MPZ

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
MPZ
Dostupne strukture
PDBPretraga ortologa: PDBe RCSB
Spisak PDB ID kodova

3OAI

Identifikatori
AliasiMPZ
Vanjski ID-jeviOMIM: 159440 MGI: 103177 HomoloGene: 445 GeneCards: MPZ
Lokacija gena (čovjek)
Hromosom 1 (čovjek)
Hrom.Hromosom 1 (čovjek)[1]
Hromosom 1 (čovjek)
Genomska lokacija za MPZ
Genomska lokacija za MPZ
Bend1q23.3Početak161,304,735 bp[1]
Kraj161,309,968 bp[1]
Lokacija gena (miš)
Hromosom 1 (miš)
Hrom.Hromosom 1 (miš)[2]
Hromosom 1 (miš)
Genomska lokacija za MPZ
Genomska lokacija za MPZ
Bend1 H3|1 79.05 cMPočetak170,978,280 bp[2]
Kraj170,988,699 bp[2]
Obrazac RNK ekspresije
Više referentnih podataka o ekspresiji
Ontologija gena
Molekularna funkcija structural molecule activity
Ćelijska komponenta integral component of membrane
myelin sheath
rough endoplasmic reticulum
Lizozom
basolateral plasma membrane
integral component of plasma membrane
membrana
ćelijska membrana
Biološki proces negative regulation of apoptotic process
chemical synaptic transmission
myelination
cell-cell adhesion via plasma-membrane adhesion molecules
cell aggregation
Izvori:Amigo / QuickGO
Ortolozi
VrsteČovjekMiš
Entrez
Ensembl
UniProt
RefSeq (mRNK)

NM_000530
NM_001315491

NM_008623
NM_001315499
NM_001315500

RefSeq (bjelančevina)

NP_000521
NP_001302420

NP_001302428
NP_001302429
NP_032649

Lokacija (UCSC)Chr 1: 161.3 – 161.31 MbChr 1: 170.98 – 170.99 Mb
PubMed pretraga[3][4]
Wikipodaci
Pogledaj/uredi – čovjekPogledaj/uredi – miš

Mijelinski nulti protein (P0, MPZ) jest jednostruki membranski glikoprotein koji je kod ljudi kodiran genom MPZsa hromosoma 1.[5] . P0 je glavna strukturna komponenta mijelinske ovojnice u perifernom nervnom sistemu (PNS).[6] Nulti mijelinski protein eksprimiraju Schwannove ćelije i čini više od 50% svih proteina u perifernom nervnom sistemu, što ga čini najčešćim proteinom eksprimiranim u PNS-u.[6] Mutacije u ovom proteinu mogu uzrokovati nedostatak mijelina i povezan je sa neuropatijama kao što so Charcot–Marie–Toothova bolest i Dejerine–Sottasova bolest.[7]

Aminokiselinska sekvenca[uredi | uredi izvor]

Dužina polipeptidnog lanca je 248 aminokiselina, a molekulska težina 27.555 Da.[8]

1020304050
MAPGAPSSSPSPILAVLLFSSLVLSPAQAIVVYTDREVHGAVGSRVTLHC
SFWSSEWVSDDISFTWRYQPEGGRDAISIFHYAKGQPYIDEVGTFKERIQ
WVGDPRWKDGSIVIHNLDYSDNGTFTCDVKNPPDIVGKTSQVTLYVFEKV
PTRYGVVLGAVIGGVLGVVLLLLLLFYVVRYCWLRRQAALQRRLSAMEKG
KLHKPGKDASKRGRQTPVLYAMLDHSRSTKAVSEKKAKGLGESRKDKK

Struktura[uredi | uredi izvor]

Mijelin-P0 C
Identifikatori
SimbolP0

Kod ljudi, gen koji kodira nulti mijelinski protein nalazi se na hromosomu 1 blizu Duffy lokusa ili Duffyjevog antigen/hemokinskog receptora. Gen je dug oko 7.000 baza i podijeljen je na šest egzona. Ukupno, nulti mijelinski protein ima 219 aminokiselina[6] i ima mnogo baznih aminokiselinskih ostataka.[9]

