Volkswagen

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Volkswagen AG
Volkswagen logo 2012.svg
Vrsta Dioničko društvo
Trenutno sjedište Wolfsburg Njemačka
Ključne osobe Martin Winterkorn
(predsjednik Upravnog odobora);
Ferdinand Piëch
(predsjednik Volkswagenovog Nadzornog odbora)
Industrija automobilska industrija
Proizvodi automobili
Zaposleni oko 500.000 (2011)[1]
Historija
Osnovana 28. maj 1937.
Osnivač(i) Njemačka fronta rada
Ekonomija
Prihod 159,3 Mrd. Euro (2011)[1]
Neto dobit 15,8 Mrd. Euro (2011)[1]
Ostalo
Slogan Das Auto
Web stranica www.volkswagenag.com
Tvornica u Wolfsburgu

Volkswagen (VW; Njemački izgovor: [ˈfɔlks.vaːɡən]; fon. Folksvagen) njemački je proizvođač automobila sa sjedištem u Wolfsburgu, Donja Saksonija, Njemačka. Osnovan 1937, Volkswagen je najprodavaniji i istoimeni brend Volkswagen Groupa, holding preduzeća koje je kreirano 1975. godine radi rasta kompanije, te je sada najveći proizvođač automobila u svijetu.

Volkswagen ima tri automobila na spisku top 10 najprodavanijih automobila svih vremena koje je sastavila internetska stranica 24/7 Wall St.: Volkswagen Golf, Volkswagen Beetle i Volkswagen Passat. Sa ova tri automobila, Volkswagen ima najviše automobila nego ijedan drugi proizvođač na spisku onih koji se i dalje proizvode.[2]

Volkswagen doslovno na njemačkom znači "narodni auto". Njihov trenutni međunarodni reklamni slogan je njem. "Das Auto" ("Automobil").

Historija[uredi | uredi izvor]

Za vremensku liniju, pogledati: Volkswagen (hronologija).

1937–1945: Projekt narodnog automobila[uredi | uredi izvor]

Model Porschea Type 12 (Zündapp), Muzej industrijske kulture, Nuremberg.

Volkswagen je osnovala Njemačka fronta rada (Deutsche Arbeitsfront) 1937. godine.[3] U ranim 1930tim, njemačka autoindustrija bila je i dalje sastavljena od luksuznih modela, te je prosječni Nijemac rijetko mogao priuštiti sebi nešto više od motocikla. Kao rezultat, samo jedan od 50 Nijemaca imao je auto. Tražeći potencijalno novo tržište, neki proizvođači automobila počeli su nezavisne projekte "narodnih auta" – Mercedes 170H, Adler AutoBahn, Steyr 55, i Hanomag 1.3L, između ostalih.

Trend nije bio nov, pošto je Béla Barényi zaslužan za kreiranje osnovnog dizajna sredinom 1920tih. Josef Ganz je razvio Standard Superior (idući dotle da ga reklamira kao "Njemački Volkswagen"). U Njemačkoj, kompanija Hanomag masovno je proizvodila 2/10 PS "Komissbrot", mali, jeftini automobil sa zadnjim pogonom, od 1925. do 1928.[4] Također, u Čehoslovačkoj, Hans Ledwinkain model Tatra T77, veoma popularan među njemačkom elitom, postajao je manji i priuštiv pri svakoj reviziji. Ferdinand Porsche, veoma poznati dizajner jakih vozila i trkačih auta, pokušavao je godinama naći proizvođača zainteresiranog za male aute podesne za porodice. Osjećao je da su mali automobili u to vrijeme samo "ogoljeni" veliki automobili. Umjesto toga on je napravio automobil iz temelja koji je nazvao "Volksauto" 1931. godine, koristeći dosta ideja tog vremena kao i nekoliko njegovih, postavljajući ih zajedno u auto sa zadnjim pogonom sa zračnim hlađenjem, torzionom polugom i oblikom "bube", prednjom haubom zaobljenom radi bolje aerodinamike (potrebno zbog malog motora).[5]

