Finski zaliv

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Finski zaljev)
Idi na: navigacija, traži
Prikaz zemalja koje okružuju Finski zaljev

Finski zaliv (finski: Suomenlahti; ruski: Финский залив, Finskiy zaliv; švedski: Finska viken; estonski: Soome laht) najistočniji je rukavac Baltičkog mora. Prostire se između Finske (prema sjeveru) i Estonije (prema jugu), pa sve do Sankt Petersburga u Rusiji, gdje se u njega ulijeva rijeka Neva. Drugi važni gradovi okolo su Helsinki i Tallinn. Istočni dijelovi Finskog zaljeva pripadaju Rusiji, a tu su locirane neke od najvažnijih naftnih luka Rusije. Kao jedini morski put do St. Petersburga ovaj zaljev bio je i nastavlja biti od strateške važnosti za Rusiju, između ostalog, i zbog toga što joj daje direktnu vezu s Kalinjingradskom oblašću. Neki od ekoloških problema koji pogađaju Baltičko more najizraženiji su baš u ovom plitkom zaljevu.

Geografske karakteristike[uredi | uredi izvor]

Zaliv ima površinu od 30.000 km2,[1] a dužina mu je 400 km, s različitim širinama: od 73 km, pa sve do 130 km, na ulazu u zaljev. Geografske koordinate su mu 59°54′S 25°46′I / 59.9, 25.767. Relativno je plitak, a dubina mu se smanjuje od ulaza prema kontinentu; najveća promjena dešava se u blizini estonskog grada Narva-Jõesuu, zbog čega se to i naziva Narvinim zidom. Prosječna dubina je 38, a maksimalna doseže do 100 m. Dubina Nevskog zaljeva manja je od 6 m, zbog čega je na dnu iskopan kanal zbog sigurnosti plovidbe. Zbog velikog dotoka slatke vode, naročito iz Neve (2/3 ukupnog dotoka), voda u zalivu ima vrlo nizak salinitet - između 0.2 i 5.8 ‰ na površini te 0.3–8.5 ‰ blizu dna. Prosječna temperatura vode iznosi blizu 0 °C zimi; ljeti je 15–17 °C na površini i 2–3 °C na dnu. Zaliv je obično zaleđen od kraja novembra do kraja aprila; zamrzavanje počinje na istoku i postepeno se pomjera ka zapadu. Potpuna zaleđenost dešava se obično krajem januara, a u blažim zimama moguće je da do nje i ne dođe.[2] Vrlo su česti snažni zapadni vjetrovi koji uzrokuju valove, uzburkanost vode i plavljenja.[3][4]

Finski zaljev na karti

Sjeverna obala zaljeva visoka je i krivudava, s obiljem malih zaljeva i hridi; ima samo nekoliko malo većih zaljeva (Vyborg) i poluotoka (Hanko i Porkkala). Obala je većinom strma; ima dosta pješčanih dina s ponekim borovim stablima. Južna obala je ravna i plitka, ali cijelom njenom dužinom proteže se tzv. Baltički klint (erozijski krečnjački odroni i nanosi), čija visina doseže do 55 m.[5][6]. Na istoku se zaljev završava Nevskim zaljevom, a na zapadu se spaja s Baltičkim morem.

Finski zaljev na satelitskoj snimci

U Finskom zaljevu nalaze se brojni nasipi, hridi i otoci. Najveći je otok Kotlin, na kojem se nalazi grad Kronštat (42.800 stanovnika), a tu su i Brezini otoci, zatim Lisij, Mali Visocki, s obližnjim gradićem Visotskom (1.706 stanovnika), Hogland (Suursaari), Mošnji, Boljšoj Tjuter (Tytärsaari), Sommers, Naissaar, Kimitoön, Kökar, Seskar, Lavansaari, Seskar (Seiskari), otoci Pakri i dr.[7]

Počevši od 1700. godine, Rusija je u zaljevu izgradila 19 vještačkih otoka s tvrđavama. Svrha im je bila zaštita od napada s mora, a njihovu izgradnju podstakao je Veliki sjeverni rat (1700-1721). Neke od njih jesu Fort Alexander, Krasnaja Gorka, Ino, Totleben, Kronšlot i druge.[8]

Najveće rijeke koje utječu u zaljev jesu Neva (s istoka) te Narva, Keila, Pirita, Jägala, Kunda, Luga, Sista i Kovashi s juga. Sa sjevera teče rijeka Sestra, a kanal Saimaa povezuje zaljev s istoimenim jezerom.

