Bjelorusija

Republika Bjelorusija Рэспу́бліка Белару́сь Respublika Biełaruś
Zastava Grb
Himna: My Belarusy ("Mi, Bjelorusi")
Položaj Bjelorusije na karti Položaj Bjelorusije
Glavni grad		Minsk
Službeni jezik		bjeloruski, ruski
Državno uređenje
• Predsjednik		Aleksandar Lukašenko
• Premijer		Sergey Sidorsky
Zakonodavstvo
Nezavisnost		od Sovjetskog saveza 27. juli, 1990.
Površina
• Ukupno		207,600 km² km2 (85)
• Vode (%)		zanemariv (183 km²)
Stanovništvo
• Ukupno		9 503 807 Procjena 2009 (85)
• Gustoća		49/km2
Valuta		Rublja (BYR)
Vremenska zona		EET (UTC+2) - ljeti EEST (UTC+3)
Pozivni broj		+375
Internetska domena		.by

Močvare u Bjelorusiji

Bjelorusija je istočnoevropska država koja graniči sa Poljskom, Litvanijom, Latvijom, Rusijom, i Ukrajinom. Zauzima površinu od 207.600 kvadratnih kilometara. Glavni grad države je Minsk. Broj stanovnika je 9.509.807 (procjena iz 2009. godine). Od tog broja otprilike 77,9% su Bjelorusi, dok glavne manjine države čine Rusi 13,2% i Poljaci 4,1%. Glavna religija je pravoslavlje kojem pripada 80% stanovništva.

Historija

Slaveni naseljavaju prostoru današnje Bjelorusije između 6. i 8. vijeka. Tadašnji Istočni Slaveni susreću se s Varjazima i osnivaju prvu veliku državu istočne Evrope – Kijevsku Rus. U sastavu te države nalazile su se i kneževine čija su središta bila u današnjim bjeloruskim gradovima kao što je Polack.

U 13. vijeku nakon mongolske provale u kojem je Kijev bio do temelja uništen, Kijevska Rus se raspala na nekoliko kneževina, a kneževine koje su se nalazile na području Bjelorusije, ušle su u posjed Velike Kneževine Litve. Do 15. vijeka, ta će se kneževina naglo proširiti na istočnu Evropu i obuhvatiti prostor od Baltičkog do Crnog mora.

1386. godine Poljska i Litva sklapaju personalnu uniju čime bjeloruske zemlje ulaze u sastav Poljske. Nešto kasnije 1569, dolazi i do sjedinjenja dvije države koje otada čine Poljsko-litavsku uniju. Majskim Ustavom iz 1791. (smatra se prvim evropskim modernim Ustavom), Poljska ukida sve dotadašnje podijele na kneževine i sve ujedinjuje pod nazivom Kraljevina Poljska. No ubrzo, već 1795. Rusija, Austrija i Pruska međusobno dijele Poljsku, prisilivši posljednjeg poljskog kralja Stanisława Augusta na abdikaciju. Bjeloruske zemlje su pripale carskoj Rusiji u sklopu koje će se zadržati sve do njenog raspada 1917.

Tokom Prvog svjetskog rata, zemlja se nalazi pod njemačkom okupacijom. Prvi puta su Bjelorusi proglasili svoju nezavisnost 25. marta 1918. proglasivši Bjelorusku Narodnu Republiku. No ubrzo će, kao rezultat okupacije Crvene armije, 1. januara 1919. biti proglašena Sovjetska Socijalistička Republika Bjelorusija (kasnije preimenovana u Bjeloruska Sovjetska Socijalistička Republika) koja će u decembru 1922. ući u sastav SSSR-a.

Zapadna Bjelorusija, u skladu s dogovorom u Rigi je pripala Poljskoj, a bit će joj vraćena 1939. Hitlerovim i Staljinovim dogovorom o podijeli Poljske. Dvadesete godine 20. vijeka, godine su ubrzane industrijalizacije zemlje i razvijanja poljoprivrede, no također to su i godine nastavka prisilne rusifikacije. Desetine hiljada građana Bjelorusije, uključujući inteligenciju, kulturnu i književnu elitu, pa sve do običnih seljaka koji su se protivili Staljinovoj ideji kolektivizacije bili su osuđeni na strijeljanje ili su poslani na robiju u Sibir.