Godine 1933, sa više projekata iznad koji su bili u razvoju ili u ranim fazama proizvodnje, uključio se Adolf Hitler, zahtijevajući proizvodnju osnovnog vozila sposobnog za transport dvoje ljudi i troje djece pri 100 km/h (62 mph). Htio je da njemački građani imaju isti pristup automobilima kao i Amerikanci.[5] "Narodni auto" bio bi dostupan građanima Trećeg rajha kroz plan štednje od 990 Rajhmarki (US$396 u dolarima iz 1930tih)—otprilike kao cijena manjeg motocikla (prosječan prihod oko 32RM sedmično).[6][7]

Bez obzira na visoko lobiranje u korist jednog od postojećih projekata, uskoro je postalo očito da privatna industrija ne može prodavati automobile za samo 990RM. Tako je Hitler odabrao sponzoriranje potpuno nove, državne fabrike koristeći dizajn Ferdinanda Porschea (sa nekim svojim ograničenjima dizajna, uključujući motor na zračno hlađenje tako da ništa nije moglo zakočiti). Težnja je bila da obični Nijemci nabavljaju automobil u smislu šeme štednje (njem. Fünf Mark die Woche musst du sparen, willst du im eigenen Wagen fahren – "Pet marki sedmično morate ostaviti sa strane, ako želite voziti svoj vlastiti automobil"), što je oko 336.000 ljudi eventualno platilo. Štednje ovih 336.000 ljudi zaplijenili su Rusi 1945. godine pri padu Berlina. Ipak, čitav projekt bio je finansijski nesiguran, a to su jedino korupcija i nedostatak uračunljivosti nacističkog režima i omogućili.[8][n 1]

Prototipovi automobila nazvani "KdF-Wagen" (njem. Kraft durch Freude – "snaga kroz užitak"), pojavili su se od 1936. naovamo (prvi automobili bili su proizvedeni u Stuttgartu). Auto je već imao svoj prepoznatljiv okrugli oblik u zračno hlađenom, četverotaktnom, motoru s zadnjim pogonom. VW auto bio je samo jedan od više KdF (skr. snaga kroz užitak) programa koji su uključivali stvari kao ture i izlete. Prefiks Volks— ("Narodni") nije samo primijenjen na automobile, nego i na druge proizvode u Njemačkoj; naprimjer "Volksempfänger" radio-prijemnik. Maja 28 1937, Gesellschaft zur Vorbereitung des Deutschen Volkswagens mbH (ponekad skraćeno Gezuvor[9]) uspostavljen je od strane Deutsche Arbeitsfront. Kasnije je preimenovan u "Volkswagenwerk GmbH" 16. septembra 1938.[10][11]

VW Type 82E

Erwin Komenda, dugogodišnji šef dizajna za Auto Union, dio Porscheovog odabranog tima,[5] razvio je prototip tijela auta, koji je poznat kao Volkswagen Buba danas. Bio je jedan od prvih koji su se evoluirali pomoću aerodinamičkog tunela, u upotrebi u Njemačkoj od ranih 1920tih. Automobili su stavljani pod više rigoroznih testova i ostvarili su rekordne milione milja testiranja prije nego su završeni.

Pravljenje nove fabrike počelo je 26. maja 1938. u novom gradu KdF-Stadtu (današnji Wolfsburg), koji je sa svrhom izgrađen za radnike fabrike.[10] Ova fabrika je samo proizvodila nekolicinu automobila otkako je počeo rat 1939. godine. Nijedan ustvari nije isporučen bilo kojem nosiocu završenih štampanih knjiga uštede, iako je jedan Type 1 Cabriolet predstavljen Hitleru 20. aprila 1939. godine (na njegov 50. rođendan).[10]

Rat je značio proizvodnju izmijenjenu za vojna vozila, Tip 82 Kübelwagen ("auto-kanta") komunalno vozilo (VW-ov najčešći ratni model), i amfibijsko vozilo Schwimmwagen koji su korišteni za opremu njemačkih snaga. Kako je bilo uobičajeno sa većinom proizvodnje u Nacističkoj Njemačkoj tokom rata, zarobljenici su se koristili za rad u pogonu Volkswagena, npr. iz koncentracijskog logora Arbeitsdorf. Kompanija je 1998. godine priznala da je koristila 15.000 zarobljenika tokom ratnih dejstava. Njemački historičari procjenjuju da su 80% Volkswagenove radne sile tokom rata činili zarobljenici.[potreban citat] Većina zarobljenika izjavila je da su isporučivani iz koncentracijskih logora na zahtjev menadžera pogona. Tužbu su podnijeli 1998. godine preživjeli za restituciju za prisilni rad.[12] Volkswagen je uspostavio dobrovoljni fond za restituciju.[13]