Geološka historija[uredi | uredi izvor]

U paleozoiku, prije 300-400 miliona godina, čitavu teritoriju današnjeg Finskog zaljeva prekrivalo je more. Današnji njegov reljef nastao je kao rezultat aktivnosti ledenjaka. Njegovo povlačenje formiralo je Litorinsko more čiji je nivo vode bio 7-9 metara viši od današnjeg nivoa Baltičkog mora. Prije nekih 4.000 godina more se povuklo, a sprudovi u zaljevu postali su otoci.[9][10] Poslije je uzdizanje Baltičkog štita ukosilo površinu zaljeva; iz ovog razloga njegove sjeverne obale značajno su više od južnih.

Komarovo bereg.jpg
Ryssänsaari IM 2619 C.JPG
Finnish gulf near Tallinn.JPG
Finland gulf.jpg
Obala zaljeva blizu Komarova, St. Petersburg Otoci blizu Helsinkija Pogled na zaljev sa Crkve sv. Olafa u Tallinnu Ribari u Finskom zaljevu
Haven Kronstadt 20080403 3.JPG
San Petersburgo, panorámica del Rio Neva.JPG
Suursaari.jpg
Kronštat zimi Panorama rijeke Neve iz zaljeva Pogled na otok Hogland iz Kotke

Flora i fauna[uredi | uredi izvor]

Većina obalskog područja nalazi se pod tajgom, koja se satoji od šume, livada i močvara. Glavno šumsko drveće su bor, jela, breza, vrba, glog, jasika, crna i siva joha. Vegetacija močvarnih područja sastoji se većinom od rogozi i trske, kao i od vodenih biljaka poput bijelog i žutog lokvanja i tanke šaši (Carex acuta). U vodene biljke u plitkim dijelovima spadaju one iz porodice Ruppiaceae te bodljikava najada (Najas marina).[11]

Od ribljih vrsta u zaljevu tu su (atlantski) losos, zatim živorodna podvrsta ugora (iz porodice Zoarcidae), glavoč, bjelica, jedna vrsta čikova (rod Misgurnus), evropski klen, nekoliko (pod)vrsta crvenperke, krupatica, balavac, karas, gregorac, gavun, potočna pastrmka, linjak, morska igla, manić, grgeč, krkuša, bodorka, zmijuljica ili paklara, Coregonus albula (iz roda zrakoperki), iglica, Coregonus, deverika, som, smuđ, jez, štuka, vijun, sleđica, slatkovodna sabljarka, jegulja, uklija i bakalar. Dvije su vrste endemi Baltika - baltička haringa i baltički bakalar. Siva i prstenasta foka ponekad se uoče s obala; ipak, ove vrste veoma su rijetke u Finskom zaljevu.

Ekologija[uredi | uredi izvor]

Ekološko stanje Finskog zaljeva, Nevskog zaljeva i rijeke Neve nije zadovoljavajuće. Postoji značajna zagađenost ionima žive i bakra, organohlorinskim pesticidima, fenolima, naftnim derivatima i policikličnim aromatskim ugljikovodicima. Čišćenje otpadnih voda u St. Petersburgu počelo je 1979. i do 1997. pročišćeno je oko 74% otpadnih voda. Ovaj procenat porastao je na 85% 2005, 91.7% 2008. i očekuje se da će doseći 100% do 2011, uporedo sa završetkom radova na proširenju glavnog kanalizacijskog postrojenja.[12] Međutim, 2008. godine Savezna služba St. Petersburga objavila je da nijedna petersburška plaža nije pogodna za plivanje.[13]

Ulov ribe smanjio se 10 puta između 1989. i 2005. Osim zagađenja, drugi razlog za to jesu hidraulični i građevinski radovi. Npr., izgradnja novih luka u Ust-Lugi i Visotsku te na otoku Vasilijevski negativno je utjecala na mriješćenje riba. Vađenje šljunka i pijeska u Nevskom zaljevu uništilo je mjesta mriješćenja (evropskog) gavuna.

Izgradnja petersburške brane smanjila je razmjenu vode u istočnom dijelu Nevskog zaljeva za 10-20%, što je povećalo nivo zagađenja zaljeva. Najveće promjene dešavaju se u krugu od 5 km od brane. Neki plitki dijelovi između St. Petersburga i brane pretvaraju se u močvare. Preplavljivanje vodom i truhljenje biljnog svijeta može na kraju dovesti do eutrofikacije ili tzv. cvjetanja vode u tom području.[14] Također je zabrinjavajuće i povećanje (broja) naftnih luka u zaljevu i izgradnja centra za obradu korištenog goriva iz nuklearne elektrane Lenjingrad.[15]

Kronštatska luka trenutno služi kao tranzitna tačka za uvoz radioaktivnog otpada u Rusiju preko Baltičkog mora. Otpad, koji većinom čini korišteni uranov heksafluorid (UF6), transportira se dalje preko St. Petersburga u Novouralsk, Angarsk i druge gradove istočne Rusije. Ova tranzitna tačka bit će premještena iz St. Petersburga u Ust-Lugu u okviru Zone sigurnosti granice Rusije, po odluci ruske vlade iz 2003 (Odluka br. 1491-r od 14. 10. 2003). Ovaj korak trebao bi smanjiti ekološke rizike za St. Petersburg.[16]

Važni historijski događaji[uredi | uredi izvor]

Prije 1700. godine[uredi | uredi izvor]

Mnoga drevna mjesta otkrivena su u obalnom pojasu Finskog zaljeva i neka od njih stara su i do 9.000 godina. Ljudi su počeli naseljavati ova mjesta ubrzo nakon što su se povukli ledenjaci u ledenom dobu i nakon što se spustio nivo Litorinskog mora, otkrivši kopno. Od 1905. godine kod ušća rijeke Sestre pronađeni su ostaci 11 neolitskih naselja. Nađeni su vrhovi strijela, strugači izrađeni od kvarca, brojni pribori za jelo i tragovi logorskih vatri - svi oni ukazuju prije na lovačke aktivnosti, a ne na poljoprivredne ili stočarske.

Na obale zaljeva kasnije su došli ugro-finski narodi. Estonci (ili Čudi) naselili su područje današnje Estonije, Voti su živjeli na jugu, a Ižori južno od Neve. Karelska plemena nastanila su se zapadno od jezera Ladoga.[17] U 8-9. stoljeću na obale Neve i zaljeva doselili su se Istočni Slaveni, a najviše Ilmenski Slaveni i Kriviči. Bavili su se tzv. "posijeci-i-spali" poljoprivredom, stočarstvom, lovom i ribolovom. Od 8. do 13. stoljeća Finski zaljev i Neva bili su dio vodenog puta iz Skandinavije kroz Istočnu Evropu do Bizantijskog carstva.

Od 9. stoljeća istočne obale zaljeva pripadale su Velikom Novgorodu i zvale su se Vodskaja Pjatina. Kao rezultat Bitke kod Lyndanissea (blizu današnjeg Tallinna) iz 1219. godine sjeverna Estonija postala je dio Danske (tzv. Danska Estonija).[18] U 12. stoljeću grad Reval (lat. Revalia, rus. Колывань) osnovan je na mjestu današnjeg Tallinna.[19] Kao rezultat Jurjevskog noćnog ustanka iz 1343. sjevernu Estoniju zauzeli su vitezovi Teutonskog reda, a kasnije ju je Danska prodala (1346). Godine 1559, tokom Livonskog rata, biskup Ösela i Wieka u tzv. Terra Mariani ili Staroj Livoniji (današnji okruzi Saare i Lääne u Estoniji) prodao je zemlju kralju Friedrichu II Danskom za 30.000 talira. Kralj je dao teritoriju svom mlađem bratu Magnusu koji je 1560. godine s vojskom došao u mjesto Saaremaa.[20] Cijelo to područje postalo je danski posjed 1573. i tako je bilo sve do 1645, kad je "prebačeno" u vlasništvo Švedske.[21]

