije stakleničkih gasova i za koje postoje najpotpunija mjerenja.
+Uzroci nedavnog zatopljenja su područje detaljnog istraživanja. Prema nekima, postoji naučni koncenzus da je porast atmosferskih stakleničkih gasova uzrokovan ljudskim djelovanjem i da je izazvao veći dio zatopljenja posmatrano od početka industrijske ere do danas, pri čemu ovo zatopljenje ne može biti zadovoljavajuće objašnjeno samo prirodnim uzrocima.<ref>Gillett, Nathan P.; Dáithí A. Stone, Peter A. Stott, Toru Nozawa, Alexey Yu. Karpechko, Gabriele C. Hegerl, Michael F. Wehner & Philip D. Jones (2008), ''[http://web.archive.org/web/20081217020053/http://www.cru.uea.ac.uk/~nathan/pdf/ngeo338.pdf Attribution of polar warming to human influence]'', Nature Geoscience 1: 750</ref> Ovi uzroci bi trebali biti najjasniji za period od posljednjih 50 godina, pošto je to razdoblje industrijskog procvata kada se desilo najveće povećanje koncentracije stakleničkih gasova i za koje postoje najpotpunija mjerenja.
 [[Efekt staklenika]] je otkrio [[Joseph Fourier]] [[1824]] godine<ref>[http://www.aip.org/history/climate/co2.htm Otkriće globalnog zatopljenja]</ref>, a prvi ga je kvantitativno istražio [[Svante August Arrhenius|Svante Arrhenius]] [[1896]] godine. To je proces putem kog se, emisijom i apsorpcijom [[infracrveno zračenje|infracrvenih zraka]] i atmosferskih gasova, zagrijava donji dio atmosfere i površine planete. Postojanje i učinici efekta staklenika kao takve ne spori nijedna strana u debati o fenomenu globalnog zatopljenja. Umjesto toga, sporno je koliko se mijenja intenzitet efekata staklenika u zavisnosti od promjene ljudske aktivnosti kojom se povećava atmosferska koncentracija stakleničkih gasova.
-Tako IPCC smatra da prirodni staklenički gasovi imaju značajan efekat zagrijavanja od oko 33&nbsp;°C, bez kojih bi Zemlja bila nenastanjiva.<ref>''[http://www.ipcc.ch/pdf/assessment-report/ar4/wg1/ar4-wg1-chapter1.pdf IPCC WG1 AR4 Report — Chapter 1: Historical Overview of Climate Change Science]'', IPCC WG1 AR4 izvještaj, IPCC, 2007, str. 97</ref> Glavni staklenički gasovi su [[voda|vodena para]], koja uzrokuje oko 36-70% od stakleničkog efekta (ne uključujući oblake), ugljik dioksid (CO<sub>2</sub>), koji uzrokuje 9-26% efekta, [[metan]] (CH<sub>4</sub>), koji uzrokuje 4-9%; te [[ozon]], koji uzrokuje 3-7% ukupnog efekta staklenika.<ref>Kiehl, J. T.; Kevin E. Trenberth (1997), ''[http://www.atmo.arizona.edu/students/courselinks/spring04/atmo451b/pdf/RadiationBudget.pdf Earth’s Annual Global Mean Energy Budget]'', Bulletin of the American Meteorological Society, 78 (2), str. 197–208</ref> Čovjekova aktivnost od [[industrijska revolucija|industrijske revolucije]] do danas je povećala količinu stakleničkih gasova u atmosferi, te dovela do povećanja klimatskih uticaja zbog CO<sub>2</sub>, metana, troposferskog ozona, [[hlorofluorougljenik|CFCa]] i [[dušik suboksid]]a. Koncentracije CO<sub>2</sub> i metana su povećane od sredine [[18. vijek]]a za 36% odnosno 148% respektivno.<ref>''[http://www.epa.gov/climatechange/science/recentac.html Recent Climate Change - Atmosphere Changes, Science, Climate Change, U.S. EPA]'', United States Environmental Protection Agency, 2007</ref> Ovi nivoi su znatno veći nego u bilo koje vrijeme tokom posljednjih 650.000 godina kao razdoblju za koje postoje pouzdaniji podaci dobiveni iz jezgri taloga leda. Manje direktni geološki dokazi pokazuju da su ovako visoke koncentracije CO<sub>2</sub> posljednji put bile prije otprilike 20 miliona godina.<ref>Pearson, Paul N.; Palmer, Martin R. (2000), ''[http://www.nature.com/nature/journal/v406/n6797/abs/406695a0.html Atmospheric carbon dioxide concentrations over the past 60 million years]'', Nature 406 (6797): str. 695–699</ref> Budući da je život na Zemlji nastao prije više od 3,5 milijardi godina,<ref>Schopf, J.W. The First Billion Years: When Did Life Emerge? Elements 2,4:229-233, 2006.</ref> to znači da je život na Zemlji vjerovatno u stanju adaptirati se na povećane nivoe ugljik dioksida. Izgaranjem fosilnih [[gorivo|goriva]] proizvedeno je oko tri četvrtine povećanja CO<sub>2</sub> iz ljudske aktivnosti tokom proteklih 20 godina. Ostatak je većinom usljed promjena u korištenju [[Tlo|zemljišta]], naročito zbog krčenja [[šuma]].<ref>Summary for Policymakers, ''[http://www.grida.no/climate/ipcc_tar/wg1/006.htm Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change]'', Intergovernmental Panel on Climate Change. 20. januar 2001.</ref>
