Idi na sadržaj

Carigradski sporazum (1590)

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Carigradski sporazum (1590)
{{{slika_alt}}}
Osmanlijsko Carstvo i vazalske države 1590. godine. Posljedice Carigradskog sporazuma.
VrstaMirovni sporazum
Potpisan21. mart 1590. (1590-03-21)
LokacijaIstanbul, Osmanlijsko Carstvo
Strane

Carigradski sporazum, poznat i kao Istanbulski mir[1][2] ili Ferhat-pašin sporazum[3] (turski: Ferhat Paşa Antlaşması), bio je ugovor između Osmanlijskog Carstva i Safavidskog Carstva kojim je okončan Osmanlijsko–safavidski rat 1578–1590. Potpisan je 21. marta 1590. godine u Carigradu (današnji Istanbul). Rat je počeo kada su Osmanlije, kojima je tada vladao Murat III, napali posjede Safavida u Gruziji, tokom perioda slabosti Safavida.[4] S carstvom opkoljenim na brojnim frontovima i njegovom domaćom kontrolom opterećenom građanskim ratovima i dvorskim intrigama, novi safavidski kralj Abas I, koji je postavljen na prijesto 1588. godine, odlučio se za bezuvjetni mir, što je dovelo do sporazuma. Sporazum je zaustavio 12 godišnje neprijateljstvo između dva najveća rivala.[1] Iako su i rat i sporazum bili uspješni za Osmanlije, a ozbiljno nepovoljni za Safavide, pokazalo se da je novi status-quo kratko trajao, jer su u sljedećem valu neprijateljstava, nekoliko godina kasnije, svi gubici Safavida nadoknađeni.

Rat[uredi | uredi izvor]

U vrijeme kada je počeo rat, Safavidsko Carstvo je bilo u haotičnom stanju pod svojim slabim vladarom, Muhamed Hodabandeom. U borbama koje su nastale, Osmanlije su uspjele zauzeti većinu safavidskih provincija Azerbejdžana (uključujući bivši glavni grad Tabriz), Gruzije (Kartli, Kaheti, istočni Samche-Saatabago), Karabag, Erivan, Širvan i Kuzestan,[1] uprkos inicijalno uspješnom kontranapadu Muhameda Hodabandea.[3][5] Kada je Abas I naslijedio tron 1588. godine, Safavidsko Carstvo je još uvijek bilo opterećeno domaćim problemima, pa su Osmanlije uspjele dalje prodrijeti, zauzevši Bagdad tokom te godine i Gandžu ubrzo nakon toga.[1] Suočen sa još više problema (tj. građanski ratovi, ustanci,[6] i rat protiv Uzbeka u sjeveroistočnom dijelu kraljevstva), Abas I je pristao da potpiše ponižavajući sporazum pod nepovoljnim uslovima.[7][8]

Sporazum[uredi | uredi izvor]

Prema sporazumu, Osmanlijsko Carstvo je zadržalo većinu svojih dobitaka u ratu. To je uključivalo većinu južnog Kavkaza (koji je uključivao Safavidske teritorije u Gruziji, sastavljene od Kraljevine Kartli i Kraljevine Kahetijei istočnog dijela kneževine Samche-Saatabago, kao i provincije Erivan, Karabag i Širvan), provincije Azerbejdžan (uključujući Tabriz, ali ne i Ardabil, koji je ostao u rukama Safavida), Luristan, Dagestan, većinu preostalih dijelova Kurdistana, Šahrizor, Kuzestan, Bagdad i Mesopotamija.[9] U sporazum je uključena klauzula koja je predviđala da će Safavidi morati prestati proklinjati prva tri halifa,[10][11] kao što je bilo uobičajeno još od prvog velikog osmanlijsko-safavidskog sporazuma, Amasijskog mira (1555). Perzijanci su se također složili da odaju počast vjerskim vođama sunitska.

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Ovaj sporazum je bio uspjeh za Osmanlijsko Carstvo, jer su ogromna područja bila pripojena. Međutim, novi status-quo nije dugo trajao. Abas I je iskoristio vrijeme i resurse koji su proizašli iz mira na glavnom frontu s Osmanlijama, da se uspješno nosi sa drugim pitanjima (uključujući Uzbeke i druge pobune), čekajući prikladan trenutak da povrati svoje posjede.[2][12] Kada je Osmanlijsko Carstvo za vrijeme vladavine mladog sultana Ahmeda I bilo zauzeto zbog u Čelali pobuna, uspio je povratiti većinu svojih gubitaka, koje je Osmanlijsko Carstvo moralo prihvatiti Nasuh-pašinom sporazumu, 22 godine poslije.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d Roemer, H. R. (1986). The Cambridge History of Iran. Vol. 6.: The Safavid Period. str. 266. ISBN 978-1139054980.
  2. ^ a b Mitchell, Colin (2009). The Practice of Politics in Safavid Iran: Power, Religion and Rhetoric. I.B.Tauris. str. 178. ISBN 978-0857715883.
  3. ^ a b Mikaberidze, Alexander (2011). "Ottoman-Safavid Wars". Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 698. ISBN 978-1598843361.
  4. ^ Mikaberidze, Alexander (2011). "Ottoman-Safavid Wars". Conflict and Conquest in the Islamic World: A Historical Encyclopedia. ABC-CLIO. str. 95, 698. ISBN 978-1598843361.
  5. ^ Floor, Willem (2001). Safavid Government Institutions. Costa Mesa, California: Mazda Publishers. str. 85. ISBN 978-1568591353.
  6. ^ Kao na primjer u Širvanu, koji je nastao zbog velikog oporezivanja (Matthee (1999), str. 21)
  7. ^ Bengio & Litvak 2014, str. 61
  8. ^ Prof. Yaşar Yücel-Prof. Ali Sevim:Türkiye Tarihi III, AKDTYKTTK Yayınları, 1991, str. 21–23, 43–44
  9. ^ Mikaberidze (2011), str. 698; Meri & Bacharach (2006), str. 581; Iorga (2009), str. 213; Floor & Herzig (2015), str. 474; Newman (2012), str. 52; Bengio & Litvak (2014), str. 61; Mitchell (2009), str. 178
  10. ^ Floor, Willem; Herzig, Edmund (2015). Iran and the World in the Safavid Age. I.B.Tauris. str. 474. ISBN 978-1780769905.
  11. ^ Newman, Andrew J. (2012). Safavid Iran: Rebirth of a Persian Empire. I.B.Tauris. str. 52. ISBN 978-0857716613.
  12. ^ Blow, David (2009). Shah Abbas: The Ruthless King Who Became an Iranian Legend. I.B.Tauris. str. 36. ISBN 978-0857716767.