Protaktinij

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Protaktinijum)
Idi na: navigaciju, pretragu
Protaktinij,  91Pa
Protactinium.jpg
Protaktinij u periodnom sistemu
Hemijski element, Simbol, Atomski broj Protaktinij, Pa, 91
Serija Aktinoidi
Grupa, Perioda, Blok Ac, 7, f
Izgled svijetao, srebrenasto sjajni metal
Zastupljenost 9 · 10-12[1] %
Atomske osobine
Atomska masa 231,03588[2] u
Atomski radijus (izračunat) 163 (-) pm
Kovalentni radijus 200 pm
Van der Waalsov radijus - pm
Elektronska konfiguracija [Rn] 5f26d17s2
Broj elektrona u energetskom nivou 2, 8, 18, 32, 20, 9, 2
1. energija ionizacije 568 kJ/mol
Fizikalne osobine
Agregatno stanje čvrsto
Kristalna struktura tetragonalna[3]
Gustoća 15370 kg/m3
Magnetizam paramagnetičan[4]
Tačka topljenja 1841 K (1568 °C)
Tačka ključanja 4300 K (4027 °C)
Molarni volumen 15,18 · 10-6 m3/mol
Toplota isparavanja 481 kJ/mol
Toplota topljenja 12,34 kJ/mol
Pritisak pare 5,1 · 10-5 Pa pri 2200 K
Brzina zvuka m/s
Specifična toplota 120 J/(kg · K)
Specifična električna provodljivost 5,29 · 106 S/m
Toplotna provodljivost 47 W/(m · K)
Hemijske osobine
Oksidacioni broj 2, 3, 4, 5
Elektronegativnost 1,5 (Pauling-skala)
Izotopi
Izo RP t1/2 RA ER (MeV) PR
230Pa

sin

17,4 d ε 1,310 230Th
β- 0,563 230U
α 5,439 226Ac
231Pa

100 %

32760 god α 5,149 227Ac
232Pa

sin

1,31 d β- 1,337 232U
ε 0,495 232Th
233Pa

sin

26,967 d β- 0,571 233U
Sigurnosno obavještenje

Oznake upozorenja

Oznaka upozorenja nepoznata[5]
Obavještenja o riziku i sigurnosti R: /
S: /
Ostala upozorenja
Radioaktivnost
Radioaktivni element

Radioaktivni element
Ukoliko je moguće i u upotrebi, koriste se osnovne SI jedinice.
Ako nije drugačije označeno, svi podaci su podaci dobiveni mjerenjima u normalnim uslovima.

Protaktinij (ranije protoaktinij; lat. protactinium) jeste hemijski element sa simbolom Pa i atomskim brojem 91. Spada u grupu aktinoida. On je teški, srebrenasto-sivi metal koji lahko reagira sa kisikom, vodenom parom i neorganskim kiselinama. Gradi razne hemijske spojeve u kojima je protaktinij obično prisutan u oksidacijskom stanju +5, ali također može graditi spojeve i u stanjima +4, pa čak i +3 ili +2. Prosječna koncentracija protaktinija u Zemljinoj kori je otprilike reda nekoliko dijelova na bilion, ali može dostizati i do nekoliko ppm u nekim depozitima rude uraninita. Zbog svoje rijetkosti, velike radioaktivnosti i otrovnosti, danas ne postoji nijedan značajniji vid upotrebe protaktinija izvan naučnih istraživanja, a u ove svrhe on se pretežno izdvaja iz potrošenog nuklearnog goriva.

