Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa AVNOJ)
Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije

(AVNOJ)
Grb
Vrsta
VrstaJednodomni sistem
Historija
Osnovano26. novembar 1942.
Raspušteno29. novembar 1945.
SljedbenikSkupština FNRJ
Početak saziva26. novembar 1942.
Vodstvo
Predsjednik PredsjedništvaIvan Ribar, KPJ
PotpredsjedniciPavle Savić
Nurija Pozderac, KPJ
Broj zastupnika77 (1942)
303 (1943)
357 (1945)
Mjesto zasjedanja
Mjesto drugog zasjedanja
Jajce, Bosna i Hercegovina

Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) bilo je najviše predstavničko i zakonodavno tijelo na teritoriji Kraljevine Jugoslavije za vrijeme okupacije države od strane Sila Osovine u Drugom svjetskom ratu. Osnovan je u Bihaću 26. novembra 1942. od strane Josipa Broza Tita, vođe jugoslavenskih partizana, oružanog pokreta otpora koji je predvodila Komunistička partija Jugoslavije.

AVNOJ je još dva puta zasjedao, u Jajcu 1943. i u Beogradu 1945, ubrzo nakon završetka rata u Evropi. Između zasjedanja, djelovao je preko svog Predsjedništva, Izvršnog odbora i Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije. Komitetu su dodijeljena ovlaštenja koja obično imaju vlade. Dok je Tito predsjedavao odborom, zasjedanjima AVNOJ-a i njegovim Predsjedništvom je predsjedavao Ivan Ribar. Drugo zasjedanje AVNOJ-a proglasilo se za novo zakonodavno tijelo Jugoslavije i odlučilo da ona bude multietnička savezna država.

Do 1944. Saveznici i jugoslavenska vlada u egzilu priznali su AVNOJ kao glavno jugoslavensko zakonodavno tijelo. Treće zasjedanje AVNOJ-a sazvano je u sklopu priprema za Ustavotvornu skupštinu, kada je ponovo sazvana jugoslavenska skupština 1945. Odlukama AVNOJ-a utvrđeno je da će u federaciji postojati šest jedinica sa definisanim granicama. Također je preuzela poziciju legitimnog vladajućeg tijela Jugoslavije od vlade u egzilu Kralja Petra II.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Josip Broz Tito predvodio je jugoslavenske partizane kao otpor okupaciji Jugoslavije.

Invazija i ustanak[uredi | uredi izvor]

Kraljevina Jugoslavija pristupila je Trojnom paktu 25. marta 1941. pod pritiskom Nacističke Njemačke. Adolf Hitler nastojao je da zaštiti svoj južni bok prije planirane invazije na Sovjetski Savez, istovremeno osiguravajući dostupnost transportnih puteva i ekonomskih resursa na Balkanu, gdje je trajao grčko-italijanski rat. Kao odgovor na pakt, generali Kraljevske jugoslavenske vojske izveli su državni udar svrgavajući vladu i princa regenta Pavla. General Ratnog zrakoplovstva Kraljevine Jugoslavije Dušan Simović postao je predsjednik vlade, a namjesništvo je ukinuto proglašavanjem Petra II punoljetnim, a time i kraljem, iako je imao samo sedamnaest godina.[1]

Colour-coded map of Yugoslavia
Kraljevina Jugoslavija je bila okupirana i podijeljena od strane Sila Osovine u aprilu 1941.

Dana 6. aprila 1941. Sile Osovine su izvršile invaziju i brzo okupirale Jugoslaviju. Dijelove zemlje anektirale su susjedne države, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) postala je marionetska država, kojom su vladali ustaše. Pošto je poraz zemlje bio neminovan, Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) je dala instrukcije svojim 8.000 članova da gomilaju oružje u očekivanju oružanog otpora.[2] Do kraja 1941. oružani otpor se proširio na sva područja zemlje osim na Makedoniju.[3] Gradeći iskustvo u tajnim operacijama širom zemlje, KPJ je nastavila da organizuje jugoslavenske partizane,[2] kao borce otpora koje je predvodio Josip Broz Tito.[4] KPJ je smatrala da je njemačka invazija na Sovjetski Savez stvorila povoljne uslove za ustanak. Politbiro KPJ je 27. juna 1941. osnovao Vrhovni štab Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) sa Titom kao vrhovnim komandantom,[2] a partizani su vodili rat protiv okupatora do 1945.[1]

Vlada u egzilu[uredi | uredi izvor]

Jugoslavenski kralj Petar II (u sredini) s premijerom vlade u egzilu Dušanom Simovićem (lijevo) i ministrom Kraljevskog dvora Radojem Kneževićem (desno) u Londonu u junu 1941, ubrzo nakon bijega iz Jugoslavije.

