Koncert U2-a u Sarajevu

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Koncert U2-a u Sarajevu
U2 u Sarajevu (poster).jpg
Umjetnik U2
Lokacija Stadion "Koševo"
Sarajevo
Turneja PopMart Tour
Album Pop
Datum 23. septembar 1997.
Publika 45.000
Gosti Hor Gazi Husrev-begove medrese, Protest, Sikter
Reggio Emilia
(20. 9. 1997)
Sarajevo
(23. 9. 1997)
Solun
(26. 9. 1997)

Koncert U2-a u Sarajevu održan je na stadionu "Koševo" 23. septembra 1997. Posjećujući grad u sklopu svoje turneje "PopMart", grupa U2 postala je prvi značajniji izvođač koji je održao koncert u Sarajevu nakon završetka rata u BiH.

U2 se prvi put povezao sa Sarajevom 1993. na turneji "Zoo TV". Nakon što je američki režiser i humanitarni radnik Bill Carter stupio u kontakt sa grupom u pokušaju da skrene pažnju na opsadu Sarajeva, U2 je na svojim koncertima organizirao satelitske linkove putem kojih su se Sarajlije uživo javljale u toku koncerata. Novinari su kritizirali ove linkove s obrazloženjem da se zabava miješa s ljudskom tragedijom. Iako grupa zbog ratnih sukoba tada nije mogla doći u Sarajevo, obećali su da će jednom održati koncert u njemu. Nakon što je rat okončan Dejtonskim sporazumom u novembru 1995, U2 je dogovorio posjetu Sarajevu i uz pomoć UN-ovih ambasadora i mirovnih trupa zakazao je i održao koncert 1997.

Grupa je ponudila da održi humanitarni koncert ili koncert manjih razmjera u Sarajevu, ali je od nje zatraženo da koncert bude kao i svi drugi u sklopu turneje "PopMart"; postavljena je ekstravagantna scena, koja je bila jedan od zaštitnih znakova ove turneje, a grupa je odsvirala uobičajeni repertoar. Na koncertu su se okupili ljudi različitih nacija koji su se prethodno sukobili u ratu, a privremeno je uspostavljen i željeznički saobraćaj kako bi ljudi iz drugih krajeva mogli doći u Sarajevo. Među odsviranim pjesmama bila je i "Miss Sarajevo", koju su napisali U2 i Brian Eno o izboru najljepše djevojke održanom u ratnom Sarajevu. Iako grupa nije bila zadovoljna svojom izvedbom, a Bono je imao i problema sa glasom, koncert je dobro primljen i pripisana mu je zasluga za poboljšanje morala među Bosancima i Hercegovcima, kao i za pomoć u povratku u normalno stanje. Članovi U2-a smatraju ovaj koncert jednim od trenutaka na koji su najviše ponosni.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Rat u Sarajevu[uredi | uredi izvor]

Glavne stranice: Rat u BiH i Opsada Sarajeva

SFR Jugoslavija sastojala se od 6 republika: Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije i Slovenije. 1991. godine Hrvatska i Slovenija otcijepile su se od Jugoslavije. Bosna i Hercegovina, republika u kojoj su živjeli Bošnjaci, Srbi i Hrvati, krenula je istim putem 1992. organiziravši vrlo kontroverzni referendum, koji je izazvao tenzije u etničkim zajednicama.[1] Srbi, čiji je strateški cilj bio stvaranje nove srpske države, Republike Srpske (RS), u koju bi bili uključeni dijelovi teritorije BiH[2], opkolili su Sarajevo s oko 18.000 vojnika[3] pozicioniranih po okolnim brdima, odakle su napadali grad artiljerijom, minobacačima, tenkovima, protivavionskim oružjem, mitraljezima, bacačima raketa i avionskim bombama.[3] Od 2. maja 1992. do kraja rata 1996. Srpske snage držale su grad pod blokadom. Odbrambene snage s oko 40.000 ljudi u opkoljenom gradu bile su slabo naoružane i nemoćne da probiju blokadu. Muslimanski predstavnici vlasti bili su zarobljeni u Sarajevu od strane bosanskih Srba, koji su u tom trenutku pod kontrolom imali oko 70% teritorije BiH. Mnogi muslimani protjerani su iz svojih domova u procesu etničkog čišćenja.[1] Žene i djeca koji su pokušavali kupiti hranu često su bili mete i žrtve srpskih snajpera.[4]

Reakcija U2-a[uredi | uredi izvor]

1993. U2 je bio na evropskom dijelu turneje "Zoo TV", nazvanom "Zooropa". Prije njihovog nastupa u Veroni 3. jula grupa je primila telefaks od RTVBiH u kojem je od grupe zatražen intervju u vezi sa situacijom u BiH. Grupa je pristala i sastala se s američkim humanitarcem Billom Carterom, koji je radio kao strani saradnik RTVBiH, zbog putnih restrikcija koje su nametnuli Srbi.[4][5] Carter je opisao svoje iskustvo u Sarajevu i pomaganje Bosancima te preživljavanje u opasnim uslovima. Glavni vokal Bono bio je uznemiren po saznanju da ljudi po improviziranim skloništima u gradu sviraju muziku, uključujući i pjesme U2-a, veoma glasno kako bi prigušili zvuk eksplozija.[4][6] Dok je bio u Sarajevu, Carter je vidio TV-intervju na MTV-u u kojem je Bono spomenuo da je tema "Zoorope" bila ujedinjena Evropa. Osjećajući da bi takav cilj bio isprazan ako bi se zanemarile neprilike u BiH, Carter je zatražio Bonovu pomoć.[7] Zahtijevao je da U2 dođe u Sarajevo kako bi se skrenula pažnja na rat i razbio "medijski umor" koji se desio tokom izvještavanja o sukobu.[4]

"Publika bi, ako ništa drugo, shvatila: 'Isuse, sreća da smo ovdje i uživamo u ovom koncertu, a ne u Sarajevu.' Možda će razmisliti o tome da ne dozvole da se to desi u njihovoj zemlji, njihovom gradu..."
—Carterovo objašnjenje za satelitske linkove prema Sarajevu u sklopu turneje "Zoo TV"[8]

Bono je pristao na Carterov zahtjev, a da nije pitao ostale članove grupe i kad su oni obaviješteni o ideji, dali su samo prešutno odobrenje. Nakratko su razmatrali da održe improvizirani koncert u Sarajevu, a Bono je sugerirao da nastupe u bunkeru gdje su se Carter i njegovi prijatelji krili tokom opsade. Rekao je: "Čak i ako sve što dobijemo bude tek neka dodatna pažnja prema Bosni na MTV-u, i to je nešto".[9] Ideja je propala kad je istaknuto da je transport njihove opreme u grad nemoguć jer se u Sarajevo moglo ući jedino avionom UN-a. Menadžer U2-a Paul McGuinness shvatio je da čak i ako bi grupa uspjela organizirati koncert, to bi ugrozilo njihove živote, ali i živote ljudi u publici i članova ekipe turneje. Kako je objasnio, "U2-ovi napori da se diskutira o bilo kojem humanitarnom problemu nekad su bili praćeni pogrešnim instinktom da je U2 također obavezan riješiti taj problem. Meni izgleda da odlazak u Sarajevo spada u tu kategoriju. Mislim da bi to ugrozilo ljude s kojima putujemo, turneju i grupu."[10] Bubnjar Larry Mullen Jr. pribojavao se da bi ovaj koncert mogao izgledati tek kao trik za podizanje publiciteta.[4]

"Aleja snajpera" (slika iz 1995). Kako bi mogao prenositi videomaterijal iz Sarajeva za satelitske linkove u sklopu turneje "Zoo TV", Carter je morao noću prolaziti ovim područjem.

Umjesto toga grupa se složila da koristi satelitsku antenu za direktnu videovezu sa svojih koncerata s Carterom u Sarajevu.[4] Carter se vratio u grad i sastavio videojedinicu. Grupa je kupila satelitsku antenu koja će biti poslana u Sarajevo i platila 100.000 funti kako bi se pridružila Evropskoj radiodifuzijskoj uniji (EBU). Kad je sve bilo spremno, grupa je počela slati satelitske linkove u Sarajevo skoro svake večeri, a prvi je poslan 17. jula 1993. iz Bologne.[8] Kako bi se povezali s EBU-ovim satelitom, Carter i dvojica saradnika bili su prisiljeni ići u sarajevsku TV-stanicu noću i snimati sa što je manje moguće svjetla kako ne bi privukli pažnju snajpera i bombardera. Da bi došli do zgrade, morali su preći područje poznato kao "Aleja snajpera".[8][11] Ovo su uradili ukupno 12 puta u toku 1 mjeseca. Tokom prijenosa Carter je govorio o sve lošijoj situaciji u gradu, a Bosanci su se često obraćali U2-u i njihovoj publici.[8] Ovi sumorni intervjui bili su u oštrom kontrastu u odnosu na ostatak šoua; koncerti u sklopu turneje "Zoo TV" bili su dobro pripremljeni multimedijski događaji koji su imali satiričku poruku na račun televizije i pretjerane stimulacije publike.[12][13] Većina koncerata imala je scenario, ali linkovi za Sarajevo nisu, što je ostavljalo grupu u nesigurnosti u pogledu toga ko će govoriti ili šta će reći.[4] Grupa je obustavila prijenose u augustu 1993. nakon saznanja da se opsada Sarajeva nalazi na naslovnicama mnogih britanskih novina.[11] Iako je to počelo prije U2-ovog prvog linka sa Sarajevom, Nathan Jackson sugerirao je da su potezi U2-a upoznali njihove ljubitelje, ali indirektno i britansku javnost sa situacijom.[11]

