Razlika između verzija stranice "Bugarski jezik"

Bugarski jezik
Bugarski jezik ;
Regije govorenja	Evropa
Države govorenja	Bugarska, Grčka, Rumunija, Turska, Ukrajina, Srbija
Jezička porodica	Bugarski jezik;
Broj govornika	9 miliona
Službeni status
Služben u	Bugarska
Jezički kod
ISO 639-1	bg
ISO 639-2 / 5	bul
	Također pogledajte:; Jezik \| Jezičke porodice \| Spisak jezika

Pregled historije

[pregledana izmjena]

← Starija izmjena Novija izmjena →

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj

VizualnoWikitekst

U redovima

Verzija na dan 5 novembar 2015 u 09:09

Bugarski jezik (бългaрски език, ili sa ISO 9 Bălgarski ezik), narodni i književni jezik Bugara kojim govori preko 9 miliona ljudi. Pripada južnoslavenskoj jezičnoj grupi; najbliži je makedonskom jeziku (u Bugarskoj se smatra da je makedonski jezik druga varijanta bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika Bugarske i manje grupe u Grčkoj, Rumuniji, Turskoj, Ukrajini, Srbiji i SAD.

А a /a/ a	Б б /b/ b	В в /v/ v	Г г /g/ g	Д д /d/ d	Е е /ɛ/ e	Ж ж /ʒ/ ž	З з /z/ z	И и /i/ i	Й й /j/ j
К к /k/ k	Л л /l/ l	М м /m/ m	Н н /n/ n	О о /ɔ/ o	П п /p/ p	Р р /r/ r	С с /s/ s	Т т /t/ t	У у /u/ u
Ф ф /f/ f	Х х /x/ h	Ц ц /ʦ/ c	Ч ч /tʃ/ č	Ш ш /ʃ/ š	Щ щ /ʃt/ št	Ъ ъ /ɤ̞/,/ə/ ə	Ь ь /◌ʲ/ j	Ю ю /ju/ ju	Я я /ja/ ja

Historija

Bugarski jezik, a naročito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski učitelji Ćiril i Metod na osnovu jednog južnoslavenskog govora iz okoline Soluna u 9. vijeku, tj. u vrijeme kada su jezičke razlike na slavenskom jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bilo je glagoljica, međutim kasnije je prevladala ćirilica, izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu (9. vijek), čije je najpoznatije djelo "Učitelno evangelie" (Poučno evanđelje).

Prvi jezički spomenici bugarskog jezika su "Preslavski grafit" (893. godine) i "Assemanijevo evanđelje" (9. - 10. vijek), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom utjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice grčkoga. Neko vrijeme, počev od kraja 7. vijeka, stanovite promjene u njemu izaziva bilingvizam nastao prodorom turkofonih Bugara (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utiče crkvenoslavenski jezik različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnog uljudbenog kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz 9. - 10. vijeka: djela Joana Egzarha ("Šestodnev"), te "Skazanie o pismeneh" polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su tog perioda. U 10. vijeku dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskog pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.

Između 7. i 15. vijeka vijeka u starobugarskom jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičkim spomenicima iz tog perioda, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, između ostalih, "Kuklenski pesnivec", 1337. godine; "Ivan-Aleksandrovi zbornici", te djela nastala pod utjecajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnog mučenika. Iz njegove škole nastali su: "Razkaz za sv. Ivan Rilski", Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), "Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezičke i pravopisne problematike. Osmanlijskim osvajanjem (1393.) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezička kultura opstaje u narodnim pripovijetkama i pjesmama.

Prvi jezički spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potiču iz 16. vijeka; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tokom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici (18. vijek|18.]] - 19. vijeka) prijelomna djela su oca Pajsija Hilandarskog "Istorija slavjanobolgarskaja", 1762. godine i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovini 19. vijeka, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, 1835. godine), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati crkvenoslavensku tradiciju u književnom jeziku, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.

