Amoebozoa

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Cutosea)
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Amebozoa
(Koljeno Amoebozoa)
Proterozoik: prije 750 miliona godina→ Sadašnjost
Chaos carolinensis
Chaos carolinensis
Sistematika
Carstvo Animalia
Koljeno Amebozoa

Potkoljena:

Sinonimi
  • Eumycetozoa Zopf 1884, emend Olive 1975
  • Amoebozoa je velika taksonomska grupa praživotinja, koja ima 2.400 opisanih vrsta ameboidnih protista,[1] koje često imaju tupe, prstaste, režnjevite pseudopodije i cjevaste mitohondrijske grebenove.[2][3] U većini klasifikacijskih shema Amoebozoa su rangirane kao koljeno unutar carstva Protista [4] ili carstva Protozoa.[5] U klasifikaciji koju favorizira Međunarodno društvo protistologa zadržava se kao neopisano supergrupa unutar Eukaryota.[2] Moolekulskogenetičke analize podržavaju stav da su Amoebozoa monofiletski kladus. Većina filogenetskih stabala identificira ga kao sestrinsku skupinu grupe Opisthokonta, još jednog glavnog kladusa kojai sadrži i gljive i životinje, kao i oko 300 vrsta jednoćelijskih protista.[1][3] Amoebozoa i Opisthokonta ponekad se povezuju u grupu višerangiranog taksona, različiti inenovanog kao Unikonta,[5] Amorphea[2] oli Opimoda.[6]

    Ameboza uključuju mnoge najpoznatije ameboidne organizme, poput rodova Chaos, Entamoeba, Pelomyxa Amoeba. Vrste Amoebozoa mogu biti granate (testate) ili gole, a ćelije mogu posjedovati flagele. Slobodno živuće vrste su česte i u slanoj i u slatkoj vodi, kao i u tlu, mahovini i lišću. Neki žive kao paraziti ili simbioti drugih organizama, a za neke se zna da uzrokuju bolest kod ljudi i drugih organizama.

    Dok je većina vrsta amebozoa jednoćelijska, grupa također uključuje nekoliko varijanti sluzavih plijesni koje imaju makroskopski, višećelijski stadij života tokom kojeg se pojedine ameboidne ćelije agregiraju kako bi nastale spore.

    Amebozoe se uveliko razlikuju u veličini. Neke su promjera svega 10–20 µm, dok su drugi među najvećim protozoama. Dobro poznata vrsta Amoeba proteus, koja može dostići dužinu od oko 800 μm, često se proučava u školama i laboratorijama kao reprezentativna ćelija ili model organizam, dijelom i zbog svoje prikladne veličine. Multinucleate, multijedarne amebe poput rodova Chaos i Pelomyxa (takozvane "divovske amebe") mogu biti duge nekoliko milimetara, a neke višećelijske ameboze, poput sluzave plijesni Fuligo septica, mogu pokriti površinu od nekoliko kvadratnih metara.[7]

    Morfologija[uredi | uredi izvor]

    Amoebozoa je velika i raznolika skupina, ali određene su karakteristike zajedničke mnogim njenim članovima. Amebozojska ćelija obično je podeljena u zrnatu centralnu masu, koja se zove endoplazma, i prozirni spoljni sloj, koji se naziva ektoplazma. Za vrijeme lokomocije, endoplazma teče prema naprijed, a ektoplazma teče unatrag duž vanjske strane ćelije. U pokretu, mnogi amebozoa imaju jasno definiran prednji i stražnji dio i mogu poprimiti "monopodni" oblik, s tim da cijela ćelija funkcionira kao jedna pseudopodja. Velike pseudopodije mogu proizvesti brojne jasne projekcije nazvane subpseudopodije (ili determinantne pseudopodije), koje se produžuju na određenu dužinu i zatim se povlače, bilo u svrhu lokomocije ili unosa hrane. Ćelija može također formirati više neodređenih pseudopodija, kroz koje cio njen sadržaj teče u pravcu lokomocije. To su više ili manje cjevaste i uglavnom su ispunjene granuliranom endoplazmom. Ćelijska masa teče u vodeću pseudopodiju, a ostale se na kraju povlače, osim ako organizam ne promeni pravac.[8]

