Federico Fellini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Federico Fellini
Federico Fellini NYWTS 2.jpg
Rođenje (1920-01-20) 20. januar 1920.
Smrt31. oktobar 1993(1993-10-31) (73 godine)
Zanimanjerežiser, scenarist
Značajna djela
Supružnik/ciGiulietta Masina
Nagrade
Orden za zasluge Republike Italije Orden za zasluge Republike Italije Praemium Imperiale

Federico Fellini (20. januar 1920 – 31. oktobar 1993) bio je italijanski filmski režiser i scenarist, te važi za jednog od najznačajnih filmskih autora 20. vijeka. Započeo je kao filmski stvaralac u italijanskom neorealizmu, ali je 1950-ih razvio svoj osobni stvaralački stil. Njegove filmove obilježava miješanje snova i stvarnosti, upotreba razigranog izraza i narativnih stilova, te satirično-grotesknog, često sarkastičnog tona.[1] Njegovi najpoznatiji filmovi su Ulica, Slatki život, Osam i po i Amarcord, koji se nalaze na listama kritičara kao najbolji filmovi svih vremena, a četiri filma su dobila Oscar za za najbolji strani film, čime je rekorder u toj kategoriji. Na 65. dodjeli "Oscara" 1993. godine dobio je Oscar za životno djelo. U međunarodnoj anketi filmskog magazina Sight & Sound iz 2002. godine, Fellini je od strane režisera izabran na drugo mjesto,[2] a od strane kritičara na sedmo mjesto, najvećih svjetskih režisera u historiji filma.[3]

Biografija[uredi | uredi izvor]

Federico Fellini je rođen 20. januara 1920. u Riminiju, kao prvo od troje djece. Majka Ida rođ. Barbiani (1896–1984) je bila porijeklom iz Rima, a otac Urbano Fellini (1894–1956) je odrastao na seoskom gazdinstvu u blizini Riminija. Brat Ricardo (1921–91) je takođe radio u filmskoj industriji, isprva kao glumac, a kasnije uglavnom kao snimatelj dokumentarnih filmova na državnoj televiziji RAI-u, a sestra Maddalena 1929–2002. je bila glumica i književnica.

Mladi dani u Riminiju[uredi | uredi izvor]

Nakon što su u Italiji 1925. godine fašisti preuzeli vlast, Fellini je prešao u katoličku školu, koju su vodile časne sestre. Od 1930-38. pohađa gimnaziju Giulio-Cesare. U gimnaziji je crtao prijatelje, učitelje i razne političare, te je neke od karikatura i stripova prodao u lokalne novine, a kasnije i neke italijanske novine većeg tiraža ("Il corriere dei piccoli"). Satirični jednik "Il 420" iz Firence, objavljivao je redovito njegove kolumne i karikature. U septembru 1939. upisao se na Univerzitet La Sapienza u Rimu, mada njegov biograf Alpert Hollis tvrdi da nema zapisa da je ikada pohađao predavanja.

Počeci u Rimu[uredi | uredi izvor]

