Bijambare

Bijambare
Srednja pećina
Lokacija	Ilijaš, Bosna i Hercegovina
Koordinate	44°04′48″N 18°30′55″E

Bijambare
IUCN kategorija V (zaštićeni krajolik / morski pejzaž)
Đuričina pećina
Najbliži grad	Ilijaš
Koordinate	43°49′24″N 18°26′56″E
Površina	497 ha
Osnovano	31.03.2010.
Upravnik	Kantonalna javna ustanova za zaštićena prirodna područja

Bijambare su skupina od 8 pećina između naselja Nišići i Krivajevići, na području općine Ilijaš, Bosna i Hercegovina. U neposrednoj su blizini puta Sarajevo – Tuzla, što ih čini privlačnim za turiste.

U blizini pećina je i potok Bradić sa jezerom i vodenicom, te potok Bjelila, koji presjeca bijambarske šume i proplanke. U području Bijambara se povremeno održavaju prodajno-izložbeni sajmovi zdrave ekološke hrane i rukotvorina koje proizvodi lokalno stanovništvo. Unutar područja smješten je edukacioni centar.

Obzirom da se nalazi u krškoj regiji, ovo područje je bogato kraškim pojavama kao što su kraški ponori, vrtače, i što je najvažnije, 8 poznatih pećina. Ovdje su preneseni stećci sa nekropole u Čevljanovićima

Zaštićeno područje - Park prirode

Na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, održanoj 25.09.2003. godine, usvojen je Zakon o proglašenju Zaštićenog pejzaža „Bijambare“. Primarna svrha uspostave zaštićenog pejzaža je očuvanje i unaprijeđenje svih elemenata fizičkogeografskog i biološkog diverziteta, naučnog istraživanja, ekološke edukacije i vaspitanja, te rekreacije i turizma. [[ Zakonom]] je definisana kategorija zaštite (V), određene granice i ukupna površina obuhvata, zoniranje prostora (zavisno od stepena zaštite utvrđene su tri zaštitne zone), mjere zaštite, vrste intervencija, kao i korištenje i upravljanje ovim prostorom. Zaštićeni pejzaž "Bijambare" obuhvata površinu od 497 ha i ustanovljen je u cilju očuvanja pejzaža.

Projektom koji je finansirala Evropska komisija izvršena je potpuna rekonstrukcija pećinske infrastruktute Srednje Bijambarske pećine i neposredne okoline, a urađena su detaljna istraživanja speleoloških objekata, izgrađene nove betonske staze, postavljene cijevi za električnu rasvjetu, novo sektorsko osvjetljavanje, izgrađena info kuća i savremena sanitarija te nova vizuelna identifikacija. Projekat je u potpunosti realizovan i Bijambarske pećine su otvorene za posjetu u ljeto 2007. godine. Dodatna atrakcija na Bijambarama je turistički ekološki voz. Ukupna ulaganja Evropske komisije su bila oko 170.000 eura.

Zaštićeno područje je privlačno za sve one koji se bave speleologijom, šetanjem u prirodi, biciklizmom, jahanjem konja, planinarenjem, alpinizmom, pecanjem, lovom, skijanjem, prikupljanjem trava i gljiva itd.

Morfologija

Na području Bijambara postoji osam speleoloških objekata: Srednja (Glavna) Bijambarska pećina, Gornja Bijambarska pećina, Donja Bijambarska pećina, Đuričina pećina, Ledenjača, Dimšina pećina, Ledenica i Nova pećina.

Srednja (Glavna) bijambarska pećina

Ovo je najveća pećina, i njena dužina iznosi 420 m (duž glavne staze, bez sporednih staza), sa 4 velika hodnika čiji prečnik doseže i do 60 m, a koji su visoki i preko 30 m. Morfološki je jednostavna i sastoji se od ulaznog dijela i tri duge dvorane koje su međusobno povezane. Ova podjela na 4 dvorane potječe iz prvih opisa pećine, i sa morfološkog stanovišta je dosta proizvoljna. Ustvari, prve tri dvorane su dio jedinstvenog kanala koji se pruža u smjeru sjeverozapada, sve dok se ne sastavi sa drugim hodnikom koji se pruža iz pravca zapada. Nakon uskog prolaza, koji je djelomično povećan putem uklanjanja sedimenata tokom ranijih uređenja u turističke svrhe, pećina se naglo širi. Ovaj dio (četvrta dvorana) je zbog svoje akustičnosti nazvan "Muzička dvorana", a vjerovatno je nastala spajanjem različitih kanala (većina njih sa kružnim presjekom) čiji se ostaci još uvijek mogu vidjeti na plafonu dvorane. Dužina dvorana kreće se od 30 do 80 metara, a njihova širina je od 18 do preko 30 metara. Njihova visina doseže u Muzičkoj dvorani preko 12 metara. Pećina je bogata oblicima pećinskog nakita kao što su stalaktiti, stalagmiti, draperije, bigrene kade, stubovi i slično. Trenutno je nastanjena kolonijom šišmiša i cvrčaka, a moguće je naći i druge stanovnike.