    Dok je većina amebozoa „gola“, poput poznatih Amoeba i Chaos ili prekrivena labavim slojem malehih ljuskica, poput rodova Cochliopodium i Korotnevella, članovi reda Arcellinida tvore krute ljušture, ili testove, opremljeni jednim otvorom kroz koji izlaze pseudopodije. Arcelinidni testovi se mogu izlučiti iz organskih materijala, kao u rodu Arcella[ ili izgraditi iz prikupljenih čestica cementiranih zajedno, kao u Difflugia.

    Kod svih ameboza je primarni način prehrane fagocitoza, u kojem ćelija okružuje potencijalne čestice hrane svojim pseudopodijama, zatvarajući ih u vakuole unutar kojih se mogu probaviti i apsorbirati. Neki amebozoidi imaju zadnji nastavak nazvan uroid, koji može služiti za nagomilavanje otpada, periodično se odvajajući od ostatka ćelije. Kada je oskudica hrane, većina vrsta može se incistirat, tj. formirati [[ciste] ], koje se mogu prenositi u zraku i odnijeti ih u nova okruženja. U muljskim sluzastim plijesnima, ove se strukture nazivaju se spore, a formiraju se na stalnim strukturama koje se nazivaju plodna tijela ili sporangije. Većini Amoebozoa nedostaje bič i općenito ne formiraju mikrotubule – potporne strukture, osim za vrijeme mitoze. Međutim, flagele se javljaju u grupi Archamoebae, a mnoge sluzaste plijesni stvaraju gamete sa dva biča. Bičevi su pćenito pri vezani konusnom mikrotubulom, što sugerira blisku vezu s grupom oOpisthokonta. Mitochondrije u ćelijama Amoebozoa karakteristično imaju razgranate cjevaste grebenove. Međutim, među Archamoebae, koji su prilagođene na anoksična ili mikroaerofilna staništa, mitohondrije su izgubljene.

    Mejoza[uredi | uredi izvor]

    Odedavno dostupni podaci o genomu Acanthamoeba otkrili su nekoliko ortolognih gena korištenih u mejozi spolnih eukariota. Ti geni uključuju Spo11, Mre11, Rad50, Rad51, Rad52, Mnd1, Dmc1, Msh i Mlh.[9] Ovaj nalazi sugeriraju da je "Acanthamoeba" sposobna za neke oblike mejoze i da može biti izložena seksualnoj reprodukciji.

    U seksualno reproducirajućih eukariota, homologna rekombinacija (HR) obično se javlja tokom mejoze. Za efikasnu mejotsku HR potrebna za mejozu specifična rekombinaza, Dmcl, a Dmcl je izražen u Entamoeba histolytica.[10]

    Prečišćeni Dmc1 iz E. histolytica formira presinapsne filamente i katalizira Adenozine-trifosfat (ATP) – zavisno od homolognog uparivanja DNK i razmjena lanaca DNK na najmanje nekoliko hiljada parova baza.[10] Reakcije uparivanja DNK i razmjene niti poboljšane su faktorom rekombinacije specifičnim za eukariotsku mejozu (heterodimer) Hop2-Mnd1.[10] Ovi su centralni procesi u mejotskoj rekombinaciji, sugerirajući da E. histolytica prolazi kroz mejozu.[10]

    Studije Entamoeba invadens otkrile su da je tokom pretvorbe iz tetraploid jednojedarnog trofozoita u tetranukleatnu cistu, poboljkana homologna rekombinacija.[11] Ekspresija gena s funkcijama povezanim s glavnim koracima mejotičke rekombinacije također se povećala tokom encistacije.[11] Ovi nalazi u E. invadens, u kombinaciji s dokazima iz studija E. histolytica ukazuju na prisustvo mejoze kod Entamoeba . Uporedna genetička analiza pokazala je da su mejotski procesi prisutni u svim glavnim amebozojskim linijama.[12]

    Budući da se Amoebozoa rano izdvojile od porodičnog stabla, ovi rezultati također ukazuju na mogućnostda se mejoza relativno rano pojavila u evoluciji eukariota.