+Tako IPCC smatra da prirodni staklenički gasovi imaju značajan efekat zagrijavanja od oko 33&nbsp;°C, bez kojih bi Zemlja bila nenastanjiva.<ref>''[http://www.ipcc.ch/pdf/assessment-report/ar4/wg1/ar4-wg1-chapter1.pdf IPCC WG1 AR4 Report — Chapter 1: Historical Overview of Climate Change Science]'', IPCC WG1 AR4 izvještaj, IPCC, 2007, str. 97</ref> Glavni staklenički gasovi su [[voda|vodena para]], koja uzrokuje oko 36-70% od stakleničkog efekta (ne uključujući oblake), ugljik dioksid (CO<sub>2</sub>), koji uzrokuje 9-26% efekta, [[metan]] (CH<sub>4</sub>), koji uzrokuje 4-9%; te [[ozon]], koji uzrokuje 3-7% ukupnog efekta staklenika.<ref>Kiehl, J. T.; Kevin E. Trenberth (1997), ''[http://web.archive.org/web/20050519080336/http://www.atmo.arizona.edu/students/courselinks/spring04/atmo451b/pdf/RadiationBudget.pdf Earth’s Annual Global Mean Energy Budget]'', Bulletin of the American Meteorological Society, 78 (2), str. 197–208</ref> Čovjekova aktivnost od [[industrijska revolucija|industrijske revolucije]] do danas je povećala količinu stakleničkih gasova u atmosferi, te dovela do povećanja klimatskih uticaja zbog CO<sub>2</sub>, metana, troposferskog ozona, [[hlorofluorougljenik|CFCa]] i [[dušik suboksid]]a. Koncentracije CO<sub>2</sub> i metana su povećane od sredine [[18. vijek]]a za 36% odnosno 148% respektivno.<ref>''[http://www.epa.gov/climatechange/science/recentac.html Recent Climate Change - Atmosphere Changes, Science, Climate Change, U.S. EPA]'', United States Environmental Protection Agency, 2007</ref> Ovi nivoi su znatno veći nego u bilo koje vrijeme tokom posljednjih 650.000 godina kao razdoblju za koje postoje pouzdaniji podaci dobiveni iz jezgri taloga leda. Manje direktni geološki dokazi pokazuju da su ovako visoke koncentracije CO<sub>2</sub> posljednji put bile prije otprilike 20 miliona godina.<ref>Pearson, Paul N.; Palmer, Martin R. (2000), ''[http://www.nature.com/nature/journal/v406/n6797/abs/406695a0.html Atmospheric carbon dioxide concentrations over the past 60 million years]'', Nature 406 (6797): str. 695–699</ref> Budući da je život na Zemlji nastao prije više od 3,5 milijardi godina,<ref>Schopf, J.W. The First Billion Years: When Did Life Emerge? Elements 2,4:229-233, 2006.</ref> to znači da je život na Zemlji vjerovatno u stanju adaptirati se na povećane nivoe ugljik dioksida. Izgaranjem fosilnih [[gorivo|goriva]] proizvedeno je oko tri četvrtine povećanja CO<sub>2</sub> iz ljudske aktivnosti tokom proteklih 20 godina. Ostatak je većinom usljed promjena u korištenju [[Tlo|zemljišta]], naročito zbog krčenja [[šuma]].<ref>Summary for Policymakers, ''[http://www.grida.no/climate/ipcc_tar/wg1/006.htm Climate Change 2001: The Scientific Basis. Contribution of Working Group I to the Third Assessment Report of the Intergovernmental Panel on Climate Change]'', Intergovernmental Panel on Climate Change. 20. januar 2001.</ref>
 Koncentracija CO<sub>2</sub> i dalje raste zbog izgaranja fosilnih goriva i promjena korištenja zemljišta. Budućnost stope porasta zavisit će o neizvjesnom [[Ekonomija|ekonomskom]], [[Sociologija|sociološkom]], [[Tehnologija|tehnološkom]] i prirodnom razvoju. Posebni izvještaj IPCCa o scenarijima emisije pruža široki spektar budućih CO<sub>2</sub> scenarija, u rasponu od 541 do 970 ppm do 2100 godine.<ref>Prentice, I. Colin; et al, (2001), ''[http://www.grida.no/climate/ipcc_tar/wg1/123.htm 3.7.3.3 SRES scenarios and their implications for future CO2 concentration]'', Intergovernmental Panel on Climate Change</ref> Rezerve fosilnih goriva su dovoljne da se dosegne taj nivo i nastavi emisija poslije 2100 godine. Izuzev sporadičnih i grubih procjena, ne postoje niti mogu postojati precizni pokazatelji o tome da li su rezerve [[ugalj|uglja]], naftnog pijeska i [[metan hidrat]]a u velikoj mjeri iskorištene, pa tvrdnja o iscrpljenosti istih ostaje na nivou špekulacije. Važna činjenica je da je CO<sub>2</sub> gas koji je zapravo neophodan u nastanku flore na Zemlji, pa uopšteno govoreći njegova povećana koncentracija ubrzava prirast biomase odnosno [[hrana|hrane]] na Zemlji.<ref>[http://www.time.com/time/health/article/0,8599,1954190,00.html Even Plants May Not Like a Warmer World]</ref>