Somatostatin

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Somatostatin
Identifikatori
Simbol SST ili GHIH
Entrez 6750
HUGO 11329
OMIM 182450
RefSeq NM_001048
UniProt P61278
Ostali podaci
Lokus Chr. 3 q28
Strukturna formula somatostatina
Genetički determinatori sinteze somatostatina su na hromosomu 3.
Human chromosome 3 ideogram.svg

Somatostatin, poznat i kao hormon inhibicije rasta (GHIH) ili nekoliko drugih imena, je peptidni hormon koji regulira endokrini sistem i izazina neurotransmisiju i ćelijsku proliferaciju preko interakcije sa G-protein spregnutim receptorima somatostatina i inhibicije otpuštanja brojnih sekundarnih hormona. Somatostatin koći djelovanje insulina i lučenje glukagona.[1]

Somatostatin ima dva aktivna oblika, nastala alternativnim cijepanjem jednog preproteina: jednog koji se sastoji od 14 aminokiselina (prikazan u infoboksu desno) i drugog koji se sastoji od 28 aminokiselina.[2][3]

Među kičmenjacima, postoji šest različitih somatostatinskig gena, označenih sa SS1, SS2, SS3, SS4, SS5 i SS6.[4] Riba zebra ima svih šest.[4] Šest različitih gena, zajedno s pet različitih receptora somatostatina, omogućavaju somatostatinu veliki raspon funkcija.[5] Ljudi imaju samo somatostatinski gen SST.[6][7][8]

Nomenklatura[uredi | uredi izvor]

Sinononimi "somatostatina" uključuju:

  • inhibirajući hormon koji inhibira hormon rasta (GHIH)
  • hormon koji inhibira otpuštanje hormona rasta (GHRIH)
  • faktor inhibicije oslobađanja somatotropina (SRIF)
  • somatotropin release–inhibiting hormone (SRIH)

Sinteza[uredi | uredi izvor]

Probavni sistem[uredi | uredi izvor]

Somatostatin izlučuju delta ćelije na nekoliko mjesta u digestivnom sistemu, kao što su pilorični antrum, dvanaestpalačno crijevo i otočići gušterače.[9]

Somatostatin oslobođen u piloričnom antrumu putuje preko portnog venskog sistema do srca, a zatim ulazi u sistemsku cirkulaciju kako bi stigao do mjesta na kojima će izvršiti svoje inhibitorne efekte. Pored toga, oslobađanje somatostatina iz delta ćelija može djelovati i na parakrini način.[9]

U želucu, somatostatin djeluje direktno na [[parijetalne ćelije] koje stvaraju kiselinu, putem G-protein spregnutog receptora (koji inhibira adenilat-ciklazu, antagonizirajući na taj način efikasan stimulativni efekat histamina) radi smanjenja lučenja kiseline.[9] Somatostatin can also indirectly decrease stomach acid production by preventing the release of other hormones, including gastrin and histamine which effectively slows down the digestive process.

Somatostatin takođe može posredno smanjiti proizvodnju želučane kiseline sprečavanjem oslobađanja drugih hormona, uključujući gastrin i histamin što efikasno usporava probavni proces.

Mozak[uredi | uredi izvor]

Sst što se ispoljava u interneuronima u mišjem embrionskom telencefalonu od 15,5 dana. Allen Brain Atlasi
.
Sst ispoljavanje kod odraslih miševa.

Somatostatin nastaju u neuroendokrinim neuronima ventromedijalnog jezgra hipotalamusa. Ovi neuroni projiciraju se u srednju eminenciju, gdje se somatostatin oslobađa iz neurosekretornih nervnih završetaka u hipotalamohipofiznom sistemu kroz aksone neurona. Somatostatin se zatim prenosi u prednji režanj hipofize, gdje inhibira izlučivanje hormona rasta iz somatotropnih ćelija. Somatostatinski neuroni u periventrikularnom jezgru imaju negativne povratne efekte hormona rasta na njegovo oslobađanje; somatostatinski neuroni reagiraju na visoke koncentracije hormona rasta i somatomedina, povećavajući oslobađanje somatostatina, tako smanjujući brzinu izlučivanja hormona rasta.