Nulti mijelinski protein sastoji se od vanćelijskogog N-terminalnog domena (aminokiseline 1–124), jedne transmembranske regije (125–150) i manje pozitivno nabijene unutarćelijske regije (151-219).[6][10][11] Njegov citoplazmatski domen je visoko pozitivno nabijen, ali se vjerovatno ne savija u globularnu strukturu.[12] Vanćelijski domen je strukturno sličan imunoglobulinskom domenu [9] i stoga se smatra da protein pripada natporodici imunoglobulina[13]

Osim što postoji kao monomer, poznato je da formira dimere i tetramere s drugim molekulama nultog mijelinskog proteina u kičmenjacima.[14]

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Mijelinska ovojnica je višeslojna membrana, jedinstvena za nervni sistem, koja funkcioniše kao izolator za značajno povećanje brzine provođenja aksonskih impulsa. Mijelinski nulti protein, odsutan u centralnom nervnom sistemu,[15] glavna je komponenta mijelinske ovojnice u živcima perifernog nervnog sistema. Mutacije koje remete funkciju funkcije nultog mijelinskog proteina mogu dovesti do manje ekspresije mijelina i degeneracije mijelinske ovojnice u perifernom nervnom sistemu.[16] Pretpostavlja se da se ekspresija nultog mijelinskog proteina proizvodi signalima iz aksona. Međutim, više detalja o regulaciji nultog mijelinskog proteina nije poznato.

Pretpostavlja se da je nulti protein mijelina strukturni element u formiranju i stabilizaciji mijelina perifernih živaca.[10] Pretpostavlja se također i da nulti mijelinski protein služi kao molekula ćelijske adhezije, držeći više slojeva mijelina zajedno.[11] Kada mijelinizirajuća ćelijaa obavija svoju membranu oko aksona više puta, stvarajući više slojeva mijelina, nulti mijelinski protein pomaže da oni budu kompaktni, služeći kao "ljepilo" koje drži slojeve mijelina zajedno.[12] To čini tako što svoju karakterističnu zavojnicčku strukturu drži zajedno elektrostatičkim interakcijama[9] svog pozitivno nabijenog unutarćelijskog domena sa kiselim lipidima u citoplazmaskoj stani suprotnog dvosloja.[15] i interakcijom između hidrofobnih globulastih 'glava' susjednih vanćelijskih domena.[15] Funkcija nultog mijelinskog proteina slična je funkciji drugih proteina sa imunoglobulinskim domenima,kao što su poliimunoglobin i T4 protein. Ovi proteini funkcionišu kao vezujuće i adhezivne molekule i učestvuju u homotipskim interakcijama ili interakcijama koje uključuju dva slična proteina.[10] Nulti mijelinski protein drži zajedno mijelinsku ovojnicu, učestvujući u homotipskim interakcijama sa drugim proteinima nulton mijelinskim proteinima. Vanćelijski domen ćelijskog nultog mijelina vezuje se za mijelinsku sfingolipidnu membranu i drži zajedno mijelinske slojeve, koristeći homotipske interakcije sa drugim vanćelijskim domenima nultog mijelinskog proteina,[7] i sa ostacima vanćelijske triptofanske membrane u interakciji sa membranom.[9]

