Autoantitijelo

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Autoantitijelo je takvo antitijelo (tip proteina) koje je proizveo imunski sistem usmjereno protiv jednog ili više sopstvenih proteina. Mnoge autoimune bolesti (osobito lupus erythematosus) uzrokovane su takvim autoantitijelama.

Proizvodnja[uredi | uredi izvor]

Antitela proizvode B-ćelije na dva načina: (1) nasumično i (2) kao odgovor na strani protein ili supstancu u tijelu. U početku jedna B-ćelija proizvodi jednu specifičnu vrstu antitela. U oba slučaja, B-ćeliji je dopušteno da se razmnožava ili se odstranjuje postupkom koji se zove klonska delecija. Imunski sistem je normalno u stanju prepoznati i zanemariti vlastite zdrave bjelančevine, ćelije i tkiva i ne pretjerivati sa prijetećim tvarima u okruženju, poput hrane. Ponekad imunski sistem prestaje prepoznavati jedan ili više tjelesnih normalnih sastojaka kao "sebstvo", što dovodi do stvaranja patoloških autoantitijela. Autoantitijela mogu također imati nepatološku ulogu; naprimjer, mogu pomoći tijelu da uništi rak i eliminira otpadne proizvode. Uloga autoantitijela u normalnoj imunskoj funkciji također je predmet naučnog istraživanja.

Uzrok[uredi | uredi izvor]

Uzroci nastanka autoantitijela su razni i nisu dobro razumljivi. Smatra se da je neka proizvodnja autoantitijela posljedica genetičke predispozicije u kombinaciji s okidačem u okolišu, poput virusne bolesti ili dugotrajnog izlaganja određenim otrovnim hemikalijama. Međutim, generalno ne postoji direktna genetička veza.

Iako su neke porodice možda podložnije autoimunim stanjima, pojedini članovi porodice mogu imati različite autoimune poremećaje ili možda nikad neće razviti autoimuno stanje. Istraživači vjeruju da može postojati i hormonsla komponenta, jer su mnogi autoimuni uvjeti mnogo prisutniji kod žena u rodnoj dobi. Iako je početni događaj koji dovodi do stvaranja autoantitijela još uvijek nepoznat, postoji niz dokaza da autoantitijela mogu imati sposobnost održavanja samoproizvodnje.[1][2]

Bolesti[uredi | uredi izvor]

Vrsta autoimunskog poremećaja ili bolesti koja se događa i količina uništenja koja se nanosi tijelu ovisi o tome na koji sistem ili organe ciljaju autoantitijela i koliko snažno. Poremećaji uzrokovani autoantitijelima specifičnim za organe, oni koji primarno ciljaju jedan organ (poput štitnjače kod Gravesove bolesti i Hashimotovog tiroiditisa), često su najlakše dijagnosticirani jer se često javljaju povezanih simptomi kod organa. Poremećaji zbog sistemskih autoantitijela mogu biti mnogo neuhvatljiviji. Iako su povezani autoimuni poremećaji rijetki, znakovi i simptomi koje izazivaju su relativno česti. Simptomi mogu uključivati: artritis – bolove u zglobovima, umor, groznicu, osipe, simptome prehlade ili alergije, gubitak težine i mišićnu slabost. Pridružena stanja uključuju vaskulitis koji je upala krvnih žila i anemija. Čak i kada su rezultat određenog sistemskog autoimunskog stanja, simptomi će se razlikovati od osobe do osobe, varirati s vremenom, varirati s uključenošću organa i mogu se neočekivano suziti ili se razbuktati. Ovome se dodaje činjenica da osoba može imati više od jednog autoantitijela, i stoga imati više od jednog autoimunog poremećaja, i/ili imati autoimuni poremećaj bez otkrivenog nivoa autoantitijela, što komplicira postavljanje dijagnoze.

Dijagnoza poremećaja povezanih sa sistemskim autoantitelima počinje cjelovitom medicinskom anamnezom i detaljnim fizičkim pregledom. Na temelju pacijentovih znakova i simptoma, liječnik može zatražiti jednu ili više dijagnostičkih studija koje će pomoći identificiranju određene bolesti. U pravilu se traže informacije iz više izvora, a ne iz jednog laboratorijskog testa, kako bi se precizno dijagnosticirali poremećaji povezani sa sistemskim autoantitijelama. Mogu biti uključeni:

  • krvni testovi za otkrivanje upale, autoantitijela i zahvatanja organa;
  • rendgensko zračenje i druga slikovna ispitivanja koja otkrivaju promjene na kostima, zglobovima i organima;
  • biopsije za traženje patoloških promjena u uzorku tkiva.

