Zadnji režanj hipofize

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Zadnji režanj hipofize – Neurohipofiza
(Pars nervosa glandulae pituitariae,
Pars nervosa hypophyseos,
Lobus posterior hypophyseos)
Pituitary gland representation.PNG
Hipofiza: Zadnji režanj je plav. Pars nervosa (dno) i infundibulsko stablo (vrh) nisu obilježeni.
Gray1181.png
Srednji sagitaalni presjek kroz hipofizu odraslog majmuna (zadnji režanj je obilježen na dnu, desno)
Detalji
Prekurzor Nervna cijev (donji korijen diencefalona)[1]
Sistem Endokrini sistem
Donja hipofizna arterija
Hipofizna vena
Identifikatori
Gray's p.1275
MeSH A06.407.747.734
NeuroLex ID Neurohypophosis
Dorlands
/Elsevier
Posterior pituitary hormoni
TA A11.1.00.006
FMA 74628
Anatomska terminologija

Zadnji režanj hipofize ili neurohipofiza, skraćeno zadnja hipofiza je zadnji dio hipofize koji je uključen u endokrini sistem. Zadnja hipofiza nije žljezdana, kao što je to prednji režanj hipofize. Umjesto toga, to je u velikoj mjeri zbirka aksonskih projekcija iz hipotalamusa koja završava iza prednje hipofize, a takođe je i skladište za kasnije oslobađanje neurohiofiznih hormona.

Struktura[uredi | uredi izvor]

Neurohipofiza se sastoji uglavnom od neuronskih projekcije (aksona) velikih neurosekrecijskih ćelija, koje se protežu od supraoptičkog i paraventrikulskog jezgra hipotalamusa. Ovo aksonsko skladište otpusšta neurohipofizne hormone oksitocin i vazopresin u neurohipofizne kapilare, a odatle u krvotokcir (i dijelom natrag u hipofizni portal sistem). Pored aksona, zadnja hipofiza sadrži i pituicite, specijalizirane ćelije glije nalik astrocitima, koje pomažu skladištenje i oslobađanje hormona.[2]

Klasifikacija zadnjeg režnja hipofize varira, ali većina izvora uključuju dvije regije ispod:

  • Pars nervosa, koji se akođer zove i neuro režanj ili stražnji režanj, je područje koje čini većinu zadnje hipofize i skladišno mjesto oksitocina i vazopresina. Ponekad se (pogrešno) kao sinonim za zadnju hipofizu, uključuje Herringovo tijelo i pituciti. [3]
  • Infundibulsko stablo, također poznat kao infundibulum ili stablo hipofize, je infundibulski most između hipotalamusa i hipofiznog sistema.
  • Mediana eminence je samo ponekad uključena kao dio zadnjeg hipofize. Drugi izvori ga posebno isključuju iz hipofize [4]

Nekoliko izvora uključuju pars intermedia kao dio zadnjeg režnja, ali je ovo viđenje u manjini. Ono se zasniva na ukupnom anatomskom odvajanju zadnjeg i prednjeg režnja hipofize, uz ostatke cisti ostace Rathkeove torbice, uzrokujući da pars intermedia ostane pričvršćen na neurohipofizu.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Lučenje hormona[uredi | uredi izvor]

Uobičajeno poznati hormoni zadnjeg režnja hipofize se sintetiziraju u hipotalamusu. Oni se zatim pohranjuju u neurosekretorne vezikule pregrupirane u Herringovom tijelu, prije nego što ih ovaj režanj luči u krvotok.[5] [6][7][8][9]

Hormon Druga imena Simbol(i) Glavna meta Efekt Izvor
Oksitocin Pitocin (komercijalno ime) OT Maternica, Mliječne žlijezde Kontrakcije maternice; Laktacija Supreoptičko i paraventrikulna jezgra
Vazopresin Antidiuretski hormon, Argininski vazopresin, argipresin VP, AVP, ADH Bubrezu ili arteriole Stimulira zadržavanje vode; stezanjem arteriola podiže krvni pritisak, uključujući agresivnost mužjaka. Supraoptičko i paraventrikulska jezgra

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Nedovoljno lučenje vazopresina je u osnovi bolesti diabetes insipidus, stanja u kojem tijelo gubi sposobnostkoncentriranja urina. Pogođene osobe dnevno luče čak ojko 20 litara razrijeđenog urina. Preko izlučevine vazopresina, uzrokuje sindrom neprikladnog antidiuretskog hormona (SIADH).

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Embryology at unc.edu
  2. ^ Hatton, GI (September 1988). "Pituicytes, glia and control of terminal secretion.". The Journal of experimental biology 139: 67–79. PMID 3062122. 
  3. ^ Šablon:BUHistology
  4. ^ . ref>Median eminence na US National Library of Medicine Medical Subject Headings (MeSH)
  5. ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
  6. ^ Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.
  7. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  8. ^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.
  9. ^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]