Razlika između verzija stranice "Historijski indeks"

[nepregledana izmjena]

Uklonjeni sadržaj Dodani sadržaj

U redovima

Verzija na dan 30 septembar 2005 u 11:07

Bošnjaci
Datoteka:FB1.PNG
Ukupna populacija::	min. 3,8 miliona
Populacija:	Bosna i Hercegovina: 3,200,000 Srbija i Crna Gora Srbija: 136,000 Crna Gora: 63,000 Hrvatska: 40,000 Njemačka: 150,000 Slovenija: 32,500 Makedonija: 17,000 S.A.D.: 130,000 Švedska: 54,000 Rusija, Ukraina, Belorusija:5,000 Drugdje u svijetu: ?
Jezik:	Bosanski
Religija:	Relativna vecina muslimani, sa značajnim brojem pravoslavaca, katolika, agnostika i ateista
Etnička grupa:	Indo-Europska Slaveni Južni Slaveni

Bošnjaci (sinonim: Bosanci) su autohtoni narod (prema modernoj teoriji društva: nacija) u jugoistočnoj Evropi, koji uglavnom žive u Bosni i Hercegovini i Sandžaku, posebnom historijskom području između Srbije i Crne Gore. Neki naučnici tvrde da su Bošnjaci isključivo ilirskog porijekla. Tako vodeći autoritet po pitanju antike Balkana, britanski profesor John Wilkes, u svojoj najnovijoj knjizi The Illyrians (Oxford Press, 1996), piše: " (1) "Zasebnu skupinu Ilira prepoznaje ugledni historičar Geza Alfoldy: on identifikuje 'Panonske narode' u Bosni, sjevernoj Crnoj Gori [okolina Pljevlja i Prijepolje, str.84] i zapadnoj Srbiji [Sandžak]". str.75, (2) "Vjerovatno nisu pouzdani pokušaji da se identificira Iliriski antropološki tip kao niskog rasta i tamnoput slično modernim Albancima." str.219, (3) "...dokumentovani opis Ilira, Panonske familije: - Panonci su visokog rasta i jaki, uvijek spremni na borbu i sučeljavanje s opasnošću, ali su spore pameti." str.219, (4) "Život je oduvijek bio težak u Ilirskim zemljama i nebrojeni ratovi otpora protiv invazionista su svjedočanstvo izdržljivosti tamošnjeg stanovništva." str.220, (5) "U sažetku, razorni uticaj [teorije o Bosni kao središtu Ilirdoma] na ranije generalizacije u vezi sa Ilirima treba posmatrati kao korak naprijed." str.40. (...) "

Značajne skupine Bošnjaka žive u Hrvatskoj, Sloveniji, te u Zapadnoj Evropi (Švedska, Njemačka) i Sjedinjenim Američkim Državama. Bošnjaci govore bosanskim jezikom i pišu latinicom i ćirilicom. Relativnu većinu Bošnjaka čine muslimani, dok je relativno manji broj pravoslavaca i katolika. Takođe postoji i manji broj agnostika i ateista. Bošnjaci kao nacija pripadaju evropskom civilizacijskom krugu.

Historija imena

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. «Bosnensis») prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države . U počecima osmanske vladavine Bošnjak (turcizirano povijesno Bošnjanin) ime je za podanika kršćanske vjeroispovijesti (kojoj su Bosnjaci pripadali u sklopu Crkve Bosanske), dok se izraz Bosnalu odnosio na islamizirano domaće stanovništvo. Potom, za vrijeme ustaljene turske vlasti, riječ Bošnjak označavala je svakoga pripadnika zemlje Bosne (Bošnjak-milleti), pa i izraz Bošnjak-kavmi znači samo bošnjački narod-za što je prikladniji bio naziv Bošnjak-taifesi, koji se sreće kao odrednica za stanovnika Bosne u narodnosnom ili "plemenskom" značenju. Sami narodi koji su nastanjivali BiH za sebe su upotrebljavali različite nazive: od Bošnjak u cijelom spektru značenja, s težištem na teritorijalno-zemaljskoj oznaci, preko niza lokalnih i konfesionalnih imena, do modernih nacionalnih. Kod pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini su u 19. stoljeću, pod utjecajem susjednih država Srbije i Hrvatske, definitivno nadvladala nacionalna imena, potisnuvši starije konfesionalne i regionalne označitelje. Sadašnji bošnjački narod je od sredine 19. stoljeća prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja ("Bošnjaci"; "Hrvati"; "Srbi"; "Jugoslaveni-muslimani"; "Muslimani"), što je najčešće bilo uzrokovano hegemonističkim ambicijama susjednih država, da bi na koncu stoljeća konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za autohtoni narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine.

Historija Bošnjaka

O prvim stanovnicima Bosne iz paleolitskog doba (starije kameno doba) saznajemo preko crteža i pronađenih oruđa u pećini Badanj kraj Stoca koji se procjenjuju da su stari nekih 13000 godina,dok o stanovnicima Bosne iz neolitskog doba (mlađe kameno doba) doznajemo preko arheoloških iskopina na Butmiru,kraj Sarajeva, a, na pr., iskopine u Glasincu daju nam uvid u period gvozdenog doba... mada prvi pisani dokumenti o stanovnicima Bosne jesu oni koji se odnose na Ilire.

Ilirska plemena kao sto su Desidijati, Japodi, Scordisci itd., opisana su u tim izvorima. Brojne arheološke iskopine širom Bosne govore da su se Ilirska plemena po Bosni bavila stočarstvom i to posebno uzgojem ovaca i koza, a Rimski pisani izvori svjedoče da su ova Ilirska plemena bila veoma ratoborna - već 171 godine p.n.e. Japodi vode rat protiv Rima a i sam naziv "Bosna" navodno potiče od Ilirske riječi Bosona.

Pored Ilira u Bosni u vrijeme najezde Rimljana žive i Kelti, koji se vremenom potpuno mjesaju sa Ilirima. U II i I v. p.n.e. Rimljani prodiru duboko u Centralnu Bosnu, gdje konstantno ratuju protiv ratobornih Ilira. Najveća pobuna Ilira protiv Rimljana dogodila se 6.godine p.n.e. i trajala četiri godine. Centar pobune je bio oko Vareša i Vranduka, a vođe ove pobune bili su Boton i Pinez. Ova pobuna je prerasla u sveopšti Ilirski bunt protiv Rimljana, te je zabilježena uspaničena izjava koju je rimski car Oktavijan izrekao u rimskom Senatu: "Pobunjenici kreću na Rim!". Da bi ugušili pobunu Rimljani su bili primorani angažovati čak 15 legija vojske, od ukupno 25 koliko su ih tada imali... Naposljetku i sam vođa pobune Boton biva zarobljen, te je zabiljezeno da je, upitan zašto je podigao pobunu, odgovorio: "Vi ste nam umjesto pastira poslali vukove..." Zadivljen njegovom mudrošću i hrabrošću, rimski car ga nije dao pogubiti kako je to bilo uobičajeno, nego ga je zadržao u Rimu... Još jedan detalj iz ove pobune je vrijedno naznačiti... Naime, dio pobunjenika kraj Vranduka, svjestan da će izgubiti bitku protiv Rimljana, odlučuje ne predati se, već zene i djeca skaču u vatru zapaljena grada dok su se muškarci se međusobno izboli mačevima, naočigled zapanjenih i zadivljenih rimskih vojnika. Poslije ove pobune i dalje su postojali sukobi između Ilira i Rimljana širom Bosne, a zadnja je pobuna protiv Rimskih osvajača bila skršena 9. godine nove ere. Od tada cijelo područje Bosne biva čvrsto pod kontrolom Rimljana, koji potom uspostavljaju svoja naselja i mrežu puteva širom Bosne. Ovi putevi su bili potrebni Rimljanima za njihovo daljnje vojno napredovanje, ali i za prijevoz zlata, srebra i olova koji se eksploatišu iz rudnika koje Rimljani otvaraju po cijeloj Bosni. Tokom rimske epohe širi se upotreba latinskog jezika u Bosni, a u novosagrađena rimska naselja doseljavaju se kolonisti iz svih krajeva Rimskog Carstva, najviše iz Itlije, Afrike, Španije, Njemačke, Grčke, Sirije, Palestine, Egipta. Od druge polovine II v. nove ere zabilježeno je naseljavanje područja Bosne brojnim rimskim vojnim veteranima, dok se ogroman broj samih Ilira regrutuje u rimske legije, te od konca II v. nove ere Ilirska područja bjehu snažnim vojnim izvorištem za brojne rimske guvernere i generale, koji postaju rimski imperatori. Prvi od njih, Septimus Severus, raspušta Pretorijsku gardu po svom dolasku u Rim 193. g., i zamjenjuje je ilirskim trupama.

Jedan rimski historičar iz tog doba opisuje ove ilirske vojnike kao "rulju"... koja izgleda poput "divljaka" i koja ulijeva strah u kosti svojim izgledom, govorom i ponašanjem". Mnogi drugi rimski i grčki izvori zauzimaju istovjetan "superioran" stav prema njima. Zanimljiv je jedan komentar grčkog geografa po imenu Strabo (63. p.n.e. - 25. n.e.), gdje bilježi da je tetoviranje bilo veoma prošireno među Ilirima. Njegovo svjedočenje o tome je potvrđeno mnogo kasnije kada arheolozi u Ilirskim grobnicama širom Bosne nalaze i igle za tetoviranje.

Mnoga druga arheološka nalazišta ukazuju i na duhovni život Ilira, kao prije svega zasnovan na njihovoj sprezi sa prirodom. Vrhovno božanstvo Ilira je bilo zamišljano kao dlakavo muško biće, sa kozjim nogama i rogovima, a nazivano je Silvan. Silvanova pratilja je bila Dijana (Thana), boginja lova, divljaka i prirode. Ona je na pronađenim figurama predstavljena kao lovac sa strijelom u ruci i tulcem za strijele. Preko 300 spomenika Silvanu i Dijani je pronađeno širom Bosne, a naročito na prostorima Glamočkog, Livanjskog i Duvanjskog polja, te u Srednjoj Bosni. Iliri su takođe vjerovali i u gorske vile-nimfe koje su im štitile izvore, potoke, planinske proplanke i pećine. Na spomenicima su predstavljane kao mlade razigrane i obnažene djevojke, i nerijetko u kolu u kojem svira Silvan. U to doba u Bosni postoji čak 40 različitih vjerovanja u 52 različita božanstva.

Do 3.v. područje Bosne pripada Zapadnom Rimskom Carstvu i nalazi se na samoj granici sa istočnim dijelom. U 3.v. na područje Bosne upadaju Goti i nanose teške poraze rimskoj vojsci, ostajući prisutni na području Bosne sljedećih 300 godina, a takođe se događaju i invazije Huna (u 4.v.) i Alana (u 5.v.). Početkom 6.v. Goti bivaju poraženi od strane Bizantijskog cara Justinijana, te se područje Bosne od tada nominalno nalazi pod kontrolom Bizantije.

Krajem 6.v. na teritoriju Bosne stupaju dvije nove skupine, Avari i Stari Sloveni. Historija Avara i Starih Slovena do tog trenutka je bila vrlo isprepletena. Bivajući često saveznicima ali i protivnicima, mada je dokazano da su Avari uvijek bili nadmoćniji iako manje brojni od Starih Slovena, prvenstveno zahvaljujući svom superiornom vojničkom umijeću. Avari i stari Sloveni se naseljavaju u nizinskim dijelovima Bosne, a domicilno stanovništvo Iliri, koji su se već ranije krvno miješali sa Gotima i Keltima, povlači se u planine.

Tek kasnije, u dodiru ovih grupa, Slaveni i Avari upoznaju tekovine staroevropske kulture, a zatim dolazi i do krvnog i etničkog miješanja stanovništva i formiranja potpuno zasebnoga antropološkog tipa stanovnika Bosne, kog karakterišu naglašena korpulentnost i snažni mišići. Ono što karakteriše duhovnu stranu Bošnjana tog doba jeste drugačiji mentalitet u odnosu na svoje susjede, drugačiji odnos prema vjeri, odbojnost prema svakoj vrsti podređenosti i nasilja, upadljiva srčanost i hrabrost, naglašeno poštenje i dobrota po kojim su ih u okruženju čak i imenovali te su poznati kao "Dobri Bošnjani"

Bošnjani kao narod najvjerovatnije su dobili ime po prostoru na kojem žive, tj. po nazivu za zemlju "Bosna", a sama riječ "Bosna" potiče još iz antičkog doba (Basana ili Basina - Bosna) i ilirskog je porijekla.

To nam vrlo jasno govori da su se zadnjeprispjeli Slaveni i Avari jednostavno uklopili u autohtonu masu stanovništva u Bosni, poprimajući domicilna (bosanska) kulturna i duhovna svojstva.

Takođe je veoma bitno uočiti da bosanski starosjedioci jos iz kasne antike posjeduju vrlo konkretne forme narodnog organizovanja, čime se jedino može objasniti činjenica da bosanski starosjedioci po smirivanju situacije sa doseljenicima konsoliduju svoju vlast u Bosni, uz neke izmjene, na pr. antičke dekucije postaju župe, princepsi postaju župani ili knezovi, a arhižupan postaje ban (riječ "Ban" je avarskog porijekla).

Sve ovo ubrzo rezultira i formiranjem prve bošnjacke države,o kojoj se prvi pisani tragovi pojavljuju već 958. godine, kada bizantijski car Konstantin Porfirogenet u svom djelu "De administrando imperio", opisujući zemlje nad kojima ima vlast, po prvi put spominje "Horion Bosona", što u prijevodu znači "Zemlja Bosna".

Krajem X vijeka Bosna se nalazi pod dominacijom Bizantije, čiji uticaj u tom trenutku počinje naglo opadati.

Godine 1025. nakon smrti bizantijskog cara Vasila II počinje kraj bizantijske dominacije na Balkanu, tako da 1040. godine bizantijski car mora potkupljivati bosanskog bana da mu se pridruži u ratu protiv zetskog kneza Vojislava koji se nastojao osamostaliti.

Ovaj period sasvim jasno pokazuje da je Bosna već u XI vijeku obuhvatala veći broj župa između Drine i Vrbasa, koje su, iako slabo povezane, činile jednu cjelinu unutar države Bosne.

U XII v. Bosna dobija sasvim jasne oblike feudalne države, te dolazi do znatno čvršćeg povezivanja njenih oblasti. Najveći neprijatelji Bosne u to vrijeme su Ugarska i Bizantija koje svim silama nastoje pripojiti sebi neke dijelove zemlje. To je vrijeme u kojem Bosna privremeno gubi i utvrđuje neke svoje teritorije, tako da već 1138. godine ugarski kralj Bela uspijeva okupirati prostor Rame. Takođe Bizantija povremeno vlada nekim dijelovima Bosne.

Za vrijeme ugarsko-bizantijskih ratova prvi put se spominje i jedan bosanski ban. Radi se o banu Boriću koji kao samostalni gospodar cijele Bosne sa bosanskom vojskom pomaže ugarskim vojnim formacijama u njihovom ratu protiv Bizantijskog cara Manuela Komena. O ovim zbivanjima opširno piše bizantijski hroničar Kinamos, koji Bana Borića naziva saveznikom ugarskog kralja i jasno razgraničava Bosnu od ostalih država, tako 1154. godine pišući: "...Kada je bio blizu Save, odatle prema drugoj rijeci imenom Drina koja utječe drugdje i dijeli Bosnu od srpske zemlje. A Bosna nije podložna velikom županu Srba, nego je samostalna geopolitička jedinica, čiji narod živi svojim zasebnim, karakterističnim načinom življenja i upravlja sam svojim posjedima" (parafrazirano prema: Jo.Connamis: Historiarum epitome. lib III 7, A. Meineke, Bonn 1836.)

Bizantija ipak uspijeva ovladati Bosnom 1167. godine, te se Bosna po prvi put javlja i u tituli jednog bizantijskog cara. To stanje ne traje dugo. Nakon smrti bizantijskog cara Manuela Komena na vlast u Bosni 1180. godine dolazi Ban Kulin.

Poznata je uzrečica "Od Kulina Bana i dobrijeh dana", koja ima svoju potporu u činjenici da Bosna za vrijeme Bana Kulina ekonomski prosperira trgujući sa Dubrovnikom, u kom vremenu nastaje i najstariji pronađeni bosanski državni dokument, poznat pod nazivom "POVELJA BOSANSKOG BANA KULINA", a koji datira iz 1189. godine i predstavlja vrstu trgovačkog ugovora sa Dubrovčanima.

Takođe javljaju se i prve vijesti o hereticima u Bosni, što doznajemo iz pisma zetskog kneza Vukana upućenog papi 1199. godine, gdje se knez žali da je Ban Kulin sa svojom porodicom i više od deset hiljada svojih podanika "prešao na krivo vjerovanje". Takve optužbe dovele su Bosnu i Bana Kulina u vrlo težak položaj, kada papa čak prijeti Bosni i krstaškim ratom, a zbog "širenja hereze po Bosni".

Vec 1200. godine papa traži intervenciju ugarskog kralja Emerika protiv Bosne, čime započinje sa formiranjem veoma snažna koalicija između neprijatelja Bosne: pape, ugarskog plemstva i srpske dinastije Nemanjića, s ciljem uništavanja "heretičke" države Bosne.