Gornja bijambarska pećina

Gornja pećina je najstarija pećina na prostoru Bijambara. To nije veliki speleološki objekat ali je veoma značajno arheološko nalazište. Istraživanja je proveo hrvatski paleontolog M. Malez 1967. godine. Ulaz u pećinu širine 16 i visine 12 metara, kao i jugozapadna orijentacija nudi odlične uslove za boravište prahistorijskih ljudi. Lijevi hodnik, kao i ulazna dvorana je ispunjena sedimentima, dok u desnom hodniku tlo je sastavljeno od stijena na kojima su se tokom vremena natoložile sigaste tvorevine.

Arheologija

Najstariji sedimenti vidljivi na presjeku probne sonde iskopana na ulazu lijevog hodnika su predstavljeni pijescima naplavljenim u toplom dijelu Wirm II-III interstadijala. Iznad njih, se nalazi relativno debeli sloj ilovače sa kamenjem koji jasno ukazuje na kraj toplog perioda i početak zahlađenja. Slojevi nastali u doba snažnog Wirm III (tri) zahlađenja predstavljeni su sa različitim ilovačama i sitnim oštrobridnim kamenjem. U njemu su nađeni brojni ostaci kvartarne faune ali i kameno oruđe prethistorijskih stanovnika ovih krajeva. Preko ovog sloja naplavljena je crvekastosmeđa ilovača u periodu koji je poznat kao atlantik. Posljednji sloj je humusna zemlja koja sadrži ostatke keramike iz bronzanog doba i kosti recentnih životinja. Nalazi iz sloja istaloženog u vrijeme posljednjeg ledenog doba pokazuju da je pećinu koristio čovjek koji je pripadao kulturi epigravetiena. Lepeza kamenih oruđa kreće se od raznih vrsta nožića, strugala, grebala, ubadača, šiljaka do retuširanih lamela. Sve su alatke izrađene iz finozrnatih stijena: jaspisa, kalcedona i rožnaca. Od faune na osnovu ostataka kostiju određene su dvije vrste zajednica: jedna stepska predstavljena stepskom zviždarom, slijepim kučetom, krticom, hrčkom, vodenom voluharicom, i druga, zajednica visokogorskih i šumskih pejzaža sa oštrom kontinentalnom klimom, predstavljena pećinskim medvjedom, kozoro-gom, divokozom, lasicom i sjevernim bijelim zecom.

Đuričina pećina

Ima ulaz na širokom i strmom udubljenju terena. U prvom dijelu tlo pokrivaju drveće i trava, dok je u nižem djelu još uvijek vidljivo urušeno kamenje, tako da je pravi ulaz u pećinu na dnu vrtačastog udubljenja (nekadašnjeg ponora). Nakon nekoliko metara, pećina vodi do SZ-JI pukotine na kojoj se nastavlja preostali dio pećine. Ovaj dio je velika dvorana koja se proteže uzduž pukotine sa širokim otvorom na površini stropa pećine, tako da se prvi dio pećine čini zapravo jedan prirodni kameni most. Najinteresantniji dio za daljnja istraživanja je mali hodnik koji počinje u glavnoj dvorani i vodi jugozapadno paralelno do ulaza u pećinu. Ovaj mali silazni kanal je vjerovatno povezan sa Dimšinom pećinom koja je udaljena samo nekoliko metara (što, čini se, potvrđuje i zračna struja u ovom dijelu pećine). Zbog same morfologije pećine, snijeg koji pada kroz otvor na plafonu se nakuplja tokom zime, a drveće i zidovi ga štite od sunca. Pored toga, u pećini se vjerovatno nakuplja hladni zrak koji omogućava stabilnu termalnu stratifikaciju. To sve skupa omogućava da led i snijeg traju sve do kasnog proljeća i ranog ljeta, a ponekad i tokom cijele godine.

Vanjski linkovi

• http://www.bhtourism.ba/loc/bijambare.wbsp Arhivirano 7. 2. 2016. na Wayback Machine