Od samog početka Drugog svjetskog rata, Bjelorusiju su okupirale snage nacističke Njemačke, koje će zadržati vlast sve do 1945. Golemi dio zemlje je stradao u ratu zajedno s velikim dijelom stanovništva koje je bilo ubijeno za vrijeme njemačke invazije. Židovsko stanovništvo je također uništeno tokom Holokausta. Tek je 1971. godine Bjelorusija dostigla prijeratni broj stanovnika, dok se židovsko stanovništvo nikad nije oporavilo. Nakon rata, Bjelorusija je bila jedna od 51 potpisnika Povelje o osnivanju Ujedinjenih Naroda.

Obnova koja je uslijedila odmah nakon rata, donijela je silan napredak SSSR-u i u to je vrijeme uz Ukrajinu, Bjelorusija bila najrazvijenije industrijsko središte SSSR-a. Otvaranje novih radnih mjesta potaknulo je i povećanje broja imigranata iz Rusije. Tokom Staljinove vladavine, rusifikacija je bila izrazito snažna i na ključnim mjestima u Sovjetskoj Bjelorusiji nalazili su se isključivo Rusi iz raznih krajeva SSSR-a. Službena upotreba bjeloruskog jezika, zajedno s bjeloruskom tradicijom bila je također ograničavana od strane Moskve (iako je danas bjeloruski uz ruski službeni jezik u državi, gotovo svi koriste isključivo ruski jezik). I nakon Staljinove smrti 1953., njegov nasljednik Nikita Hruščov nastavio je s idejom rusifikacije, pa je čak i jednom prilikom izjavio u Minsku: ”Čim prije ćemo svi progovoriti ruski, prije ćemo izgraditi komunizam”.

Kada je 26. aprila 1986. došlo do eksplozije na nuklearnoj elektrani nedaleko od Černobila u susjednoj Ukrajini, Bjelorusija je pretrpjela golemu štetu, jer se radijacija širila upravo preko njenog teritorija. U to je vrijeme Mihail Gorbačov pokrenuo Perestrojku, a u decembru te iste 1986. bjeloruski građani su mu predali peticiju u kojoj su naveli da njihova kultura i tradicija nestaje pred nametnutom im rusifikacijom. Taj događaj je među historičarima ostao zapamćen kao "kulturni Černobil".

U junu 1988, pronađena je masovna grobnica iz doba Staljinove strahovlade u šumovitom predjelu Kurapaty. Neki smatraju da je ta grobnica ključni dokaz namjere sovjetske vlade u smišljenom genocidu protiv bjeloruskog naroda (slično je i s ukrajinskim gladomorom).

Bjelorusi su proglasili nezavisnost od SSSR-a 27.jula 1990., a međunarodno je priznata kao Republika Bjelorusija 25. augusta 1991. Upravo je u to vrijeme na čelo bjeloruskog parlamenta odnosno Vrhovnog Sovjeta Bjelorusije (na tada najmoćniju funkciju u državi) došao Stanislav Šuškevič. Šuškevič je zajedno s tadašnjim novim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom i Ukrajine Leonidom Kravčukom na sastanku u decembru 1991. godine i službeno objavio raspad Sovjetskog Saveza i osnivanje nove Zajednice Nezavisnih Država sa sjedištem u Minsku.

Od 1994. na čelu države se nalazi aktuelni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko koji je po navodima organizacije za ljudska prava Human Rights Watch, posljednji evropski diktator koji krši prava čovjeka, ometa slobodu i nezavisnost medija, vrši neposrednu cenzuru nad novinarima, zatvara političke neistomišljenike i sprječava razvoj demokratije i pluralizma.

Vlada

Bjelorusija je višestranačka, autoritarna republika s jednim zakonodavnim domom.

Podjela Bjelorusije

Političke podjele

Bjelorusija je podijeljena na šest oblasti ili provincija (na bjeloruskom voblast, nazvanih prema gradovima u tim provincijama koji su ujedno i njihovi administrativni centri. Glavni grad Minsk ima poseban status i nije uključen niti u jednu od provincija. Podjela na voblasti je ostala još iz doba SSSR-a. Voblast je podijeljena manje regije (na bjeloruskom raione).