Da bi izbjegao krstaški pohod na Bosnu, mudri Ban Kulin se pretvara da prihvata katolicizam, u stvarnosti ostajući bogumil, te Crkva Bosanska samo još više jača, čak šireči se i na susjedne države.

1203. godine dolazi do čuvenog skupa na Bilinom polju kod Zenice, koga saziva Kulin Ban i tu javno pred papinim emisarom izjavljuje da će narod u Bosni prihvatiti katolicizam, što papin emisar i prenosi papi, te Bosna time biva sačuvana od papinih krstaša. Međutim, čim je papin emisar otišao Ban Kulin i ostali Bošnjaci nastavljaju sve po starom.

Sljedeći veoma bitan momenat je dolazak na vlast u Bosni bana Ninoslava 1232. godine. On je bio rodbinski vezan za Bana Kulina. Sada se počinje prihvatati katoličanstvo pa su u srednjem vijeku Bošnjani bili većinom Bošnjani bogumili, a manjim dijelom Bošnjani katolici, a i malim dijelom Bošnjani pravoslavci, ali svakako jedinstven narod čija je država Bosna.

Većina heretika je glavni razlog da papa već 1234. godine ponovo poziva na krstaški rat protiv Bosne, uz činjenicu da je papa bio posebno razljućen po dobijanju vijesti da je bosanski Ban Ninoslav napustio katoličanstvo i ponovo pristupio Bosanskoj Crkvi. Rat izbija 1235. godine i traje tri godine, u kojem Bošnjaci pružaju žestok otpor križarima.

Križari uspijevaju izvršiti samo nešto pljačke i ubijanja, ali ništa značajnije ne postižu tim križarskim pohodom na Bosnu. Nakon uspješne odbrane Bosne od papinih križara, Ban Ninoslav učvršćuje trgovački ugovor s Dubrovnikom u kom se obavezuje da će sa svojom bosanskom vojskom štititi Dubrovnik od prijetnji iz Srbije.

Između 1241. i 1242. godine dolazi do najezde Tatara na Ugarsku, što Hrvati žele iskoristiti i izvući se iz ugarske države, te započinju rat protiv ugarskog kralja Bele IV, u čemu im bosanski ban Ninoslav pomaže 1243. godine. To stvara uslove za novi sukob između Ugarske i Bosne, koji se završava 1253. godine slamanjem bosanskog otpora.

Na vlast dolazi ban Prijezda, koji je inače bio Ninoslavov rođak, te se u potpunosti stavlja pod vlast Ugarskog Kralja. Međutim on ne vlada cijelom teritorijom Bosne, već dolazi do dvovlašća između njega a kasnije i njegovog nasljednika bana Prijezde II i bana Stjepana Kotromana, osnivača bosanske kraljevske porodice Kotromanić, što traje između 1267. i 1290. godine. Od 1290. do 1299. Bosnom vlada jedino Ban Stjepan Kotroman, a 1299. na scenu stupa plemićka porodica Šubić, te se ponovo uspostavlja dvovlašće u Bosni, ali ovog puta između bana Stjepana Kotromana i samozvanog "bana" Mladena I Šubića.

Dvovlašće u Bosni između bana Stjepana Kotromana i plemićke porodice Šubić se nastavlja i nakon što vlast nad dijelovima Bosne u kojima vlada ban Kotroman, 1314. godine preuzima njegov sin Ban Stjepan II Kotromanić. Šubići čak pokušavaju potpuno samovoljno prisvojiti titulu "ban bosanski" i pretendirati na cjelokupnu teritoriju Bosne, ali ih i u tome ubrzo definitivno sprječava Ban Stjepan II Kotromanić i već 1322. godine izbacuje plemićku porodicu Šubić iz Bosne, te uspostavlja potpunu vlast u Bosni.

Poslije sloma Šubića Bosna počinje prerastati u najmoćniju državu na Balkanu. Uskoro, ban Stjepan II Kotromanić pridodaje Bosni područje Huma (današnja Hercegovina), čime cijela teritorija od Neretve do Cetine postaje dio Bosne. Ban Stjepan II Kotromanić takođe pripaja Bosni i veliki dio Dalmacije, od Dubrovnika do Splita te pripaja Bosni i Donje krajeve (Livno, Duvno, Glamoč, Krajina), Usoru i Soli. Ban Stjepan II Kotromanić uspostavlja veoma dobre odnose sa stranim silama, prvenstveno sa Ugarskom te pomaže sa bosanskim vojnim trupama ugarskom kralju u gušenju raznih pobuna ugarskog plemstva. Ban Stjepan II Kotromanić potom sklapa trgovački ugovor sa Dubrovnikom 1334. godine, a 1335. godine i sa Venecijom. U svojoj Povelji Dubrovčanima 1332. on piše : "...Ako ima Dubrovčanin koju pravdu na Bošnjaninu, da ga pozove pred gospodina Bana..." Ovo je vrlo značajan dokument jer govori da u Bosni žive jedino Bošnjani (naziv "Bošnjani" je starinski naziv za Bošnjake), što se očituje i na svim službenim dokumentima bosanske države, a i na mnogim neslužbenim dokumentima kao što su glose na bogumilskim vjerskim knjigama te natpisi na stećcima gdje bogumili sebe nazivaju isključivo Bošnjanima tj. "dobrim Bošnjanima."

Ban Stjepan II Kotromanić snažno podržava Crkvu Bosansku, što ga dovodi u sukob sa papom, te da bi ga odobrovoljio pristaje 1340. godine da da veoma veliku slobodu djelovanja franjevcima u Bosni. Prema nekim izvorima smatra se da i on sam prelazi na katoličanstvo u aprilu 1347. godine, kada šalje pismo papi u kom zahtijeva od njega da poveća broj obučenih katoličkih svećenika u Bosni, koji trebaju biti: "...obučeni u podučavanju u vjeri i da znaju pričati našiem jezikom..." Franjevci ubrzo formiraju bosanski franjevački vikarat, koji se vrlo brzo širi i uključuje mnogo veću teritoriju od bosanske države, pružajući se sve do Rumunije. Tako već 1385. godine Bosanski franjevački vikarat uključuje trideset i pet franjevačkih manastira od kojih su samo četiri bila na teritoriji države Bosne, a to su franjevački samostani u Visokom, Lašvi, Kraljevoj Sutjesci i Olovu. Do 1463. godine još 12 franjevačkih manastira biva izgrađeno širom Bosne, međutim Bosanska Crkva uprkos tome ostaje jaka cijelo vrijeme srednjovjekovne Bosne.

Godine 1350. Srbija napada Bosnu, a njen cilj bilo je osvajanje dijela južne Bosne, tačnije područje Huma (današnja Hercegovina). Međutim bosanska vojska na čelu sa Stjepanom II Kotromanićem mudrom taktikom uspijeva na koncu u potpunosti protjerati srpsku agresorsku vojsku cara Dušana sa bosanske zemlje.

Cijelo vrijeme vladavine Bana Stjepana II Kotromanića, bosanska država se privredno veoma razvija, naročito u izvozu srebra, bakra i olova, a kuje se i bosanski dinar - Denarius. Udajom svoje kćerke Elizabete za ugarskog Kralja Ludovika I 1353. godine, tada jednog od najutjecajnijih evropskih vladara, podigao je ugled Bosni i ložu Kotromanića približio svijetu više evropske politike. Te iste godine Ban Stjepan II Kotromanić umire i biva sahranjen u franjevačkom manastiru u Visokom. On ostavlja iza sebe bosansku državu koja je nezavisna, privredno napredna i vojno veoma snažna, ali njena snaga je zavisila od saradnje između moćnih bosanskih plemićkih porodica, koje su imale veoma jak uticaj u raznim dijelovima Bosne.

Potom na vlast dolazi Tvrtko I Kotromanić koji u tom trenutku ima samo 15 godina te ima u početku velikih problema sa sređivanjem odnosa između bosanskog plemstva, dok vanjske sile pokušavaju iskoristiti njegovu mladost u svojim pretenzijama na Bosnu, u čemu prednjači Ugarska na celu sa Kraljem Ludovikom I. Poslije ucvršćivanja svoje pozicije u Ugarskoj, kralj Ludovik pokušava da to isto učini i nad Bosnom. Počinje zahtijevati razne Bosanske oblasti, miješa se u Dubrovačko-Bosansku trgovinu i otvara ponovo pitanje Bosanske Crkve, nakon gotovo stogodišnjeg zatišja, tako da već 1363. godine izbija sukob između Tvrtka i Ludovika u kojem Tvrtko pobjeđuje.