U 12. i 13. stoljeću finska plemena na sjeveru zaljeva pala su pod naletom Šveđana, koji su nastavili dalje, prema Slavenima. Prvi sukob veže se za 1142. godinu kad je 60 švedskih brodova napalo 3 ruska trgovačka jedrenjaka. Nakon švedskog napada 1256, ruska vojska pod vodstvom Aleksandra Nevskog prešla je zaleđeni zaljev i napala švedske teritorije u današnjoj Finskoj. 1293. godine švedski maršal Torkel Knutsson osnovao je grad Viborg i podigao Viborški dvorac. Za dvorac su se decenijama borile vojske Švedske i Novgorodske republike. Orehovskim mirom iz 1323. Viborg je konačno priznat kao dio Švedske. Viborg je izdržao produženu opsadu pod vodstvom Danila Ščenje tokom Švedsko-ruskog rata od 1496. do 1499. Trgovačke privilegije Viborga bile su zagarantirane poveljom koju je izdao kralj Erik Pomeranski 1403. Viborg je ostao u švedskim rukama sve dok ga 1710. nije osvojio Petar Veliki u Velikom sjevernom ratu.[22]

Orehovski mir uspostavio je granicu između Švedske i Rusije duž rijeke Sestre. U 15. stoljeću ižorske zemlje u Novgorodskoj republici pripojene su Velikoj moskovskoj kneževini. 1550. godine Gustav I Vasa osnovao je grad na području današnjeg Helsinkija. Kao rezultat ruskog poraza u Ingrijskom ratu (1610-1617) i Stolbovskog mira (1617) zemlje uz Finski zaljev i Nevu postale su dio tzv. Švedske Ingrije. Njen glavni grad Nyen nalazio se u delti Neve.

Ruski period[uredi | uredi izvor]

Rusija je vratila u svoj posjed istočni dio zaljeva kao rezultat pobjede u Velikom sjevernom ratu (1700-1721). 16. 5. 1703. na ušću Neve osnovan je St. Petersburg, nedaleko od Nyena, a 1712. postao je glavni grad Rusije. Kako bi se grad zaštitio od švedske flote, u maju 1704. podignuta je tvrđava Kronshlot, na umjetnom otoku izgrađenom blizu otoka Kotlina. Do 1705. izgrađeno je još 5 sličnih tvrđava u njenoj blizini i tako je nastao grad Kronštat. Ove tvrđave, koje su savremenici nazivali "ruskim Dardanelima", podignute su kako bi se kontrolirao vodeni put u zaljevu.[23]

1710. godine na južnoj obali zaljeva osnovani su gradovi Petergof i Oranienbaum (ovaj drugi se od 1948. zove Lomonosov). 27. 7. 1714. blizu rta Gangut (na poluotoku Hanko) ruska flota prvi je put u historiji porazila švedsku. Švedsko-ruski rat okončan je 1721. Nystadskim mirom na osnovu kojeg je Rusija dobila sve zemlje uz Nevu i Finski zaljev, kao i Estoniju, Švedsku Livoniju i zapadni dio Karelske prevlake, uključujući Viborg. Ipak, Finska je vraćena Švedskoj.[24] Rat je, međutim, nastavljen od 1788. do 1790, a glavna bitka desila se 6. 7. 1788. u blizini otoka Hogland. Ni rat ni bitka nisu bili veliki ni presudni, a ishod je bio da je Rusija zadržala svoje teritorije.