Indikacije za testove autoantitijela[uredi | uredi izvor]

Testovi za autoantitijela mogu se naručiti u sklopu ispitivanja simptoma hroničnog progresivnog artritisa i/ili neobjašnjivih vrućica, umora, mišićne slabosti i osipa. Prvo se traži test za antinuklearno antitijelo (ANA). ANA je marker autoimunog procesa – pozitivan je kod mnoštva različitih autoimunskih bolesti, ali nije specifičan. Prema tome, ako je ANA test pozitivan, često se prati s drugim testovima povezanim s artritisom i upalom, kao što je reumatoidni faktor (RF), stopa brzine sedimentacije eritrocita (ESR ), C-reaktivni protein (CRP) i/ili nivo proteina komplementa.

Pojedini test autoantitijela nije dijagnostički, ali može dati naznake da li je neki poremećaj vjerovatan ili malo vjerovatan. Svaki rezultat za autoantitijela treba razmotriti pojedinačno i kao dio grupe. Neki poremećaji, kao što je sistemski eritematozni lupus (SLE) mogu biti verovatniji ako je prisutno nekoliko autoantitijela, dok će drugi, poput mješovitr bolesti vezivnog tkiva (MCTD), biti verovatniji ako pojedinačno autoantitijelo, je jedino prisutan RNP- ribonukleinski protein. Oni koji imaju više od jednog autoimunog poremećaja mogu imati nekoliko autoantitila koja se mogu otkriti.

Da li će neko autoantitijelo biti prisutno vrlo je individualno i pitanje je statistike. Svako će biti prisutna u određenom postotku ljudi koji imaju dati autoimuni poremećaj. Naprimjer, do 80% onih sa SLE imat će pozitivan dvostruki lanac anti-dvolančane DNK (anti-dsDNA) autoantitijela, ali samo oko 25-30% će imati pozitivan RNP. Neke osobe koje imaju autoimunski poremećaj imat će negativne rezultate ispitivanja autoantitijela, ali kasnije – kako poremećaj napreduje – autoantitijela se mogu razvijati. Sistemski testovi autoantitijela korisni su jer:

  • Pomažu u dijagnostici sistemskih autoimunih poremećaja;
  • Pomažu u utvrđivanju stepena zahvaćenosti organa i sistema (zajedno sa drugim testovima kao što su kompletna krvna slika ili sveobuhvatni metabolički panel);
  • Prate tok poremećaja i efikasnost tretmana. Trenutno ne postoji prevencija ili lijek za autoimune poremećaje. Liječenje se koristi za ublažavanje simptoma i za održavanje funkcije tijela.
  • Prate remisije, provale i relapse.

Profiliranje antitela[uredi | uredi izvor]

Profiliranje antitijela koristi se za identifikaciju osoba iz forenzičkih uzoraka. Tehnologija može jedinstveno identificirati čovjeka analizom antitijela u tjelesnim tekućinama; Nađen je jedinstveni, individualni skup antitijela, nazvan pojedinačna specifična autoantitijela (ISA) u krvi, serumu, slini, urinu, spermi, znojenju, suzama i tjelesnim tkivima i antitijelima; Nisu pod uticajem bolesti, lijekova ili unosa hrane/lijekova. Čak i nestručni tehničar koji koristi jeftinu oprema može obaviti test za nekoliko sati. .[3]

Spisak nekih autoantitijela i često pridruženih bolesti[uredi | uredi izvor]

Napomena: osjetljivost i specifičnost različitih autoantitijela za određenu bolest su različiti za različite bolesti.