Novobugarski književni jezik

Novobugarski književni jezik stvoren je na osnovi sjeveroistočnog dijalekta, kojem po rođenju pripadaju glavni predstavnici bugarske književnosti 19. vijeka (Ljuben Karavelov, Hristo Botev, Ivan Vazov, Petko Slavejkov), ali u 20. vijeku na oblikovanje savremenog književnog jezika u znatnoj mjeri su utjecali i zapadni govori. Krajem 19. vijeka pojavljuje se i bugarska slavistika (L. Miletič, B. Conev). Pravopis, koji se razvijao na osnovu crkvenoslavenske tradicije i ruskih uzora, bio je više puta reformiran; posljednja reforma od 1945. uklonila je iz pisma nepotrebne jerove, a nekadašnji jat "ě" (ѣ) razlučila prema izgovoru na "ja" i "e". U glasovnom pogledu za bugarski jezik karakterističan je prijelaz praslavenskih konsonantskih grupa /tj/ i /dj/ u /št/ i /žd/ (npr. "svešt", "mežda" prema bosanskom "svijeća", "međa", ruskom "sveča", "meža").

Praslavenski nazali i oba jera svedeni su na neodređen (»bezbojan«) vokal i na "e". U književnom jeziku, po uzoru na sjeveroistočne govore, jat (ě) se odražava kao "ja" i kao "e", u zapadnim dijalektima uvijek kao "e", a u jugoistočnim uvijek kao "ja". Naglasak može stajati na različitim slogovima i pomičan je. Uz makedonski, bugarski jezik jedini je slavenski jezik koji ima član; on se razvio iz pokazne zamjenice, te je (poput člana u rumunskom i albanskom jeziku) postpozitivan, tj. nalazi se na kraju imenske riječi (imenice, pridjeva, broja, zamjenice) stopljen s njom. Uloga člana u bugarskom jeziku analogna je funkciji koju on ima u drugim evropskim jezicima.

Deklinacija je u bugarskom jeziku reducirana; padežni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom "na", uz koji ime redovno dobija značenje genitiva ili dativa. Komparacija pridjeva vrši se prefiksima: "po" za komparativ, "naj" za superlativ. Glagolski sistem je bogat: postoji više oblika za prošlo vrijeme, dva jednostavna: aorist i imperfekt, te nekoliko složenih. Među glagolskim oblicima koji izražavaju različite načine i vidove glagolske radnje specifična je razlika među oblicima koji neku tvrdnju izražavaju kao nezavisnu (kategoričnu, vlastitu) ili kao zavisnu (presumptivnu). U bugarskom jeziku, u većoj mjeri nego u ijednom drugom slavenskom jeziku, sačuvan je rječnički fond staroslavenskog jezika.

Također pogledajte

Vanjski linkovi

Wikipedia na bugarskom jeziku (bg)

Nedovršeni članak Bugarski jezik koji govori o lingvistici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Commons logo

Commons ima datoteke na temu: Bugarski jezik

@@ Red 7: / Red 7: @@
 |govornici=9 miliona
 |rang=
-|jezička porodica=[[indoeuropski jezici|indoeuropski]]
+|jezička porodica=[[indoevropski jezici|indoevropski]]
 :[[slavenski jezici|slavenski]]
 ::[[južnoslavenski jezici|južnoslavenski]]
@@ Red 16: / Red 16: @@
 }}
-'''Bugarski jezik''' (бългaрски език, ili sa ISO 9 ''Bălgarski ezik''), narodni i književni [[jezik]] [[Bugari|Bugara]] kojim govori preko 9 miliona ljudi. Pripada [[južnoslavenski jezici|južnoslavenskoj jezičnoj grupi]]; najbliži je makedonskome jeziku (u Bugarskoj se smatra da je [[makedonski jezik]] druga varijanta bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika [[Bugarska|Bugarske]] i manje grupe u [[Grčka|Grčkoj]], [[Rumunija|Rumuniji]], [[Turska|Turskoj]], [[Ukrajina|Ukrajini]], [[Srbija|Srbiji]] i  [[Sjedinjene Američke Države|SAD]].
+'''Bugarski jezik''' (бългaрски език, ili sa ISO 9 ''Bălgarski ezik''), narodni i književni [[jezik]] [[Bugari|Bugara]] kojim govori preko 9 miliona ljudi. Pripada [[južnoslavenski jezici|južnoslavenskoj jezičnoj grupi]]; najbliži je makedonskom jeziku (u Bugarskoj se smatra da je [[makedonski jezik]] druga varijanta bugarskog jezika). Njim govori najveći dio stanovnika [[Bugarska|Bugarske]] i manje grupe u [[Grčka|Grčkoj]], [[Rumunija|Rumuniji]], [[Turska|Turskoj]], [[Ukrajina|Ukrajini]], [[Srbija|Srbiji]] i  [[Sjedinjene Američke Države|SAD]].
 {| cellpadding=6 cellspacing=0 style="text-align:center;"
@@ Red 28: / Red 28: @@
 == Historija ==
-Bugarski jezik, a osobito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik  istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski vjerovjesnici [[Ćiril i Metod]] na temelju jednoga južnoslavenskoga govora iz okolice [[Solun]]a u [[9. vijek]]u, tj. u vrijeme kada su jezične razlike na slavenskome jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bijaše [[glagoljica]], no kasnije je prevladala [[ćirilica]], izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu ([[9. vijek]]), čije je najpoznatije djelo »Učitelno evangelie« (Poučno evanđelje).
+Bugarski jezik, a naročito pismenost na tom jeziku, razvojno nastavlja stari jezik istočnobalkanskih Slavena (stanovnika nekadašnjih "Slavinija"), kojem su književni oblik dali slavenski učitelji [[Ćiril i Metod]] na osnovu jednog južnoslavenskog govora iz okoline [[Solun]]a u [[9. vijek]]u, tj. u vrijeme kada su jezičke razlike na slavenskom jugoistoku i istoku bile još neznatne. Početno pismo Bugara bilo je [[glagoljica]], međutim kasnije je prevladala [[ćirilica]], izum koje se pripisuje episkopu Konstantinu ([[9. vijek]]), čije je najpoznatije djelo "Učitelno evangelie" (Poučno evanđelje).
-Prvi su jezični spomenici bugarskoga jezika "Preslavski grafit" ([[893]]. godine) i "Assemanijevo evanđelje" ([[9. vijek|9.]] - [[10. vijek]]), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom uticaju susjednih neslavenskih jezika, posebice [[grčki jezik|grčkoga]]. Neko vrijeme, počev od konca [[7. vijek]]a, stanovite promjene u njemu izaziva [[bilingvizam]] nastao prodorom [[Proto-Bugari|turkofonih Bugara]] (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utiče [[crkvenoslavenski jezik]] različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnoga uljudbenoga kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz [[9. vijek|9.]] - [[10. vijek]]a: djela Joana Egzarha ("Šestodnev"), te "Skazanie o pismeneh" polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su toga razdoblja. U X vijeku dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskoga pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.
+Prvi jezički spomenici bugarskog jezika su "Preslavski grafit" ([[893]]. godine) i "Assemanijevo evanđelje" ([[9. vijek|9.]] - [[10. vijek]]), oba na glagoljici. U početku svog samostalnog razvoja bugarski jezik (jezik istočnobalkanskih Slavena) bijaše izložen snažnom utjecaju susjednih neslavenskih jezika, posebice [[grčki jezik|grčkoga]]. Neko vrijeme, počev od kraja [[7. vijek]]a, stanovite promjene u njemu izaziva [[bilingvizam]] nastao prodorom [[Proto-Bugari|turkofonih Bugara]] (osnivača bugarske države) na Balkan; na kasniji jezični razvoj utiče [[crkvenoslavenski jezik]] različitih slavenskih književnosti istočnopravoslavnog uljudbenog kruga. Zlatno doba starobugarske književnosti pada na prijelaz iz [[9. vijek|9.]] - [[10. vijek]]a: djela Joana Egzarha ("Šestodnev"), te "Skazanie o pismeneh" polihistora Černorizca Hrabrog, međaši su tog perioda. U 10. vijeku dominiraju tekstovi prezbitera Kozme, polemičke besjede uperene protiv bogumilskog pokreta koji je u to doba nabujao u Bugarskoj.
-Između [[7. vijek|7.]] i [[15. vijek]]a vijeka u starobugarskome jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičnim spomenicima iz toga razdoblja, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, među inim, "Kuklenski pesnivec", [[1337]]. godine; "Ivan-Aleksandrovi zbornici", te djela nastala pod uticajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnoga mučenika. Iz njegove su škole nastali: "Razkaz za sv. Ivan Rilski", Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), "Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezične i pravopisne problematike. Turskim osvojenjem ([[1393]].) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezična kultura opstaje u pučkim pripovijetkama i narodnim pjesmama.
+Između [[7. vijek|7.]] i [[15. vijek]]a vijeka u starobugarskom jeziku zbivaju se znatne glasovne i gramatičke promjene, ali one se malo odražavaju u jezičkim spomenicima iz tog perioda, jer se bugarska pismenost, odvija na arhaičnom staroslavenskom jeziku (najznačajniji spomenici srednjovjekovne bugarske književnosti su, između ostalih, "Kuklenski pesnivec", [[1337]]. godine; "Ivan-Aleksandrovi zbornici", te djela nastala pod utjecajem patrijarha Evtimija- korektora vjerskih knjiga, pisca hagiografija i narodnog mučenika. Iz njegove škole nastali su: "Razkaz za sv. Ivan Rilski", Vladislava Gramatika (umjetnička starobugarska pripovijetka), "Pohvalno slovo za Evtimija«, Grigorija Camblaka, te niz rasprava iz područja jezičke i pravopisne problematike. Osmanlijskim osvajanjem ([[1393]].) opada kulturni život u Bugarskoj, a bugarska nacionalna jezička kultura opstaje u narodnim pripovijetkama i pjesmama.
-Prvi jezični spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potiču iz [[16. vijek]]a; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tokom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici  (18. vijek|18.]] - [[19. vijek]]a) prijelomna su djela oca Pajsija Hilandarskoga "Istorija slavjanobolgarskaja", [[1762]]. godine i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovini [[19. vijek]]a, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, [[1835]]. godine), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati u književnom jeziku crkvenoslavensku tradiciju, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.
+Prvi jezički spomenici u kojima se jače odražavaju novobugarske jezične crte potiču iz [[16. vijek]]a; to su uglavnom crkveni zbornici, tzv. damaskini, među kojima je najpoznatiji autor Josip Bradati. Tokom stvaranja književnosti na novobugarskoj osnovici  (18. vijek|18.]] - [[19. vijek]]a) prijelomna djela su oca Pajsija Hilandarskog "Istorija slavjanobolgarskaja", [[1762]]. godine i tekstovi Sofronija Vraničanskog. Još u prvoj polovini [[19. vijek]]a, kada se pojavljuju prve bugarske gramatike (Neofit Rilski, [[1835]]. godine), u Bugarskoj postoji snažna struja koja želi sačuvati crkvenoslavensku tradiciju u književnom jeziku, ali ona biva djelotvorno suzbijana i prevladana pojavom pisaca koji počinju pisati narodnim jezikom.
 == Novobugarski književni jezik ==
-Novobugarski [[književni jezik]] stvoren je na osnovi sjeveroistočnoga dijalekta, kojemu po rođenju pripadaju glavni predstavnici bugarske književnosti XIX. vijeka (Ljuben Karavelov, Hristo Botev, Ivan Vazov, Petko Slavejkov), ali u XX vijeku na oblikovanje savremenoga književnog jezika u znatnoj su mjeri utjecali i zapadni govori. Potkraj XIX. vijeka pojavljuje se i bugarska slavistika (L. Miletič, B. Conev). Pravopis, koji se razvijao na temelju crkvenoslavenske tradicije i ruskih uzora, bio je više puta  reformiran; posljednja reforma od [[1945]]. uklonila je iz pisma nepotrebne ''jerove'', a nekadašnji [[jat]] »ě« (ѣ) razlučila prema izgovoru na »ja« i »e«. U glasovnom pogledu za bugarski jezik karakterističan je prijelaz praslavenskih konzonantskih grupa /tj/ i /dj/ u /št/ i /žd/ (npr. »svešt«, »mežda« prema bosanskom »svijeća«, »međa«, ruskomu »sveča«, »meža«).
+Novobugarski [[književni jezik]] stvoren je na osnovi sjeveroistočnog dijalekta, kojem po rođenju pripadaju glavni predstavnici bugarske književnosti 19. vijeka (Ljuben Karavelov, Hristo Botev, Ivan Vazov, Petko Slavejkov), ali u 20. vijeku na oblikovanje savremenog književnog jezika u znatnoj mjeri su utjecali i zapadni govori. Krajem 19. vijeka pojavljuje se i bugarska slavistika (L. Miletič, B. Conev). Pravopis, koji se razvijao na osnovu crkvenoslavenske tradicije i ruskih uzora, bio je više puta reformiran; posljednja reforma od [[1945]]. uklonila je iz pisma nepotrebne ''jerove'', a nekadašnji [[jat]] "ě" (ѣ) razlučila prema izgovoru na "ja" i "e". U glasovnom pogledu za bugarski jezik karakterističan je prijelaz praslavenskih konsonantskih grupa /tj/ i /dj/ u /št/ i /žd/ (npr. "svešt", "mežda" prema bosanskom "svijeća", "međa", ruskom "sveča", "meža").
-Praslavenski [[nazal]]i i oba jera svedeni su na neodređen (»bezbojan«) [[samoglasnik|vokal]] i na »e«. U književnom jeziku, po uzoru na sjeveroistočne govore, jat (ě) se odražava kao »ja« i kao »e«, u zapadnim dijalektima uvijek kao »e«, a u jugoistočnim uvijek kao »ja«. Naglasak može stajati na različitim [[slog]]ovima i pomičan je. Uz makedonski, bugarski jezik jedini je slavenski jezik koji ima [[član]]; on se razvio iz pokazne [[zamjenice]], te je (poput člana u [[Rumunski jezik|rumunskom]] i [[Albanski jezik|albanskom jeziku]]) postpozitivan, tj. nalazi se na kraju imenske riječi ([[Imenica|imenice]], pridjeva, broja, zamjenice) stopljen s njom. Uloga člana u bugarskom jeziku analogna je funkciji koju on ima u drugim evropskim jezicima.
+Praslavenski [[nazal]]i i oba jera svedeni su na neodređen (»bezbojan«) [[samoglasnik|vokal]] i na "e". U književnom jeziku, po uzoru na sjeveroistočne govore, jat (ě) se odražava kao "ja" i kao "e", u zapadnim dijalektima uvijek kao "e", a u jugoistočnim uvijek kao "ja". Naglasak može stajati na različitim [[slog]]ovima i pomičan je. Uz makedonski, bugarski jezik jedini je slavenski jezik koji ima [[član]]; on se razvio iz pokazne [[zamjenice]], te je (poput člana u [[Rumunski jezik|rumunskom]] i [[Albanski jezik|albanskom jeziku]]) postpozitivan, tj. nalazi se na kraju imenske riječi ([[Imenica|imenice]], pridjeva, broja, zamjenice) stopljen s njom. Uloga člana u bugarskom jeziku analogna je funkciji koju on ima u drugim evropskim jezicima.
-[[Deklinacija (gramatika)|Deklinacija]] je u bugarskom jeziku reducirana; [[padež]]ni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom »na«, uz koji ime redovito dobija značenje [[genitiv]]a ili [[dativ]]a. [[Komparacija]] pridjeva vrši se [[prefiks]]ima: »po« za [[komparativ]], »naj« za [[superlativ]]. [[Glagol]]ski je sistem bogat: postoji više oblika za prošlo vrijeme, dva jednostavna: [[aorist]] i [[imperfekt]], te nekoliko složenih. Među [[glagol]]skim oblicima koji izražavaju različite načine i vidove glagolske radnje specifična je razlika među oblicima koji neku tvrdnju izražavaju kao nezavisnu (kategoričnu, vlastitu) ili kao zavisnu (presumptivnu). U bugarskome jeziku u većoj je mjeri nego u ijednom drugom slavenskome jeziku sačuvan rječnički fond staroslavenskoga jezika.
+[[Deklinacija (gramatika)|Deklinacija]] je u bugarskom jeziku reducirana; [[padež]]ni odnosi izražavaju se najčešće prijedložnim konstrukcijama, ponajviše prijedlogom "na", uz koji ime redovno dobija značenje [[genitiv]]a ili [[dativ]]a. [[Komparacija]] pridjeva vrši se [[prefiks]]ima: "po" za [[komparativ]], "naj" za [[superlativ]]. [[Glagol]]ski sistem je bogat: postoji više oblika za prošlo vrijeme, dva jednostavna: [[aorist]] i [[imperfekt]], te nekoliko složenih. Među [[glagol]]skim oblicima koji izražavaju različite načine i vidove glagolske radnje specifična je razlika među oblicima koji neku tvrdnju izražavaju kao nezavisnu (kategoričnu, vlastitu) ili kao zavisnu (presumptivnu). U bugarskom jeziku, u većoj mjeri nego u ijednom drugom slavenskom jeziku, sačuvan je rječnički fond staroslavenskog jezika.
 == Također pogledajte ==