Za vrijeme studija radio je u dnevnom listu "Il Piccolo" i "Il Popolo di Roma", a kasnije u satiričnom tjedniku "Marc' Aurelio", gdje se iskazao kao mladi talentirani novinar i karikaturist. U to vrijeme je upoznao i kasnijeg prijatelja slikara Rinalda Gelenga. Vremenom je postao član redakcije, te redovito prisustvuje redakcijskim konferencijama. Njegove kolumne "È permesso…?" su dobile mnogo mjesta u novinama, a tematski je pisao o svojoj mladosti u provinciji, često sa samoironijom, da bi dočarao svoje početke u Rimu. Mnoge od tih obrađenih tema, pojavljivale su se kasnije u njegovim filmovima. Vodeći intervjue za CineMagazzino upoznao je glumca i režisera Alda Fabrizija, koji je kasnije naručio tekstove od Fellinija. Osim novinarskog posla, bavio se i radovima na pravljenju nacrta za mjuzikle i revije, mada je pokazivao slab interes za pozorište. Počeo je da piše i uradke za radio-stanicu Radiocorriere, uglavnom da bi izbjegavao mobilisanje u vojsku, kao i kratke radio-igre, koje sadrže snovima slične sekvence, koje je takođe kasnije upotrebljavao u svojim filmovima. Negdje 1940-ih godina počeo je da čita Kafkinu Preobrazbu, Gogolja, Johna Steinbecka i Williama Faulknera, te se interesirao za francuske filmove režisera Marcela Carnéa, Renéa Claira i Juliena Duviviera. U novembru 1942. godine poslan je u Libiju, koju je Italija okupirala, da radi na scenariju filma I cavalieri del deserto, što je rado prihvatio da bi odgodio vojnu obavezu. Režirao je nekoliko početnih scena filma, ali kada je Tripoli bio pod opsadom britanske vojske, pobjegao je zajedno s suradnicima ukrcavši se u njemački avion, s kojim je doletio na Siciliju. U to je vrijeme upoznao glumicu i radijsku spikericu Giuliettu Masinu s kojom se oženio 1943. Fellini je konačno oslobođen vojne obaveze, kada je usljed bombardovanja saveznika u Bologni uništena njegova zdravstvena dokumentacija. Imali su jednog sina Pierfederica Fellinija, rođenog 22. marta 1945, koji je zbog bolesti umro jedanaest dana kasnije.[4] Nakon savezničkog zauzimanja Rima 4. juna 1944. Fellini i slikar Enrico De Seta otvorili su trgovinu "Funny Face Shop" gdje su zarađivali crtajući karikature američkih vojnika.

Počeci režije[uredi | uredi izvor]

Federico Fellini 1950-ih

Još kao novinar i radio-dramaturg, Fellini je radio na raznim scenarijima. Upoznavši režisera Roberta Rossellinija, intenzivnije se bavi pisanjem scenarija, te se 1947. godine prestaje baviti novinarstvom, a dramaturgijom 1949. Nakon deset godina bavljenja pisanjem scenarija 1950. godine, je već imao 19 napisanih scenarija, uglavnom za filmove neorealizma, a uspostavio je i kontakte i prijateljstva s velikanima italijanskog filma: Pinellijem, Laurentiisom, Colettijem, Lattuadom, koji su ga kasnije potpomagali u njegovim filmovima. Kao koscenarista filma Rim, otvoreni grad, sa Sergiom Amideim bio je nominovan na 19. dodjeli "Oscara" 1947. godine za najbolji adaptirani scenarij, ali je tu nagradu dobio Robert E. Sherwood za američki film Najbolje godine naših života.

Filmski rad[uredi | uredi izvor]

Rani filmovi (1950–53)[uredi | uredi izvor]

Prvi režirani film bio mu je Svjetlosti varijetea, kog je režirao 1950. zajedno s Albertom Lataudom. Tema filma je pjevačica, koja se priključi grupi pjevača, da bi napustila svoje rodno selo. Film je često uspoređivan s filmom Vita da cani režisera Marija Monicellija, koji je oko pola godine ranije bio prikazan u kinima, a obrađuje iste teme predgrađa, ali po mišljenjima kritičara, na senzibilniji i precizniji način. Lattuadi i Fellini je pripisano premalo osjećaja za odabir glumaca. Prikazivanje filma uz lošu kritiku i slabu distribuciju, pokazalo se katastrofalnim za sve. Produkcijska firma je bankrotirala, ostavljajući Lattuadu i Fellinija u dugovima, koje su decenijama vraćali. Nakon neuspjeha, njih su se dvojica posvetili slijedećim ali ne zajedničkim projektima - Lattuada filmu Anna, koji je koštao oko 1 milijarde lira, i uskoro postao najveći međunarodni uspjeh italijanskog filma. Fellini se posvetio razvoju svog osobnog stila i 1952. je snimio komediju Lo sceicco bianco, film zasnovan na prvobitnoj ideji Michelangela Antonionija iz 1949. godine pod nazivom "Medeni mjesec u Rimu", ali je tema scenaristički obrađena od Tullija Pinellija, Ennija Flaianija i samog Fellinija. Ovo je prvi film u kojem je Fellini samostalno preuzeo odgovornost za režiju. Za vrijeme snimanja, Fellini je još jednom obradio scenarij - što je Kezich kasnije nazvao fellinizacija. Film je ponovo dobio negativne kritike, tako da je u jednom časopisu za filmsku umjetnost objavljeno: "...film koji je toliko inferioran zbog svog nespretnog stila, nedostataka naracije i konvencionalnosti strukture da postoji dobar razlog za sumnju treba li Fellinijev pokušaj režije smatrati njegovim posljednjim..." Film je, od nekolicine štovatelja Fellinija nazvan "prvim anarhističkim filmom Italije". Fellini je film ocijenio riječima da je snimio "...prelijepi film, ali pet godina prerano". Zbog kvalitetne muzike Nina Rote, film je odabran za prikazivanje u Cannesu na filmskom festivalu (među filmovima u konkurenciji bio je i Othello Orsona Wellesa), a zatim je povučen. Prikazan je na 13. međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji. Slijedeći film I Vitelloni, snimljen 1953. naišao je na dobre ocjene kritike i publike. Tema filma su pet mladića, koji se u malom provincijskog radu na smrt dosađuju. Film je šest godina kasnije zaradio ukupno 600 miliona lira, a osvojio je i Srebrnog lava na Venecijanskom festivalu, što je Felliniju osiguralo njegovog prvog međunarodnog distributera. Iste godine snimljen je film L'amore in città u komu je Fellini, pored Michelangela Antonionija, Alberta Lattuade, Carla Lizzanija, Francesca Masellija, Dina Risija i Cesarea Zavattinija napisao jednu epizodu, koju je i režirao. Veliki uspjeh je izostao, ali je od kritičara opisan kao izvanredan.

Nakon neorealizma (1954–60)[uredi | uredi izvor]

Slijedeći film Ulica (1953–54), snimljen kao filmska bajka, prikazuje djevojku, koju je njena porodica prodala putujućim zabavljačima. U glavnim ulogama su bili Anthony Quinn i Fellinijeva supruga Giulietta Masina, film je donijeo mladom režiseru mnoge nominacije i međunarodne nagrade. Na 29. dodjeli "Oscara" 1957. godine dobio je Oscara za za najbolji strani film i nominaciju za Oscara za najbolji originalni scenarij; italijansku nagradu Nastro d’Argento, Srebrnog lava na filmskom festivalu u Veneciji, te još nekoliko visokovrijednih nagrada. Tokom posljednje tri sedmice snimanja, pokazao je prve znakove kliničke depresije, te se uz pomoć supruge, kratko terapirao kod psihoanalitičara Emilija Servadija. Ali kada je premijerno prikazan na Venecijanskom filmskom festivalu u septembru 1954, film je podijelio svijet italijanskih filmskih radnika na dva tabora. Potaknule su ga glasine o bojkotu Viscontijevog Sensa. Visconti, koji se smatrao vođom marksističke opozicije i prvim čovjekom neorealista, bio je trn u oku demokršćanskoj vlasti i kinematografiji, koju je ona oblikovala. Jasan dokaz bojkota, Viscontijevci su vidjeli u obrazloženju dodjele "Srebrnog lava" za Ulicu: "Za zanimljiv pokušaj mladog redatelja, koji je došao na ideju za film i koji ovim filmom pokazuje svoj talent. za osjetljivo i neovisno gledište". Nadalje, Fellinijev je film, ogorčeni Visconti označio kao "neoapstraktan". Ostali ljevičarski kritičari optuživali su film za religioznost, mistifikaciju, patetiku i naivnost.