Somatostatin također proizvodi nekoliko drugih populacija koje se projiciraju centralno, tj. na druga područja mozga, a somatostatinski receptori se ispoljavaju na mnogim različitim mjestima u mozgu. Konkretno, populacije somatostatinskih neurona nastaju u arkuatnom jezgru i moždanom deblu u jezgru solitarnog trakta.

Funkcije[uredi | uredi izvor]

D-ćelija je vidljiva gore desno, a somatostatin je predstavljen strelicom lijevo

Somatostatin je klasificirvan kao inhibicijski hormon, [2] i induciran je niskim pH. Njegove akcije se šire na različite dijelove tijela. Otpuštanje somatostatina inhibira vagusni nerv.[10]

Prednji režanj hipofize[uredi | uredi izvor]

U prednjem režnju hipofize, efekti somatostatina su:

  • Inhibiranje otpuštanja hormona rasta (GH)[11] (suprotstavljajući se taj način efektima oslobađajućeg hormona hormona rasta (GHRH);
  • Inhibira oslobađanje hormona koji stimulira štitastu žlijezdu (GHRH);
  • Inhibira lučenje of tireoid-stimulirajućeg hormona (TSH);[12]
  • Inhibira djelovanje adenilil-ciklaze u parijetalnim ćelijama;
  • Inhibira lučenje prolaktina (PRL)

Gastrointestinalni sistem[uredi | uredi izvor]

  • Somatostatin je homologan sa kortistatinom (vidi porodica somatostatina) i suzbija oslobađanje probavnih hormona;
  • Smanjuje brzinu želučanog pražnjenja i smanjuje kontrakcije glatkih mišića i protok krvi unutar crijeva;[11]
  • Suzbija oslobađanje hormona gušterače
    • Oslobađanje somatostatina pokreće beta ćelijski peptid urokorortin 3 (Ucn3) da inhibira otpuštanje insulina.[13][14]
    • Inhibira lučenje glukagona[13]
  • Potiskuje egzokrine aktivnostiu lučenju gušterače.

Sintetski nadomjesci[uredi | uredi izvor]

  • Oktreotid (robna marka Sandostatin, Novartis Pharmaceuticals) je oktapeptid koji farmakološki oponaša prirodni somatostatin, iako je snažniji inhibitor hormona rasta, glukagona i inzulina nego prirodni hormon i ima znatno duži poluživot (oko 90 minuta, u poređenju sa 2-3 minute za somatostatin). Pošto se slabo apsorbira iz crijeva, daje se parenteralno (supkutano, intramuskularno ili intravenski). Indicirano je za simptomatsko liječenje karcinoidni sindrom i akromegaliju. Također je pronađena povećana upotreba kod policističnih bolesti jetre i bubrega.
  • Lanreotid (Somatuline, Ipsen Pharmaceuticals) je lijek koji se koristi u liječenju akromegalije i simptoma uzrokovanih neuroendokrinim tumorima, a ponajviše karcinoidnog sindroma. To je analog somatostatina, dugog djelovanja, poput oktreotida. Dostupan je u nekoliko zemalja, uključujući Ujedinjeno Kraljevstvo, Australiju i Kanadu, a američka Uprava za hranu i lijekove odobrila na prodaju 30. avgusta 2007.

Evolucijska historija[uredi | uredi izvor]

Kod kičmenjaka, otkriveno je šest somatostatinskih gena. Sadašnja predložena historija o tome kako su nastalo ovih šest gena temelji se na tri slučaja umnožavanja čitavog genoma koji su se dogodili u evoluciji kičmenjanjaka, zajedno s lokalnim kopiranjima kod riba Teleostea. Tiokom prvoga umnožavanja čitavog genoma (1R) gen za somatostatin je dupliran da bi se stvorili SS1 i SS2 . Ova dva gena umnožena su tokom drugog događaja umnožavanja cijelog genoma (2R), da bi stvorili četiri nova somatostatinska gena:SS1, SS2, SS3 i jedan gen koji je izgubljen tokom evolucije kičmenjaka. Tetrapoda su zadržale SS1 (također poznat kao SS-14 i SS-28) i SS2 (također poznat kao kortistatin), nakon razlaza loza u grupama Sarcopterygii i Actinopterygii. U teleostnih riba, SS1, SS2 i SS3 duplirani su tokom trećeg događaja umnožavanja čitavog genoma (3R) da bi se stvorili SS1, SS2, SS4, SS5 i dva gena koja su izgubljena tokom evolucije teleostea. SS1 i SS2 prošli su putem lokalnih kopija da bi stvorili SS6 i SS3'.[4]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ "somatostatin". Encyclopædia Britannica. Encyclopædia Britannica Online. Encyclopædia Britannica Inc., 2016. Web. 04 mag. 2016 <http://www.britannica.com/science/somatostatin>.
  2. ^ a b Costoff A. "Sect. 5, Ch. 4: Structure, Synthesis, and Secretion of Somatostatin". Endocrinology: The Endocrine Pancreas. Medical College of Georgia. str. 16. Arhivirano s originala, April 5, 2008. Pristupljeno 2008-02-19.
  3. ^ "somatostatin preproprotein [Homo sapiens]". NCBI Reference Sequence. National Center for Biotechnology Information Support Center (NCBI).
  4. ^ a b c Liu Y, Lu D, Zhang Y, Li S, Liu X, Lin H (September 2010). "The evolution of somatostatin in vertebrates". Gene. 463 (1–2): 21–8. doi:10.1016/j.gene.2010.04.016. PMID 20472043.
  5. ^ Gahete MD, Cordoba-Chacón J, Duran-Prado M, Malagón MM, Martinez-Fuentes AJ, Gracia-Navarro F, Luque RM, Castaño JP (July 2010). "Somatostatin and its receptors from fish to mammals". Annals of the New York Academy of Sciences. 1200: 43–52. doi:10.1111/j.1749-6632.2010.05511.x. PMID 20633132.
  6. ^ "Entrez Gene: Somatostatin".
  7. ^ Shen LP, Pictet RL, Rutter WJ (August 1982). "Human somatostatin I: sequence of the cDNA". Proceedings of the National Academy of Sciences of the United States of America. 79 (15): 4575–9. doi:10.1073/pnas.79.15.4575. PMC 346717. PMID 6126875.
  8. ^ Shen LP, Rutter WJ (April 1984). "Sequence of the human somatostatin I gene". Science. 224 (4645): 168–71. doi:10.1126/science.6142531. PMID 6142531.
  9. ^ a b c Boron WF, Boulpaep EL (2012). Medical Physiology (2nd izd.). Philadelphia, PA: Elsevier. ISBN 9781437717532.
  10. ^ Holst JJ, Skak-Nielsen T, Orskov C, Seier-Poulsen S (August 1992). "Vagal control of the release of somatostatin, vasoactive intestinal polypeptide, gastrin-releasing peptide, and HCl from porcine non-antral stomach". Scandinavian Journal of Gastroenterology. 27 (8): 677–85. doi:10.3109/00365529209000139. PMID 1359631.
  11. ^ a b Bowen R (2002-12-14). "Somatostatin". Biomedical Hypertextbooks. Colorado State University. Pristupljeno 2008-02-19.
  12. ^ First Aid for the USMLE Step 1, 2010. Page 286.
  13. ^ a b Costoff A. "Sect. 5, Ch. 4: Structure, Synthesis, and Secretion of Somatostatin". Endocrinology: The Endocrine Pancreas. Medical College of Georgia. str. 17. Arhivirano s originala, March 31, 2008. Pristupljeno 2008-02-19.
  14. ^ van der Meulen T, Donaldson CJ, Cáceres E, Hunter AE, Cowing-Zitron C, Pound LD, Adams MW, Zembrzycki A, Grove KL, Huising MO (July 2015). "Urocortin3 mediates somatostatin-dependent negative feedback control of insulin secretion". Nature Medicine. 21 (7): 769–76. doi:10.1038/nm.3872. PMC 4496282. PMID 26076035.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]