Tih šest voblasti su:

1. Minsk (glavni grad)
2. Brestska oblast (Brest)
3. Gomelska oblast (Gomel)
4. Grodnenska oblast (Grodno)
5. Minska oblast (Minsk)
6. Mogiljovska oblast (Mogiljov)
7. Vitebska oblast (Vitebsk)

Geografija

Datoteka:Brest Kirche.jpg

Ruska pravoslavna crkva u Brestu, Bjelorusija

Bjelorusija ne izlazi na more, relativno je ravna, i sadrži velike površine močvarnog zemljišta. Jezera i rijeke su relativno rasprostranjeni. Najveća močvarna teritorija je Polesija, koja spada među najveće močvare u Evropi. U Bjelorusiji ima 11.000 jezera, ali je većina njih manja od 0,5 km². Tri najveće reke su Neman, Pripjat, i Dnjepar. Najviša tačka Bjelorusije iznosi 345 m, a najniža tačka je na rijeci Neman, 90 m. Klima varira od oštrih zima (prosječne januarske temperature su u opsegu od −8 °C do −2 °C) do hladnih i vlažnih ljeta (prosječne temperature 15 °C do 20 °C).

Šume prekrivaju oko 34 procenta ukupne teritorije, pa spadaju među najdominantnije prirodne resurse Bjelorusije. Među ostalim prirodnim bogatstvima Bjelorusije su nalazišta treseta, male količine nafte i zemnog plina, zatim granit, dolomitski krečnjak, i drugi minerali. Oko jedne petine teritorije uglavnom u jugoistočnim oblastima i dalje trpi posljedice radioaktivnog raspada zbog nuklearne nesreće koja se dogodila u Černobilu, 1986.

Privreda

Nakon raspada SSSR-a 1991. godine prestalo je doseljavanje u tada industrijski i poljoprivredno najrazvijeniju sovjetsku republiku. Teška privredna kriza, kojoj je glavni uzrok velika privredna ovisnost Bjelorusije o Rusiji, nastavlja se i dalje. Privatizacija državnih poduzeća teče vrlo sporo, a privatni sektor gotovo i ne postoji.

Nisko zemljište sa velikom količinom vlage u sebi, uslovilo je pojavu vrlo izmješanih površina. Unatoč povoljnom reljefu i klimi, Bjelorusija ima malo pravih obradivih površina. U toj zemlji se ulažu veliki napori na isušivanju močvara. U njoj su mnogo povoljniji uslovi za stočarstvo nego za ratarstvo. Zbog toga je mnogo više livada nego njiva pod žitaricama i sl. Krompir i lan su najvažnije culture, ali se gaje i neke druge. Velika pažnja se posvećje Uzgoju goveda, goveda, svinja i pilića, pa je Bjelorusija važan izvoznik mesa, mlijeka, jaja i krompira. Najveći procenat industijskih kapaciteta se bavi preradom poljoprivrednih sirovina (lan, krompir, meso, mlijeko itd). Rudna ležišta su rijetka, a najveću korist Bjelorusi imaju od treseta, koji se koristi u termoelektranama i domaćinstvima.

Stanovništvo

Bjelorusija ima oko 11 miliona stanovnika. Većina njih su Bjelorusi – 77, 9 %, dok druge narode čine Rusi – 13,2 % i Poljaci – 4,17 %. 60 % stanovništa živi u gradovima dok je oko 20 % zaposleno u poljoprivredi.

Reljef

Reljef Bjelorusije je pravi nizijski, samo djelimično zatalasan. Nekadašnji ledenici su u ovoj zemlji ostavili bezbrojna plitka udubljenja u kojima se trajno zadržala voda, pa je Bjelorusija puna manjih jezera i močvara.

Vanjski linkovi

• Službena stranica Bjeloruskog predsjednika
• Stranica Bjeloruske Vlade (na ruskom)
• A Belarus Miscellany
• Virtualni vodič po Bjelorusiji
• Bjelorusija Inside - Bjelorusija kako je vide Bjelorusi
• Popis poveznica na bjeloruske teme
• Gurmanska karta Bjelorusije
• Bjeloruski festivali