Naučnici koji su prvi identificirali ovaj element 1913. bili su Kasimir Fajans i Oswald Helmuth Göhring, te mu dali ime brevij, zbog vrlo kratkog vremena poluraspada specifičnog izotopa kojeg su proučavali, protaktinija-234. Mnogo stabilniji izotop (231Pa) pronašli su Otto Hahn i Lise Meitner 1918. i odabrali su ime "proto-aktinij", ali je IUPAC mnogo kasnije, 1949. promijenio naziv u današnji, te potvrdio otkrića Hahna i Meitner. Ime elementa doslovno znači "roditelj (prethodnik) aktinija", reflektirajući činjenicu da je aktinij proizvod radioaktivnog raspada protaktinija. Također je zabilježeno da se otkriće protaktinija pripisuje Johnu Arnoldu Cranstonu (koji je radio zajedno sa Frederickom Soddyjem i Adom Hitchins), otkrivši 1915. najstabilniji izotop elementa ali svoje otkriće nisu odmah objavili jer je Cranston mobiliziran za učešće u Prvom svjetskom ratu.[6]

Historija[uredi | uredi izvor]

Mendeljejev periodni sistem iz 1871. sa "rupom" na mjestu gdje bi se trebao nalaziti protaktinij, između torija i uranija

Godine 1871. Mendeljejev je predvidio postojanje nekog hemijskog elementa između torija i uranija.[7] U to vrijeme nije bila poznata grupa elemenata aktinoida u periodnom sistemu. Stoga, uranij je bio postavljen ispod volframa u grupu VI, a torij se nalazio ispod cirkonija u grupi IV, ostavljajući prazno mjesto ispod tantala u grupi V, a sve do 1950ih, periodni sistem elemenata je objavljivan prema ovakvoj strukturi.[8] Drugo vremena, hemičari su tražili pretpostavljeni element eka-tantal za kojeg se mislilo da ima slične hemijske osobine tantalu, što je otkriće protaktinija učinilo gotovo nemogućim. Kasnije se ispostavilo da je tantalov teži analog zapravo transuranijski element dubnij.

Godine 1900. William Crookes je izdvojio protaktinij u vidu izuzetno radioaktivnog materijala iz uzorka uranija. Međutim, taj "materijal" nije identificirao kao novi hemijski element pa mu je dao ime uranij-x (UX).[7][9][10] Crookes je rastvorio uranij-nitrat u etru, gdje je ostatak u vodenoj fazi sadržavao uglavnom izotope 234
90
Th i 234
91
Pa. Njegova metoda za izoliranje izotopa 234
90
Th i 234
91
Pa iz spojeva uranija bila je u primjeni sve do 1950ih.[11] Prvi koji su identificirali protaktinij kao novi element 1913. bili su Kasimir Fajans i Oswald Helmuth Göhring, otkrivši izotop 234Pa tokom istraživanja lanca raspada uranija-238: 238
92
U → 234
90
Th → 234
91
Pa → 234
92
U. Novom elementu dali su ime brevij (od latinske riječi brevis, "kratak"), jer je 234
91
Pa imao vrlo kratko vrijeme poluraspada od 6,7 sati.[12][13][14][15][16] Tokom 1917/18. dvije grupe naučnika: Otto Hahn i Lise Meitner iz Njemačke te Frederick Soddy i John Cranston iz Ujedinjenog Kraljevstva, nezavisno jedna od druge, otkrili su drugi izotop protaktinija, 231Pa, koji je imao znatno duže vrijeme poluraspada od oko 32 hiljade godina.[16] Zbog toga je naziv brevij promijenjen u protoaktinij, pošto je novi element predstavljao dio lanca raspada uranija-235 a nalazio se prije aktinija (od grč. πρῶτος = protos, prvi, ranije, prije). Radi lakšeg izgovora, IUPAC je 1949. godine skratio naziv na današnju varijantu.[4][17] Otkrićem protaktinija popunjena je jedna od posljednjih "rupa" iz prvih verzija periodnog sistema koje je sastavio Mendeljejev 1869. te donio čast i slavu naučnicima koji su učestvovali u otkriću.[18]

Aristid von Grosse uspio je 1927. dobiti dva miligrama Pa2O5,[19] a 1934. je bio prvi naučnik koji je izolirao elementarni protaktinij u količini od 0,1 miligram iz Pa2O5.[20] Koristio je dvije različite procedure: prvu, gdje je protaktinij-oksid ozračio elektronima energije 35 keV u vakuumu. Druga metoda, poznata pod nazivom van Arkel–de Boerov proces, gdje se oksid hemijski prevodi u halide (hloride, bromide ili jodide) a nakon toga se reducira u vakuumu pomoću metalnog filamenta zagrijanog električnim putem:[4][21]

2 PaI5 → 2 Pa + 5 I2

Godine 1961. Odjel za atomsku energiju Ujedinjenog Kraljevstva (UKAEA) proizveo je 125 grama 99,9% čistog protaktinija preradom oko 60 tona upotrebljenog nuklearnog materijala pomoću dvanaestofaznog procesa, za šta je trebalo oko 500 hiljada US$.[4] Dugi niz godina, ovo je bila jedina značajnija zaliha protaktinija na svijetu, iz koje su isporučivane male količine raznim laboratorijama za naučna istraživanja.[7] Danas Nacionalna laboratorija Oak Ridge u SAD proizvodi protaktinij po cijeni od oko 280 US$ po gramu.[22]

Osobine[uredi | uredi izvor]

U periodnom sistemu, protaktinij sa rednim brojem 91 nalazi se u seriji aktinoida, njegov prethodnik je torij, a nakon njega slijedi uranij. Njegov analog u seriji lantanoida je prazeodij.

Fizičke[uredi | uredi izvor]

Protaktinij je srebreno-metalni element, koji pokazuje osobine superprovodljivosti na temperaturama ispod 1,4 K (274,53 °C).[7][23]

Na sobnoj temperaturi, protaktinij se kristalizira u prostorno-centriranu tetragonalnu strukturu koja bi se mogla opisati kao iskvarena prostorno-centrirana kubična rešetka. Ova struktura se ne mijenja nakon primjene pritiska do 53 GPa. Međutim, struktura se mijenja u plošno-centriranu kubičnu (fcc) nakon hlađenja, pošto je prethodno zagrijavana do oko 1200 °C.[24][25] Koeficijent toplotne ekspanzije u tetragonalnoj fazi između sobne temperature i 700 °C iznosi 9,9×10-6/°C.[24] Ovaj element je paramagnetičan i ne pokazuje nikakve magnetne tranzicije pri bilo kojoj temperaturi.[26] Protaktinij-tetrahlorid je paramagnetičan pri sobnoj temperaturi ali postaje feromagnetičan ako se ohladi do 182 K.[27]

Hemijske[uredi | uredi izvor]

Protaktinij se uglavnom nalazi u dva oksidacijska stanja, +4 i +5, kako u čvrstom stanju tako i u rastvorima.

Izotopi[uredi | uredi izvor]

Do danas je otkriveno 29 radioizotopa protaktinija, među kojim je najstabilniji 231Pa sa vremenom poluraspada do 32.760 godina, zatim slijedi 233Pa sa 27 dana te izotop 230Pa sa vremenom poluraspada od 17,4 dana. Svi ostali izotopi imaju vremena poluraspada kraća od 1,6 dana, a većina od njih raspada se za kraće od 1,8 sekunde. Protaktinij također ima i dva nuklearna izomera, 217mPa (vrijeme poluraspada 1,2 milisekunde) i 234mPa (1,17 minuta).[28]

Osnovni način raspada izotopa protaktinija lakših od njegovog najstabilnijeg izotopa 231Pa (uključujući i njega) odnosno od 232Pa do 240Pa jeste alfa raspad, dok je osnovni raspad za teže izotope (tj. od 232Pa do 240Pa) je beta raspad. Osnovni proizvod raspada lakših izotopa od 231Pa (uključujući i njega) su izotopi aktinija, dok su osnovni proizvod raspada težih izotopa izotopi uranija.[28]

Rasprostranjenost[uredi | uredi izvor]

Protaktinij je jedan od najrjeđi i najskupljih prirodnih elemenata. Nalazi se u obliku dva izotopa, 231Pa i 234Pa, gdje se izotop 234Pa javlja u dva različita energetska stanja. Gotovo sav protaktinij u prirodi je izotop 231Pa. On je emiter alfa-zraka a nastaje raspadanje izotopa uranija-235, dok izotop 234Pa je emiter beta zračenja a nastaje kao rezultat raspada uranija-238. Gotovo sav uranij-238 (99,8%) najprije se rapada na kratkoživući izomer protaktinija 234mPa.[29]

Protaktinij se javlja u rudi uraninita u koncentracijama od 0,3-3 dijelova 231Pa na milion (ppm).[7] Dok se prosječni udio protaktinija kreće uglavnom oko 0,3 ppm[30] (naprimjer u nalazištu Jáchymov u Češkoj[31]), neke rude nađene u Kongu imaju udio protaktinija od oko 3 ppm.[4] On je prilično homogeno raspršen u većini prirodnih materijala kao i vodi, ali u značajno nižim koncentracijama reda jedan dio na bilion, što odgovara radioaktivnosti od 0,1 pikokirija (pCi)/g. Protaktinija ima oko 500 puta više u česticama pjeskovitog zemljišta nego u vodi, čak i kada je voda prisutna u istom uzorku zemljišta. Znatno veći odnosi od oko 2.000 i više su izmjereni u ilovači i glini, kao što je bentonit.[29][32]

Dva najvažnija izotopa, 231Pa i 233Pa, proizvode se od torija u nuklearnim reaktorima. Oba izotopa nisu poželjna za rad reaktora te se obično uklanjaju, zbog čega su dizajn i rad reaktora izrazito komplicirani. Naročito, 232Th preko reakcija (n,2n) daje 231Th koji se dalje vrlo brzo raspada (25,5 sati) na izotop 231Pa. Posljednji izotop, dok još nije nastalo transuranijski otpad, ima vrlo dugo vrijeme poluraspada od 32.760 godina te je osnovni sastojak i "uzročnik" dugogodišnje radiološke otrovnosti potrošenog nuklearnog goriva.[33]

Protaktinij-233 nastaje nakon zahvata neutrona izotopa 232Th. On se dalje raspada bilo na uranij-233 ili zahvata još jedan neutron i prelazi u nefisijski uranij-234.[34] Izotop 233Pa ima relativno dugo vrijeme poluraspada od 27 dana i veoma veliki poprečni presjek za zahvat neutrona (takozvani "otrov za neutrone"). Zbog toga, umjesto da se brzo raspadne na korisni 233U, značajan dio protaktinija 233Pa pretvara se u nefisijske izotope i "troše" neutrone, čime se degradira efikasnost nuklearnog reaktora. Da bi se to spriječilo, 233Pa se izdvaja iz aktivne zone torijevih reaktora na bazi istopljenih soli, tokom njihovog rada, tako da se on raspada samo na 233U. Izdvajanje protaktinija se odvija pomoću cijevi istopljenog bizmuta visokih nekoliko metara, uz litij koji je rastvoren u njemu. U pojednostavljenoj proceduri, litij selektivno reducira soli protaktinija do metalnog protaktinija a koji se zatim izdvaja iz ciklusa istopljenih soli, dok je bizmut samo prenosnik. Odabran je zbog svoje vrlo niske tačke topljenja (271 °C), niskog pritiska pare, dobre rastvorljivosti litija i aktinoida, te nemogućnosti miješanja sa istopljenim halidima.[33]

Upotreba[uredi | uredi izvor]

Iako se protaktinij u periodnom sistemu nalazi između torija i uranija, dva elementa koje se koriste u brojnim aplikacijama, zbog svoje rijetkosti, velike radioaktivnosti i otrovnosti, do danas nema nikakvih aplikacija koje koriste protaktinij osim naučnih istraživanja u laboratoriji.[29]

Protaktinij-231 nastaje u raspadu uranija-235 unutar nuklearnih reaktora, reakcijom 232Th + n → 231Th + 2n te naknadnim beta raspadom. Ranije se smatralo da bi on mogao podržavati lančanu nuklearnu reakciju koja bi se u principu mogla iskoristiti za pravljenje nuklearnog oružja. Naučnik Walter Seifritz je svojevremeno izračunao da bi kritična masa za takvu atomsku bombu iznosila oko 750 ± 180 kg.[35] Ipak, mogućnost za dostizanje kritične mase sa 231Pa je kasnije odbačena kao neprihvatljiva.[36]

Spojevi[uredi | uredi izvor]

Formula Boja Simetrija Prostorna
grupa
No Pearsonov
simbol
a (pm) b (pm) c (pm) Z gustoća
g/cm3
Pa srebreno-sivi tetragonalna[3] I4/mmm 139 tI2 392,5 392,5 323,8 2 15,37
PaO kamena so[37] Fm3m 225 cF8 496,1 4 13,44
PaO2 crn fcc[37] Fm3m 225 cF12 550,5 4 10,47
Pa2O5 bijel Fm3m[37] 225 cF16 547,6 547,6 547,6 4 10,96
Pa2O5 bijel ortorompska[37] 692 402 418
PaH3 crni kubična[37] Pm3n 223 cP32 664,8 664,8 664,8 8 10,58
PaF4 smeđe-crveni monoklinska[37] C2/c 15 mS60 2
PaCl4 zeleno-žuti tetragonalna[38] I41/amd 141 tI20 837,7 837,7 748,1 4 4,72
PaBr4 smeđi tetragonalna[39][40] I41/amd 141 tI20 882,4 882,4 795,7
PaCl5 žut monoklinska[41] C2/c 15 mS24 797 1135 836 4 3,74
PaBr5 crven monoklinska[40][42] P21/c 14 mP24 838,5 1120,5 1214,6 4 4,98
PaOBr3 monoklinska[40] C2 1691,1 387,1 933,4
Pa(PO3)4 ortorompska[43] 696,9 895,9 1500,9
Pa2P2O7 kubična[43] Pa3 865 865 865
Pa(C8H8)2 zlatno-žuti monoklinska[44] 709 875 1062

Ovdje a, b i c su konstante rešetke u pikometrima, No je broj prostorne grupe a Z je broj formulskih jedinica po jediničnoj ćeliji; fcc odnosi se na plošno centrirani kubični kristalni sistem. Gustoća nije direktno mjerena nego je izračunata na osnovu parametara rešetke.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Harry H. Binder (1999). Lexikon der chemischen Elemente. Stuttgart: S. Hirzel Verlag. ISBN 3-7776-0736-3. 
  2. ^ "CIAAW, Standard Atomic Weights Revised 2013" (jezik: engleski). Pristupljeno 16. 10. 2017. 
  3. ^ a b Donohue, J. (1959). "On the crystal structure of protactinium metal". Acta Crystallographica 12 (9): 697. doi:10.1107/S0365110X59002031. 
  4. ^ a b c d e "Magnetic susceptibility of the elements and inorganic compounds". Handbook of Chemistry and Physics (81 iz.). CRC press. 
  5. ^ EU ovaj element još uvijek nije stavila na spisak opasnih elemenata, međutim trenutno nije moguće pronaći pouzdani izvor ili literaturu o opasnim svojstvima ove supstance. Radioaktivnost ne spada u opasna svojstva koja se ovdje navode.
  6. ^ "John Arnold Cranston". Univerzitet u Glasgowu. Pristupljeno 17. 10. 2017. 
  7. ^ a b c d e Emsley John (2001). "Protactinium". Nature's Building Blocks: An A-Z Guide to the Elements. Oxford, Engleska, UK: Oxford University Press. str. 347–349. ISBN 0-19-850340-7. 
  8. ^ Laing, Michael (2005). "A Revised Periodic Table: With the Lanthanides Repositioned". Foundations of Chemistry 7 (3): 203. doi:10.1007/s10698-004-5959-9. 
  9. ^ National Research Council (U.S.). Conference on Glossary of Terms in Nuclear Science and Technology (1957). A Glossary of Terms in Nuclear Science and Technology. American Society of Mechanical Engineers. str. 180. Pristupljeno 25. 7. 2015. 
  10. ^ Crookes W. (1899). "Radio-Activity of Uranium". Proceedings of the Royal Society of London 66: 409–423. doi:10.1098/rspl.1899.0120. 
  11. ^ Johansson Sven (1954). "Decay of UX1, UX2, and UZ". Physical Review 96 (4): 1075. Bibcode:1954PhRv...96.1075J. doi:10.1103/PhysRev.96.1075. 
  12. ^ Greenwood, str. 1250
  13. ^ Greenwood, str. 1254
  14. ^ Fajans, K.; Gohring, O. (1913). "Über die komplexe Natur des Ur X". Naturwissenschaften 14 (14): 339. Bibcode:1913NW......1..339F. doi:10.1007/BF01495360. 
  15. ^ Fajans, K.; Gohring, O. (1913). "Über das Uran X2-das neue Element der Uranreihe". Physikalische Zeitschrift 14: 877–84. 
  16. ^ a b Eric Scerri (2013). A tale of seven elements. Oxford University Press. str. 67–74. ISBN 978-0-19-539131-2. 
  17. ^ Greenwood, str. 1251
  18. ^ Shea, William R. (1983). Otto Hahn and the rise of nuclear physics. Springer. str. 213. ISBN 90-277-1584-X. .
  19. ^ von Grosse, Aristid (1928). "Das Element 91; seine Eigenschaften und seine Gewinnung". Berichte der deutschen chemischen Gesellschaft 61 (1): 233–245. doi:10.1002/cber.19280610137. 
  20. ^ Graue G.; Käding H. (1934). "Die technische Gewinnung des Protactiniums". Angewandte Chemie 47 (37): 650–653. doi:10.1002/ange.19340473706. 
  21. ^ Grosse A. V. (1934). "Metallic Element 91". Journal of the American Chemical Society 56 (10): 2200. doi:10.1021/ja01325a508. 
  22. ^ "Protactinium". Arhivirano s originala, 28. 9. 2011. Pristupljeno 21. 3. 2013.  sa Nacionalne laboratorije Los Alamos
  23. ^ R. D. Fowler, B. T. Matthias, L. B. Asprey, H. H. Hill, J. D. G. Lindsay, C. E. Olsen, R. W. White (1965). "Superconductivity of Protactinium". Phys. Rev. Lett. 15 (22): 860–862. Bibcode:1965PhRvL..15..860F. doi:10.1103/PhysRevLett.15.860. 
  24. ^ a b Marples J. A. C. (1965). "On the thermal expansion of protactinium metal". Acta Crystallographica 18 (4): 815. doi:10.1107/S0365110X65001871. 
  25. ^ Young, David A. (1991). Phase diagrams of the elements. University of California Press. str. 222. ISBN 0-520-07483-1. .
  26. ^ Buschow, K. H. J. (2005). Concise encyclopedia of magnetic and superconducting materials. Elsevier. str. 129–130. ISBN 0-08-044586-1. 
  27. ^ Hendricks M. E. (1971). "Magnetic Properties of Protactinium Tetrachloride". The Journal of Chemical Physics 55 (6): 2993. Bibcode:1971JChPh..55.2993H. doi:10.1063/1.1676528. 
  28. ^ a b Audi G.; Bersillon O.; Blachot J.; Wapstra A. H. (2003). "The NUBASE evaluation of nuclear and decay properties". Nuclear Physics A 729: 3. Bibcode:2003NuPhA.729....3A. doi:10.1016/j.nuclphysa.2003.11.001. Arhivirano s originala, 23. 9. 2008. 
  29. ^ a b c "Protactinium". Arhivirano s originala, 7. 3. 2008. Pristupljeno 19. 10. 2017. , Nacionalna laboratorija Argonne, podaci o utjecaju na ljudsko zdravlje, august 2005.
  30. ^ Članci "Protactinium" i "Protactinium-231 – thorium-230 dating" u: Encyclopædia Britannica, 15. izdanje, 1995, str. 737.
  31. ^ Grosse A. V.; Agruss M. S. (1934). "The Isolation of 0.1 Gram of the Oxide of Element 91 (Protactinium)". Journal of the American Chemical Society 56 (10): 2200. doi:10.1021/ja01325a507. 
  32. ^ Cornelis, Rita (2005). Handbook of elemental speciation II: species in the environment, food, medicine & occupational health, Vol. 2. John Wiley and Sons. str. 520–521. ISBN 0-470-85598-3. .
  33. ^ a b Groult, Henri (2005). Fluorinated materials for energy conversion. Elsevier. str. 562–565. ISBN 0-08-044472-5. 
  34. ^ Hébert, Alain (1. 7. 2009). Applied Reactor Physics. Presses inter Polytechnique. str. 265–. ISBN 978-2-553-01436-9. 
  35. ^ Seifritz, Walter (1984). Nukleare Sprengkörper – Bedrohung oder Energieversorgung für die Menschheit. Thiemig-Verlag. ISBN 3-521-06143-4. 
  36. ^ Ganesan, S. (1999). "A Re-calculation of Criticality Property of 231Pa Using New Nuclear Data". Current Science 77 (5): 667–677. 
  37. ^ a b c d e f Sellers Philip A.; Fried Sherman; Elson Robert E.; Zachariasen W. H. (1954). "The Preparation of Some Protactinium Compounds and the Metal". Journal of the American Chemical Society 76 (23): 5935. doi:10.1021/ja01652a011. 
  38. ^ Brown D.; Hall T.L.; Moseley P.T (1973). "Structural parameters and unit cell dimensions for the tetragonal actinide tetrachlorides(Th, Pa, U, and Np) and tetrabromides (Th and Pa)". J. Chem. Soc., Dalton Trans (6): 686–691. doi:10.1039/DT9730000686. 
  39. ^ Tahri Y.; Chermette H.; El Khatib N.; Krupa J. et al. (1990). "Electronic structures of thorium and protactinium halide clusters of [ThX8]4− type". Journal of the Less Common Metals 158: 105. doi:10.1016/0022-5088(90)90436-N. 
  40. ^ a b c Brown D.; Petcher T. J.; Smith A. J. (1968). "Crystal Structures of some Protactinium Bromides". Nature 217 (5130): 737. Bibcode:1968Natur.217..737B. doi:10.1038/217737a0. 
  41. ^ Dodge R. P.; Smith G. S.; Johnson Q.; Elson R. E. (1967). "The crystal structure of protactinium pentachloride". Acta Crystallogr 22: 85–89. doi:10.1107/S0365110X67000155. 
  42. ^ Brown D.; Petcher T. J.; Smith A. J. (1969). "The crystal structure of β-protactinium pentabromide". Acta Crystallographica Section B 25 (2): 178. doi:10.1107/S0567740869007357. 
  43. ^ a b Brandel V.; Dacheux N. (2004). "Chemistry of tetravalent actinide phosphates—Part I". Journal of Solid State Chemistry 177 (12): 4743. Bibcode:2004JSSCh.177.4743B. doi:10.1016/j.jssc.2004.08.009. 
  44. ^ David F. Starks; Parsons Thomas C. et al. (1974). "Bis(π-cyclooctatetraene) protactinium". Inorganic Chemistry 13 (6): 1307. doi:10.1021/ic50136a011. 

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Greenwood Norman N.; Earnshaw Alan (1997). Chemistry of the Elements (2 iz.). Butterworth–Heinemann. ISBN 0080379419.