Kralj Petar II i vlada pobegli su iz Jugoslavije u aprilu 1941, kada je postalo očigledno da vojska neće moći da odbrani državu. Odluka da se ode u egzil dovela je vladu u lošu poziciju, dodatno narušenu političkim razlikama između ministara.[1] Vlada, produžetak postpučističke vlade koju je predvodio Simović, zasnivala je svoj legitimitet na jugoslavenskom ustavu iz 1931, koji ju je činio odgovornom kralju.[5] Izgubila je tri ministra Hrvatske seljačke stranke (HSS), uključujući čelnika stranke i potpredsjednika vlade Vladka Mačeka, koji je podnio ostavku i ostao u zemlji. HSS se tako podijelio i izgubio utjecaj. Ostavku je dao i Džafer Kulenović, jedini ministar iz Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO).[3]

Vlada u egzilu bila je podijeljena duž etničke linije koja je odvajala HSS od bloka srpskih ministara iz nekoliko razjedinjenih stranaka.[5] Podjele su se produbile jer ministri HSS-a nisu bili voljni da javno raspravljaju i osuđuju ustaške zločine nad Srbima krajem 1941. U januaru 1942. Simovića je zamenio Slobodan Jovanović, a njegova odluka da podrži četnike produžila je razdor sa ministrima HSS-a.[5] Jovanović je u četnicima gledao kao na gerilsku snagu koja obećava obnovu monarhije nakon rata. U kombinaciji sa strahom od komunizma, to ga je navelo da ignoriše informacije o četničkoj saradnji sa Silama Osovine,[1] i da njihovog vođu, Dražu Mihailovića, postavi za ministra vojske, mornarice i vazduhoplovstva.[6] Istovremeno, vlada je Mihailovića unaprijedila u armijskog generala i formalno preimenovala četnike u „Jugoslavensku vojsku u otadžbini“.[3] U junu 1943. Jovanović je dao ostavku, ne mogavši ponovo da okupi ministre, a njegova zamjena, Miloš Trifunović, također je podnio ostavku poslije nepuna dva mjeseca. U augustu je Božidar Purić imenovan za premijera većinski administrativne vlade koju su uglavnom činili državni službenici,[5] iako je Mihailović zadržao svoju ministarsku poziciju.[3]

Prvo zasjedanje[uredi | uredi izvor]

Slika sa prvog zasjedanja AVNOJ-a u Bihaću.

U novembru 1942. partizani su zauzeli Bihać i osigurali kontrolu nad velikim dijelom zapadne Bosne, Dalmacije i Like, koju su nazvali Bihaćka republika.[1] U gradu je 26. i 27. novembra,[3] na inicijativu Tita i KPJ, osnovano Panjugoslavensko antifašističko vijeće za narodno oslobođenje Jugoslavije (AVNOJ). AVNOJ je na svom osnivačkom zasjedanju usvojio princip multietničke savezne države kao osnovu za buduću vladu zemlje,[7] ali nije zvanično odredio kakav će sistem vlasti biti implementiran nakon rata.[8] Postojala je određena nejasnoća u pogledu broja budućih federalnih jedinica i da li će sve imati jednak status unutar federacije.[8]

AVNOJ također nije spomenuo međunarodno priznanje jugoslavenske vlade u egzilu sa sjedištem u Londonu, koju su podržavali zapadni saveznici, a Sovjetski politički vođa Josif Staljin nije želio da se suprotstavi saveznicima podržavajući partizane. Neposredno prije sjednice u Bihaću, Tito je izvornom nazivu AVNOJ-a dodao izraz "Antifašizam" kako bi naglasio njegovu privremenu i antiosovinsku prirodu.[8] Ovi koraci su napravljeni kao odgovor na sovjetske stavove izražene u prepisci između KPJ i Moskve u periodu juli-novembar 1942. Kominterna je tražila od Tita da osnuje političko tijelo isključivo za oslobađanje zemlje, a ne protiv jugoslavenske monarhije. Sovjeti su tražili od AVNOJ-a da otvoreno ne promiče komunističku agendu kako bi se izbjeglo antagoniziranje zapadnih saveznika, te su upozoravali da se Tito ne imenuje za predsjednika AVNOJ-a.[9]

Ivan Ribar je predsjedavao svim zasjedanjima AVNOJ-a.