Autoantitijelo Cilj Stanje
Antinuklearna antitijela Anti-SSA/Ro autoantitijelo Ribonukleoproteini Sistemski SLE, srčani blok novorođrnčeta, primarnj Sjögrenov sindrom
Anti-La/SS-B autoantitijela Primarni Sjögrenov sindrom
Anti-centromerna antitijela Centromera CREST sindrom
Anti-dsDNK Dvolančana DNK Sistemski SLE
Anti-Jo1 Histidin-tRNA ligaza Upalna miopatija
Anti-RNP Ribonukleoprotein Miješana bolest vezivnog tkiva
Anti-Smith Sržni protein snRNP Sistemski SLE
Antitijelo anti-topoizomeraza Topoisomerasza tip I Sistemska skleroza (Antitijela anti-Scl-70)
Anti-histonska antitijela Histon Sistemski SLE i lijekom inducirani Lijekom inducirani LE[4]
Antitijela Anti-p62[5] Nukleoporin 62 Primarna bilijarna ciroza[5][6][7]
Antitijela anti-sp100[6] Nuklearni antigen Sp100
Antitijela anti-glikoprotein-210[7] Nukleoporin 210kDa
Antitijela snti-transglutaminaza Anti-tTG Celijakija
Anti-eTG Dermatitis herpetiformis
Antitijela anti-gangliozidi Gangliozid GQ1B Miller-Fisherov sindrom
Gangliozid GD3 Akutna motorna aksonska neuropatija (AMAN)
Gangliozid GM1 Multifokalna motorna neuropatija sa kondukcijskim blokom (MMN)
Anti-aktinska antitijela Aktin Celijakija anti-aktinska antitijela u korelaciji sa razinom crijevnih oštećenja [8][9]
Anti-CCP Ciklični citrulirani peptid Reumatoidni artritis
Jetreno-bubrežno mikrosomsko antitijelo tip 1 Autoimunski hepatitis.[10]
Lupusni antikoagulant Anti-trombinska antitijela Trombin Sistemski lupus erythematosus
Antifosfolipidna antitijela Fosfolipid Antifosfolipidni sindrom
Anti-neutrofilno citoplazmatsko antitijelo c-ANCA proteini u neutrofilskoj citoplazmi Granulomatoza sa poliangiitisom
p-ANCA Neutrofilna perinuklearna Mikroskopski poliangiitis, eozinofilna granulomatoza sa poliangiitisom, sistemski vaskulitidi (nespecifični)
Reumatoidni faktor IgG Reumatoidni artritis
Anti-glatkomišićno antitijelo Glatki mišić Hronični autoimunski hepatitis
Anti-mitohondrijsko antitijelo Mitohondrija Primarna bilijarna ciroza[11]
Anti-SRP Signalna prepoznavajuća čestica Polimiozitis[12]
Egzomski kompleks Skleromiozitis
Anti-AChR Nikotinski acetilholinski receptor Myasthenia gravis
Anti-MUSK Mišićno-specifična kinaza (MUSK) Myasthenia gravis
Anti-VGCC Naponski zatvoreni kalcijski kanal (P/Q-tip) Lambert-Eatonov mijastenični sindrom
Anti-Vinkulin Vinkulin Prekomjerni rast malih bakterija u crijevima
Anti-tiroidna autoantitijela Anti-TPO antitijela Tiroidna peroksidaza (mirosomska) Hashimotov tiroiditis, Gravesova bolest
Anti-tiroglobulinska antitijela (TgAbs) Tiroglobulin Hashimotov tiroiditis
Anti-tirotropinska receptorska antitijela (TRAbs) TSH-receptor Gravesova bolest
Anti-Hu (ANNA-1) Neuronski nuklearni proteini Paraneoplazmatska degeneracija cerebeluma, limbni encefalitis, encefalomijlitis, potkožna senzorna neuronopatija, horeatetoza[13]
Anti-Yo Cerebelumske Purkinjeove ćelije Paraneoplazmatska degeneracija cerebeluma
Anti-Ma Encefalomijlitis, limbični encefalitis
Anti-Ri (ANNA-2) Neuronski nuklearni proteini Opsokloni miokloni sindrom
Anti-Tr Glutamatni receptor Paraneoplastični cerebelumski sindrom
Anti-amfifizin Amfifizin Sindrom Stiffove osobe, Paraneoplastična degeneracija cerebelarne glave
Anti-GAD Glutamat dekarboksilasa Sindrom Stiffove osobe, diabetes mellitus tip 1
Anti-VGKC kalijski naponski kanal (VGKC) limbički encefalitis, Isakov sindrom (autoimuni neuromiotonija)
Anti-CRMP-5 Kolapsinski odgovor medijatorskog proteina 5 Optička neuropatija, Horea
Neuroni bazne ganglije Sydenhamova horea, pediatrijska autoimunska neuropsihijatrijska bolest, asocirana sa streptokokama (PANDAS)
Anti-NMDAr N-metil-D-aspartat receptor (NMDA) Anti-NMDA receptor encefalitisa
NMO antitijeli Akvuaporin-4 Neuromyelitis optica (Devicov sindrom)