Sljedeći sukob Rusije i Švedske, poznat kao Finski rat, trajao je 1808. i 1809. godine. Završen je Mirom u Fredrikshamnu, koji je Rusiji dao pravo na teritoriju Finske i Ålandske otoke. Novoosnovana Velika finska kneževina dobila je široku autonomiju u okviru Ruskog carstva, a Zapadna Karelija vraćena je Finskoj.[25] 6. 12. 1917. finski parlament objavio je Deklaraciju o nezavisnosti Finske. Zapadnu Kareliju anektirao je Sovjetski Savez nakon Zimskog rata 1940.

Estonija je proglasila nezavisnost 24. 2. 1918. i nakon toga vodila rat za nju. Republika je postojala do 1940. kad ju je anektirao SSSR. Estonija je ponovo stekla nezavisnost nakon raspada SSSR-a 1991.

Czar Peter en route to the newly built fregate 'Peter and Paul'.jpg
Gangut.jpg
Hoglandbattle.jpg
Russian victory vyborg.jpg
Petar Veliki na fregati "Petar i Pavle".
(Abraham Storck, 1708)
Bitka kod Ganguta Hoglandska bitka Pomorska bitka kod Viborga
(Ivan Ajvazovski, 1846)

U Finskom zaljevu vodile su se velike pomorske operacije tokom Drugog svjetskog rata. U augustu 1941, tokom evakuacije Baltičke flote iz Tallinna u Kronštat, Nijemci su potopili 15 ruskih vojnih brodova (5 razarača, 2 podmornice, 3 stražarska broda, 2 minolovca, 2 topnička broda i 1 motorni torpedni čamac), kao i 43 broda za transport i podršku. Nekoliko desetaka brodova još uvijek se nalaze na dnu zaljeva blizu rta Juminda i tu je podignut spomenik u znak sjećanja na ove događaje.[26][27]

1978. počela je izgradnja petersburške brane s ciljem odbrane St. Petersburga od čestih poplava. Radovi su zbog finansijskih problema nastalih zbog raspada SSSR-a obustavljeni krajem 1980-ih (dotad je bilo urađeno 60% planiranog posla); nastavljeni su 2001. i još uvijek traju.[28]

Ekonomija[uredi | uredi izvor]

Na južnoj obali zaljeva nalazi se nuklearna elektrana Lenjingrad, kao i mreža luka, te jedinstvena prirodne i historijske lokacije. Moreplovstvo je dugo vremena bilo dominantna aktivnost u zaljevu. Glavni lučki gradovi i njihove funkcije jesu:

  • u Rusiji: St. Petersburg (sve vrste roba), Kronštat (utovar i istovar kontejnera), Lomonosov (teret općenito, kontejneri, metali), Viborg (teret općenito), Primorsk (naftni proizvodi), Visotsk (nafta i ugalj), Ust-Luga (ugalj, drvo, kontejneri)[29]
  • u Finskoj: Helsinki (kontejneri), Kotka (kontejneri, drvo, poljoprivredni proizvodi; to je glavna luka za pretovar prema Rusiji), Hanko (kontejneri, vozila), Turku (kontejneri, željeznički trajekt)[30]
  • u Estoniji: Tallinn (žitarice, rashladni uređaji, nafta), Paldiski, Sillamäe.

Finski zaljev također je dio vodenog puta Volga-Baltik i Bjelomorsko-baltičkog kanala. U važnu robu spadaju apatit s poluotoka Kole, karelski granit, drvo iz Arhangelske i Vologodske oblasti, metale s tragovima željeza iz Čerepoveca, ugalj iz Donjecka i Kuznjeckog basena, pirit s Urala, kalijev hlorid iz Solikamska, nafta iz regija uz Volgu i žitarice iz mnogih dijelova Rusije.[31]

Putnički saobraćaj u zaljevu uključuje brojne trajektne linije koje povezuju sljedeće luke: Helsinki i Hanko (Finska), Mariehamn (Ålandski otoci), Stockholm i Kappelsher (Švedska), Tallinn i Paldiski (Estonija), Rostock (Njemačka), St. Petersburg i Kalinjingrad (Rusija), kao i mnoge druge gradove.[32]