Vijećnici AVNOJ-a predstavljali su pojedine dijelove Jugoslavije: 17 za Bosnu i Hercegovinu, 15 za Hrvatsku, po 14 za Srbiju i Crnu Goru, 8 za Sloveniju, 6 za Sandžak i 3 za Vojvodinu, dok Makedonija uopšte nije bila zastupljena. Ova raspodjela odražavala je broj partizana iz svakog dijela zemlje koji su učestvovali u oružanoj borbi. Neki od izabranih vijećnika, uključujući sve predstavnike Slovenije i Vojvodine i 12 drugih, nisu stigli.[8] Slovenačka delegacija je telegramom obavijestila AVNOJ o svojoj podršci.[7] AVNOJ je izabrao Predsjedništvo sa Ivanom Ribarom za predsjednika i Pavlom Savićem i Nurijom Pozdercem za potpredsjednike.[8] Ribar je bio prvi predsjednik Narodne skupštine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kasnije preimenovana u Jugoslaviju.[8]

AVNOJ je imenovao i Izvršno odbor,[8] kojim je predsjedavao Ivan Ribar. Vijeće je imalo tri potpredsjednika: Edvarda Kocbeka, Nuriju Pozderca i Pavla Savića i još šest članova: Mladena Ivekovića (socijalna pitanja), Veselina Maslešu (propaganda), Simo Milošević (zdravstvo), Ivan Milutinović (ekonomija), Mile Peruničić (unutrašnji poslovi), i Vlada Zečević (vjera).[10] Izvršni odbor se formalno nije smatralo vladom, ali Tito naveo da se vlada ne može formirati iz međunarodnih razloga. Umjesto toga, opisao je izvršni odbor kao politički instrument za mobilizaciju ljudi.[9]

Nakon zasjedanja u Bihaću, osnovana su zemaljska vijeća kao politička tijela koja predstavljaju ono što se očekivalo da će biti pojedinačni dijelovi buduće federacije.[11] U januaru 1943. Izvršno vijeće AVNOJ-a objavilo je "Narodnooslobodilački zajam", pokušaj prikupljanja pola milijarde kuna za partizane.[8] Ustaški režim NDH pokrenuo je propagandnu kampanju u novembru 1942. kako bi diskreditirao AVNOJ i prikazao borbu partizana kao prosrpsku i antihrvatsku. Kampanja, koja je opala nakon marta 1943, uključivala je objavljivanje brošura i novinskih članaka, kao i nekoliko skupova. Isticano je učešće Srba u ustancima, dok Hrvati ili Muslimani učesnici AVNOJ-a ili nisu spominjani, etiketirani kao izdajice ili pogrešno imenovani. Ribarovo ime je pogrešno predstavljeno kao slovenački "Janez Ribar".[12]

Tito opisuje svrhu AVNOJ-a u svom djelu Jugoslavenski narodi se bore za slobodu 1944:

U jesen 1942, kada je veći dio Jugoslavije bio oslobođen, pojavila se potreba da se uspostavi centralno političko tijelo za cijelu Jugoslaviju koje će upravljati svim tim odborima [bivšim lokalnim vlastima] i razriješiti Vrhovnu komandu različitih političkih funkcija koje su neprestano se gomilala silom prilika. Odlučeno je da se sazove Antifašističko Vijeće, odnosno skupština Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije. Za pamćenje, Vijeće se sastalo 26. novembra 1942. u gradu Bihaću, a prisustvovali su mu vijećnici svih naroda Jugoslavije. Usvojene su dalekosežne historijske odluke i izabran je izvršni odbor. Vijeće je predstavljalo sve antifašističke stranke i ujedinjavalo sve političke tokove, bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Vijeće je bilo zaduženo da mobilizira sva sredstva za pomoć Narodnooslobodilačkoj vojsci i da nastavi sa organiziranjem Narodnooslobodilačkih odbora, ne samo na oslobođenim dijelovima, već i na teritoriji koja je još uvijek bila pod neprijateljskom okupacijom.[13]

Oslobodilačka vijeća zadužena za izbor vijećnika AVNOJ-a[8][11]
Naziv Skr. Uspostavljeno
Glavni narodnooslobodilački odbor Srbije GNOOS Novembar 1941.[i]
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske ZAVNOH Juni 1943.
Slovenski narodnooslobodilački odbor SNOO Oktobar 1943.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke ZAVNOCGB Novembar 1941.
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine ZAVNOBiH
Glavni narodnooslobodilački odbor Vojvodine GNOOV
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka ZASNOS
Antifašističko sobranje narodnog oslobođenja Makedonije ASNOM August 1944.