"Nekih večeri činilo se kao da su (linkovi) bili dio koncerta, ali su mnogih večeri izgledali kao naprasiti prekidi koji se vjerovatno nisu naročito svidjeli mnogima u publici. Bili biste odvučeni s rock-koncerta i dobili zaista snažnu dozu stvarnosti i ponekad se bilo prilično teško vratiti nečemu tako neozbiljnom kao što je koncert nakon petominutnog ili desetominutnog gledanja stvarne ljudske patnje."
The Edge o satelitskim linkovima[4]

Reakcije na linkove bile su različite. Mnogi ljubitelji smatrali su da oni kvare tok koncerata. Većina britanskih novina bila je veoma kritički raspoložena. Novinar NME-a napisao je: "Linkovi sa Bosnom bili su daleko od svakog ukusa. Bili su uvredljivi."[14] Bono je mislio da na ovaj način grupa skreće pažnju javnosti na važan događaj, iako je priznao da su linkovi bili najteža stvar koju su uradili u karijeri.[4][14] Gitarist The Edge rekao je: "Mi obično ne viđamo takvu vrstu hladnih, teških vijesti. Dobijamo veoma prečišćeni, urednički pogled na sve... Kad gledate vijesti na TV-u, dobijate nešto što se može prihvatiti, dok je ovo većinu vremena bilo neprihvatljivo. I zbog tog razloga mislim da je to veoma pogodilo ljude, uključujući i nas."[4] Mullen je bio zabrinut da grupa iskorištava patnju Bosanaca za zabavu.[4] Tokom prijenosa s koncerta na Wembleyu 3 žene iz Sarajeva upitale su šta grupa namjerava učiniti kako bi pomogla prije no što su rekle Bonu: "Znamo da ne namjeravate učiniti ništa za nas. Vratit ćete se svom rock-koncertu. Zaboravit ćete da čak i postojimo. A mi ćemo svi umrijeti."[4] Tokom prijenosa s koncerta u Glasgowu jedna Bosanka rekla je publici: "I mi bismo voljeli čuti muziku, ali čujemo samo vriskove ranjenih i mučenih ljudi i silovanih žena."[15] Neki ljudi bili su uznemireni okolnostima u Sarajevu i motivirani da se pridruže humanitarnom projektu War Child, uključujući i producenta U2-a, Briana Ena.[4] Uprkos U2-ovoj obavezanosti prema turneji i nemogućnosti da nastupi u Sarajevu tokom rata, obećali su da će jednog dana to učiniti.[16]

Grupa je doprinijela naporima da se pomogne Bosni i Hercegovini kako bi povećala humanitarnu svijest i svijest javnosti u vezi s ratom[17], a Bono i Carter naknadno su sarađivali na dokumentarcu Miss Sarajevo, koji je prikazivao ratom razoreni grad tokom Carterovog polugodišnjeg boravka u njemu. 1995. U2 i Eno napisali su pjesmu "Miss Sarajevo" kao odgovor na "nadrealne činove prkosa koji su se odigrali tokom opsade Sarajeva".[18] Jedan takav čin bio je izbor najljepše djevojke koji su organizirale bosanske žene koje su se planirale boriti u ratu svojim "karminima i štiklama".[18] Tokom izbora sve učesnice izlazile su na scenu noseći transparent na engleskom jeziku "Please don't let them kill us" ("Ne dozvolite im da nas ubiju"). Pobjednica takmičenja, 17-godišnja Inela Nogić, kasnije je rekla da je ovaj izbor "bio luda stvar da se uradi tokom rata. Ali pokušali smo živjeti normalan život. To je bila neka vrsta odbrambenog mehanizma koji smo svi imali."[19] Nekoliko godina kasnije Bono je rekao: "To je bio čisti dadaizam i zaslužilo je biti slavljen u pjesmi."[18] O značenju pjesme rekao je: "Svuda su ljudi čuli njihov poziv u pomoć - ali pomoć nikad nije došla. Takav je bio osjećaj. Pokušao sam direktno dotaći stvari poput ove, ali naučio sam lekciju. Morate pokušavati i naglašavati iste stvari na različit, manje direktan, nadrealističniji način."[20] "Miss Sarajevo" je snimljena s Lucianom Pavarottijem i objavljena kao prvi singl na U2-ovom sporednom projektu s Enom pod naslovom Original Soundtracks 1; snimak su objavili pod pseudonimom "Passengers".[18]