Još jedna važna i historijska aktivnost u zaljevu jeste ribolov, naročito na sjevernim obalama u blizini Viborga i Primorska, a na južnoj obali blizu Ust-Luge. Komercijalne riblje vrste jesu haringa, papalina, gavun, zatim Coregonus lavaretus, deverika, bodorka, grgeč, jegulja, zmijuljice i dr.[33] 2005. godine samo ulov brodova iz St. Petersburga i Lenjingradske oblasti iznosio je 2.000 tona.

U septembru iste godine potpisan je dogovor o izgradnji podvodnog plinovoda Nord Stream u Baltičkom moru, od Viborga do Greifswalda u Njemačkoj. Prva linija trebali bi postati operativna 2011. godine.[34]

St Petersburg port scene.jpg
Tallinn port.jpg
Central Helsinki from plane.jpg
Stroy-b-3.JPG
Velika luka u St. Petersburgu Blizu luke u Tallinnu Pogled iz zraka na Helsinki Petersburška brana

Arheologija[uredi | uredi izvor]

Dno Finskog zaljeva jedno je od najvećih groblja brodova u svijetu. Zbog niskog saliniteta i hladne vode brodovi su relativno dobro očuvani. Od 6. stoljeća kroz zaljev su prolazili glavni vodeni putevi, a samo je u periodu od 8. do 10. stoljeća ovuda transportirano preko 3.000 tona srebra. Kasnije su zaljev koristile Rusija i Švedska za transport robe. Svake godine potonulo bi tuce brodova. U jesen 1743. 17 ruskih bojnih brodova koji su se vraćali iz Finske potonulo je za samo 7 sati, a u ljeto 1746. za 4 sata potonulo je 26 trgovačkih jedrenjaka blizu Narve. Rekord je postavljen 1721. kad je tokom evakuacije ruskih trupa iz Finske potonulo više od 100 jedrenjaka za 3 mjeseca, uključujući 64 za jednu jedinu noć.

Do kraja 1996. identificirano je oko 5.000 potopljenih objekata u ruskom dijelu zaljeva, uključujući 2.500 brodova, 1.500 aviona, te manje objekte poput čamaca, sidra, traktora, automobila, topova, te čak i podmorskih mina, avionskih bombi, torpeda i drugih vrsta municije. Brodovi su pripadali Rusiji (25%), Njemačkoj (19%), Ujedinjenom Kraljevstvu (17%), Švedskoj (15%), Holandiji (8%) i Finskoj (7%). Ostalih 9% bili su iz Norveške, Danske, Francuske, SAD-a, Italije, Estonije i Latvije. Ovi objekti predstavljaju potencijalnu opasnost za plovidbu, ribolov, građevinske radove na obali, polaganje podmorskih cjevovoda i kablova, kao i za okolinu. Mine su u zaljevu postavljene tokom Prvog svjetskog rata (38.932 komada), Ruskog građanskog rata i Sovjetsko-finskog rata (1939-1940), a ukupni broj procjenjuje se na 60.000; još 85.000 mina postavljeno je tokom Drugog svjetskog rata i tek je mali dio svih njih uklonjen nakon ratova.[35]

Važniji gradovi[uredi | uredi izvor]

  • Espoo
  • Hamina
  • Hanko
  • Helsinki
  • Kirkkonummi
  • Kotka
  • Kronštat
  • Kunda
  • Loksa
  • Lomonosov
  • Loviisa
  • Maardu
  • Narva-Jõesuu
  • Paldiski
  • Petergof
  • Porvoo
  • Primorsk
  • St. Petersburg
  • Sestroretsk
  • Sillamäe
  • Sosnovi Bor
  • Tallinn
  • Vantaa
  • Viborg
  • Zelenogorsk