    Medicinski značaj[uredi | uredi izvor]

    Amebijaza, poznata i kaor entamebijaza,[13][14] je infekcija izazvana bilo kojim od amebozoa iz grupe Entamoeba. Simptomi su najčešće kod infekcije vrstom Entamoeba histolytica[15] Amebijaza se javlja bez ikakvih simptoma ili sa blagim, a i teškim stanjima.[15] Simptomi mogu uključivati bol u trbuhu, blagi proliv, krvavu dijareju ili teški kolitis sa odumiranjem tkiva i perforacijama probavnog trakta.[15] Ova posljednja komplikacija može prouzrokovati peritonitis.[15] Kod pogođenih osoba, zbog gubitka krvi, može se pojaviti anemija.[15]

    Uzroci i dijagnoza[uredi | uredi izvor]

    Invazija crijevne sluznice uzrokuje amebni krvavi proliv ili amebnni kolitis.[15] Ako parazit dođe u krvotok, može se širiti kroz tijelo, a najčešće završava u jetri, gdje uzrokuje amebni apsces jetre. Ciste Entamoeba mogu preživjeti do mjesec dana u tlu ili do 45 minuta pod noktima. Važno je razlikovati amebijazu i bakterijski kolitis. Poželjan je dijagnostički pristup posmatranjem izmeta pod mikroskopom, ali zahtijeva se kvalificirani analitičar koji možda neće biti pouzdan pri izuzimanju tragova infekcije. Ovaj metod možda neće moći napraviti diferencijaciju između određenih vrsta

    Povećana količinie bijelih krvnih zrnaca prisutna je u teškim slučajevima, ali ne u blažim. Najtačniji test je pdređivanje antitijela u krvi, ali nalaz može ostati pozitivan i nakon liječenja.

    Prevencija i liječenje[uredi | uredi izvor]

    Prevencija amebijaze ae omogućava odvajanjem hrane i vode od fekalija i pravilnim sanitarnim mjerama. Nema vakcine.[15] Postoje dvije mogućnosti liječenja, ovisno o lokaciji zaraze. Amebijaza u tkivima se liječi ili metronidazolom, tinidazolom, nitazoksanidom, dehidroemetinom ili klorokvinom, dok se gnojna infekcija liječi diloksanid furoatom ili jodokinolinom.[15] Da bi liječenje bilo efikasno protiv svih stadija amebe, može biti potrebna kombinacija lijekova. Infekcije bez simptoma ne zahtijevaju liječenje, ali zaraženi mogu širiti parazite na druge i liječenje se može razmotriti. Liječenje ostalih amebijaza nije potrebno, osim one od E. histolytica.[15]

    Epidemiologija i historija[uredi | uredi izvor]

    Amebijaza je prisutna u cijelom svijetu.[16] Oko 480 miliona ljudi je zaraženo onim što izgleda kao posljedica infekcije amebom E. histolytica, a to rezultira smrću između 40.000 i 110.000 ljudi svake godine.[15] Većina infekcija se sada pripisuje E. dispar.[15] E. dispar je češća u određenim područjima i simptomatski slučajevi mogu biti manji nego što je ranije prijavljeno.[15] Prvi slučaj amebijaze dokumentovan je 1875. godine, a 1891. bolest je detaljno opisana, što je rezultiralo izrazima amebna dizenterija i amebni apsces jetre.[15] Daljnji dokazi s Filipina 1913. otkrili su da se bolest pojavila nakon gutanja ciste E. volonteri histolytice.[15] Poznato je još od 1897. godine da je postojala barem jedna vrsta Entamoeba (Entamoeba coli), ali je SZO prvi put formalno priznala da je 1997. godine E. histolytica ima dva tipa, uprkos tome što je prvo predloženo 1925. godine.[15] Pored već priznatog Entamoeba dispar.

