Križni put (1945)

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bih-usa.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelomično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na opciju "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Commons-emblem-issue.svg Tema članka je kontroverzna.
Moguće je da se pojedinci ne slažu s tačkom gledišta izraženom u ovom članku ili je neutralna tačka gledišta članka sporna.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Merge-arrows 2.svg Predloženo je da se ovaj članak spoji s člankom Masakr u Bleiburgu.
Molimo da napišete svoje mišljenje na stranici za razgovor.

Imenom Križni put, uz asocijaciju na osnovno značenje sintagme Križni put, naziva se stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj Bleiburga 15. maja 1945. Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolini Krapine, Samobora, Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Masovno stradanje trajalo je od maja do augusta 1945. Opća amnestija proglašena je 3. augusta 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije. Postoje vrlo različite procjene broja ubijenih: od 45.000 do 200.000. (Hrvatska enciklopedija, sv. 6, 2004.) Najvjerojatnija brojka, po posljednjim istraživanjima, je oko 50.000. Također, treba imati u vidu da su u isto vrijeme, na području Slovenije i drugdje, ubijeni mnogi zarobljeni četnici, slovenski belogardejci, kozaci, Nijemci i dr.

Ukupni broj žrtava[uredi | uredi izvor]

Više od 60 godina nakon događaja i 17 godina nakon rušenja komunizma (2007.), još ne postoje tačna istraživanja o broju žrtava Bleiburškog pokolja i Križnog puta. Prilika da se to učini iz teško shvatljivih razloga propuštena je 1990-ih godina. Tokom posljednjih nekoliko godina, ipak, istraživanjima u Sloveniji i Hrvatskoj, kao i stranih stručnjaka koji su se tim događajima bavili (u to su doba ubijeni i mnogi Nijemci, Kozaci i drugi), daju okvirne brojke koje se mogu smatrati približno pouzdanim.

Procjene[uredi | uredi izvor]

U periodu do oko 1990. godine, iznesene su vrlo različite procjene ukupnog broja žrtava. Pri tome često nije sasvim jasno misli li se samo na Hrvate (vojnike vojske NDH, ustaše i civile), ili na ukupne žrtve među ubijenim zarobljenicima (uključujući četnike, crnogorske separatiste, Kozake, Nijemce, slovenske belogardejce i dr.). Donosimo pregled procjena od najmanje do najveće.

Milovan Đilas je iznio tu procjenu u jednoj od svojih knjiga štapanih u inostranstvu. Hrvatski politički emigrant Mate Meštrović se s njim složio u kritici knjige Ivana Johna Prcele Operation Slaughterhouse.
Intervju časopisu Start, preneseno u Večernjem listu 13. aprila 1991. (Jelačić, str. 120)
Tuđman se u svojoj knjizi Bespuća povijesne zbiljnosti iz 1989. opsežno bavio srpskim preuveličavanjem broja žrtava Koncentracijskog logora Jasenovac. Ovdje je neizravno kritizirao i previsoke brojke koje se iznose za Bleiburg. Time je dao podršku Žerjaviću, koji je bio u toj diskusiji najaktivniji, i uložio najveći trud u istraživanje.
Iz demografskih proračuna ukupnog broja žrtava i poznatih podataka o poginulim borcima NOR-a i žrtvama fašizma, Vladimir Žerjavić u knjizi Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga zaključuje da je broj poginulih kvislinga i kolaboracionista Hrvata i Muslimana sa područja NDH 99.000 (70.000 Hrvata i 29.000 Muslimana). Po njegovim riječima teško je procijeniti koliko je od toga poginulo u borbama tokom rata; možda polovina.
Procjena na koju su se najviše pozivali Hrvati u emigraciji. I danas se najčešće spominje "200 do 300 hiljada žrtava".
Vidi članak: Bleiburški pokolj
Zbroj svih brojeva koje su preživjeli svjedoci objelodanili u svojim izjavama.
Procjena koju iznosi u knjizi Hrvatski holokaust (objavljeno na engleskom 1970. pod imenom Operation Slaughterhouse). Procjenu su drugi hrvatski politički emigranti odbacili kao pretjeranu. Ipak, na nju se ponekad pozivaju i u naučnim publikacijama u svijetu.

Nikad se nije pokušalo napraviti popis žrtava[uredi | uredi izvor]

Teško je shvatljivo zašto hrvatska vlast i historičarska nauka nakon 1990. nisu uložile nikakav trud da se žrtve, koliko je god moguće, poimenično prebroje i dođe do približno pouzdanog ukupnog broja žrtava po kategorijama (ubijeni ustaše, domobranski časnici, domobranski vojnici, civili, ubijeni odmah po predaji, ubijeni kasnije, uhapšeni i ubijeni u gradovima…)

Postojala je svojevremeno saborska Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. Bila je ukinuta, po svoj prilici s pravom, jer stvarni posao nije obavila, nego se usredotočila na (uglavnom uzaludne) pokušaje negiranja pokolja za koje su krive vlasti NDH 1941.-1945.. Tada, sredinom 1990-ih, još je bilo dovoljno živih svjedoka, moglo ih se sve anketirati u jednoj kampanji, otvoriti fajl za svaku navedenu žrtvu (što je radio 1945., kada je posljednji put viđen živ itd.), sve unijeti u baze podataka, uspoređivati i sumirati, naravno uz studij dokumenata, rezultate iskapanja i druge metode.

Postojalo je svojevremeno i Hrvatsko društvo za istraživanje žrtava rata i poraća, a neka istraživanja radile su razne organizacije, ali ni do kakvih iole tačnih podataka nije se došlo. Historičar dr. Josip Jurčević, koji je bio predsjednik navedenog Društva i profesionalno radio za saborsku Komisiju, svoj naučni rad usmjerio je na osudu totalitarne komunističke ideologije, što ne pomaže u diskusiji koliki je broj žrtava stvarno bio.

Ostajalo se na izražavanju snažnih emocija i osuda, političkim i ideološkim manipulacijama. Tako je bilo cijelo poratno vrijeme i sa svim žrtvama Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, ali niz popisa jest bio načinjen, možda ne po besprijekornoj metodologiji, ali neusporedivo više nego što je samostalna Hrvatska napravila.

Ostaju zbog toga gorak ukus i sumnje. Prilika je propuštena, svjedoci su u međuvremenu uglavnom pomrli.

Današnje stanje istraživanja[uredi | uredi izvor]

U Hrvatskom institutu za historiju istraživači rade na projektu "Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću". Voditelj projekta je dr.sc. Vladimir Geiger. Posljednju procjenu ukupnog broja žrtava iznio je u intervjuu sedmičniku Glas Koncila, 13. maja 2007. Evo ključnih brojki koje iznosi:

Na području NDH, što se Hrvata tiče, stradalo je oko 180.000 do 240.000 osoba, najmanje oko 65.000 kao žrtve nacističkog, fašističkog, četničkog i ustaškog terora, oko 45.000 stradalo je kao pripadnici partizanskog pokreta, a ostali su stradali kao pripadnici Oružanih snaga NDH te kao žrtve partizanskih i komunističkih zločina tokom rata i u neposrednom poraću. Dakako, ne smijemo zaboraviti, na području NDH znatna su stradanja Srba, a posebno je tragična sudbina Jevreja i Roma.
Procjene o broju stradalih na području Jugoslavije od partizana i komunista tokom Drugog svjetskog rata i u neposrednom poraću kreću se u rasponu oko 180.000 do 250.000.
Prema najnovijim istraživanjima austrijskog historičara Michaela Portmanna, koja mi se čine najtemeljitijim i najprihvatljivijim, ukupni ljudski gubici koji se podrazumijevaju pod pojmom Bleiburg i »križni put«, mogu iznositi oko 80.000 (u tu su brojku uključeni, osim Hrvata, i Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, vojnici, ali i civili).

Slovenski historičar Mitja Ferenc, koji na tim istraživanjima radi od godine 2001., procjenjuje da je na području Slovenije poslije rata ubijeno više od 100.000 ljudi (uključujući Hrvate, Slovence, Nijemce i druge). Intervju M. Ferenca iz 2005.

Može se dakle zaključiti da su brojke od 200.000 i više žrtava samo među Hrvatima, koje se i dalje javno ponavljaju, nesumnjivo pretjerane. Gore spomenute procjene Tuđmana i Žerjavića, oko 50.000 žrtava među Hrvatima, prema dosadašnjim rezultatima istraživanja najvjerodostojnije su. To je naravno strašna brojka.

O pretjerivanju u broju žrtava[uredi | uredi izvor]

Jasno je, da preživjeli svjedok masovnog ubistva može pretjerivati. Vrlo jasan slučaj opisan je u članku Španovica: Od četiri izvora u kojima se govori o žrtvama partizanskog napada na Španovicu 4-6. oktobra 1942., jedan spominje 400 žrtava. To znatno odskače od ostalih izvora, pa ga možemo odbaciti kao pretjerivanje. Druga tri izvještaja, iz dva nezavisna izvora (NOP i NDH), spominju 204, 205 odnosno 220 žrtava. To je vrlo blizu, pa bismo imali razloge smatrati vjerodostojnim. Međutim, Tonči Erjavić, koji je razgovarao sa desetinama preživjelih i popisao sve "muške glave" u selu i njihove sudbine, te sve žene i djecu koji su poginuli, došao je do brojke od 129, a od toga su osmero ubili ustaše koji su ušli u selo 6. oktobra popodne. Taj je broj vrlo pouzdan: dakle, gotovo dvaput manji od onih u naizgled pouzdanim dokumentima. A često takvi uopće ne postoje, nego raspolažemo samo nesigurnim procjenama ("400").

Takvo napuhavanje vidljivo je u slučaju sabirnog logora Jasenovac, kada je Komisija za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača već 1945. navela brojku od 500 do 600.000, a pri tome je ipak zanemarila neke još veće procjene koje je čula. Kasnije se brojka iz političkih razloga još napuhivala. Prema današnjim istraživanjima, broj žrtava je između 70 i 100.000. Vladimir Žerjavić je ukazao na oba pretjerivanja, pa je svojoj knjizi dao naslov Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga.