Megaspora

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Mikrofotografija spora (crveno) kod Selaginella. Tri velike spore na vrhu su megaspore, dok su brojne manje crvene spore na dnu mikrospore.

Megaspore ili makrospore su tip spora koji je prisutan u heterospornih biljaka . Ove biljke imaju dvije vrste spora, megaspore i mikrospore. Općenito govoreći, megaspore ili velike spore klijaju u ženski gametofit koji proizvodi jajne ćelije . Oplođavaju se spermom proizvedenim u muškom gametofitu, koji se razvija iz mikrospora. Heterosporne biljke uključuju slijedeće:

Megasporogeneza[uredi | uredi izvor]

Kod gimnospermi i cvjetnica, megaspora se proizvodi unutar jedra ovule. Tokom megasporogeneze, diploidna ćelija prekursora, matična ćelija megasporocita ili megaspora, prolazi mejozu, kako bi nastale, u početku, četiri haploidne ćelije (megaspore). Angiosperme pokazuju tri obrasca megasporogeneze:

  • monosporni,
  • bisporni i
  • tetrasporni, također poznati kao tip Polygonum, tip Alisma i tip Drusa.

Monosporni obrazac se najčešće javlja (> 70% angiospermi) i nalazi se u mnogim ekonomski i biološki važnim skupinama kao što su Brassicaceae (npr. rodovi Arabidopsis, Capsella, Brassica), Gramineae ( npr. kukuruz, riža, pšenica), [Malvaceae]] (npr.pamuk), leguminoze (npr.grah, soja) i Solanaceae (npr.iber, duhan, paradajz, krompir, petunija).[1][2]

Ovaj obrazac karakterizira stvaranje ćelijskih ploča nakon mejoze 1 i 2, što rezultira u četiri jednojedarne megaspore od kojih tri degeneriraju. Bisporni obrazac karakterizira stvaranje ćelijskih ploča tek nakon mejoze 1, i rezultira u dvije dvojedarne , megaspore od kojih jedna degenerira. Za tetrasporni oblik, karakteristično je da ćelijske ploče ne uspiju da se formiraju nakon mejoze 1 ili 2, što rezultira jednim četverojedarnom megasporom.[2] Prema tome, svaki obrazac stvara jednu funkcionalnu megasporu, koja sadrži jedno, dva ili četiri mejotska jedra, respektivno. Megaspore se zatim podvrgavaju megagametogenezi da bi se stvorio ženski [gametofit].

Megagametogeneza[uredi | uredi izvor]

Biljne ovule s megasporocitima prije mejoze: ovula gimnospermi s lijeve strane, angiospermna ovala (unutar jajnika), s desne strane

Nakon megasporogeneze, megaspore se razvija u ženski gametofit (embrionska vreća) u procesu zvanom megagametogeneza. Taj proces varira ovisno o tome koji se obrazac megasporogeneze dogodio. Neke vrste, poput Tridax trilobata, Ehretia laevis i Alectra thomsoni, mogu proći različite obrasce megasporogeneze i, prema tome, različite obrasce megagametogeneze.

Ako se dogodio monosporni obrazac, jezgro tri puta prolazi mitozu, proizvodeći ćeliju od osam nukleusa. Ovih osam jedara raspoređeno je u dvije grupe od po četiri. Obje grupe šalju jedro u središte ćelije; ona postaju polarna jedra. Ovisno o vrsti, ta jedra se spajaju prije ili nakon oplodnje središnje ćelije. Tri jedra na kraju ćelije blizu mikropilskog postaju jajni aparat, sa jajnom ćelijom u centru i dvije sinergide. Na drugom kraju ćelije, formira se ćelijski zid oko jedra i formira antipod. Stoga je rezultirajući zametak vrećica sedmocćelijska struktura koja se sastoji od jedne centralne ćelije, jedne jajne ćelije, dvije sinergidne i tri antipodne ćelije.[2][3]

Bisporne i tetrasporne prolaze kroz različite procese i rezultiraju u različitim vrećicama embriona. U rodu Lilium, koji ima tetrasporni obrzac, centralna ćelija zametaka je tetraploidna ( 4n). Stoga će, nakon oplodnjel, endosperm biti pentaploidan ( 5n), a ne tipski triploid (3n).[4]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Estrada-Luna, A. A.; W. Huanca-Mamani; G. Acosta-García; G. León-Martínez; A. Becerra-Flora; R. Pérez-Ruíz; J. -Ph. Vielle-Calzada (Mar–Apr 2002). "Beyond Promiscuity: From Sexuality to Apomixis in Flowering Plants". In Vitro Cellular & Developmental Biology – Plant 38 (2): 146–151. JSTOR 20065024. doi:10.1079/ivp2001278.  Provjerite vrijednost datuma kod: |date= (pomoć)
  2. ^ a b c Yadegaria, Ramin; Gary N. Drewsb (2004-04-09). "Female Gametophyte Development". The Plant Cell 16 (Suppl): S133–S141, Supplement. PMC 2643389. doi:10.1105/tpc.018192. Pristupljeno 2010-11-28. 
  3. ^ Raven, Peter H.; Evert, Ray Franklin.; Eichhorn, Susan E. (2005). Biology of Plants. New York, NY: W.H. Freeman. ISBN 0-7167-1007-2. 
  4. ^ Sargent, E. (1900). "Recent work on the results of fertilization in angiosperms". Annals of Botany 14: 689–712. Arhivirano s originala, 2010-12-10. Pristupljeno 2010-11-28.  Nepoznat parametar |url-status= ignorisan (pomoć)

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]