Godine 1955. Pojavio se Fellinijev šesti film Il Bidone. Fellini je angažirao američkog glumca Brodericka Crawforda da tumači ulogu ostarjelog prevaranta u filmu. Priča se vrti oko par prevaranata prerušenih u svećenike koji kradu novac od običnih ljudi. Na kraju snimanja ostalo je još samo 40 dana do prezentacije u Veneciji, pa su film istovremeno montirala dva filmska montažera. Djelomično temeljen na pričama koje mu je ispričao sitni lopov tokom produkcije La Strade, Fellini je razvio scenarij u spori pad prevaranta. Za utjelovljenje "intenzivnog, tragičnog lica" uloge, Fellinijev prvi izbor bio je Humphrey Bogart, ali nakon što je saznao za glumčev rak pluća, Crawforda je izabrao nakon što je vidio njegovo lice na filmskom plakatu Svi kraljevi ljudi. Snimanje filma proteklo je uz poteškoće koje su proizašle iz Crawfordova alkoholizma. Na 16. međunarodnom filmskom festivalu u Veneciji, film žiri nije ni spomenuo, a kada je prikazan, dvorana se počela prazniti na pola filma. Fellini je bio toliko razočaran da više nije poslao nijedan film na filmski festival u Veneciji. Tek 1969. na festivalu je prikazan još jedan njegov film - doduše izvan konkurencije. Film je prošao loše na kino blagajnama i nije dobio međunarodnu distribuciju sve do 1964. godine.

Fellini je tokom jeseni istraživao i razvio tretman temeljen na filmskoj adaptaciji romana Mario Tobino Le libere donne di Magliano. Smješten u mentalnu ustanovu za žene, projekt je napušten jer su financijski podupiratelji smatrali da subjekt nema potencijala.

Nakon ovog neuspjeha prošle su gotovo dvije godine prije nego što je Fellini uspio financirati svoj sljedeći film. Le notti di Cabiria govori o prostitutkinoj potrazi za ljubavlju - potencijalni financijeri bojali su se kritike Katoličke crkve. Tražeći producenta, Fellini je upoznao tada još mladog pisca Piera Paola Pasolinija. Pasolini je preveo dijaloge u scenariju na moderni rimski dijalekt. Nakon što je Fellini veći dio budžeta skupio od raznih privatnih osoba, konačno je pronašao producenta. Premijerno je prikazan u Cannesu 1957, a Le notti di Cabiria održao se dobro u jakoj konkurenciji, npr. protiv Sedmog pečata Ingmara Bergmana ili protiv Un condamné à mort s'est échappé Roberta Bressona, i dobio Nagrada za najbolju glumicu (Giulietta Masina) sa službenom napomenom da je Fellini dobio priznanje žirija za stvaranje ovog lika - Zlatna palma je otišla na film Prijateljsko uvjeravanje redatelja Williama Wylera; Le Notti di Cabiria osvojio je druge nagrade i festivale (uključujući Oscar za najbolji strani film). Iste godine Fellini je želio snimiti novi film pod nazivom Viaggio con Anita, sa Sophijom Loren i Gregory Peckom, te scenarijem Pinellija, koji se temeljio na Fellinijevom povratku u Rimini s ljubavnicom kako bi prisustvovao očevom sprovodu. Ovaj je film bio jedan od Fellinijevih najomiljenijih, budući da priča uključuje privatni događaj, njegovo putovanje u posjet umirućem ocu u Riminiju, u maju 1956. godine. Ali kada njegova glumica iz snova Sophia Loren više nije bila dostupna i on nije želio snimiti film s drugom glumicom, projekt je odložen, ali ga je 1978. realizirao Mario Monicelli s Goldie Hawn i Giancarlom Gianninijem.[5]

Fenomen The Hollywood on the Tiber iz 1958. godine u kojem su američki studiji profitirali od jeftine studijske radne snage dostupne u Rimu pružio je pozadinu fotoreporterima za krađu fotografija slavnih na Via Veneto. Skandal koji je izazvao improvizirani striptiz turske plesačice Haish Nane u noćnom klubu zaokupio je Fellinijevu maštu: odlučio je završiti svoj posljednji scenarij u nastajanju, Moraldo in città, cjelonoćnom "orgijom" u vili na moru. Fotografije Anite Ekberg, koje je napravio Pierluigi Praturlon nakon večeri provedene s glumicom u rimskom noćnom klubu, pružile su dodatnu inspiraciju Felliniju i njegovim scenaristima.[6]

Promijenivši naslov scenarija u La dolce vita, Fellini se ubrzo sukobio sa svojim producentom oko izbora glumaca: redatelj je inzistirao na relativno nepoznatom Mastroianniju, dok je De Laurentiis želio Paula Newmana kao zaštitu za svoje investicije. Došavši u slijepu ulicu, De Laurentiis je prodao prava izdavačkom mogulu Angelu Rizzoliju. Snimanje je započelo 16. marta 1959. s Anitom Ekberg koja se penjala stepenicama do kupole Svetog Petra u mamutskom dekoru izgrađenom u studiju Cinecittà. Kip Krista koji je helikopterom preletio iznad Rima do Trga svetog Petra, inspiriran je stvarnim medijskim događajem od 1. maja 1956, kojem je Fellini svjedočio.

Fellinijev film o noćnom životu u Rimu i natjecanju paparazza za najskandaloznije fotografije nazvan je La dolce vita. Film je prvi put prikazan u Rimu 1960. Na ekskluzivnoj milanskoj projekciji 5. februara 1960. jedan je ogorčeni pokrovitelj pljunuo Fellinija, dok su ga drugi vrijeđali. Unatoč tome što su se karte prodavale "na crno" po 1000 lira, gomile su satima čekale u redu kako bi pogledale "nemoralan film" prije nego što bi ga cenzori zabranili. La dolce vita srušila je sve rekorde kino blagajni. Negativne kritike pljuštale su iz tradicionalnih medija, ali je ljevičarska štampa stala u odbranu Fellinija. Osuđen u italijanskom parlamentu od strane desničarskih konzervativaca, podsekretar Domenico Magrì iz Kršćanskih demokrata zahtijevao je toleranciju prema kontroverznim temama filma. Vatikanski službeni novinski organ, L'Osservatore Romano, lobirao je za cenzuru, dok su Odbor rimskih župnih svećenika i Genealoški odbor talijanskog plemstva napali film. U jednom dokumentiranom slučaju, koji uključuje povoljne kritike koje su napisali isusovci iz San Fedelea, odbrana La dolce vite imala je teške posljedice. Pet mjeseci kasnije, u konkurenciji u Cannesu uz Antonionijevu Avanturu, dobio je Zlatnu palmu, koju je dodijelio predsjedavajući žirija Georges Simenon. U sljedeće dvije godine imao je nekoliko nominacija i nagrada. Suprotno strahovanju producenata, film je bio hit na blagajnama - zaradio je više od 2 milijarde lira do 1965. godine.

Art filmovi (1961–69)[uredi | uredi izvor]

Veliko otkriće za Fellinija nakon njegova razdoblja talijanskog neorealizma (1950-59) bio je rad Carla Gustava Junga. Nakon susreta s jungovskim psihoanalitičarem i pedijatrom Ernstom Bernhardom početkom 1960. godine pročitao je Jungovu autobiografiju, "Sjećanja, snovi, refleksije" i eksperimentirao s LSD-om.[7] Bernhard je također preporučio da Fellini pogleda kinesku "Knjigu promjena" i vodi evidenciju svojih snova. Ono što je Fellini prije prihvaćao kao "njegove izvanosjetilne percepcije", sada se tumačilo kao psihičke manifestacije nesvjesnog. Bernhardov fokus na jungovsku analitičku psihologiju pokazao se kao najveći pojedinačni utjecaj na Fellinijev zreli stil i označio je prekretnicu u njegovom radu od neorealizma do filmskog stvaralaštva koje je bilo "prvenstveno oniričko". Kao posljedica toga, Jungove temeljne ideje o animi i animusu, ulozi arhetipova i kolektivnog nesvjesnog izravno su utjecale na filmove kao što su (1963), Giulietta degli spiriti (1965), Satirikon (1969), Il Casanova di Federico Fellini (1976) i La città delle donne (1980). Ostali ključni utjecaji na njegov rad imali su Luis Buñuel, Charlie Chaplin, Sergej Ejzenštejn, Buster Keaton, Laurel i Hardy, braća Marx i Roberto Rossellini.

Iskorištavajući uspjeh La dolce vite, s financijerom Angelom Rizzolijem je 1960. osnovao Federiz, nezavisnu filmsku tvrtku, za Fellinija i voditelja produkcije Clementa Fracassija da otkriju i produciraju nove talente. S jedne strane željeli su početi s pripremama za sljedeći Fellinijev film, ali su također željeli producirati filmove mladih redatelja. Federiz je do 1966. producirao devet filmova, uključujući Frenesia dell’estate Luigija Zampe, Vergine riccamente guarnita Jeana Léona, Il momento della verità Francesca Rosija i Crvenu pustinju Michelangela Antonionija. Međutim, Fellini je svoja dva sljedeća filma (Boccaccio '70 i ) snimio za druge produkcijske kuće, na prijedlog svoje partnerice Rizzoli; samo je Giulietta degli spiriti producirala Federiz 1965. godine. Unatoč najboljim namjerama, njihove preoprezne uredničke i poslovne vještine natjerale su tvrtku na zatvaranje ubrzo nakon otkazivanja Pasolinijevog projekta, Accattone.

Osuđen kao "javni griješnik", za La dolce vita, Fellini je odgovorio s Le tentazioni del dottor Antonio, epizodom u omnibusu Boccaccio '70. Njegov drugi film u boji, bio je jedini projekt koji je dobio zeleno svjetlo u Federizu. Prožet nadrealističkom satirom, koja je karakterizirala rad mladog Fellinija u Marc'Aureliju, film je ismijavao križara protiv poroka, kog tumači Peppino De Filippo, koji poludi pokušavajući cenzurirati jumbo plakat na kojem je Anita Ekberg zagovarala vrline mlijeka. U SAD-u, Boccaccio '70 je zabranjen od strane Catholic Legion of Decency.

U pismu iz oktobra 1960. svom kolegi Brunellu Rondiju, Fellini je prvo iznio svoje filmske ideje o čovjeku koji pati od kreativne blokade: "Pa onda – tip (pisac? bilo koji profesionalni čovjek? pozorišni producent?) mora prekinuti uobičajeni ritam svog života dvije sedmice zbog ne previše ozbiljne bolesti. To je zvono upozorenja: nešto blokira njegov sustav." Nejasan u vezi sa scenarijem, njegovim naslovom i profesijom svog protagonista, izviđao je lokacije za sminanje filmova u Italiji, u nadi da će riješiti njegovu zbunjenost. Flaiano je predložio La bella confusione (doslovno: Lijepa zbrka) kao naslov filma. Pod pritiskom svojih producenata, Fellini se konačno odlučio za , samoreferentni naslov, koji se prvenstveno (ali ne isključivo) odnosi na broj filmova koje je režirao do tog vremena.

Planirajući početak produkcije u proljeće 1962, Fellini je potpisao ugovore sa svojim producentom Rizzolijem, odredio datume, dao sastaviti scenografiju, dodijelio Mastroianniju, Anouk Aimée i Sandri Milo glavne uloge, te napravio testove ekrana u Scalera Studio u Rimu. Među ključnim kadrovima angažirao je snimatelja Giannija Di Venanza. Ali osim što je svog junaka nazvao Guido Anselmi, još uvijek nije mogao odlučiti čime se njegov lik bavio u životu. Kriza je došla do vrhunca u aprilu kada je, sjedeći u svom uredu u Cinecitti, započeo pismo Rizzoli priznajući da je "izgubio svoj film" i da je morao napustiti projekt. Prekinut od strane glavnog strojara tražeći da proslave početak snimanja , Fellini je ostavio pismo sa strane i otišao na snimanje. Nazdravljajući ekipi, "osjećao se shrvano... Bio sam u situaciji bez izlaza. Bio sam redatelj koji je htio snimiti film kojeg se više ne sjeća. I gle čuda, u tom trenutku sve je palo na svoje mjesto. Došao sam ravno do srži filma. Ispričao bih sve što mi se događalo. Snimio bih film koji priča priču o redatelju koji više ne zna koji je film htio snimiti." Samozrcalna struktura čini cijeli film neodvojivim od njegove reflektirajuće konstrukcije.

