Ishrana biljaka

S Wikipedije, slobodne enciklopedije

Biljna ishrana je skup procesa kojima biljke uzimaju tvari iz okruženje, kako bi sintetizirale svoje ćelijske komponente ili ih koristi kao energente.

Ishrana koristi procese apsorpcije plinova i rastvorene minerale, neke direktno iz vodi+e za niže biljke i vodene biljke , a u slučaju vaskularnih biljaka iz „hranjive otopine “ tla preko korijena ili u zraku preko listova.

Korijen, stabljika i listovi su organi ishrane vaskularnih biljaka: oni čine vegetativni aparat. Apsorbujućim dlačicama svojih korijena (korijenskih dlaka), biljka apsorbuje rastvorene supstance tla, tj. vodu i mineralne soli, koje čine sirov sok (događa se da korijen „surađuje“ sa gljivicama da bi bolje apsorbirao hranjive materije tla i interakciji koja se zove mikoriza).[1][2][3][4]

Fotosinteza se odvija u listovima; biljka stvara aminokiseline i šećere, koji čine prerađeni sok. U listovuma, stome omogućuju isparavanje dijela vode koja je apsorbirana kisik (O2) i ugljik-dioksida (CO2). U stabljici cirkuliraju dvije vrste soka: bruto sok kroz ksilem i proizvedeni sok kroz floem.

Bitni elementi koji su potrebni višim biljkama su isključivo neorganske prirode. Dakle, elementi koji se smatraju bitnim hranjivim tvarima biljaka moraju ispunjavati sljedeća tri uvjeta:[5][6][7]

  1. Manjak ovih elementa onemogućuje biljci da završi svoj životni ciklus;
  2. Nedostatak je specifičan za pojedine komponente;
  3. Elementi su direktno uključeni u ishranu biljke, sa specifičnom i nezamjenjivom funkcijom.

Na osnovu sadržaja svakog hranjivog sastojka u biljnom tkivu, mogu se svrstati u makronutrijente i mikronutrijente. Treba naglasiti da ova podjela ne podliježe molekulskoj veličini elementa ili njegovoj važnosti; sve je bitno, ali makroelementi su potrebni u većim količinama.

Makronutrienti[uredi | uredi izvor]

Za „makronutrijente“ karakteristične su koncentracije veće od 0,1% suhe materije. Tri elementa u najvećoj koncentraciji su ugljik, vodik i kisik; koje se uzimaju iz vode i atmosfere. Dušik, fosfor i kalij nazivaju se primarnim makronutrijentima, a obogaćivanje tim hranjivim tvarima vrlo je važno. Sekundarni makronutrijenti su kalcij, magnezij i sumpor

Esencijalni makronutrijenti za većinu vaskularnih biljaka i unutrašnje koncentracije koje se smatraju odgovarajućim Esencijalni makronutrijenti za većinu vaskularnih biljaka i unutrašnje koncentracije koje se smatraju odgovarajućim
Element Hemijski simbol Dostupni oblik za biljke Adekvatna koncentracija u suhom tkivu ( mg/kg) Funkcije
Vodik H 60000 Vodik je neophodan za izgradnju šećera i samim tim za rast. Dolazi iz zraka i vode.
Ugljik C 450000 Ugljik je glavni sastojak biljaka. Nalazi se u skeletu brojnih biomolekula poput škroba ili celuloze. Fiksira se zahvaljujući fotosintezi, iz ugljik-dioksida iz zraka, kako bi se formirali ugljikohidrati koji služe za skladištenje energije
Kisik O 450000 Kisik 'je neophodan za ćelijsko disanje, mehanizme proizvodnje energije u ćeliji. Nalazi se u brojnim drugim ćelijskim komponentama. Dolazi iz zraka
Dušik N 15000 Dušik je sastojak aminokiselina, nukleinskih kiselina, nukleotida, hlorofila i koenzima.
Kalij K 10000 Kalij potreban je u osmozu i ionsku ravnotežu, kao i pri otvaranju i zatvaranju stoma; također aktivira brojne enzime.
Kalcij Ca 5000 Kalcij je komponenta ćelijskog zida; kofaktor enzima; intervenira u propusnosti ćelijskiih membrana; komponenta kalmodulina, regulatora enzimskih aktivnosti i membrana.
Magnezij Mg 2000 Magnezij je središnja komponenta molekula hlorofila; aktivator brojnih enzima.
Fosfor P , 2000 Fosfor se nalazi u fosfatnim spojevima koji nose energiju (ATP, ADP)), raznim nukleinskim kiselinama, nekoliko koenzima i fosfolipida.
Sumpor S 1000 Sumpor je dio nekih aminokiselina (cisteina, metionina), kao i koenzima A.

Mikronutrijenti[uredi | uredi izvor]

Mikronutrijenti, koji se nazivaju i elementi u tragovima ne prelaze 0,01% suhe materije. To su hlor, željezo, bor, mangan, cink, bakar, nikl i molibden. Svi spomenuti ispunjavaju u svim biljnim vrstama prethodno spomenute kriterije bitnosti. Postoje i drugi korisni elementi koji su neophodni za neke kulture, poput natrija, silicija ili kobalta.

Esencijalni mikronutrijenti za većinu vaskularnih biljaka i unutrašnje koncentracije koje se smatraju odgovarajućim
Element Hemijski simbol Dostupni oblik za biljke Adekvatna koncentracija u suhom tkivu (mg/kg) Funcije
Hlor Cl 100 Hlor se javlja u osmozi i ionskoj ravnoteži; vjerovatno je neophodan za fotosintetske reakcije koje proizvode kisik.
Željezo Fe , 100 Željezo je potrebno za sintezu hlorofila; komponenta citohroma i nitrogenaza.
Bor B 20 Bor je uključen u upotrebu kalcija, sintezu nukleinskih kiselina, oprašivanje i integritet membrana.
Mangan Mn 50 Mangan je aktivator nekih enzima; potreban za integritet membrane kloroplasta i za oslobađanje kisika u fotosintezi.
Cink Zn 20 Cink je aktivator ili sastojak brojnih enzima.
Bakar Cu 6 Bakar je aktivator ili komponenta nekih enzima koji nastaju u oksidaciji i redukciji.
Níkl Ni - Nikl čini bitni dio enzima ureaze, koja deluje u metabolizmu.
Molibden Mo 0,1 Molibden je potrebno za fiksaciju dušika i za smanjenje nitrata

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Raven, P. H.; Evert, R. F. and Eichhorn, S. E. (2005) Biology of Plants (7th edition) W. H. Freeman, New York, page 9, ISBN 0-7167-1007-2
  2. ^ Hagemann, Wolfgang (1992). "The Relationship of Anatomy to Morphology in Plants: A New Theoretical Perspective". International Journal of Plant Sciences. 153 (3(2)): S38–S48. doi:10.1086/297062. JSTOR 2995526.
  3. ^ Howell, Stephen Herbert (1998). Molecular Genetics of Plant Development. Cambridge, England: Cambridge University Press. str. xiii. ISBN 978-0-521-58784-6.
  4. ^ Craig, Richard; Vassilyev, Andrey. "Plant Anatomy". McGraw-Hill. Parametar |url= nedostaje ili je prazan (pomoć)
  5. ^ Mengel Kirkby, Konrad Ernest (2000). IPI. ISBN 3906535037. Nepoznati parametar |títle= zanemaren (prijedlog zamjene: |title=) (pomoć); Parametar |title= nedostaje ili je prazan (pomoć)CS1 održavanje: upotreba parametra authors (link)
  6. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 6. 8. 2018. Pristupljeno 26. 10. 2019.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)
  7. ^ http://www.plantphysiol.org/content/14/2/371.citation Arhivirano 24. 9. 2015. na Wayback Machine.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]