Nakon što je potvrdio svoje mjesto u Bosni, Tvrtko pripaja veliki dio Srbije uključujući područje današnjeg Sandžaka, zatim pripaja Bosni Zetu i južnu Dalmaciju uključujući jadransku obalu od Dubrovnika do Boke Kotorske. U sklopu svih ovih uspjeha Tvrtko se kruniše Kraljem Bosne 1377. godine u mjestu Mile kod Visokog (današnji Arnautovići), što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva. Potom se, nakon osvajanja novih teritorija, kralj Tvrtko proglašava i kraljem Srbije a malo kasnije i kraljem Hrvatske. Tvrtko zatim osniva bosansku trgovačku luku na sjevernoj strani Boke Kotorske i naziva je "Novi", koji se danas zove "Herceg Novi". To je izazvalo ljutnju Dubrovčana jer su time dobili konkurenciju u trgovini, pa se koristeći činjenicu da država Bosna trgovački uveliko ovisi u tom trenutku od Dubrovnika uspijevaju privoliti kralja Tvrtka da odustane od daljnjeg ulaganja u projekat "Novi".

Za vrijeme vladavine kralja Tvrtka bosanska vojska je bila najmodernija vojska na Balkanu. Država Bosna je bila prva država na Balkanu koja je u upotrebu uvela vatreno oružje, što je tada predstavljalo revolucionarni korak na polju vojne tehnike. Prvu upotrebu vatrenog oružja na Balkanu izvršila je upravo bosanska vojska i to 13. avgusta 1378. godine prilikom napada venecijanske flote na primorski bosanski grad Kotor. Bosanska vojska je tom prilikom upotrijebila tri bombarde (topa) i uspješno odbranila grad.

Po smrti ugarskog kralja 1382. godine izbijaju nemiri na područjima dalmatinske obale te kralj Tvrtko koristi ovu priliku i šalje bosansku vojsku u taj dio Dalmacije, preuzevši potpunu kontrolu nad cijelom regijom zajedno sa otocima, i pripojivši Bosni Split, Trogir, Šibenik skupa sa otocima Bračom, Korčulom i Hvarom. Izvan Bosne ostaju jedino Dubrovnik i Zadar koji se tada nalazio pod vlašću Venecije, čime Bosna postaje daleko najmoćnija država na Balkanu.

U zadnjoj deceniji svoje vladavine kralj Tvrtko je suočen sa upadima Osmanlija u Bosnu, prvo u jesen 1386. godine te u ljeto 1388. godine kod Bileće kada Osmanlije bivaju poraženi od strane bosanske vojske na čelu s knezom Vlatkom Vukovićem.

Nedugo potom bosanska vojska ponovo pod komandom kneza Vlatka Vukovića učestvuje u veoma snažnoj vojnoj koaliciji, pored Bošnjaka sačinjenoj još i od Ugara, Srba, Albanaca, Grka i Bugara, koja se na Kosovu Polju 1389. godine suprotstavlja Osmanskom carstvu. Iz bitke na Kosovu Bošnjaci se vraćaju bez dramatičnih gubitaka. U toj bitci, od svih naroda koji su učestvovali, najgore prolaze Srbi jer Srbija poslije te bitke kao država prestaje postojati narednih pola milenija.

Poslije Tvrtkove smrti 1391. godine nastupa poprilično nestabilna politička klima u Bosni, prouzrokovana rivalstvom unutar bosanskog plemstva, što rezultira veoma čestom promjenom bosanskih kraljeva a i Ugarska takođe pokušava iskoristiti priliku u svojim pretenzijama na Bosnu.

Neposredno poslije Tvrtkove smrti, 1391. godine Tvrtkov rodjak Stjepan Dabiša postaje novim bosanskim kraljem. 1394.,nakon što u Ugarskoj dolazi na vlast Kralj Sigismund Luksemburški, bosanski kralj Stjepan Dabiša gubi kontrolu nad sjevernim dijelom Hrvatske, Slavonije i dijelovima Dalmacije koje osvaja novoustoličeni ugarski Kralj.

Ponovno narastanje opasnosti od Ugarske tjera Bosansko plemstvo da za Kralja Bosne proglasi Stjepana Ostoju koji je bio prougarski nastrojen.

1404. godine bosansko plemstvo skida sa vlasti i prougarski orijentisanog Kralja Bosne Stjepana Ostoju pa na njegovo mjesto postavlja Tvrtka II, inače vanbračnog sina slavljenog kralja Tvrtka I. Ovo izaziva bijes ugarskog Kralja Sigismunda Luksemburškog koji bivšem kralju Bosne Stjepanu Ostoji šalje vojnu pomoć te ovaj ponovno uspostavlja svoju vlast 1409. Potom 1414. godine na scenu stupa novi snažan vojnopolitički element - Osmanlijsko carstvo.

Osmanlijsko carstvo podržava bosansko plemstvo i proglašava da priznaje samo Tvrtka II kao legitimnog kralja Bosne, pa ubrzo dolazi do sukoba između Stjepana Ostoje i Ugarske s jedne, i Tvrtka II i Turske Imperije s druge strane. Stjepan Ostoja i njegovi Ugarski pomagači bivaju totalno poraženi u središnjoj Bosni 1415. godine, mada se on nekako održava na vlasti. Poslije njegove smrti njegov sin Stjepan Ostojić postaje kraljem Bosne, da bi konačno 1420. godine Kralj Tvrtko II ponovo preuzeo bosansko prijestolje.

Bosna i Balkan 1400. godine

Nedugo potom i sam Kralj Tvrtko II postaje saveznik Ugarskoj,jer je trebao Ugarsku pomoć protiv pobune Bosanskih plemića Sandalja i Radivoja Ostojića,sina bivšeg Kralja Ostoje, koji uz Tursku pomoć u periodu od 1433. do 1435. godine ovladavaju većim dijelom Bosne.

Tvrtko II pak ostaje na vlasti sve do svoje smrti 1443. godine, a njegovu vladavinu karakteriše obnova Bosanskih gradova i jačanje utjecaja franjevaca u Bosni. Po njegovoj smrti Bosansko plemstvo postavlja na vlast Kralja Stjepana Tomaša.

Najmoćniji Bosanski plemić na teritoriji Huma, Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog Kralja Bosne, što je rezultiralo sukobom unutar Bosne po tome pitanju, koji se okončava 1446. godine učvršćivanjem pozicije Kralja Tomaša, mada Bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak utjecaj na jugu Bosne tj. na području Huma, što se oslikava u činjenici da 1448. godine daje sebi titulu "Herceg" (njem. Vojvoda). Mnogo kasnije, u sklopu svoje dugoročne strategije "Zavadi pa vladaj" Austro-Ugarska će iskoristiti ovaj momenat iz historije Bosne i po toj njegovoj tituli južnu Bosnu preimenovati u "Hercegovina" (Vojvodstvo).

Turska ekspanzija tjera Kralja Tomaša da 1450. zatraži vanjsku pomoć te se obraća papi po tome pitanju, koristeći činjenicu da je papa pokazivao veliko zanimanje za Bosnu u to vrijeme, prvenstveno zbog franjevaca koji na čelu sa "Vikarom od Bosne" po imenu Jacob de Marchia nastoje uspostaviti katoličku dominaciju u Bosni, uz napomenu da je Kralj Tomaš 1445. godine prešao sa bogumilstva na katoličanstvo, što je papa želio u potpunosti iskoristiti. Takođe, papa je bio opsjednut i pitanjem Bosanske Crkve, optužujući je po ko zna koji put za herezu. Tako 1459. Kralj Tomaš pristaje na papin zahtjev započeti s progonima "heretika" u Bosni. Tomaš saziva starješine Bosanske Crkve i nudi im veoma skučen izbor: ili da prihvate katoličanstvo ili će biti protjerani iz Bosne. Prema papinim kasnijim zapisima, njih oko 2000 pristaje da pređe na katoličanstvo a od ostalih koji ne prihvatiše, oko četrdeset hiljada se sklanja na prostorima južne Bosne, oko Huma, i nalaze zaštitu u okrilju bosanskog Vojvode Stjepana Vukčića Kosače koji je i sam bio bogumilske vjere, o čemu postoji i detaljan opis koji je zabilježio tadašnji papa Pio II u svojim "Commentaria": " 'Kralj Bosne, da opere ljagu što je Osmanlijama predano Smederevo i da dadne dokaz svoje kršćanske vjere', ili, kako mnogi drže, potaknut pohlepom za novcem, prisilio je manihejce (bogumile) kojih je bilo premnogo u njegovu kraljevstvu, da se isele iz kraljevstva, ostavivši svoju imovinu, ako neće primiti Kristovo krštenje. Oko dvije hiljade pokrstilo ih se, a oko četrdeset hiljada ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pobjegli su Stjepanu (Vukčiću Kosači), vojvodi bosanskom, svom drugu u nevjeri." (Mehmedalija Bojić, "Historija Bosne i Bošnjaka", str.32, Šahinpašić, Sarajevo, 2001.) Dakle, nije išlo tako glatko sa "običnim" Bošnjacima, koji se potpuno oglušuju o poziv Kralja Tomaša da pređu sa bogumilstva na katoličanstvo, mada mnogi bjehu i porobljeni i poslani u Rim gdje su bili preobraćeni na katoličanstvo "na miran način".

Unatoč svemu tome bogumilstvo i dalje cvjeta među Bošnjacima te papa "mijenja taktiku", pa 1461. godine šalje svoje misionare širom Bosne, pokušavajuci preobratiti Bošnjake na katoličanstvo mirnim putem kada mu to već nikako nije uspijevalo nasilnim sredstvima.

Te iste godine Stjepan Tomašević, sin Kralja Tomaša, biva ustoličen za novog Kralja Bosne. On se suočava sa jakom prijetnjom od Turskih osvajača i njihovim pretenzijama prema Bosni te upućuje svoj apel za pomoć u odbrani od Turske Imperije. Ugarski Kralj obećava pomoć Bosni 1462. godine, poslije čega Kralj Stjepan Tomašević odbija platiti danak Turskoj Imperiji, čime je Turska uvjetovala mir Bosni.

Godinu dana poslije, 1463. velika Turska vojska pod komandom Mehmeda II napada Bosnu. Prva Bosanska tvrđava koja je pala bila je stara bosanska kraljevska tvrđava Bobovac, koja je pala 20. juna 1463., pa Kralj Stjepan Tomašević prelazi u tvrđavu u Ključu. Opkoljen Turskim snagama odlučuje da se preda, nakon čega biva pogubljen od strane Turske vojske.

Poslije toga Bošnjaci sklapaju neku vrstu mirovnog sporazuma sa Turskom i u samo sedam dana predaju ključeve od još 20 tvrđava širom Bosne, koja od te 1463. godine postaje dijelom Turske Imperije, a većina Bošnjaka, prvenstveno bogumila, ponajviše usljed podudarnosti simbolike bogumilsko-ilirske tradicije sa islamskom (polumjesec i zvijezda), prihvata Islam kao svoju vjeru.

Poslije zauzimanja bosanskog kraljevstva Turska Imperija pokazuje veliki respekt prema Bošnjacima i Bosni i ne želi se previše uplitati u svakodnevni život Bošnjaka, nego se čak tada a i kasnije dešavaju mnoge stvari u Bosni koje su bile veoma nekarakteristične za ostale zemlje koje ulaze u sastav Turske Imperije.

Već na samom početku, uz obostrani dogovor, godine 1465. se ponovo uspostavlja Bosansko Kraljevstvo, na čije čelo se postavlja jedan od potomaka Bosanske Kraljevske porodice Kotromanić, Matija Kotromanić, koga Turska Imperija priznaje izvjesno vrijeme kao legitimnog Kralja Bosne. Međutim, poslije zauzimanja nekoliko tvrđava koje su se još uvijek opirale vojnoj okupaciji, Turska Imperija preuzima postepeno potpunu vojnu kontrolu nad zemljom.

Do 1465. godine bosanski plemić Herceg Stjepan Vukčić Kosača čak uspostavlja apsolutnu dominaciju svoje bosanske vojske na prostoru južne Bosne, ali biva potisnut i povlači se u svoju tvrđavu u bosanskoj luci Novi, osnovanoj još od strane Kralja Tvrtka I, gdje i umire 1466. godine, a Novi se od tada po njemu zove Herceg-Novi.

Čovjek pod čijom komandom je zauzeta Bosna, Mehmed II, bio je jedan od najuspješnijih vojskovođa Turske Imperije u njenoj historiji. Pod njegovom komandom je 1453. godine osvojen Carigrad, a potom stavlja pod kontrolu i cijelu Anatoliju te daje sebi titulu "Fatih", što u prijevodu znači "Osvajač". Potpuno je uništio Venecijansku armiju u Grčkoj, zauzeo Bosnu, te osvojio Moldaviju i Mađarsku, a bio je u procesu pripreme velike invazije na Italiju kada je umro 1481. godine.

Turska Imperija je bila u svojoj suštini vojna organizacija koju su interesovala samo nova osvajanja i ubiranje poreza, te je njen administrativni sistem bio dizajniran za obezbjeđivanje prevashodno dvije stvari: ljudstva za vojsku i novca za njeno plaćanje. Ovaj administrativni sistem je bio vrlo revnosno provođen, prvenstveno kroz porezne registre stanovništva, iz kojih se mogu vrlo precizno vidjeti, što se Bosne tiše, dvije stvari: proces prelaženja Bošnjaka na Islam, jer su ovi poreski registri razvrstavali Bošnjake po vjeroispovjesti, te to da u Bosni nije bilo nikakvog masovnog doseljavanja Turaka ili bilo koga drugog, koje bi značajno promijenilo etničku sliku Bošnjaka.

Prvi porezni registar Turska Imperija uspostavlja u Bosni vec 1468. godine i iz njega se može vidjeti da u prvih pet godina ne bas veliki broj Bošnjaka prelazi na Islam, da bi već po poreznom registru iz 1520. broj Bošnjaka-muslimana prešao 45% ukupnog broja Bošnjaka, dok nam porezni registar iz 1624. govori da u Bosni živi oko 150.000 Bošnjaka-katolika, oko 75.000 Bošnjaka-pravoslavaca i čak 450.000 Bošnjaka-muslimana. Dakle, glavni proces prelaženja Bošnjaka na Islam je trajao oko 150 godina i nije se desio preko noći, niti prisilno, odnosno Bošnjaci su bili jedinstven narod ilirsko-keltskog porijekla sa svojom državom Bosnom.

Bosna je cijelo vrijeme okupacije od Turske Imperije imala povlašteni status u odnosu na sve druge zemlje koje ulaze u njen sastav. Bošnjačka feudalna gospoda je ne samo zadržavala svoje posjede nego je imala pravo i na nasljeđivanja istih, unutar svojih porodica, a kako ćemo kasnije vidjeti Bošnjaci u Bosni vremenom potpuno preuzimaju lokalnu vlast u svoje ruke što apsolutno nije bio slučaj u ostalim zemljama koje ulaze u sastav Turske Imperije.

Iz već spomenutih poreskih registara može se vrlo jasno pratiti i jedan drugi proces, a to je širenje pravoslavlja po Bosni. Tokom Srednjovjekovne Države Bosne pravoslavlje je šireno među Bošnjacima bogumilima, sa gotovo nikakvim rezultatom izuzev nešto malo pravoslavaca u manjem dijelu jugoistočne Bosne.

Međutim po ulasku Bosne u sastav Turske Imperije vidljiv je znatan porast broja pravoslavaca u Bosni, kada se tu nastanjuju Vlasi(pravoslavni stočari) a još jedan dio Bošnjaka prihvata pravoslavlje. Važno je reći i da je Turska Imperija preferirala pravoslavce u odnosu na katolike, prvenstveno zbog činjenice što konstantno ratuje sa velikim brojem katoličkih zemalja.

Godine 1580. uspostavlja se Bosanski Ejalet. Unutar Turske Imperije, Ejalet (Pašaluk) je bio najveća društveno-politička jedinica, koja se sastojala iz više Sandžaka. Do 1580. i Bosna je bila u statusu Sandžaka, a od 1580. godine stiče status Ejaleta. Bosanski Ejalet je bio pod upravom Paše ili Beglerbega, a uključivao je cijelu modernu Bosnu, plus dijelove Bosne koji se danas nalaze u sastavu Hrvatske, Crne Gore i Srbije.

Vrlo je važno uočiti ovu cjelovitost Bosne i poseban status koji ona uživa do samog kraja njene okupacije od strane Turske Imperije; dok su susjedne zemlje bile rascjepkane na više Ejaleta, Bosna ostaje jedinstvena zemlja i zadržava svoj teritorijalni integritet kroz cijelo vrijeme okupacije od strane Turske Imperije.

Prvo sjedište Bosanskog Ejaleta je bilo u Banjoj Luci, koje se 1639. godine seli u Sarajevo, pa zatim u Travnik 1697. i opet u Sarajevo 1850. godine.

Iako je Bosna bila pod vlašću muslimana, to nije uopšte uticalo na slobodu vjeroispovijesti pripadnika ostalih religija. Državna politika se uopšte nije sastojala u tome da se Bošnjaci prisile da pređu na Islam, niti da se prisiljavaju da se ponašaju kao muslimani. Državna politika se sastojala uglavnom u tome da se zemlja drži pod kontrolom i da se porez Turskoj Imperiji redovno isplaćuje. Nikakve smetnje nisu pravljene katolicima, pravoslavcima ili jevrejima, kojima je apsolutno bilo dozvoljeno da ispovijedaju svoju vjeru u čemu su čak bili i stimulirani značajnim Sultanovim donacijama za izgradnju svojih vjerskih objekata.

Bošnjaci muslimani su s islamom prihvatili orijentalni način življenja i preko njih su ga prihvatali i Bošnjaci-pravoslavci i Bosnjaci-katolici. Bošnjaci su bili jedan od naroda koji je živio na orijentalni način ne odbacivši svoje evropske tradicije i ne prihvativši "isključivo tursko" kako neki žele reći. Ustvari, Bošnjaci su potpuno očuvali svoje ime, imali lokalnu vlast, kao i dolazili izuzetno malo u dodir sa Turcima. Porez se isplaćivao redovno pa i kada je umjesto Bošnjaka lokalni upravnik bio osmanlijski namjesnik; ipak i u tim okolnostima Bošnjaci su većinom zadržali svoje prepoznatljive karakteristike.

U zemljama pod vlašću Turske Imperije bilo je više vrsta civilnih zakona a generalno je vođen na lokalnom nivou od strane Kadije. Kadija je bio najvažniji administrator na lokalnom nivou i oblast nad kojom je on administrirao se zvala Kadiluk. Određeni broj Kadiluka je činio Sandžak, nad kojim je administraciju vršila vojska. Više Sandžaka su činili Ejalet, odnosno Pašaluk.

Veoma značajna godina za Bošnjake je 1631., kada Mehmed Hevaji Uskjufi iz Dobrnje kod Donje Tuzle objavljuje i prvi zvanični Bosanski Rječnik. Radilo se o Bosansko-Turskom rječniku, i sve do kraja okupacije Bosne od Turske Imperije bosanski jezik biva jedan od službenih jezika unutar Turske Imperije. Autograf ovog rječnika nalazi se u Uppsali (Švedska).

Na vojnom planu u ovom periodu Bošnjaci bivaju regrutovani i učestvuju u mnogim ratovima koje je vodila Turska Imperija: od rata protiv Austrije od 1593. do 1603.,rata sa Venecijom (Mlecima ili Bnecima) od 1640. do 1669.,te ponovo protiv Austrije 1663. godine, poslije čega dolazi do primirja koje traje sve do 1683. kada se rat nastavlja. U periodu od 1684. do 1687. godine Austrijanci postepeno osvajaju Mađarsku koja je uglavnom bila pod vojnom kontrolom Bosanskih Spahija, što je prouzročilo veliku migraciju Bošnjaka iz Mađarske u Bosnu. Takođe, Venecija je izvršila veliki napad na Bosnu 1685. godine, koji je međutim bio uspješno odbijen.

Bosna i Balkan 1600. godine

1697. godine dešava se jedna od najtežih invazija na Bosnu od strane Austrijske vojske pod komandom princa Eugena Savojskog. Poslije pobjede u južnoj Mađarskoj, oko 6000 Austrijskih vojnika dopire čak do Sarajeva i njegove branioce zatič e potpuno nespremne za borbu,te 23. oktobra 1697. godine gotovo potpuno spaljuju Sarajevo koje je tada bilo sjedištem Bosanskog Ejaleta, i poprilicno veliki grad sa preko 120 džamija. Austrijska vojska biva ubrzo potisnuta iz Bosne a sam rat sa Austrijancima završava tako što dolazi do sklapanja "Karlovačkog mira" koji je sklopljen u Sremskim Karlovcima 1699. godine.

Ovaj rat odnosno sporazum označavaju prvi veliki vojni poraz Turske Imperije jer Mađarska i Transilvanija bivaju prepušteni Austriji, a veliki dio Dalmacije i Grčka prelaze pod nadzor Venecije.

Rezultat proteklih ratova sa Venecijom i Austrijom, odnosno gubljenje velikog teritorija, bio je veliki udarac za Tursku Imperiju koja je "jedva dočekala" prvu priliku da ponovo započne rat sa Venecijom, što se i dešava 1714. godine, a poslije kršenja određenih odredaba "Karlovačkog mira" od strane Venecije. Austrija ponovo postaje saveznikom Venecije te skupa bilježe veliku pobjedu kod Novog Sada (Petrovaradin) 1716. godine, dok su svi njihovi napadi na Bosnu bili uglavnom uspješno odbijani. Poslije toga dolazi do sklapanja novog mira u Požarevcu 1718. godine, nakon čega Austrija i Venecija uzimaju neke dijelove Bosne te se uspostavlja današnja jugozapadna granica Bosne.

Sve ovo je imalo za posljedicu da Turska Imperija povisuje poreze Bošnjacima te se dešavaju velike pobune Bošnjaka protiv Turske Imperije 1727., 1728., 1729. i 1732. godine.

Sljedeća veoma bitna godina je 1736., kada Austrija krši primirje i napada Bosnu, ali njena vojska biva totalno poražena u bitci kod Banja Luke te dolazi do novog primirja 1739. godine kada se uspostavlja današnja sjeverna granica Bosne.

Potom ponovo dolazi do velikih pobuna Bošnjaka protiv Turske Imperije, koje se dešavaju u periodu između 1745. i 1747. godine. Poslije velike pobune Bošnjaka u Mostaru 1748. godine Sultan šalje pismo upravitelju Bosne Mehmed-paši, koje je sadržavalo samo jednu rečenicu: Bosna mora biti ponovo osvojena!

Slijedeći naredbu, Mehmed-paša se brutalno suprotstavlja Bošnjacima i postepeno uspostavlja mir u zemlji, iako je područje Mostara kasnije ponovo nastavilo biti centrom nezadovoljstva Bošnjaka prema Turskoj Imperiji, tako da Mehmed-paša šalje veliku vojsku na Mostar 1768. godine da uguši pobunu.

Godine 1788. razvijen je plan o osvajanju Balkana od strane Ruske Carice Katarine Velike i Austrijskog Cara Josipa II, te ubrzo Rusija i Austrija poduzimaju veliki napad na Bosnu. Na početku rata obećavaju da će poštivati slobodu vjeroispovijesti svim Bošnjacima-muslimanima ukoliko ovi polože oružje i predaju se, a takođe su se nadali i velikoj podršci Bošnjaka katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti.

Kada je 1788. godine Bosna napadnuta, manji dio Bošnjaka uistinu pristupa Austrijskoj vojsci, ali velika većina Bošnjaka svih vjeroispovijesti pruža zestok otpor Austrijancima na samoj granici Bosne, ne dopuštajući njihov daljnji prodor. Bošnjacima je išla na ruku i činjenica da zbog te agresije i Rusija i Austrija bivaju izloženi velikom diplomatskom pritisku te konačno odustaju od agresije 1791. godine, praktično i ne ušavši u Bosnu. U strahu od jake koalicije, Sultan zauzvrat odobrava Austrijskom Caru oficijelni status "zaštitnika kršćana" koji su živjeli unutar Turske Imperije.

Na samom početku ovog perioda dešavaju se vrlo značajne promjene granica u zemljama susjeda. Rusija i Austrija ulaze u rat sa Napoleonom Bonapartom, koji poslije niza pobjeda nad Austrijom zauzima Veneciju, Istru i Dalmaciju, uključujući i Dubrovačku republiku 1805. godine, tako formirajući, po prvi put u historiji, Bosansko-Francusku granicu.

Napoleon postaje saveznikom Sultanu i pomaže mu u suzbijanju jedne pobune na teritoriji Srbije a Francuzi su takođe prisutni i na teritoriji Bosne u nekim manjim sukobima kao na pr. u suzbijanju manje pobune u jugoistočnoj Bosni kom prilikom pomažu Hadži-begu Rizvanbegoviću koji je bio pod opsadom u tvrđavi u Hutovu blizu Neuma.

Bosna i Balkan 1800. godine

Sve ove pobune dovele su do značajnih društvenih i političkih promjena unutar Bosne. Najvažnija promjena je prije svega bila uspostava Kapetanija u Bosni. Kapetan je bio vojni administrator u pograničnim pojasevima i njegov zadatak je bio da uspostavlja vojsku, provjerava putnike koji su prelazili granicu, održava puteve sigurnim od razbojnika i da obavlja razne druge policijske i administrativne poslove. Teritorija kojom je upravljao zvala se Kapetanija, koja je mogla biti manja ili veća od Kadiluka. Tokom 17.-tog stoljeća ovaj sistem je bio znatno proširen na unutrašnjost zemlje, a takođe su bile proširene i ingerencije samih Kapetana, tako da su neke porodice počele tretirati Kapetanije kao nasljednu instituciju.

U vrijeme sklapanja "Karlovačkog mira" 1699. godine u Bosni je bilo 12 Kapetanija, da bi krajem 18.-tog stoljeća njihov broj porastao na 32, pokrivajući praktično cijelu Bosnu.

Kapetanije su postojale jedino u Bosni. U svojoj suštini, Kapetanije su predstavljale skoro apsolutnu nezavisnost Bosne što se tiče lokalne uprave, dok se još uvijek morao plaćati porez Turskoj Imperiji. Međutim nisu više stranci direktno vladali nego sami Bosnjaci, što je predstavljalo značajan pomak ka nezavisnosti Bosne i činilo je veoma privilegovanom u odnosu na sve ostale zemlje koje su bile pod okupacijom Turske Imperije.

1813. godine Sultan pokusava umanjiti ovu nezavisnost te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu koji je imao zadatak započeti proces ukidanja Kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku sačinjenu od Turskih i Albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a 1820. godine izvršeni su i napadi na Mostar i Srebrenicu te su ubijena dva Kapetana: u Banjoj Luci i u Derventi. Novi Sultan Mahmut II 1826. godine vrši veliku reformu vojske, što nailazi na otpor u Bosni te Sultan šalje Abdurahman-pašu iz Beograda da izvrši ove reforme u čemu ovaj postiže veoma malo uspjeha.

Godine 1831. diže se velika pobuna Bošnjaka na čelu sa Husein Kapetanom Gradaščevićem za autonomiju Bosne. Te iste godine Bosanska vojska sa Husein Kapetanom na čelu osvaja Travnik i zarobljava Vezira te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom Veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine u Sarajevu i zvanično proglašava autonomiju Bosne, što je praktično značilo punu nezavisnost Bosne iako je diplomatski poručeno Sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne. Sultan uspijeva unijeti neslogu među Bošnjake i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu Čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo gdje bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein Kapetan Gradaščević se povlači u Austriju i pokret za autonomiju Bosne odnosno potpunu nezavisnost Bosne biva ugušen tek 1850. godine.

Godine 1836. nekoliko Kapetana iz okoline Bihaća dižu pobunu koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika ali i ta pobuna biva uskoro ugušena od strane regularnih trupa Turske Imperije.

1850. godine Sultan šalje u Bosnu Omer-pašu Latasa koji do kraja 1850. uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida Kapetanije te uvodi novi sistem vlasti, koji je podijelio zemlju na 9 oblasti od kojih je svaka bila pod vlašću Kajmakama.

Godine 1877. Rusija zajedno sa Austrijom objavljuje rat Turskoj Imperiji i već početkom 1878. godine Rusi dolaze skoro do Carigrada (Istanbul), poslije čega dolazi do primirja, gdje su Rusi bili ti koji su diktirali uslove koji su ovako išli puno više njima u prilog negoli njihovim saveznicima Austrijancima. Po ovom sporazumu Rusija obezbjeđuje Bugarskoj da se znatno proširi i dobije gotovo punu autonomiju od Turske Imperije. Bosna pak je po tom dogovoru ostala dijelom Turske Imperije, uz velike reforme, dok po članu 14. tog sporazuma bosanski prihodi se od tada pa u naredne tri godine moraju trošiti isključivo u bosanske svrhe.

Ova situacija je bila prilika za Bošnjake da ponovo pokrenu pitanje autonomije Bosne, što je u međunarodnim krugovima shvaćeno kao opasnost od novih sukoba, tako da ovaj mirovni sporazum biva korigovan u julu 1878. u Berlinu na čuvenom "Berlinskom kongresu" gdje je odlučeno da Bosna, iako teoretski i dalje pod vlašću Turske Imperije, bude okupirana i administrirana od strane Austro-Ugarske.

Kada su iz Bosne otišli Turci, Bošnjaci žele stvoriti nezavisnu državu i stvaraju vojsku koja se bori protiv Austro-Ugarske, ali Austro-Ugarska vojska uspijeva okupirati Bosnu. Posljedica je da u sklopu svoje imperijalne politike "Zavadi pa vladaj" Austro-Ugarska odvaja fizički Sandzak od Bosne, te vrši administrativno odvajanje južne Bosne kroz promjenu tradicionalnog imena Bosna u "Bosna i Hercegovina". Isto tako već krajem Osmalijskog doba stvorila se nova pojava u Bosni - tzv. Bosanski Srbi odnosno Hrvati. Naime, novonastale Srbija i Hrvatska su htjeli stvoriti veliku Srbiju odnosno veliku Hrvatsku i zato su slali svoje poslanike u Bosnu. Tako su se većina Bošnjaka-pravoslavaca i Bošnjaka-katolika odvojili iz bošnjačke nacije u tzv. "bosansko-srpski narod" i tzv. "bosansko-hrvatski narod" i postali "Srbi" i "Hrvati" koji žive u Bosni. Ovako su Bošnjaci postali velikom većinom Bošnjaci-muslimani a manjim dijeloma Bošnjaci-pravoslavci i Bošnjaci-katolici, ali još uvijek jedinstven narod čija je država Bosna i čiji je integritet za cjelokupnu međunarodnu zajednicu neupitan upravo radi okolnosti vanjskog pritiska (od Srbije i Hrvatske) pod kojim je došlo to ovih nelogičnih i samo naizgled demografskih promjena, koje međutim van granica Bosne nemaju nikakvu pravnu težinu.

Promjene koje su uslijedile Austro-Ugarskim osvajanjem Bosne bile su teške za Bošnjake. Oni su tako došli u dodir sa evropskom kulturom, ali i većinom zadržali svoj orijentalni način življenja kakav su prihvatili još davno prije osmanlijskih osvajanja, u bogumilsko odnosno ilirsko doba.

U ovo vrijeme se vidi i jak razvoj Bosne - po izgradnji novih zgrada, ulica i zemaljske infrastrukture. Ali, nacionalno ime Bošnjaka se uskoro zabranjuje, skupa sa imenom bosanskog jezika, pa se uvodi izmišljeni srpskohrvatski jezik u Bosnu. Austrija početkom 20.-og stoljeća pripaja (aneksira) Bosnu svom dijelu carstva. U Bosni se stvorila organizacija Mlada Bosna koja se borila protiv Austro-Ugarske ali je sarađivala sa srpskom organizacijom pod vođstvom srbijanskog obavještajca Apisa, koja je htjela veliku Srbiju. Februara 1914. godine, dok je Austro-Ugarski princ i nasljednik krune Franz Ferdinand sa svojom trudnom suprugom Sofijom bio u posjeti trupama u Sarajevu, oboje bivaju ubijeni u atentatu koje organizuje Gavrilo Princip i iza kojeg je stajala srpska organizacija. Saznavši u toku istrage uhvaćenih članova i saradnika Mlade Bosne, ko stoji iza atentata, Austro-Ugarska, napada Srbiju u čiju odbranu se stavljaju Rusi. Lančanom reakcijom sve više država se miješa i ubrzo započinje prvi svjetski rat (Veliki Rat) u kojem su se Bošnjaci borili u Austro-Ugarskoj vojsci.

Kad je Austro-Ugarska izgubila rat Bosna i Hercegovina je postala dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije: Kraljevina Jugoslavija) ali su to Srbi više gledali kao veliku Srbiju: srpski kralj je vladao, u državnom parlamentu su većinom sjedili Srbi, dok je srpska vlast otvoreno oduzimala Bošnjacima imanja i ukinula Bosni i Hercegovini državnost.

1941. Nijemci su napali Kraljevinu Jugoslaviju i u hrvatskoj su hrvatski fašisti Ustaše došli na vlast i postali saveznici Nijemaca i dobili Nezavisnu Državu Hrvatsku kojoj je pripojena Bosna i Hercegovina. Ustaše su ubijale i zlostavljale Bošnjake-pravoslavce, Srbe, Jevreje i druge narode koji su živjeli u toj državi. U Srbiji su stvoreni srpski fašisti četnici koji su ušli u Bosnu i Hercegovinu i ubijali i zlostavljali Bošnjake-muslimane. Ali Bosnu i Hercegovinu su oslobodili partizani i ona je postala dio Socijalističke Fedrativne Republike Jugoslavije u kojoj je vladao Josip Broz Tito.

1945. Bošnjaci su dobili nazad svoju državnost i postali ravnopravni drugim narodima ali bez nacionalnog imena. Bosna i Hercegovina se snažno razvijala i Bošnjaci su poprimili moderne načine života, ali i zadržali orijentalne. Pred kraj 20.-og stoljeća ekonomija je počela zapadati u krize i Tito je dao veću nezavisnost narodima. Tito umire 7. maja 1980. Nakon Titove smrti Predsjedništvo SFRJ se rotiralo sa predstavnicima iz svih šest Republika i dvije Autonomne Pokrajine. Ovo je činilo vlast u post-titovskoj Jugoslaviji izuzetno nestabilnom. Dolaskom na vlast u Srbiji srpskog nacionaliste Slobodana Miloševića koji je htio veliku Srbiju odnosno dominaciju Srba Jugoslavijom, počinje posljednje poglavlje u burnoj historiji Bosne.

U Bosni i Hercegovini predsjednik je postao bošnjački nacionalista Alija Izetbegović, koji je zaslužan za orgaizovanje referenduma na kom se dvotrećinska većina stanovništva izjasnila za nezavisnost. Tako je Bosna i Hercegovina 1992. postala internacionalno priznata država. Ali Srbi koji su živjeli u Bosni i Hercegovini su se naoružali uz pomoć srbijanskih generala Jugoslovenske Narodne Armije (JNA), i u Bosnu i Hercegovinu je usla jugoslavenska vojska JNA koja je time postala srpska vojska. Srbija je skupa sa većinom "Srba" koji su živjeli u Bosni i Hercegovini započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Srbijanci i "Srbi" su: osvajali bosanke teritorije u krvi, odvodili bošnjačke muškarce u logore gdje su ovi ubijani i zlostavljani srednjevjekovnom okrutnošću, bošnjačke žene i djevojčice bez obzira na starosnu dob su silovane, često čak i djeca i cijele familije ubijane, cijeli gradovi su držani pod opsadom (Sarajevo, Mostar, Goražde, Srebrenica...) i isključivani im voda i struja pri čemu nije dopuštan ulazak hrane, te su bacane granate na civile i dopuštano da njihovi snajperisti ubijaju svakoga koga bi uhvatili u puškomet pa čak i malu djecu...

Alija Izetbegović je stvorio bosansku vojsku koja je branila Bosnu i Hercegovinu i borila se da je sačuva. U incidentnim slučajeva njene su jedinice ubijale i zlostavljale Srbe ali ovo su bili pojedinačni zločini izvršeni od strane pojedinaca u bosanskoj vojsci. Zločini u Bosni vršeni su u omjeru 99 naprema 1 u korist zločina od strane srpskih i hrvatskih armada. Jula 1995. srbijansko-srpska vojska ušla je u od Ujedinjenih Nacija "zaštićenu zonu" Srebrenicu i ubili preko 8000 Bošnjačkih dječaka i muškaraca, što je najveći zločin u Evropi poslije drugog svjetskog rata. Prema više presuda Internacionalnog Suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, sa sjedištem u den Haagu u Nizozemskoj, Srbija je odgovorna za genocid nad Bošnjacima.

Srbijanci i bosanski "Srbi" su ubijali i zlostavljali i bosanske "Hrvate". "Hrvati" koji su zivjeli u Bosni i Hercegovini su se naoruzali i u Bosnu i Hercegovinu je usla regularna vojska Hrvatske ali se počela boriti protiv bosanske vojske. Tako je Hrvatska skupa sa većinom bosanskih "Hrvata" započela agresiju na Bosnu i Hercegovinu. "Hrvati" su osvajali i odvodili bošnjačke muškarce u logore gdje su ubijani i zlostavljani, zlostavljali su bosanske žene a nekad čak i djecu. Cijele familije se ubijane, rušeni ili oštećivani gradovi te kulturno-historijski spomenici od neprocjenjive vrijednosti (Stari Most u Mostaru).

Bosanska vojska je bila prinuđena braniti Bosnu i Hercegovinu i od Hrvata i "Hrvata", i bilo je incidenata gdje je ubijala i zlostavljala "Hrvate". To su međutim bili pojedinačni zločini izvšeni od pojedinaca u bosanskoj vojsci.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu se završava dogovorom u Datonu, Ohio (SAD) gdje je unutar-državno (ne i internacionalno!) "priznata" Republika Srpska koju je srpska vojska stvorila kroz agresiju, a ostatak Bosna i Hercegovina postaje Federacija Bosne i Hercegovine. Bošnjaci svih vjeroispovjesti uspjeli su boreći se u Armiji BiH odbraniti teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne, za šta se nastavljaju boriti na miran način.

Bošnjaci danas

Datoteka:BBiH3.PNG

Područja Bosne i Hercegovine gdje Bošnjaci čine većinu stanovništva (I područja sa značajnim brojem Bošnjaka).

Datoteka:Etnicka mapa BiH 1991.jpg

Etnička mapa BiH 1991. godine

Danas, nacionalna svijest je prisutna kod većine Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. U toj državi, Bošnjaci čine veliku većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Trenutno se smatra da Bošnjaci čine između 95% i 98% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine. No, bez popisa nemoguće je znati zasigurno.

Nacionalna svijest se je isto proširila među Bošnjaka u susjednim državama. Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori (Naročito u Sandžak području). Grad Novi Pazar ima največe Bošnjačko stanovništvo izvan domovine.

Još 40.000 Bošnjaka se nalaze u Hrvatskoj, a 32.500 žive u Sloveniji. Međutim, neki od njih su se izjasnili kao "Muslimani" ili "Bosanci" na zadnjim popisama. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17.000 Bošnjaka.

Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi, i Turskoj.

U nekim od tih zemalja (Naročito u Turskoj) bivše generacije Bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrirane u domaće stanovništvo. Ipak, većina su Bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu, i često posjete Bosnu i Hercegovinu.

U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su Sent Luis i Čikago. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput Jutike ili Hemtremika, ali tu čine veći dio ukupnog stanovništva. U Kanadi, najveće Bošnjačke zajednice su u Torontu i Vankuveru.

Bošnjačka nacija još uvijek ima par značajnih problema da riješi. Najprije treba se proširiti nacionalna svijest među tim koji se još uvijek smatraju "Muslimani u smislu narodnosti" ili "Bosanci". Također, standardizirani bosanski jezik treba zamjeniti stari srpsko-hrvatski koji su učili nekoliko generacija Bošnjaka. Ipak, što se tiče nacionalne svijesti, Bošnjaci su danas u daleko boljem položaju nego što su bili prije samo petnaest godina.

Kultura

Glavni Članak: Kultura Bošnjaka

Glavni članak: bosanski jezik

Datoteka:Uskufi.jpg

Bosansko-turski rječnik M. Uskufija, 1632. god.

Bošnjaci govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

Postanak i povijesni razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:

jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tijekom 3 stoljeća uoči Osmanskoga osvojenja

utjecaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik- na različite načine u različitim vremenima

relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od "srpsko-hrvatske" jezične matrice, kakva je nametana u 20. stoljeću

budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom povijesnih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitoga identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen

no, za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifuglane tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Religija

Glavni članak: Islam u Bošnjaka

Bošnjaci su relativnom većinom muslimani. Oni su uglavnom hanefijski Suniti, iako su sufije imali veliki historijski utjecaj na ovim prostorima. Međutim, zbog suvremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i ateista, agnostika, i deista Bošnjaka (Prema procjenama iz 1991. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva). Ostatak Bosnjaka cine pravoslavci i katolici, usljed sirenja tih vjera u Bosni u srednjem vijeku i kasnije.

Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. stojeću. Širenje Islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput džamija i tekija.

Stanovništvo Bosne je prihvatilo Islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u Islamizaciji Bosne je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje. Tokom srednjeg vijeka Katolička i Bosanska crkva su se natjecali za vjernike ali nijedna nije bila vrlo dobro organizovana. Zbog toga bilo je vrlo lahko da brojni Bosanci zamijene njihovo staro pučko kršćanstvo za pučki Islam.

Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, Islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne uticaje. Na primjer, alkoholna pića su u Bošnjačko muslimanskoj zajednici smatrana manjim grijehom, dok se je svinjetina smatrala apsolutno neprihvatljivom. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do 19. stoljeća i Austro-Ugarske okupacije.

Trebalo bi se isto napomenuti da je u 16. stoljeću postojao posebni Bošnjački pravac Islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski Islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski Islam sastojao od mješovitih Islamskih i Kršćanskih uticaja.

Vođa Bošnjačke Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Mustafa Cerić. Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "Bosanski" Islam ali podržava "Evropski" Islam u Bosni i širom Evrope. Također podržava prijateljske odnose sa zapadnim svijetom i kulturom.

Simboli

Datoteka:Muslimanska zastava.gif

Primjer Bošnjačke zastava iz Osmanskih doba.

Datoteka:Zastava sandzak.gif

Zastava Bošnjaka u Sandžaku

Datoteka:Zastava bosnjaka.gif

Stara zastava RBiH, popularni simbol Bošnjaka.

Brojni historijski simboli su povezani sa bošnjačkim narodom. Tradicionalne bošnjačke boje su zeleno, bijelo, žuto, i plavo. Najpoznatiji bošnjački simboli su polumjesec i lijljan (lat. lillicum bosniacum).

Prvi bošnjački simboli potječu iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer bošnjačke zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana.

Bošnjačke zastave iz Osmanske ere obično su polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava nezavisne bosanske države u 19. stoljeću bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na osnovu starog grba bosanske dinastije Kotromanići, plavi grb sa šest zlatnih ljiljana.

Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka Sandžaka.

Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi. Također na nišanima bosanskih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.

Također pogledajte

Spisak Bošnjaka

Vanjski linkovi

Bošnjački institut

Vidi takođe: Godina 0