Drugo zasjedanje[uredi | uredi izvor]

Vijećnici[uredi | uredi izvor]

Slika sa drugog zasjedanja AVNOJ-a (s lijeva na desno): Josip Broz Tito, Josip Vidmar, Edvard Kocbek, Josip Rus i Moša Pijade.

Nakon što je Italija kapitulirala i snage zapadnih saveznika napredovale prema Jugoslaviji, Tito je najavio još jedno zasjedanje AVNOJ-a.[8] Od prethodnog zasjedanja, zapadni saveznici su počeli da podržavaju partizane,[8] a Tito je smatrao vjerovatnim britansko iskrcavanje u Jugoslaviji.[11] U oktobru 1943, neposredno prije drugog zasjedanja, Centralni komitet KPJ je osnovao Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), jugoslavensko izvršno tijelo,[8] imenovano da obavlja ulogu privremene vlade.[3]

AVNOJ se ponovo sastao u Jajcu 29. i 30. novembra 1943. Ivan Ribar je predsjedavao kao predsjednik Izvršnog vijeća. KPJ je prvobitno planirala da drugom zasjedanju AVNOJ-a prisustvuje 250 vijećnika, koje biraju regionalna zemaljska vijeća, ali broj vijećnika je naknadno povećan za 53 i uključivao je vijećnike iz Makedonije i Sandžaka. Ukupno je trebalo da bude izabrano 78 vijećnika iz Hrvatske, 53 iz Bosne i Hercegovine, 53 iz Srbije, 42 iz Slovenije, 42 iz Makedonije, 16 iz Crne Gore, 11 iz Sandžaka i 8 iz Vojvodine.[8] Od planiranih 303, do početka sjednice stigla su 142 vijećnika, a zasjedanju su prisustvovala i 163 zamjenika vijećnika, dok vijećnici iz Sandžaka i Makedonije nisu nikako prisustvovali. Također, Glavni narodnooslobodilački odbor Srbije nije mogao da održi izbore za svoje vijećnike zbog njemačke okupacije Srbije. Umjesto toga, vijećnike su imenovale pojedine partizanske jedinice porijeklom iz Srbije, ali zbog toga istočna Jugoslavija biva nedovoljno zastupljena.[8]

Izabrani vijećnici za drugo zasjedanje AVNOJ-a[8]
Regija Broj vijećnika Prisutni vijećnici Prisutni zamjenici
Hrvatska 78 37 67
Bosna i Hercegovina 53 46 43
Srbija 53 24[ii]
Slovenija 42 17 42
Makedonija 42
Crna Gora 16 16 11
Sandžak 11
Vojvodina 8 2
Ukupno 303 142 163

Stvaranje nove države[uredi | uredi izvor]

Odluka AVNOJ-a da izgradi novu Jugoslaviju kao federaciju kako bi osigurala ravnopravnost svojih naroda.

AVNOJ je donio nekoliko odluka od najvišeg političkog i ustavnog značaja. Proglasila se za vrhovno zakonodavno tijelo u zemlji i predstavnika jugoslavenskog suvereniteta,[14] potvrdio opredijeljenost za formiranje demokratske federacije, i priznao ravnopravan položaj Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije u budućoj federaciji. Uz ostale nižerangirane regionalne cjeline naveden je samo Sandžak, iako je njegovo zemaljsko vijeće i dalje bio uvršten među „sedam osnovnih organa narodne vlasti“. Iako položaj pojedinih naroda i regiona nije dalje razrađivan,[8] drugo zasjedanje AVNOJ-a odredilo je tip federalnog uređenja koji će se uvesti u Jugoslaviju, po uzoru na Sovjetski Savez.[15]