Fabrika Volkswagen

1945-1948: Intervencija britanske vojske, nejasna budućnost[uredi | uredi izvor]

Kompanija duguje svoje poslijeratno postojanje najviše jednom čovjeku, oficiru Britanske vojske majoru Ivanu Hirstu. U aprilu 1945, KdF-Stadt, i njegova bombardovana fabrika zauzeli su Amerikanci, i naknadno predali Britancima, unutar čije okupirane teritorije su grad i fabrika zapali. Fabrike su postavljene pod kontrolu Hirsta. Sprva, plan je bio da se koristi za održavanje vojnih vozila, te eventualno demontira i transportira u Britaniju. Pošto je bila korištena za vojnu proizvodnju, i bila prema Hirstovim riječima "politička životinja" a ne komercijalni poduhvat—što je tehnički obavezno za uništenje pod uvjetima Sporazuma u Potsdamu—oprema je u tom vremenu namjeravana da se spasi kao dio ratne reparacije. Hirst je prefarbao jedan od fabričkih auta u zeleno i demonstrirao ga uredu Britanske armije. U nedostatku lahkog transporta, u septembru 1945, Britanska armija bila je ubijeđena da naruči 20.000 vozila. Prvih nekoliko stotina automobila otišlo je osoblju iz okupirajućih snaga, te njemačkoj pošti.

Neki britanski vojnici dobili su dozvolu da uzmu svoje "Bube" i odvuku u Ujedinjeno Kraljevstvo nakon demobilizacije, i jedna od prvih Buba uzeta na taj način (UK registracija broj JLT 420) i dalje je u posjedu Petera Colborne-Babera, sina originalnog gazde UK-ovog prvog službenog Volkswagen Importera, Colborne Garages iz Ripley, Surrey.[14]

U industrijskim planovima za Njemačku, pravila su postavljena koju je industriju Njemačka mogla zadržati u poslijeratnom periodu. Njemačka autoindustija postavljena je na maksimum od 10% od proizvodnje broja automobila iz 1936.[15] Od 1946. fabrika je proizvodila 1.000 automobila mjesečno, izvanredan podvig s obzirom na to da je i dalje bila u lošem stanju. Usljed oštećenja krova i prozora, kiša je zaustavila proizvodnju i nova vozila su bila na trampi za čelik potreban za više proizvodnje.

Auto i njegov grad izmijenili su svoja imena iz ere Drugog svjetskog rata u "Volkswagen" i "Wolfsburg" respektivno, a proizvodnja se povećavala. Bilo je i dalje nejasno šta će postati od fabrike. Ponuđena je predstavnicima američkih, australijskih, britanskih i francuskih motornih industrija. Famozno, svi su odbili. Nakon inspekcije pogona, William Rootes, šef britanske Rootes grupe, rekao je Hirst da bi projekt mogao propasti za dvije godine, te da je auto "veoma neatraktivan u odnosu za prosječnog kupca vozila, preružan i prebučan... Ako misliš da ćeš praviti automobile u ovom mjestu, velika si budala, mladi čovječe". Šablon:Citation needed Službeni iskaz je kazao "Praviti automobile komercijalno bilo bi u potpunosti neekonomičan podvig".[16] U ironičnoj igri sudbine, Volkswagen će proizvoditi lokalno izgrađenu verziju Rootesa, "Hillman Avenger", u Argentini 1980, dugo nakon što je Rootes otišao u stečaj u rukama kompanije Chrysler 1978. godine—Buba će nadživjeti Avengera preko 30 godina.