Mijelinski nulti protein je također dokazano interaktivan s drugim proteinima kao što je periferni mijelinski protein 22.[17] Međutim, u tom smislu ove interakcije još uvijek nisu određene.[17]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Poznato je da mutacije u nultom mijelinskom proteinu uzrokuju degeneraciju mijelina i neuropatiju.[7] Za mutacije koje smanjuju adhezijsku funkciju ovog mijelinskog proteina ili njegovu sposobnost da učestvuje u homeotipskim interakcijama s drugim mijelinskim proteinima smatra se da uzrokuju neuropatiju.[18] Mjegove mutacije mogu dovesti do problema s razvojem mijelina u ranoj fazi života ili degeneracije mijelina na aksonima kasnije u životu.[13] Neke mutacije mogu uzrokovati neuropatiju u djetinjstvu poput Dejerine–Sottasove bolesti dok druge mutacije mogu uzrokovati neuropatiju u prve dvije decenije života kao što je Charcot–Marie –Toothova bolest.[7] Dodavanje nabijene aminokiseline ili promjena cisteinskog ostatka u vanćelijskoj membrani može dovesti do ranog početka neuropatije. Skraćivanje citoplazmatskog domena ili promjena tercijarne strukture nultog mijelinskog proteina također može dovesti do neuropatije[7] jer je dokazano da je citoplazmatski domen neophodan za homotipske interakcije.[13]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c GRCh38: Ensembl release 89: ENSG00000158887 - Ensembl, maj 2017
  2. ^ a b c GRCm38: Ensembl release 89: ENSMUSG00000056569 - Ensembl, maj 2017
  3. ^ "Human PubMed Reference:". National Center for Biotechnology Information, U.S. National Library of Medicine.
  4. ^ "Mouse PubMed Reference:". National Center for Biotechnology Information, U.S. National Library of Medicine.
  5. ^ Magnaghi V, Cavarretta I, Galbiati M, Martini L, Melcangi RC (novembar 2001). "Neuroactive steroids and peripheral myelin proteins". Brain Research. Brain Research Reviews. 37 (1–3): 360–71. doi:10.1016/s0165-0173(01)00140-0. PMID 11744100. S2CID 8004545.
  6. ^ a b c d Shy ME (mart 2006). "Peripheral neuropathies caused by mutations in the myelin protein zero". Journal of the Neurological Sciences. 242 (1–2): 55–66. doi:10.1016/j.jns.2005.11.015. PMID 16414078. S2CID 32802793.
  7. ^ a b c d e Shy ME, Jáni A, Krajewski K, Grandis M, Lewis RA, Li J, Shy RR, Balsamo J, Lilien J, Garbern JY, Kamholz J (februar 2004). "Phenotypic clustering in MPZ mutations". Brain. 127 (Pt 2): 371–84. doi:10.1093/brain/awh048. PMID 14711881.
  8. ^ "UniProt, P25189" (jezik: engleski). Pristupljeno 14. 12. 2021.
  9. ^ a b c d Shapiro L, Doyle JP, Hensley P, Colman DR, Hendrickson WA (septembar 1996). "Crystal structure of the extracellular domain from P0, the major structural protein of peripheral nerve myelin". Neuron. 17 (3): 435–49. doi:10.1016/s0896-6273(00)80176-2. PMID 8816707. S2CID 1719833.
  10. ^ a b c Lemke G, Axel R (mart 1985). "Isolation and sequence of a cDNA encoding the major structural protein of peripheral myelin". Cell. 40 (3): 501–8. doi:10.1016/0092-8674(85)90198-9. PMID 2578885. S2CID 1230708.
  11. ^ a b Lemke G, Lamar E, Patterson J (mart 1988). "Isolation and analysis of the gene encoding peripheral myelin protein zero". Neuron. 1 (1): 73–83. doi:10.1016/0896-6273(88)90211-5. PMID 2483091. S2CID 51695021.
  12. ^ a b Han H, Myllykoski M, Ruskamo S, Wang C, Kursula P (januar 2013). "Myelin-specific proteins: a structurally diverse group of membrane-interacting molecules". BioFactors. 39 (3): 233–41. doi:10.1002/biof.1076. PMID 23780694. S2CID 21111930.
  13. ^ a b c Kamholz JA, Brucal M, Li J, Shy M (2007), "Myelin Protein Zero and CMT1B: A Tale of Two Phenotypes", Molecular Neurology, Elsevier, str. 463–474, doi:10.1016/b978-012369509-3.50031-7, ISBN 9780123695093
  14. ^ Thompson AJ, Cronin MS, Kirschner DA (mart 2002). "Myelin protein zero exists as dimers and tetramers in native membranes of Xenopus laevis peripheral nerve". Journal of Neuroscience Research. 67 (6): 766–71. doi:10.1002/jnr.10167. PMID 11891790. S2CID 36556147.
  15. ^ a b c Sakamoto Y, Kitamura K, Yoshimura K, Nishijima T, Uyemura K (mart 1987). "Complete amino acid sequence of PO protein in bovine peripheral nerve myelin". The Journal of Biological Chemistry. 262 (9): 4208–14. doi:10.1016/S0021-9258(18)61334-1. PMID 2435734.
  16. ^ Kirschner DA, Inouye H, Saavedra RA (novembar 1996). "Membrane adhesion in peripheral myelin: good and bad wraps with protein P0". Structure. 4 (11): 1239–44. doi:10.1016/s0969-2126(96)00132-3. PMID 8939762.
  17. ^ a b D'Urso D, Ehrhardt P, Müller HW (maj 1999). "Peripheral myelin protein 22 and protein zero: a novel association in peripheral nervous system myelin". The Journal of Neuroscience. 19 (9): 3396–403. doi:10.1523/JNEUROSCI.19-09-03396.1999. PMC 6782240. PMID 10212299.
  18. ^ Pareyson, Davide; Marchesi, Chiara; Salsano, Ettore (2013), "Dominant Charcot–Marie–Tooth syndrome and cognate disorders", Handbook of Clinical Neurology, Elsevier, 115: 817–845, doi:10.1016/b978-0-444-52902-2.00047-3, ISBN 9780444529022, PMID 23931817

Dopunska literarura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

N-vezana proteinska glikozilacija (N-glikozilacija N glikana) na Asn ostatku (Asn-x-Ser/Thr motivi) u glikoproteinima

Glikoproteini su složene bjelančevine koje, uz proteinsku komponentu, sadrže i oligosaharidne lance (glikane). Šećerna komponenta se kovalentno veže za bočne polipeptidne lance. Ta veza se ostvaruje tokom kotranslacijskih ili posttranslacijskih modifikacija. Ovaj proces se označava terminom glikozilacija, kroz koju često prolaze izlučevinski ekstracelularni proteini. Vanjski segmenti proteina čiji su segmenti u ekstracelularnom prostoru su također glikozirani.

N-glikolizacija i O-glikolizacija[uredi | uredi izvor]

Postoje dva tipa glikolizacije:

Monosaharidi[uredi | uredi izvor]

Osam uobičajenih šećera u glikoproteinima

Monosaharidi koji se obično nalaze u eukariotskim glikoproteinima:[1]

Glavni šećeri u glikoproteinima čovjeka[2]
Šećer Tip Skraćenica
β-D-Glukoza Heksoza Glc
β-D-Galaktoza Heksoza Gal
β-D-Manoza Heksoza Man
α-L-Fukoza Deoksiheksoza Fuc
N-Acetilgalaktozamin Aminoheksoza GalNAc
N-Acetilglukozamin Aminoheksoza GlcNAc
N-Acetilneuraminska kiselina Aminononulosonska kiselina
(Sijalinska kiselina)
NeuNAc
Ksiloza Pentoza Xyl

Šećerna grupa ili grupe pomažu savijanje ili održavanje stabilnosti proteina.

Glikoproteini su široko rasprostranjeni u žjezdanim tkivima životinja koja sintetiziraju sekrete i ekskrete.[3] Osobito značajne integracijske membranski komponente, koje učestvuju u međućelijskim interakcijama. Formiraju se i u citosolu, ali su njihove funkcije i način formiraja, kao i moguće modifikacije manje poznati. Komponente su mnogih tkivnih antigen]a ((krvnih grupa, npr.)

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Murray R. K., Granner D. K., Rodwell V. W. (2006): Harper's Illustrated Biochemistry 27th Ed. McGraw–Hill, New York.
  2. ^ Glycan classification Arhivirano 27. 10. 2012. na Wayback Machine SIGMA
  3. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (1996): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Šablon:Proteini ćelijske membrane

Ovaj članak uključuje tekst iz javnog domena Pfam i InterPro: IPR019566