Titovi stavovi su prevladali nad modelom koji su usvojili Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske i Komunistička partija Hrvatske (KPH),[15] nominalno samostalni dio KPJ osnovane u Hrvatskoj. [11] Lider KPH Andrija Hebrang se zalagao za labavu jugoslavensku federaciju u kojoj bi komunističke partije i organi osnovani u federalnim jedinicama bili suvereni. Nasuprot tome, Titova vizija federalnih jedinica bila je samo kao administrativne podjele. Hebranga je krajem 1944. zamijenio Vladimir Bakarić, koji je stavove KPH o federalizmu uskladio s Titovim.[15]

AVNOJ je također negirao legitimitet jugoslavenske vlade u egzilu i zabranio povratak kralja Petra II u zemlju dok njen narod ne odluči o budućnosti monarhije nakon rata. Također je proglasio da svi sporazumi koje je prethodno sklopila vlada u egzilu podliježu preispitivanju i odobrenju, ponovnom pregovaranju ili otkazivanju, dok je sve daljnje sporazume koje je zaključila vlada u egzilu proglasio nevažećim. Nadalje, AVNOJ je izjavio da Jugoslavija nikada nije prihvatila podjelu iz 1941.[14] Konačno, Titu je dodijeljen čin maršala Jugoslavije.[11]

AVNOJ je izabrao i novo Predsjedništvo od 63 člana, kojim je predsjedavao Ribar.[8] Imenovano je 5 potpredsjednika: Antun Augustinčić, Moša Pijade, Josip Rus, Dimitar Vlahov i Marko Vujačić. Za sekretare Predsjedništva imenovani su Radonja Golubović i Rodoljub Čolaković.[10] Neki od vijećnika AVNOJ-a bili su nekomunisti, pa su u Predsjedništvo bili i neki nekomunisti iz predratnog HSS-a i Samostalne demokratske stranke (SDS). NKOJ je potvrđen u ulozi vlade. Tito je imenovan za predsjednika NKOJ-a i imao je tri potpredsjednika.[8] Dvojica su bili članovi KPJ Edvard Kardelj i Vladislav S. Ribnikar, a jedan je bio Božidar Magovac iz HSS-a.[10] Konačno, AVNOJ je formalno pohvalio i zahvalio Titov Vrhovni štab i partizanske snage za njihovu oružanu borbu.[14]

Članovi NKOJ-a [10]
Portret Ime i prezime Funkcija
bez okvira Josip Broz Tito predsjednik, odbrana
bez okvira Edvard Kardelj potpredsjednik
Božidar Magovac
Vladislav S. Ribnikar potpredsjednik, informacije
bez okvira Sulejman Filipović šume i rude
bez okvira Frane Frol pravosuđe
Milivoj Jambrišak zdravlje
bez okvira Edvard Kocbek obrazovanje
Anton Kržišnik socijalne politike
bez okvira Ivan Milutinović ekonomija
bez okvira Mile Peruničić ishrana
bez okvira Rade Pribičević izgradnja
bez okvira Josip Smodlaka vanjski poslovi
bez okvira Dušan Sernec finansije
bez okvira Todor Vujasinović ekonomska rekonstrukcija
bez okvira Vlada Zečević unutrašnji poslovi
bez okvira Sreten Žujović transport

Savezničko priznanje i razvoj 1944.[uredi | uredi izvor]

Grb Demokratske Federativne Jugoslavije. Datum na dnu označava drugo zasjedanje AVNOJ-a.

AVNOJ je 15. januara 1944. u svoj rad uveo višejezičnost, odlučivši da svoje službeno djelo objavi na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku.[8][16] U februaru su AVNOJ i NKOJ na Titov zahtjev usvojili novi amblem buduće federacije.[17][8] Amblem se sastojao od 5 upaljenih baklji koje su gorjele kao jedan plamen koji predstavlja pet ujedinjenih nacija, te je bilo uokvireno snopovima, a na vrhu je stajala crvena petokraka. Na kraju prekrižena plavom trakom na kojoj je pisalo ime države, Demokratska Federativna Jugoslavija.[8]

Staljin je bio bijesan zbog odbijanja AVNOJ-a sovjetskih savjeta prilikom uspostavljanja NKOJ-a kao privremene vlade i eksplicitnog odbacivanja vlade u egzilu. Staljin je posebno bio zabrinut zbog Titovog preuzimanja predsjednika NKOJ-a i njegovog uzdizanja u čin maršala. Smatrao je da će to signalizirati zapadnim saveznicima da se KPJ zapravo bori za revoluciju. Staljin je bio dodatno ljut činjenicom da nije dobio prethodno obavještenje o odlukama.[11]