Zakazivanje i pripreme[uredi | uredi izvor]

Nakon što se rat u BiH završio 1995, a opsada Sarajeva 1996, stabilnost u regionu počela se poboljšavati.[16] Shvatajući to, U2 je počeo planirati koncert za Sarajevo koji bi bio održan 1997. u sklopu njihove turneje "PopMart". Iako su oni bili prvi značajniji muzičari koji su nastupili u Sarajevu nakon rata, China Drum je održao koncert u julu 1996.[21] Muzički novinar Andrew Mueller opisao je iskustvo China Druma (koji se prevozio jednim jedinim kombijem) kao "logističku i administrativnu noćnu moru".[21] Muhamed Šaćirbegović, tadašnji ambasador BiH u UN-u, pomogao je U2-u[22][16] igrajući neformalnu ulogu promotora i organizatora.[23] McGuinness je rekao: "Mislili smo da će biti dosta teško. Ali bilo je prilično prosto. Ljudi su, jednostavno, željeli pomoći. Od vojske smo dobili dosta opreme, viljuškare i ostalo, a lokalna ekipa pružila je nevjerovatnu podršku."[21]

"Mislim da je činjenica da možemo doći i održati ne samo (običan) koncert nego isti koncert koji smo održali u Parizu, New Yorku i Londonu možda simbol za ljude u Sarajevu da se stvari vraćaju u normalno stanje."
—The Edge[24]

Zakazivanje koncerta za grupu je značilo finansijski gubitak od 500.000 funti, uprkos sponzorstvu Coca-Cole i GSM-a.[22] Cijene ulaznica spuštene su na samo 8 DM (8 funti, 18 dolara) zbog stope nezaposlenosti u Sarajevu od 50%.[22][21] Bono je u ime grupe ponudio da održe humanitarni koncert ili manji performans u Sarajevu, ali je grad zatražio da održe potpun koncert, poput ostalih iz turneje "PopMart".[24] Bono je rekao: "Ponudili smo da održimo dobrotvorni nastup ovdje, samo da se pojavimo i odradimo improvizirani nastup, ali oni su željeli kompletnu j...nu stvar. Željeli su limun!"[22] McGuinness je dodao: "Osjetili smo da je bilo važno da ovo tretiramo kao još jedan grad na turneji, da im odamo to poštovanje. Doći ovdje i ne održati potpun koncert bilo bi grubo."[21] Prema obavijestima za medije nakon koncerta, ukupni neto prihod koncerta iznosio je 13.500 dolara; međutim, promotor turneje John Giddings primijetio je da taj iznos ne uključuje troškove produkcije ili transporta.[25]

U2 je odsjeo u hotelu Holiday Inn (slika iz 2007), koji je u ratu bio oštećen. Hotel, koji se nalazio na tzv. "Aleji snajpera", tokom rata okupirali su novinari koji su sedmicama bili ostali bez hrane i vode.[26]

U julu 1997. U2 je bio pod pritiskom da prihvati ponudu od oko 4 miliona dolara da nastupi u Baselu na datum za koji je bio zakazan koncert u Sarajevu. U to vrijeme i dalje su kružile glasine o nestabilnom stanju u regiji. Kako bi osigurao da koncert u Sarajevu ne bude otkazan, Šaćirbegović se pojavio na mnogim koncertima U2-a kako bi lobirao u ime grada.[23] Da bi scenografija stigla do Sarajeva, ekipa zadužena za prijevoz moral je voziti opremu i scenografiju kroz razrušenu BiH.[16] Iako je putovanje prošlo bez incidenata, morali su proći kroz gradove poput Mostara, koji je bio "zbrisan" tokom rata.[22] Majstor za scenu i rasvjetu Willie Williams komentirao je: "Kad su vozači kamiona stigli, mogli ste vidjeti da su to bili promijenjeni ljudi".[22] Jedini problem pri prijevozu scenografije desio se na graničnom prijelazu gdje ih je službenik satima sprečavao da pređu granicu. Kamioni su stigli u Sarajevo 2 dana prije koncerta, naišavši na radosno pozdravljanje i aplauze od strane Sarajlija; njihov dolazak bio je prvi konkretan dokaz da će grupa održati svoje obećanje i nastupiti tu.[22] McGuinness je objasnio: "Ovo je grad koji je toliko puta bio razočaran da je bilo mnogo ljudi koji nisu bili pripremljeni da vjeruju da će se koncert održati sve dok nisu vidjeli da se postavlja scena."[22] Dotad su karte prodavane veoma sporo, ali u roku od 24 sata nakon dolaska kamiona prodano je još 8.000 ulaznica.[22] Uprkos tome, dan prije koncerta ostalo je neprodano 15.000 karata.[23] 300 domaćih ljudi zaposleno je da pomognu pri postavljanju scene i promociji koncerta.[27]

Nekoliko stotina pripadnika SFOR-a dobili su zadatak da tokom koncerta štite Dejtonski sporazum. Grupa je bila oduševljena prizorima koje su vidjeli po dolasku. Tokom rata stadion Koševo korišten je kao mrtvačnica, a na objema stranama bila su groblja.[16] Iako je stadion izbjegao najgoru štetu od granatiranja, obližnja Olimpijska dvorana Zetra bila je teško oštećena. Uprkos njenom stanju, grupa ju je koristila za svoju garderobu i urede. Nakon koncerta u njoj je bilo smješteno 3.000 ljudi iz publike.[21] Hotel u kojem je grupa odsjela, Holiday Inn, bio je granatiran tokom opsade i jedan njegov dio bio je uništen. Zidovi u Mullenovoj sobi bili su probijeni minobacačkim šrapnelima, a nedostajali su i dijelovi poda.[16] Prije koncerta Šaćirbegović je poveo Mullena u obilazak grada, pokazavši mu Sarajevske ruže na ulicama.[16]

"Naporno smo radili da osiguramo da karte budu dostupne u Hrvatskoj, a danas je došlo i 1.000 ljudi čak i iz Republike Srpske, što je sjajno. Dali smo sve od sebe da koncert bude onoliko multietnički koliko je i Sarajevo bilo i kakvo će opet biti."
—Bono[28]

Na dan koncerta vozovi su stizali u Sarajevo prvi put nakon poletka rata. Bile su otvorene 2 linije, jedna iz Mostara za Sarajevo, a druga iz Maglaja. Iako su pruge bile funkcionalne za vrijeme rata, muslimanski i hrvatski političari nisu mogli odlučiti ko bi upravljao željezničkim saobraćajem. Kao rezultat toga, vozovi su radili samo na dan koncerta, da dovezu ljude u grad, i dan poslije, kako bi ih vratili.[29] Privremeno su ukinute vize za ulazak.[21] Uložen je napor da koncertu prisustvuju pripadnici svih naroda u BiH. Oko 500 ljubitelja prešlo je međuentitetsku liniju. Na koncert su stigli i ljudi iz nekoliko drugih republika bivše Jugoslavije; autobusi su vozili ljubitelje U2-a iz Zagreba i Ljubljane.[21] Osiguranje cijelog događaja bilo je veoma strogo. SFOR-ovi vojnici uz pomoć specijalnih pasa tražili su bombe, a po zgradama oko stadiona nalazile su se irske trupe i snajperisti u slučaju da izbije nasilje.[21]

Pregled koncerta[uredi | uredi izvor]

Koncert je održan na stadionu Koševo, koji se tokom rata koristio i kao groblje.

Koncert je održan 23. septembra 1997[30] pred približno 45.000 ljudi.[29] U BiH su ga prenosile lokalne TV-mreže, a prenošen je i globalno od strane BBC-ja.[23] Tokom koncerta 10.000 vojnika stajalo je na lijevoj strani stadiona kako bi osigurali da ne dođe ni do kakvih konflikta.[22][16] Pred početak koncerta donesena je odluka da se ulazi na stadion otvore za sve, što je omogućilo pristup za još 10.000 ljudi koji nisu mogli priuštiti da dođu na koncert ili koji nisu kupili kartu na vrijeme.[23] Osim lokalnih i stranih ljubitelja, koncertu je prisustvovalo 6.000 SFOR-ovih vojnika u uniformama koji nisu bili na dužnosti.[21] Inela Nogić također je prisustvovala koncertu i stigla je u limuzini sa grupom.[24] Koncert je prenošen uživo međunarodno na radiju, a svi prihodi od radijskih prodaja donirani su projektu War Child.[21]

Prije U2-a u uvodu su nastupila 3 domaća izvođača, počevši sa horom Gazi Husrev-begove medrese. Nakon njega su na scenu izašle grupe Protest i Sikter[21][23][29][31], od kojih je jednu izabrao lično Šaćirbegović, a druga je izabrana preko radijskog takmičenja.[23] Nakon toga je muzičar Howie B izveo DJ-tačku prije no što je U2 preuzeo scenu.[32]