Fellinijev film izrazito je autobiografski. Film je uvjerljiv kao prikaz Fellinijevog života skoro sve se do mjesta gdje skreće u fantastično. Gotovo nadrealni film se može shvatiti kao svojevrsni eksperiment autora na vlastitom tijelu. izbjegava težinu tragedije i mnogi ga smatraju Fellinijevim remek-djelom. Snimanje je počelo 9. maja 1962. i trajalo je više od pet mjeseci. Zbunjena naizgled kaotičnom, pretjeranom improvizacijom na snimanju, Deena Boyer, redateljeva američka predstavnica za štampu u to vrijeme, zatražila je obrazloženje. Fellini joj je rekao da se nada da će prenijeti tri razine "na kojima naši umovi žive: prošlost, sadašnjost i uvjetno — carstvo fantazije". Nakon što je snimanje završeno 14. oktobra, Nino Rota komponirao je razne cirkuske marševe i fanfare koje će kasnije postati prepoznatljive melodije maestrovog filma. Film je objavljen u Italiji 1963. i dobio je čak više pohvala od kritike nego La dolce vita. U svjetskoj su se štampi brzo pojavile riječi za njega, kao što su mađioničar, genij, majstorski stil itd. Film se smatra pokretačem trendova eksperimentalizma – izvan avangarde i konvencija. dobio je više od 16 nagrada kao i druge nominacije.

1970-te[uredi | uredi izvor]

1980-te[uredi | uredi izvor]

1990-te[uredi | uredi izvor]

Filmografija[uredi | uredi izvor]

Filmovi[uredi | uredi izvor]

Scenariji[uredi | uredi izvor]

Nagrade i nominacije[uredi | uredi izvor]

Oscar[uredi | uredi izvor]

Druge nagrade[uredi | uredi izvor]

Priznanja[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Refrence[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Raz, Maryam (2. 11. 2016). "Die 10 markantesten Merkmale des Kinos von Federico Fellini". tasteofcinema.com (jezik: njemački). Pristupljeno 12. 1. 2023.
  2. ^ "BFI | Sight & Sound | Top Ten Poll 2002 – The Directors' Top Ten Directors" (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 2018-10-13. Pristupljeno 26. 5. 2021. Nepoznati parametar |archivebot= zanemaren (pomoć)
  3. ^ "BFI | Sight & Sound | Top Ten Poll 2002 – The Critics' Top Ten Directors" (jezik: engleski). Arhivirano s originala, 2016-03-03. Pristupljeno 26. 5. 2021. Nepoznati parametar |archivebot= zanemaren (pomoć)
  4. ^ Kezich, Tullio (8. 2. 2007). "Federico Fellini: Sein Leben und Werk". books.google.at (jezik: njemački). Pristupljeno 12. 1. 2023.
  5. ^ "Cast del film Fortunella (1958)". movieplayer.it (jezik: italijanski). Pristupljeno 27. 1. 2023. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  6. ^ Praturlon, Pierluigi. "Il fotografo che riprese La dolce vita del cinema italiano". spaziodi.it (jezik: italijanski). Pristupljeno 27. 1. 2023. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  7. ^ "Fellini e l' LSD". sostanze.info/ (jezik: italijanski). 29. 2. 2008. Pristupljeno 27. 1. 2023. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)

Literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]


System-users.svg Nedovršeni članak Federico Fellini koji govori o biografijama treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.