Na Staljinovo iznenađenje, zapadni saveznici nisu se oštro protivili odlukama AVNOJ-a. Nastavljen je dotok britanske opreme i naoružanja partizanima, koji je započeo u drugoj polovini 1943. na osnovu Čerčilove mediteranske strategije.[11] Samo nekoliko dana nakon drugog zasjedanja AVNOJ-a, saveznici su na Teheranskoj konferenciji priznali partizane kao savezničku snagu i prekinuli dalju pomoć četnicima.[3] Na poziv britanskog premijera Winstona Churchilla, vlada u egzilu na čelu s Ivanom Šubašićem i NKOJ pod vodstvom Tita potpisali su 16. juna 1944. Viški sporazum, gdje vlada u egzilu priznaje AVNOJ u zamjenu za obećanje NKOJ-a da će odluku o ustavu Jugoslavije odgoditi za poslije rata.[8] Tito i Šubašić su 1. novembra u Beogradu zaključili još jedan sporazum, gdje je Šubašić potvrdio AVNOJ kao zakonodavno tijelo Jugoslavije i pristao na formiranje nove vlade od 18 članova. Šest članova bi dolazilo iz vlade u egzilu, a 12 bi bili članovi NKOJ-a.[8] I drugo zasjedanje AVNOJ-a naišlo je na odgovor četničkog vrha. Na Svetosavskom kongresu održanom u januaru 1944. predložili su alternativno rješenje za poslijeratnu vladu.[8] Kongres je takođre osudio AVNOJ u skladu sa savremenom četničkom propagandom kao proizvod kolaboracije komunista i ustaša protiv Srba.[18]

Progon Nijemaca[uredi | uredi izvor]

Spomenik na ivici jugoslavenskog komunističkog logora Knićanin (Rudolfsgnad), otvoren u oktobru 1945.

Predsjedništvo AVNOJ-a je 21. novembra 1944. proglasilo Nijemce u Jugoslaviji kolektivno krivim za rat i neprijatelje Jugoslavije. Nijemci u područjima pod kontrolom partizana bili su internirani. Prije 1944. u Jugoslaviji je živjelo oko pola miliona Nijemaca. Oko 240.000 je evakuisano prije dolaska Crvene armije, još 150.000 je kasnije deportovano u SSSR na prinudni rad, 50.000 je umrlo u jugoslavenskim radnim logorima, a 15.000 je ubijeno od strane partizana. Većina ostalih je protjerana iz Jugoslavije, a njemačka imovina je konfiskovana. Do popisa stanovništva iz 1948. ostalo je manje od 56.000 etničkih Nijemaca.[4]

Treće zasjedanje[uredi | uredi izvor]

Na prijedlog saveznika,[8] u februaru 1945. AVNOJ je proširen za članove iz Srbije, Crne Gore, Kosova i Metohije, koji nisu bili zastupljeni na drugom zasjedanju.[19] AVNOJ je ponovo proširen krajem marta na 54 člana predratne jugoslavenske skupštine, kako su to zahtijevali Sporazumi Tito–Šubašić.[8] Na konferenciji u Jalti Churchilli i Staljin raspravljali su o odlukama AVNOJ-a, te su odlučili da traže ratifikaciju svih odluka AVNOJ-a od buduće jugoslavenske ustavotvorne skupštine.[11]

Poslijednje zasjedanje AVNOJ-a održano je u Beogradu 1945.

Istovremeno, Predsjedništvo AVNOJ-a je zaključilo da Sandžak ne treba da bude jedna od federalnih jedinica Jugoslavije. Zbog toga Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) podijelilo je regiju duž granice Srbije i Crne Gore, kao iz 1912, i raspustilo se, a njegovi vijećnici, iz srezova koji su pripali Srbiji i Crnoj Gori, pridružili su se u njihove skupštine.[11] Antifašistička skupština narodnog oslobođenja Srbije (ASNOS) održala je prvu redovnu sjednicu od 7. do 9. aprila i izglasala je pripajanje Vojvodine, Kosova i dijela Sandžaka (pribojski, mileševski, zlatarski, sjenički, deževski i štavički srezovi) Federalnoj Državi Srbiji. Narodnooslobodilačko vijeće kosovsko-metohijske oblasti održalo je prvu redovnu sjednicu od 8. do 10. jula, a odgovarajuće tijelo Vojvodine zasjedalo je 30. i 31. jula, te su oba tijela odlučila da se regija koji oni predstavljaju pridruži Srbiji. Sve ove odluke potvrđene su na trećem zasedanju AVNOJ-a u augustu 1945.[8] Do kraja mjeseca AVNOJ je raspravljao i odlučio o promjenama granica svih jugoslavenskih federalnih jedinica na osnovu odgovarajućih granica prije 1941. i prije 1918.[11]

Treće zasjedanje AVNOJ-a održano je u Beogradu od 7. do 26. augusta 1945. u okviru pripreme Ustavotvorne skupštine. Ponovo je predsjedavao Ribar,[8] a održan je u zgradi jugoslavenske skupštine.[20] Parlamentarni izbori održani su 11. novembra, a ustavotvorna skupština je sazvana 29. novembra 1945. Narodni front Jugoslavije (NOF) odnio je ubjedljivu pobjedu, a Skupština je kasnije ratifikovala odluke koje je ranije donio AVNOJ.[8]

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

AVNOJ je definisao unutarjugoslavenske granice između konstitutivnih republika federacije.

AVNOJ je rezultirao porazom srpskog nacionalizma. U predratnoj Kraljevini Jugoslaviji Srbija je bila u dominantnom položaju. U poređenju sa predratnim stanjem, kao i teritorijom koju je Kraljevina Srbija držala prije Prvog svetskog rata, Srbija je izgubila Makedoniju i Crnu Goru. AVNOJ je vratio državnost Bosni i Hercegovini i postavio je kao ravnopravnu članicu uz ostale jugoslavenske federacije. Uspostavivši i potvrdivši granice, razdvojila je Srbe koji žive u BiH i Hrvatskoj od Srbije. Te granice se ponekad nazivaju i "granice AVNOJ-a".[21]

Godine 1945. ova situacija je izazvala zabrinutost među Srbima koji su se bojali da će biti podijeljeni među više jugoslavenskih konstitutivnih republika. Kao odgovor, Tito i jugoslavenski režim koristili su retoriku osmišljenu da umanje očigledan značaj unutarjugoslavenskih granica.[21] Iako su granice AVNOJ-a prvobitno bile povučene kao administrativne granice, one su dobile na značaju kasnijom decentralizacijom i raspadom Jugoslavije.[22] Srpski iredentizam preko granica AVNOJ-a bio je faktor koji je doprinio pobuni Srba u Hrvatskoj 1990. i ratu u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.[21]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Rodoljub Čolaković - Zapisi iz oslobodilačkog rata, knjiga V. Sarajevo, 1966.
  • Nikola Babić - Jubilej AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a (1943—1963), NIP »Zadrugar«, Sarajevo, 1963.
  • Vojna enciklopedija (knjiga III). Beograd 1972.

Napomene[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Osnovana za vrijeme postojanja Užičke republike.
  2. ^ Imenovani od strane partizanskih jedinica iz Srbije.

Fusnote[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e Calic 2019.
  2. ^ a b c Vukšić 2003.
  3. ^ a b c d e f g Tomasevich 2001.
  4. ^ a b Ramet 2006.
  5. ^ a b c d Đilas 1991.
  6. ^ Roberts 1973.
  7. ^ a b Lukic i Lynch 1996.
  8. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t u v w x y z aa ab ac Hoare 2013.
  9. ^ a b Swain 2011.
  10. ^ a b c d Pijade 1953.
  11. ^ a b c d e f g h i j Banac 1988.
  12. ^ Karaula 2013.
  13. ^ Tito, Josip Broz (juni 1944). The Yugoslav peoples fight for freedom. New York: United Committee for South-Slav Americans. str. 28.
  14. ^ a b c Tomasevich 1969.
  15. ^ a b c Irvine 2007.
  16. ^ Batović 2010.
  17. ^ Trgo 1982.
  18. ^ Tomasevich 1975.
  19. ^ Hoare 2011.
  20. ^ NARS.
  21. ^ a b c Hoare 2010.
  22. ^ Helfant Budding 2007.

Reference[uredi | uredi izvor]