    Raspoloživi dokazi pokazuju da postoje najmanje dvije druge vrste Entamoeba koje izgledaju isto kod ljudi - Entamoeba moshkovskii i Entamoeba bangladeshi.[15] Razlog zbog kojeg se ove vrste do nedavno nisu razlikovale zbog oslanjanja na izgled.[15]

    Fosilni zapisi[uredi | uredi izvor]

    Otkriveni širom svijeta, vazoliki mikrofosili (VSM) pokazuju da Amebozoa postoje još od ere neoproterozoika. Fosilne vrste Melanocyrillium hexodiadema, Palaeoarcella athanata i Hemisphaeriella ornata potiču iz stijena starih 750 miliona godina. Sva tri VSM-a imaju hemisferni oblik, invagirani otvor i pravilne udubine, koje snažno podsećaju na moderne Arcellinida, koji su ljušturasti ameboidi. P. athanata posebno izgleda isto kao i postojeći rod Arcella.[17][18]

    Klasifikacija[uredi | uredi izvor]

    Mjesto Amoebozoa u stablu eukariota[uredi | uredi izvor]

    Čini se da (na osnovu molekulske genetike) pripadnici Amoebozoe formiraju sestrinsku grupu životinja i gljiva, odvojivši se od ove loze nakon što se odvojila od ostalih skupina,[19] kako je dolje prikazano na pojednostavljenom dijagramu:

    Opimoda

    Loukozoa Giardia lamblia.jpg

    Podiata

    CRuMs Collodictyon anterior view, showing sulcus, nucleus, blepharoplast, rhizoplast, and four flagella..jpg

    Amorphea

    Amoebozoa

    Obazoa

    Breviata Mastigamoeba invertens.jpg

    Apusomonadida Apusomonas.png

    Opisthokonta

    Fungi Asco1013.jpg

    Animalia Comb jelly.jpg

    Velike sličnosti između Amoebozoa i Opisthokonta dovode do hipoteze da oni formiraju različit kladus. Thomas Cavalier-Smith predložio je ime "unikonte" (formalno, Unikonta) za ovu granu, za koje se veruje da su potekli od zajedničkog pretka, koji je imao samo jedan bič ukorijenjen u jednom baznom tijelu.[1][2] Međutim, dok se snažno podržava bliska povezanost Amoebozoa i Opisthokonta, nedavni rad pokazao je da je hipoteza o neposrednom pretku vjerojatno lažna. U svojoj Revidiranoj klasifikaciji Eukariota (2012), Adl i sur. Predložili su je Amorphea kao pogodnije ime za kladus približno istog sastava, sestrinsku grupu Diaphoretickes. Novija sistematska mjesta članovi Amorphee zajedno s Malawimonida i Collodictyonida u predloženom kladusu nazvanom Opimoda, koja se sastoji od dvije glavne linije koje se odmiču u korijenu eukariotskog filogenetskog stabla .[6][20]

    Potkoljena Amoebozoa: Lobosa i Conosa[uredi | uredi izvor]

    Tradicijski su sve ameboze s režnjevitim (loboznim) pseudopadijama grupirane u klasu Lobosea, smještene u druge ameboide u tipu Sarcodina ili Rhizopoda, ali to se smatralo neprirodnim skupinama. Strukturne i genetičke studije su identificirale Percolozoa i nekoliko arhameba kao nezavisne grupe. U filogenijama utemeljenim na rRNK njihovi su se predstavnici odvojeni od ostalih ameba i činilo se da se razilaze u blizini osnove eukariotske evolucije, kao i većina plijesni.

    Međutim, revidirano stablo, prema Cavalier-Smithu i Chao-u u 1996[21] sugeriralo je da preostali lobozni oblici formiraju monofiletsku skupinu, s kojom su Archamoebae i Mycetozoa bile usko povezane, mada Percolozoa nisu. Nakon toga, oni su preporučili da koljeno Amoebozoa obuhvati i potkoljeno Lobosoa, uz novo potkoljeno Conosa, koje se sastoji od Archamoebae i Mycetozoa.[22]

    Čini se da nedavni molekulskogenetički podaci podržavaju ovu primarnu podjelu Amoebozoe na Lobose i Conosa.[3] Prvi, kako su definirali Cavalier-Smith i njegovi suradnici, uglavnom uključuju klasične Lobosea: neflagelatne amebe s tupim, loboznim pseudopodijama (Amoeba, Acanthamoeba, Arcella, Difflugia itd.). Potonju čine i ameboidne i flagelirane ćelije, karakteristično s izraženijim ili lagano razgranatim subpseudopodijama (Archamoebae i miksomicetne plijesni).[23][24]

    Amorphea/
    Amoebozoa
    Discosea

    Flabellinia

    Centramoebia

    Tevosa

    Tubulinea

    Evosea

    Cutosea

    Conosa

    Obazoa

    Unikonta

    Od starijih studija joje su uradili Cavalier-Smith, Chao & Lewis 2016:[25] i Silar 2016.[26]

    Koljeno Amoebozoa Lühe 1913 emend. Cavalier-Smith 1998 [Amoebobiota; Eumycetozoa Zopf 1884 emend Olive 1975]

    Patogeni za ljude[uredi | uredi izvor]

    Galerija[uredi | uredi izvor]

    Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

    References[uredi | uredi izvor]

    1. ^ a b Pawlowski J, Audic S, Adl S, Bass D, Belbahri L, Berney C, Bowser SS, Cepicka I, Decelle J, Dunthorn M, Fiore-Donno AM, Gile GH, Holzmann M, Jahn R, Jirků M, Keeling PJ, Kostka M, Kudryavtsev A, Lara E, Lukeš J, Mann DG, Mitchell EA, Nitsche F, Romeralo M, Saunders GW, Simpson AG, Smirnov AV, Spouge JL, Stern RF, Stoeck T, Zimmermann J, Schindel D, de Vargas C (6. 11. 2012). "CBOL protist working group: barcoding eukaryotic richness beyond the animal, plant, and fungal kingdoms". PLoS Biology. 10 (11): e1001419. doi:10.1371/journal.pbio.1001419. PMC 3491025. PMID 23139639.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link) CS1 održavanje: display-authors (link)
    2. ^ a b c Adl SM, Simpson AG, Lane CE, Lukeš J, Bass D, Bowser SS, Brown MW, Burki F, Dunthorn M, Hampl V, Heiss A, Hoppenrath M, Lara E, Le Gall L, Lynn DH, McManus H, Mitchell EA, Mozley-Stanridge SE, Parfrey LW, Pawlowski J, Rueckert S, Shadwick L, Shadwick L, Schoch CL, Smirnov A, Spiegel FW (septembar 2012). "The revised classification of eukaryotes". The Journal of Eukaryotic Microbiology. 59 (5): 429–93. doi:10.1111/j.1550-7408.2012.00644.x. PMC 3483872. PMID 23020233.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link) CS1 održavanje: display-authors (link)
    3. ^ a b c Cavalier-Smith T, Fiore-Donno AM, Chao E, Kudryavtsev A, Berney C, Snell EA, Lewis R (februar 2015). "Multigene phylogeny resolves deep branching of Amoebozoa". Molecular Phylogenetics and Evolution. 83: 293–304. doi:10.1016/j.ympev.2014.08.011. PMID 25150787.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    4. ^ Corliss JO (1984). "The Kingdom Protista and its 45 Phyla". BioSystems. 17 (2): 87–126. doi:10.1016/0303-2647(84)90003-0. PMID 6395918.
    5. ^ a b Cavalier-Smith T (2003). "Protist phylogeny and the high-level classification of Protozoa". European Journal of Protistology. 39 (4): 338–348. doi:10.1078/0932-4739-00002.
    6. ^ a b Derelle R, Torruella G, Klimeš V, Brinkmann H, Kim E, Vlček Č, Lang BF, Eliáš M (februar 2015). "Bacterial proteins pinpoint a single eukaryotic root". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 112 (7): E693–9. doi:10.1073/pnas.1420657112. PMC 4343179. PMID 25646484.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    7. ^ Zhulidov DA, Robarts RD, Zhulidov AV, Zhulidova OV, Markelov DA, Rusanov VA, Headley JV (2002). "Zinc accumulation by the slime mold Fuligo septica (L.) Wiggers in the former Soviet Union and North Korea". Journal of Environmental Quality. 31 (3): 1038–42. doi:10.2134/jeq2002.1038. PMID 12026071.
    8. ^ Jeon KW (1973). Biology of Amoeba. New York: Academic Press. str. 100. ISBN 978-0-323-14404-9.
    9. ^ Khan NA, Siddiqui R (juni 2015). "Is there evidence of sexual reproduction (meiosis) in Acanthamoeba?". Pathogens and Global Health. 109 (4): 193–5. doi:10.1179/2047773215Y.0000000009. PMC 4530557. PMID 25800982.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    10. ^ a b c d Kelso AA, Say AF, Sharma D, Ledford LL, Turchick A, Saski CA, King AV, Attaway CC, Temesvari LA, Sehorn MG (2015). "Entamoeba histolytica Dmc1 Catalyzes Homologous DNA Pairing and Strand Exchange That Is Stimulated by Calcium and Hop2-Mnd1". PLOS ONE. 10 (9): e0139399. doi:10.1371/journal.pone.0139399. PMC 4589404. PMID 26422142.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    11. ^ a b Singh N, Bhattacharya A, Bhattacharya S (2013). "Homologous recombination occurs in Entamoeba and is enhanced during growth stress and stage conversion". PLOS ONE. 8 (9): e74465. doi:10.1371/journal.pone.0074465. PMC 3787063. PMID 24098652.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    12. ^ Hofstatter PG, Brown MW, ((Lahr DJG)) (novembar 2018). "Comparative genomics supports sex and meiosis in diverse Amoebozoa". Genome Biol Evol. 10 (11): 3118–3128. doi:10.1093/gbe/evy241. PMC 6263441. PMID 30380054.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    13. ^ "Entamoebiasis - MeSH - NCBI". www.ncbi.nlm.nih.gov. Pristupljeno 21. 7. 2015.
    14. ^ "Entamoebiasis". mesh.kib.ki.se. Pristupljeno 21. 7. 2015.
    15. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q Farrar J, Hotez P, Junghanss T, Kang G, Lalloo D, White NJ (26. 10. 2013). Manson's Tropical Diseases. Elsevier Health Sciences. str. 664–671. ISBN 978-0-7020-5306-1.