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Böhm I. Apoptosis: the link between autoantibodies and leuko-/lymphocytopenia in patients. Scand J Rheumatol 2004;33: 409 - 416
  2. ^ Böhm I. Disruption of the cytoskeleton after apoptosis induction by autoantibodies. Autoimmunity 2003;36: 183 - 189
  3. ^ https://inlportal.inl.gov/portal/server.pt/community/idaho_national_laboratory_biological_systems/352/molecular_forensics/2691 Antibody Sensors
  4. ^ Table 5-9 in: Mitchell, Richard Sheppard; Kumar, Vinay; Abbas, Abul K.; Fausto, Nelson (2007). Robbins Basic Pathology. Philadelphia: Saunders. ISBN 978-1-4160-2973-1. 8th edition.
  5. ^ a b Wesierska-Gadek J, Hohenuer H, Hitchman E, Penner E (1996). "Autoantibodies against nucleoporin p62 constitute a novel marker of primary biliary cirrhosis". Gastroenterology. 110 (3): 840–7. doi:10.1053/gast.1996.v110.pm8608894. PMID 8608894.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  6. ^ a b Szostecki C, Guldner HH, Netter HJ, Will H (1990). "Isolation and characterization of cDNA encoding a human nuclear antigen predominantly recognized by autoantibodies from patients with primary biliary cirrhosis". J. Immunol. 145 (12): 4338–47. PMID 2258622.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  7. ^ a b Itoh S, Ichida T, Yoshida T et al. (1998). "Autoantibodies against a 210 kDa glycoprotein of the nuclear pore complex as a prognostic marker in patients with primary biliary cirrhosis". J. Gastroenterol. Hepatol. 13 (3): 257–65. doi:10.1111/j.1440-1746.1998.01553.x. PMID 9570238.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  8. ^ Pedreira S, Sugai E, Moreno ML et al. (2005). "Significance of smooth muscle/anti-actin autoantibodies in celiac disease". Acta Gastroenterol. Latinoam. 35 (2): 83–93. PMID 16127984.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  9. ^ Carroccio A, Brusca I, Iacono G et al. (2007). "IgA anti-actin antibodies ELISA in coeliac disease: A multicentre study". Digestive and Liver Disease. 39 (9): 818–23. doi:10.1016/j.dld.2007.06.004. PMID 17652043.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  10. ^ Kerkar N, Ma Y, Davies ET, Cheeseman P, Mieli-Vergani G, Vergani D (decembar 2002). "Detection of liver kidney microsomal type 1 antibody using molecularly based immunoassays". J. Clin. Pathol. 55 (12): 906–9. doi:10.1136/jcp.55.12.906. PMC 1769836. PMID 12461054.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  11. ^ Oertelt S, Rieger R, Selmi C, Invernizzi P, Ansari A, Coppel R, Podda M, Leung P, Gershwin M (2007). "A sensitive bead assay for antimitochondrial antibodies: Chipping away at AMA-negative primary biliary cirrhosis". Hepatology. 45 (3): 659–65. doi:10.1002/hep.21583. PMID 17326160.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
  12. ^ Kao, A. H.; Lacomis, D.; Lucas, M.; Fertig, N.; Oddis, C. V. (2004). "Anti-signal recognition particle autoantibody in patients with and patients without idiopathic inflammatory myopathy". Arthritis & Rheumatism. 50 (1): 209–215. doi:10.1002/art.11484. PMID 14730618.
  13. ^ Ropper, Allan H.; Samuels, Martin A. (2009). Adams and Victor's Principles of Neurology (9th izd.). McGraw Hill. str. 656. ISBN 978-0-07-149992-7.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]