U2-ov repertoar bio je sličan onome s većine koncerata u sklopu turneje PopMart, ali s pjesmom "Sunday Bloody Sunday" umjesto Edgeovog karaoke segmenta, a dodana je i pjesma "Miss Sarajevo" u drugom bisu. Večer je bila slavljenje kraja rata, a Bono je podigao atmosferu uzvikujući "Viva Sarajevo! Fuck the past, kiss the future!" ("Živjelo Sarajevo! Zaj..ite prošlost, poljubite budućnost!") na početku pjesme "Even Better Than the Real Thing".[22] Bono se mučio sa glasom tokom turneje i ujutro na dan koncerta probudio se "bez glasa".[16] Nije bilo namjere za otkazivanje nastupa i koncert je krenuo kako je i bilo planirano. Iako je Bono imao nekoliko teškoća na početku pjesama "Mofo", "I Will Follow", "Gone" i "Even Better Than the Real Thing", njegov glas pukao je u pjesmi "Last Night on Earth".[21] The Edge je 2006. sugerirao da su Bonovi problemi sa glasom uzrokovani laringitisom ili stresom nakupljenim tokom nekoliko mjeseci stalnog održavanja turneja, iako je kasnije primijetio da "zapravo nije bilo važno što je naš glavni vokal imao zdravstvenih smetnji jer se činilo da se svaki čovjek u publici pridruživao u svakoj pjesmi. Tokom cijelog koncerta trajao je masovni refren."[16]

Scena turneje "PopMart" (slika iz Belfasta) sastojala se od zlatnog luka, disko-kugle u obliku limuna i tada najvećeg videozida na svijetu.

U različitim dijelovima pjesama "Until the End of the World" i "New Year's Day", Bono je gestikulirao publici da mu pomogne s pjevanjem i do 8. pjesme večeri, "Pride (In the Name of Love)", mogao je samo govoriti tekstove pjesama umjesto da ih pjeva. Grupa je nastavila sa svojim standardnim repertoarom izvevši "I Still Haven't Found What I'm Looking For", "Stand By Me", "All I Want Is You" i "Staring at the Sun". Razmatrali su da izvedu pjesmu "Desire" nakon "All I Want Is You", ali se na kraju nisu odlučili na to.[31] The Edge je zatim izveo solo verziju "Sunday Bloody Sunday", koja je bila sporija i tiša od studijske verzije. Tokom pjesme Bono je otišao iza kulisa kako bi primio injekcije kortizona, koje su pomogle da mu se nakratko popravi glas.[22][21] Brian Eno bio je spreman izaći na scenu i zamijeniti Bona u slučaju da on ne bi mogao nastaviti pjevati ili pjevati skupa s njim.[23] Bono se na kraju vratio na scenu sam za sljedeću pjesmu, "Bullet the Blue Sky", i grupa je nastavila s koncertom odsviravši pjesme "Please" i "Where the Streets Have No Name", koje su zaključile glavni repertoar.

U pauzi prije prvog bisa U2 je imao diskusiju o izvođenju pjesme "Miss Sarajevo".[18] Ona je dotad bila izvedena samo jednom: na humanitarnom koncertu 1995 (izveli su je Bono, The Edge, Eno i Pavarotti).[33] Vratili su se na scenu i odsvirali "Discothèque", "If You Wear That Velvet Dress", "With or Without You" i grubu verziju "Miss Sarajevo". Pavarotti nije bio na koncertu, pa je kao zamjena na scenu postavljen stari gramofon. Eno je izašao da otpjeva bek-vokale, a Bono je pozvao Inelu Nogić na scenu tokom refrena.[19] Za vrijeme pjesme na videozidu su prikazane slike iz Carterovog dokumentarca Miss Sarajevo, uključujući snimak djevojaka koje učestvuju u izboru za mis i transparent "Please don't let them kill us".[22][21] Bono se izvinio zbog klimave izvedbe na kraju pjesme rekavši: "Sarajevo, ova pjesma napisana je za vas. Nadam se da vam se sviđa jer nema šanse da je možemo odsvirati."[21] Koncert je zaključen drugim bisom pjesama "Hold Me, Thrill Me, Kiss Me, Kill Me", "Mysterious Ways", "One" i skraćenom obradom pjesme "Unchained Melody".[21]

Nakon što je grupa napustila scenu, u potezu koji je NME opisao kao onaj s najviše značenja na koncertu, publika se suočila s trupama na stadionu i počela sa spontanim aplauzom, koji se brzo pretvorio u ovaciju — čin koji su vojnici zauzvrat imitirali.[22][21]

Reakcije[uredi | uredi izvor]

"Nisam siguran da smo u tolikoj mjeri bili dio koncerta koliko smo mislili da jesmo. Mislim da se na koncertu zapravo radilo o Sarajevu. I na kraju ljudi nisu aplaudirali samo nama ili UN-ovim mirovnim trupama, aplaudirali su donekle i sami sebi što su preživjeli."
—Bono[16]

Dan nakon koncerta u Sarajevu lokalne novine objavile su komentar redakcije pod nazivom "Danas je okončana opsada Sarajeva".[16] U reakciji na događaj jedan bosanski student rekao je predstavnicima međunarodne štampe: "Toliko sam se dugo osjećao isključen iz svijeta. Ne radi se samo o U2-u. Radi se o osjećaju da ste dio svijeta."[21] Jedan lokalni stanovnik rekao je da je koncert bio "dokaz da imamo mir ovdje, da je sve u redu".[27] Ljubitelji U2-a izvan bivše Jugoslavije opisali su Sarajevo kao "oazu svjetlosti" usred uništenih i požarima oštećenih zgrada i napuštenih sela.[21] Uprkos izvedbi koja je bila ispod standardnog nivoa, Associated Press rekao je: "Za dva čarobna sata rock-grupa U2 postigla je ono što ratnici, političari i diplomati nisu mogli: ujedinila je Bosnu."[34] Andrew Mueller iz The Independenta napisao je: "Prvi put od početka rata 1992. ljudi koji su bili navikli gledati jedni druge kroz nišan puške pritjecali su u glavni grad da zajedno slušaju muziku. To je bio podsjetnik na predratno Sarajevo, dom nekih od najboljih rock-grupa stare Jugoslavije."[29] Šaćirbegović je izjavio da je zadovoljan što je koncert "održan kako bi se promovirao osjećaj normalnosti, mira i pomirenja u Sarajevu, a ne kako bi se skupio novac". Također je izrazio zahvalnost u ime predsjednika Alije Izetbegovića, koji je opisao koncert kao "značajan događaj".[25]

Mullen i The Edge složili su se da je sarajevski koncert bio vrhunac njihovih karijera; Mullen je rekao: "Nema sumnje da je to iskustvo koje neću zaboraviti do kraja života. I ako bih morao provesti 20 godina u grupi samo kako bih svirao na tom koncertu (...) mislim da bi to bilo vrijedno toga."[35] Bono je opisao koncert kao "jednu od najtežih i jednu od najslađih večeri u životu", rekavši o publici: "Mislim da su željeli, više od bilo čega, povratak u normalno stanje. To je ono što ovi ljudi žele, to je ono što zaslužuju."[28] Također je izrazio mišljenje da je njegov gubitak glasa "dao prostora Sarajevu da preuzme nastup od nas. Mogli su vidjeti da stvari mogu poći užasno loše, prošli su kroz dosta problema kako bi došli ovdje i namjeravali su učiniti da se ovo desi. I učinili su."[36] Po završetku turneje PopMart rekao je: "Bilo je nevjerovatno i zbunjujuće otkriti da su na našoj turneji, koja je bila najviše 'pop' od svih, neki od najboljih koncerata bili u političkim žarištima, poput Santiaga, Sarajeva, Tel Aviva (...) bilo gdje gdje je muzika značila više od zabave".[37] Nakon koncerta predsjednik Izetbegović uručio je Bonu počasni bh. pasoš, kao priznanje za njegov humanitarni rad tokom rata.[38]

Naslijeđe[uredi | uredi izvor]

Nakon sarajevskog koncerta Edgeova solo izvedba pjesme "Sunday Bloody Sunday" izvođena je na većini koncerata u ostatku turneje[39], a snimak ove pjesme sa sarajevskog koncerta objavljen je na CD singlu za "If God Will Send His Angels" 8. decembra 1997.[40] Tokom koncerta u decembru 1997. u Mexico Cityju, koji je naknadno objavljen u videoformi kao PopMart: Live from Mexico City, The Edge je izjavio da je U2 "ponovo otkrio" ovu pjesmu u Sarajevu.[41]

Miroljubiva priroda koncerta bila je prolazna budući da je nasilje ponovo buknulo naredne godine kad je počeo rat na Kosovu. NATO-ve trupe ostale su u Sarajevu do 2004.[42]

Nakon što je grupa prvi put izvela "Miss Sarajevo" na sarajevskom koncertu, pjesma nije bila opet izvedena sve do drugog dijela turneje "Vertigo" 2005. godine.[43] U2 se nije vratio da nastupi u bilo kojoj od zemalja bivše Jugoslavije sve do augusta 2009, kad je održao 2 koncerta u Zagrebu tokom turneje "U2 360°".[44] Tokom ovih koncerata Bono je izjavio da je njegov počasni bh. pasoš jedna od njegovih "najvrednijih stvari", što je potaklo Vijeće ministara BiH da objavi da će njegov pasoš biti ukinut, navodeći kako zakoni BiH ne dozvoljavaju dodjeljivanje počasnog državljanstva.[38]

Kratki dokumentarac o ovom koncertu, Missing Sarajevo, uvršten je kao bonus materijal na DVD The Best of 1990-2000.

Reference[uredi | uredi izvor]

Fusnota
  1. ^ a b Timeline: Break-up of Yugoslavia.
  2. ^ A statement at the seventh biennial meeting of the International Association of Genocide Scholars.
  3. ^ a b Serb general Dragomir Milosevic convicted over Sarajevo siege.
  4. ^ a b c d e f g h i j k l m McCormick (2006), str. 252-253.
  5. ^ Flanagan (1996), str. 277.
  6. ^ Graham, Bill (11 8. 1993). "A Crucial Link". Hot Press. Pristupljeno URL adresi dana 22. 9. 2011.
  7. ^ Carter (2005), str. 170.
  8. ^ a b c d Flanagan (1996), str. 300-306.
  9. ^ Jackson (2008), str. 47.
  10. ^ Flanagan (1996), str. 294.
  11. ^ a b c Jackson (2008), str. 48, 49.
  12. ^ Dalton, Stephen (26. 10. 2004). "Achtung Stations". Uncut.
  13. ^ Graham, Bill (21. 5. 1992). "Achtung Station!". Hot Press. Pristupljeno URL adresi dana 22. 9. 2011.
  14. ^ a b Flanagan (1996), str. 307–308.
  15. ^ Rolling Stone (1994), str. 207.
  16. ^ a b c d e f g h i j k l McCormick (2006), str. 277, 279.
  17. ^ Flanagan (2005), str. 201.
  18. ^ a b c d e McCormick (2006), str. 262.
  19. ^ a b "1993 Bosnian beauty queen stood up against war", Metro Canada, 4. 4. 2012. Postavljeno dana 18. 4. 2012. 
  20. ^ Stokes (2005), str. 198–199
  21. ^ a b c d e f g h i j k l m n o p q r s t de la Parra (2003), str. 211–212.
  22. ^ a b c d e f g h i j k l m n Smith, Mat (1997). "On the front line with Bono in Sarajevo". NME.
  23. ^ a b c d e f g h U2 in Sarajevo, 10 years after September 23, 1997.
  24. ^ a b c O'Hanlon, Ned (režiser/producent). The Road to Sarajevo [PopMart: Live from Mexico City DVD]. Island/Universal/Mercury.
  25. ^ a b PR Newswire (11. 11. 1997). "U2 Sarajevo Concert", http://www.webcitation.org/5rfvBmgu8. _Dobijeno dana 2. 8. 2010. 
  26. ^ Iconic war hotels.
  27. ^ a b U2 concert brings hope to Sarajevo.
  28. ^ a b Mueller, Andrew. "U2 in Sarajevo: Part 2 – The Rattle and Hum", 26. 9. 1997. 
  29. ^ a b c d Mueller, Andrew. "U2 in Sarajevo: Part 1 – The Stage is Set", 26. 9. 1997. 
  30. ^ PopMart leg 2: 1997, Europe.
  31. ^ a b U2 Sarajevo setlist.
  32. ^ How We Met: Jefferson Hack & Howie B.
  33. ^ de la Parra (2003), str. 174.
  34. ^ "Bosnians Unite to Rock at Promised U2 Concert", 24. 9. 1997, str. 5A. 
  35. ^ "Jo Whiley interview with U2". The Jo Whiley Show. BBC Radio 1, London. novembar 1998.
  36. ^ Mueller, Andrew. "U2 in Sarajevo: Part 3 – The Morning After", 26. 9. 1997. 
  37. ^ Bono (februar 1999). "The World Put Its Arms Around Us". Q (149).
  38. ^ a b Irvine, Chris. "Bono 'may be stripped of Bosnian passport'", 18. 8. 2009. Postavljeno dana 2. 8. 2010. Arhivirano sa originalne adrese dana 22. 9. 2011. 
  39. ^ 1997-09-23: Kosevo Stadium - Sarajevo, Bosnia and Herzegovina.
  40. ^ If God Will Send His Angels.
  41. ^ Mallett, David (režiser). PopMart: Live from Mexico City. Island Records.
  42. ^ "Music Is Beyond Politics": When U2 Went to Bosnia in 1997.
  43. ^ 2005-07-16: Amsterdam ArenA - Amsterdam, Netherlands.
  44. ^ 2009-08-09: Stadium Maksimir - Zagreb, Croatia.
Bibliografija


Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]