    16. ^ Beeching N, Gill G (17. 4. 2014). "19". Lecture Notes: Tropical Medicine. John Wiley & Sons. str. 177–182. ISBN 978-1-118-73456-8.
    17. ^ Porter SH, Meisterfeld R, Knoll AH (2003). "Vase-shaped microfossils from the Neoproterozoic Chuar Group, Grand Canyon: a classification guided by modern testate amoebae" (PDF). Journal of Paleontology. 77 (3): 409–429. doi:10.1666/0022-3360(2003)077<0409:VMFTNC>2.0.CO;2.
    18. ^ Porter SM (2006). "The Proterozoic Fossil Record of Heterotrophic Eukaryotes". u Xiao S, Kaufman AJ (ured.). Neoproterozoic Geolobiology and Paleobiology. Topics in Geobiology. 27. Dordrecht, The Netherlands: Springer. str. 1–21. doi:10.1007/1-4020-5202-2. ISBN 978-1-4020-5201-9.
    19. ^ Eichinger L, Pachebat JA, Glöckner G, Rajandream MA, Sucgang R, Berriman M, Song J, Olsen R, Szafranski K, Xu Q, Tunggal B, Kummerfeld S, Madera M, Konfortov BA, Rivero F, Bankier AT, Lehmann R, Hamlin N, Davies R, Gaudet P, Fey P, Pilcher K, Chen G, Saunders D, Sodergren E, Davis P, Kerhornou A, Nie X, Hall N, Anjard C, Hemphill L, Bason N, Farbrother P, Desany B, Just E, Morio T, Rost R, Churcher C, Cooper J, Haydock S, van Driessche N, Cronin A, Goodhead I, Muzny D, Mourier T, Pain A, Lu M, Harper D, Lindsay R, Hauser H, James K, Quiles M, Madan Babu M, Saito T, Buchrieser C, Wardroper A, Felder M, Thangavelu M, Johnson D, Knights A, Loulseged H, Mungall K, Oliver K, Price C, Quail MA, Urushihara H, Hernandez J, Rabbinowitsch E, Steffen D, Sanders M, Ma J, Kohara Y, Sharp S, Simmonds M, Spiegler S, Tivey A, Sugano S, White B, Walker D, Woodward J, Winckler T, Tanaka Y, Shaulsky G, Schleicher M, Weinstock G, Rosenthal A, Cox EC, Chisholm RL, Gibbs R, Loomis WF, Platzer M, Kay RR, Williams J, Dear PH, Noegel AA, Barrell B, Kuspa A (maj 2005). "The genome of the social amoeba Dictyostelium discoideum". Nature. 435 (7038): 43–57. doi:10.1038/nature03481. PMC 1352341. PMID 15875012.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link) CS1 održavanje: display-authors (link)
    20. ^ Richard Dawkins, Richard; Wong, Yan (2016). The Ancestor's Tale. ISBN 978-0544859937.
    21. ^ Cavalier-Smith T, Chao EE (decembar 1996). "Molecular phylogeny of the free-living archezoan Trepomonas agilis and the nature of the first eukaryote". Journal of Molecular Evolution. 43 (6): 551–62. doi:10.1007/BF02202103. PMID 8995052.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    22. ^ Cavalier-Smith T (august 1998). "A revised six-kingdom system of life". Biological Reviews of the Cambridge Philosophical Society. 73 (3): 203–66. doi:10.1111/j.1469-185X.1998.tb00030.x. PMID 9809012.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    23. ^ Kang S, Tice AK, Spiegel FW, Silberman JD, Pánek T, Cepicka I, Kostka M, Kosakyan A, Alcântara DM, Roger AJ, Shadwick LL, Smirnov A, Kudryavtsev A, Lahr DJ, Brown MW (septembar 2017). "Between a Pod and a Hard Test: The Deep Evolution of Amoebae". Molecular Biology and Evolution. 34 (9): 2258–2270. doi:10.1093/molbev/msx162. PMC 5850466. PMID 28505375.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link) CS1 održavanje: display-authors (link)
    24. ^ Pánek T, Zadrobílková E, Walker G, Brown MW, Gentekaki E, Hroudová M, Kang S, Roger AJ, Tice AK, Vlček Č, Čepička I (maj 2016). "First multigene analysis of Archamoebae (Amoebozoa: Conosa) robustly reveals its phylogeny and shows that Entamoebidae represents a deep lineage of the group". Molecular Phylogenetics and Evolution. 98: 41–51. doi:10.1016/j.ympev.2016.01.011. PMID 26826602.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link) CS1 održavanje: display-authors (link)
    25. ^ Cavalier-Smith T, Chao EE, Lewis R (juni 2016). "187-gene phylogeny of protozoan phylum Amoebozoa reveals a new class (Cutosea) of deep-branching, ultrastructurally unique, enveloped marine Lobosa and clarifies amoeba evolution". Molecular Phylogenetics and Evolution. 99: 275–296. doi:10.1016/j.ympev.2016.03.023. PMID 27001604.CS1 održavanje: koristi se parametar authors (link)
    26. ^ Silar P (2016). "Protistes Eucaryotes: Origine, Evolution et Biologie des Microbes Eucaryotes" (PDF). HAL archives-ouvertes. str. 1–462. ISBN 978-2-9555841-0-1.

    Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

    Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]