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Finski zaliv, Encyclopaedia Britannica;
  2. ^ Operativna okeanografija: izazov za evropsku kooperaciju; zapisnik s Prvog međunarodnog kongresa o EuroGOOS-u, 7-11. 10. 1996, Den Haag, Holandija, svezak 1996; Elsevier, str. 336.
  3. ^ St. Petersburg: Encyclopedia. – Moskva: Ruska politička enciklopedija. 2006 ISBN 5-8110-0107-X
  4. ^ A. V. Darinskii, Lenjingradska oblast, Lenizdat, 1975.
  5. ^ Klint u Istočnom Viruu, Sjevernoestonski klint kao simbol estonske prirode, Ministarstvo okoliša; preuzeto: 6. 10. 2009.
  6. ^ K. Kazanovič (1982), Geološki spomenici Lenjingradske oblasti, Lenizdat.
  7. ^ Atlas SSSR-a. – M.: GUGK, 1984.
  8. ^ Tvrđave u Finskom zaljevu (rus.)
  9. ^ Gerold Wefer, Klimatski razvoj i historija Sjevernog Atlantika, Springer, str. 217-219; ISBN 3-540-43201-9.
  10. ^ A. V. Darinski, Geografija Lenjingrada, Lenizdat, str. 12-18.
  11. ^ Prirodni svijet Finskog zaljeva (rus.)
  12. ^ "Za približno 2 godine St. Petersburg bit će gotovo 100% očišćen od otpadnih voda" (na ruskom), RIA Novosti, 20. 11. 2009.
  13. ^ "Čista Neva", Greenpeace
  14. ^ Baza podataka o ekologiji zaljeva i njenoj strukturi
  15. ^ Galina Stoljarova (27. 7. 2010), "Rusija posramljena ekološkim izvještajem o Baltičkom moru", The Saint Petersburg Times; preuzeto: 27. 7. 2010.
  16. ^ Plan nove luke u Ust-Lugi
  17. ^ Velika ruska enciklopedija, "Rusija", 2004.
  18. ^ Zemlje i narodi: SSSR. Baltičke republike. Bjelorusija. Ukrajina. Moldavija, "Mysl", Moskva;
  19. ^ A. F. Trešnjikov, Enciklopedijski rječnik geografije: Geografski nazivi, Sovjetska enciklopedija, Moskva, 1983.
  20. ^ Richard Frucht (2005), ''Istočna Evropa", ABC-CLIO, str. 70. ISBN 1-57607-800-0
  21. ^ Nicola Williams, Debra Herrmann, Cathryn Kemp (2003), Estonija, Latvija i Litvanija, Univerzitet Michigan, str. 190. ISBN 1-74059-132-1.
  22. ^ V. A. Ježov, Lenjingradska oblast: historijska skica, Lenizdat, 1986 (rus.)
  23. ^ Irina Ignatijevna Lisajevič, (1986), Domenico Trezzini, Lenizdat, str. 20–26.
  24. ^ F. M. Lurie, Ruska i svjetska historija u tabelama: Sinhronijska tabela, SPb.: Caravelle, 1995.
  25. ^ David Kirby (2006),Sažeta historija Finske, Cambridge University Press; ISBN 978-0-521-53989-0
  26. ^ Evakuacija Talinna 1941. Rat na moru (rus.)
  27. ^ A. V. Platonov, Tragedije u Finskom zaljevu, Penguin Books, St. Petersburg: Terra Fantastica, 2005.
  28. ^ Brana. Kompleks mjera zaštite St. Petersburga od poplava (rus.)
  29. ^ Luke u Finskom zaljevu (rus.)
  30. ^ Luke. Promjene u finskim lukama (rus.)
  31. ^ Ruska riječna flota i turizam, INFOFLOT.RU
  32. ^ Trajektni saobraćaj između Finske i Rusije počinje u aprilu 2010.
  33. ^ A. V. Darinski (1982), Geografija Lenjingrada, Lenizdat, str. 30-34.
  34. ^ "Nord Stream" (rus.)
  35. ^ Atlas brodova potopljenih u Baltičkom moru (rus.)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: