Gabriel García Márquez

Gabriel José García Márquez
Rođenje	(1927-03-06) 6. mart 1927. Aracataca, Kolumbija
Smrt	17. april 2014(2014-04-17) (87 godina) Mexico City, Meksiko

Gabriel José García Márquez (Gabrijel Garsija Markes) kolumbijski je pisac, novinar, izdavač i politički aktivista. Dobio je Nobelovu nagradu za književnost 1982. Doprinio je tome da latinoamerička literatura dođe u središte pažnje svjetske kulturne javnosti šezdesetih godina 20. vijeka. Smatra se najpoznatijim autorom magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa stvarnošću svakodnevnog postojanja, te najpopularnijim piscem na španskom jeziku još od Servantesa. Uvijek se poistovjećivao sa kulturnim mješavinama španskih, crnačkih i domorodačkih tradicija koje su cvjetale u Kolumbiji. Iako je kasnije živio u Parizu, Meksiku i drugdje, u njegovim knjigama stalno se vraćao na žarka obalna područja, gdje su moć prirode i legendi i dalje dominirali nad uzdržanošću hladnog razuma. Njegova knjiga Sto godina samoće iz 1967. godine prodata je u više desetina miliona primjeraka i prevedena na više od 25 jezika.

On je također bio izuzetno zainteresiran za film. U Rimu je 1950-ih studirao na Školi eksperimentalnog filma i dok je živio u Meksiku tokom 1960-ih napisao je i nekoliko filmskih scenarija. On se također bavio i televizijskim sapunicama, tvrdeći da je to bio način da se dosegne do najširih mogućih slojeva publike i da se zadovolje njihove potrebe za naracijom. U ranim 1980-im pomogao je osnovati Međunarodnu filmsku školu u blizini kubanskog glavnog grada Havane. On je 1994. iskoristio neke od svojih ogromnih honorara koje je zaradio na svojim romanima i osnovao je školu novinarstva na obali kolumbijskih Kariba, u gradu Cartagena de Indias.

Biografija

Mladost

Rodio se u gradu Aracataca, oblast Magdalena u sjevernoj Kolumbiji. Odrastao je s djedom i bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejía, liberalni veteran, jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitalac Márquezovih djela prepoznaje detalje njegovog djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.

Djed, koji je imao vanbračnu djecu, učestvovao je u bitkama i dvobojima, koji ga je učio riječi iz rječnika, pokazivao mu led, i njegova baka Tranquilina Iguaran Cotes, koja je bila jako praznovjerna, pričala o duhovima, predosjećajima i sudbinskim znakovima, dali su značajan doprinos čudesnom svijetu njegovih djela. I kako je sam rekao da je sve njegovo pisanje bilo o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče mora pisati na način da i sam vjeruje u njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušnog lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina.

S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sucre i tada počinje njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv ali inteligentan, dobija kasnije školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na Universidad Nacional. U to je vrijeme upoznao svoju tada trinaestogodišnju suprugu Mercedes, koja mu je obećala da će se udati za njega kada završi školovanje. Vjenčali su se četrnaest godina kasnije. Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost i pročitavši Kafkinu "Preobrazbu" shvaća da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da je to znao počeo bi i sam pisati puno ranije.

Živio je prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea i Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador".

Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Evropi, Venecueli, a riskirao je samo jednom, vratio se kako bi se vjenčao s Mercedes.

U to doba je boravio i u Havani, započevši prijateljstvo s Castrom koje traje i dan danas, te izaziva brojne negativne političke reakcije. Potaknut kubanskim događajima, Márquez je pomogao osnivanje ureda Castrove novinske agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u tu zemlju.

Književna karijera

Gabriel García Márquez portal Odjeljak isključivo posvećen Gabrielu Garcíji Márquezu

Najveće uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju, gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959.

Prva uspješna knjiga bila mu je Pukovniku nema ko da piše, objavljena 1961, a slijedio je Pogreb velike mame godinu dana kasnije. García Márquez je bio strastveno zainteresiran za tragičnu političku situaciju u svojoj zemlji. Jedna od njegovih ranih knjiga Zla kob (1962) obrađuje period političkog nasilja 1950-ih, u kojem je stradalo više od 100,000 Kolumbijaca; u ovom romanu kao i u njegovim drugim djelima on stalno traži kraj besmislenom ubijanju. Do sredine 1960-ih, on je objavio tri romana koji su uživali dobre kritike u Latinskoj Americi, ali nisu imali veliki komercijalni niti međunarodni uspjeh.

Sto godina samoće

Njegov četvrti roman Sto godina samoće, koji je prvi put je bio objavljen ne u Kolumbiji nego u Argentini, donio mu je velike promjene.

Za svoju najslavniju knjigu, pričao je kako mu se, dok je prilazio Acapulcu, dogodilo svojevrsno otkrovenje i ni sam nije znao zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.

Vratio je porodicu kući, zatvorio se u sobu, počeo pisati, i to svakodnevno 18 mjeseci. Pušio je 6 kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kući kako bi mogao prehraniti porodicu i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kući da pošalje rukopis izdavaču.

Njegovo najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo je svjetlo dana u aprilu 1969. Knjiga Sto godina samoće (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 miliona primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (sam Márquez uvijek se ograđivao od tog naziva).

Roman pokriva sto godina historije izmišljenog kolumbijskog gradića po imenu Macondo i prati porodicu Buendía kroz 7 generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jeste da nevjerovatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje natprirodnu atmosferu. Npr., kad građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao "velikom otkriću našega doba", a kad Cigani donesu leteći tepih, nije im ništa zanimljiviji od čigre. Ista je strategija primijenjena na historijske događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeća ili epidemija spavanja prihvataju kao konkretne, prirodne pojave.

Roman ne samo da je odmah bio dostupan čitaocima svugdje u svijetu, nego je uticao na pisce mnogih nacionalnosti, od Isabel Allende do Salmana Rushdieja. Iako roman nije bio prvi primjer magičnog realizma u Latinskoj Americi, pomogao je pokrenuti ono što je postalo poznato kao bum u latinoameričkoj književnosti, što je pomoglo mnogim mladim i talentiranim piscima naći novu međunarodnu publiku.

Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađenog novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi, te pomogao osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvećena sprečavanju zloupotrebe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).

Nastavak književne karijere

Izlazak knjige Patrijarhove jeseni 1975. godine podijelilo je kritičare jer su mnogi očekivali nastavak Sto godina samoće. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti moćnika".

Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otići iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilsku grupu M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, podučavati i bio je politički aktivan.

Romantičnim temama vratio se 1986. knjigom Ljubav u doba kolere, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su General u labirintu, 12 hodočasnika (zbirka pripovjedaka), Ljubav i drugi demoni.

Možda njegova najznačajnija knjiga o političkoj situaciji u Kolumbiji je Vijesti o otmici (Noticia de un secuestro), 1996 u kojem on detaljno ali strastveno opisuje detalja otmice 10 ljudi od strane narko-šefa Pabla Escobara, i komplikovane i djelimično uspješne pregovore za njihovo oslobađanje. Rijetki su romani koji otkrivaju tako zloslutno sposobnost narko-mafije da prodru do samog srca društva i izopače sve njegove vrijednosti.

Starost

Novcem od Nobelove nagrade, koji je godinama stajao na računu švicarske banke, Márquez je kupio danas vrlo cijenjene kolumbijske novine Cambio. S 15.000 primjeraka tiraž Cambia odmah je skočio na 50.000, a maleni odmak napravio je 1996. godine "novinarskim" stilom, napisavši knjigu Vijest o otmici, koja govori o kolumbijskoj narkomafiji.

Početkom ljeta 1999. počele su se širiti misteriozne glasine o Márquezovoj tajanstvenoj bolesti. Neko je čak 9. jula 1999. plasirao na internet kako je pisac dan ranije umro u Mexico Cityju. Istina je bila da se on još u proljeće počeo loše osjećati i da je postao toliko slab da se počeo rušiti i u bolnici je postavljena dijagnoza za ne-Hodgkinov limfom. Terapija je bila uspješna, a u medijima se spominjao limfom niske zloćudnosti. A za to vrijeme Márquez se potpuno predao poslu, u strahu da svoja djela neće nikad završiti.

U jesen 2002. objavio je prvi dio autobiografije Živjeti da bi se pripovjedalo i prvih 50.000 primjeraka prodano je u svega 2 sedmice. Prvi dio memoara govori i o odnosima njegovih roditelja, a završava 1955, odnosno objavljivanjem prve priče. Knjiga otkriva porijeklo likova i pripovijesti iz Sto godina samoće, Pukovniku nema ko da piše ili Hronike najavljene smrti. U drugom dijelu piše o životu do objavljivanja Sto godina samoće, a u trećem o prijateljstvima s nekim od najpoznatijih svjetskih vođa, poput Castra ili bivšeg američkog predsjednika, Billa Clintona, o kome je napisao vrlo zanimljiv novinski profil tokom skandala s Monicom Lewinsky.

Uglavnom je živio u Meksiku i Evropi.

Márquez se smatra najpoznatijim piscem magičnog realizma, i to ponajprije zahvaljujući romanu Patrijarhova jesen, koji je bajkovita priča o umirućem tiraninu i zbog kojeg je postao najhvaljeniji i najpopularniji predstavnik ovog pravca.

Smrt

Gabriel García Márquez je zadnjih godina svog života imao puno zdravstvenih problema. Njegov brat otkrio je da boluje od Alzheimerove bolesti i demencije, zbog čega više nije mogao pisati. Vijest o smrti književnika potvrdila je meksička državna novinska agencija Notimex i Nacionalno vijeće za kulturu i umjetnost. Gabriel García Márquez je umro u Mexico Cityiju 17. aprila 2014. godine.

Nepotpun spisak djela

Romani

• Sto godina samoće (Cien años de soledad, 1967)
• Patrijarhova jesen (El otoño del patriarca, 1975)
• Hronika najavljene smrti (Crónica de una muerte anunciada, 1981)
• Ljubav u doba kolere (El amor en los tiempos del cólera, 1985)
• O ljubavi i drugim nečistim silama (Del amor y otros demonios, 1994)
• Pustolovina Miguela Littína (Las Aventuras de Miguel Littín Clandestino en Chile, 1986)
• Living to Tell the Tale (Vivir para contarla - 2002)
• Sjećanje na moje tužne kurve (Memorias de mis putas tristes - 2004)

Priče i novele

• Pukovniku nema ko da piše (El coronel no tiene quien le escriba, 1961)
• Sahrana Velike Mame (Los funerales de la Mamá Grande, 1962)
• Zla kob (La mala hora, 1962)
• Dvanaest hodočasnika (Doce cuentos peregrinos, 1992)
• Sretan put, gospodine predsjedniče!
• Nevjerovatna historija nevine Eréndire i njene bezdušne babe (La increíble y triste historia de la cándida Eréndira y de su abuela desalmada, 1978)

Vanjski linkovi

• Gabriel García Márquez pages
• Nobelova nagradaArhivirano 8. 7. 2008. na Wayback Machine