Predstavnici Forda bili su jednako kritični. U martu 1948, Britanci su Volkswagena besplatno ponudili Fordu. Henry Ford II, sin Edsela Forda, putovao je u Zapadnu Njemačku radi razgovora. Heinz Nordhoff bio je također prisutan, i Ernest Breech, šef odbora za Ford Motor Company. Henry Ford II je tražio mišljenje Ernesta Breecha, a Breech je rekao: "Gospodine Ford, ne mislim da je ovo što nam se nudi vrijedno centa!"[5] Ford je odustao, a Volkswagen je ostavljen pod Nordhoffovo vodstvo.

1948-1961: Ikona poslijeratne zapadnonjemačke obnove[uredi | uredi izvor]

1949 Volkswagen s "podijeljenim zadnjim staklima" Sedan.
Volkswagen Cabriolet (1953)
Originalni 1300 Deluxe, približno 1966. godine
Krajem 1960tih, kako je svjetski apetit za Bubom konačno počeo da bude zasićen, varijanta nasljednih dizajna je predložena i, u većini slučajeva, odbijena od strane menadžmenta.

Od 1948, Volkswagen je postao veoma važan element, simbolično i ekonomski, zapadnonjemačke obnove. Heinrich Nordhoff (1899–1968), bivši viši menadžer u Opelu koji je nadgledao proizvodnju civilnih i vojnih vozila tokom 1930tih i 1940tih, regrutovan je da vodi fabriku 1948. godine. U 1949. godni major Hirst napustio je udruženje sa kompanijom, kako je sada bila reformirana kao pouzdana, kontrolirana od strane vlade Zapadne Njemačke, i vlade države Donje Saksonije. Pored uvođenja modela Volkswagen Type 2 komercijalnog vozila (kombi, kamionet i karavan), i VW Karmann Ghia sportskog auta, Nordhoff je podsticao jednomodelsku politiku nedugo prije njegove smrti 1968. godine.

Volkswageni su prvi put izlagani i prodavani u Sjedinjenim Američkim Državama 1949. godine, ali prodate su samo dvije jedinice u Americi te prve godine. Na svom ulasku na tržište SAD-a, VW je nakratko prodavan kao "Victory Wagon" (bos. pobjednički vagon). Volkswagen iz Amerike formirana je u aprilu 1955. da standardizira prodaju i servise u Sjedinjenim Državama. Proizvodnja Tipa 1 VW Bube porasla je dramatično kroz nekoliko godina, u totalu dostižući jedan milion 1955. godine.

Kompanija Canadian Motors, Limited dostavila je u Kanadu prvu isporuku Volkswagena 10. jula 1952. (dostava broj 143075). Dostava se sastojala od 12 vozila, (3) model 11C, crni, zeleni i pješčanobojni (3) 11GS, kestenasto-smeđi i dva nebesko-plava, (2) 24A-M51 u crvenoj, (1)21A u plavoj, (1) 23A u plavoj boji, (1) 22A bež boje i jedna ambulantna kola. Volkswageni su viđeni u Kanadi po prvi put na Kanadskoj nacionalnoj izložbi u augustu 1952. i prihvaćeni su sa entuzijazmom. (Barem jedan Tip 2 autobus iz ove narudžbe još postoji i trenutno je u Francuskoj pri restauraciji.) Prva isporuka za Volkswagen Kanadu dosegla je Toronto početkom decembra 1952. (Barem jedan Tip 1 iz ove prve dostave još postoji i dovezen je 2012. na nacionalnu turneju za 60. godišnjicu poslovne svečanosti Volkswagen Kanade.) Do 1955, prodaje su bile na bazi koje su odobravale izgradnju Volkswagenovog pogona na prostoru od 32-acre (130,000 m2) na Scarboro Golden Mile. Da bi došlo do ovog, zgrada od 60,000-square-foot (5,600 m2) s administracijom, salonima, servisima, opravkama i dijelovima, u dodatku sa 60,000-square-foot (5,600 m2), sagrađeno je 1957, sa skladištem za $4.000.000 za dijelove.

Prodaja je porasla—zahvaljujući djelimično poznatim marketinškim kampanjama njujorške reklamne agencije DDB Worldwide. Vođena od strane art direktora Helmuta Kronea, i kopirajtera Juliana Koeniga i Boba Levinsona, Volkswagenove reklame su postale popularne kao i auto, pomoću oštrih rasporeda i duhovitih kopija za privlačenje mlađih, sofisticiranijih korisnika sa kojima je automobil postao asociran. Svejedno je i dalje skoro univerzalno automobil bio poznat kao Buba, proizvođač ga nikad službeno nije tako označavao, umjesto toga oslovljavan je kao Tip 1.

Iako je automobil postajao zastarjelim, tokom 1960tih i ranih 1970tih, američki izvozi, inovativno reklamiranje i rastuća reputacija za pouzdanošću pomogla je da proizvodnja prijeđe nivoe prethodnog držača rekorda, automobila Ford Model T. Na 17. februar 1972. prodato je 15.007.034. Buba. Volkswagen je mogao sada tvrditi da ima svjetski rekord za najproizvođeniji, jedini automobil u historiji. Do 1973, ukupna proizvodnja bila je preko 16 miliona.

Radi komemoracije obaranja rekorda automobila Ford Model T i njihove pobjede na meksičkim trkama Baja 1000 od 1967. do 1971, Volkswagen je proizveo svoju prvu ograničenu verziju Bube. Bila je reklamirana kao "Baja Champion SE"[17] u SAD i "Marathon" Superbuba u ostatku svijeta. Sadržavala je unikatnu "Marathon Blau" (maraton-plava) metalik plavu boju, presovane čelične 10-spoke 15-inch (38 cm) magnezij-aluminijske felne, komemorativni metalni tanjir montiran na pretinac za rukavice i certifikat autentičnosti predstavljen originalnom kupcu. Opcije koje su instalirali prodavači za ovu ograničenu verziju Superbube uključivali su slijedeće: bijele linije radi dužine rocker-panela, specijalno dugme na mjenjaču, prebačaj branika, konusni ispušni sistem, lažne umetke za orahe u instrument-tabli (iza volana i kućišta kasete za rukavice) kao i Bosch maglenke postavljene na na prednjem braniku.

Pripadnost Volkswagenu raznih auto marki[uredi | uredi izvor]

Pod vlasništvom Volkswagen grupacije djeluju i drugi proizvođači automobila: Audi, Bentley, Bugatti, Ducati, Lamborghini, MAN, Porsche, Scania, SEAT i Škoda.[18]

Marka auta Pripadnost Volkswagenu[19] Prodate jedinice 2011 (2010)
Volkswagen (Pkw) 100 % 5,09 Mio. (4,50 mil.)
Audi 99,55 % 1,30 Mio. (1,09 mil.)
Škoda Auto 100 % 879.200 (762.600)
Seat 100 % 350.000 (339.500)
Bentley 100 % 7.000 (4.150)
Lamborghini 100 % (kroz Audi AG) ca. 1.500
Bugatti 100 % ca. 50
Volkswagen Nutzfahrzeuge 100 % 528.800 (435.700)
Scania (kamioni i autobusi) 49,29 % u kapitalu / 71,81 % pravnih glasova ca. 50.000
MAN (kamioni i autobusi) 75,03 % (od jula 2011.)
Ducati (motocikli) 100 % (kroz Audi AG) 42.000[20][21]
Porsche 100 % (od augusta 2012.)

Aktuelni modeli[uredi | uredi izvor]

Proizvodnja Model Slika
od 2005. Fox VW Fox front 20070824.jpg
od 2001. Polo VW Polo Dreitürer Facelift.JPG
od 2005. CrossPolo Volkswagen Cross Polo orange vl.jpg
od 2003. Golf/Golf Variant/Golf Plus VW Golf V front 20071109.jpg
od 2005. Golf Plus VW Golf Plus.jpg
od 2005. Jetta VW Jetta 2.0 TDI.JPG
od 2005. New Beetle/New Beetle Cabriolet VW New Beetle Facelift.JPG
od 2006. Eos VW Eos front 20070926.jpg
od 2005. Passat/Passat Variant VW Passat B6 front 20070926.jpg
od 2006. Touran VW Touran Hy-Motion.JPG
od 2000. Sharan VW Sharan front 20071026.jpg
od 2007. Tiguan VW Tiguan front.JPG
od 2007. Touareg VW Touareg Facelift black.jpg
od 2002. Phaeton VW-Phaeton-silver-side1.jpg
od 2004. Caddy VW Caddy.jpg
od 2003. Transporter VW Eurovan T5 Multivan.jpg
od 2003. Multivan Multivan Startline.jpg
od 2006. Crafter Crafter 001.jpg

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Bilješke[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Tooze bilježi: "Čak i da rat nije intervenisao, razvoj do 1939. jasno je stavio do znanja da je cjelokupan koncept 'narodnog auta' bio katastrofalan neuspjeh." Tooze (2006), str. 156.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c Finansijski obračun za 2011, http://www.volkswagenag.com/content/vwcorp/info_center/de/publications/2012/03/Financial_Statements_2011.bin.html/binarystorageitem/file/Abschluss+Volkswagen+AG+2011.pdf
  2. ^ "Top 10 Best Selling Cars of All Time". Autoguide.com. Pristupljeno 2. 12. 2013. 
  3. ^ Manfred Grieger, Ulrike Gutzmann, Dirk Schlinkert, ur. (2008). Volkswagen Chronicle. Historical Notes 7. Volkswagen AG. ISBN 978-3-935112-11-6. Pristupljeno 21 December 2009. [mrtav link]
  4. ^ Miller, Elan (13. 9. 2009). "Was Hitler's Beetle designed by a Jew?". Jerusalem Post. Pristupljeno 18. 2. 2013. 
  5. ^ a b c d Nelson, Walter (1967). Small Wonder. Little, Brown & Company. str. 333. 
  6. ^ William Shirer, The Rise and Fall of the Third Reich (Touchstone Edition) (New York: Simon & Schuster, 1990)
  7. ^ https://web.archive.org/web/20080306113930/http://www.lasteditionbeetle.com/history.php
  8. ^ * Tooze, Adam (2006). The Wages of Destruction: The Making and Breaking of the Nazi Economy. London: Allen Lane. str. 154. ISBN 978-0-7139-9566-4. 
  9. ^ Juni 2009 "Seventy-Five Years Ago: Porsche Receives the Order to Construct the Volkswagen". porsche.com. Porsche AG. 16. 6. 2009. Pristupljeno 22. 1. 2010. [mrtav link]
  10. ^ a b c Odin, L.C. World in Motion 1939 - The whole of the year's automobile production. Belvedere Publishing, 2015. ASIN: B00ZLN91ZG.
  11. ^ "A Brief History Of Volkswagen". hillsideimports.com. Pristupljeno 10. 3. 2015. 
  12. ^ "Volkswagen Faces Suit Over Jewish Slave Labor". The New York Times. 13. 6. 1998. Pristupljeno 18. 5. 2011. 
  13. ^ "World: Americas German firms face slave labour case". BBC News. 1. 9. 1998. Pristupljeno 18. 5. 2011. 
  14. ^ "Volkswagen Model 11 Beetle". hillsideimports.com. 20. 2. 2014. Pristupljeno 4. 4. 2015. 
  15. ^ "Harry S. Truman – Library & Museum – Draft, The President's Economic Mission to Germany and Austria, Report 3, March, 1947; OF 950B: Economic Mission as to Food...; Truman Papers". Trumanlibrary.org. Pristupljeno 27. 9. 2010. 
  16. ^ Anders Ditlev Clausager (18. 3. 2000). Obituaries – Ivan Hirst The Guardian(UK).
  17. ^ Colin Shinkin About the 1972 Baja Champion SE – USA (photos). SEBeetles.com.
  18. ^ "Die Modellpalette des Volkswagen Konzerns – Pregled Volkswagenovih marki". Pristupljeno 2013-01-13. 
  19. ^ PDF bei www.volkswagenag.com
  20. ^ "AUDI AG übernimmt Sportmotorradhersteller Ducati Motor Holding S.p.A". audi.de. 2012-04-18. Pristupljeno 2012-04-18. 
  21. ^ spiegel.de:Audi kauft Ducati

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: