Gornja vilica

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Bočni prikaz gornje vilice
Čeoni prikaz gornje i donje vilice
Maksila i gornji zubi

Gornju vilicu ili maksile (lat. maxilla, pl. maxillae) čine dvije simetrične gornje vilične kosti i nepce, koje su spojene međuviličnim šavom, formirajući gornju čeljust. Ova vilica je je slična mandibuli (donjoj vilici), koja je također spoj dvije poluvilice na mandibulskoj simfizi (šavu).

Gornja vilica je, dakle, jedna od dviju koštanih struktura većine kičmenjaka koja nosi zube i omeđuje gornji krov usta (nepce). Gornja i donja vilica su glavni dijelovi skeleta lica u čovjeka. Iz svakog alveolnog nastavka (processus) niče po jedan niz zuba. Svaka poolovina ima tijelo u obliku trostrane vodoravne piramide i četiri nastavka (izbočine, processusa). Alveolni nastavak nosi zube, a ostali se spajaju sa susjednim kostima lica. Nakon ubitka zuba, gube se alveolni nastavci vilice.

Ponekad (npr. kod košljoriba), maksile se zovu "gornje vilice" sa donje vilice što je "donja maksila". Nasuprot tome, u ptica, gornja vilica se često označava kao "gornja mandibula".[1][2]

Struktura[uredi | uredi izvor]

U svakoj polovini gornjwe vilice nalaze se:

  • tijelo maksile i
  • Četiri procesusa (nastavka, izbočine):
    • jagodični,
    • čeoni
    • alveolni,
    • nepčani, te
  • podočni otvor i
  • gornjovilični sinus.

Zglobljavanje[uredi | uredi izvor]

Svaki maksila se zglobljava sa devet kostiju:

  • dvije lobanjske:
    • čeona i
    • sitasta;
  • sedam kostiju lica:
    • nosna,
    • jagodična,
    • suzna,
    • donja nosna
    • nosna školjka (konha),
    • nepčaba i
    • pregradna (vomer), i susjedna spojena vilica.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Maksila je u stanju mirovanja u membrani. Neki tvrde da su u stanju mirovanja samo dva centra, jedan za pravu maksilu i jedan za premakilu. Ovi centri se pojavljuju tokom šeste nedelje prenatalnog razvoja i spajaju se na početku trećeg mjeseca, ali je šav između dva dijela ostaje na nepcu skoro do sredine života. Navodi se također da je frontalni procesus nastao od oba centra. Maksilarni sinus se pojavljuje kao plitki utor na površini nosne kosti, oko četvrtog mjeseca razvoja, ali ne postiže svoju punu veličinu sve do nakon druge denticije.[3][4]

Maksila je ranije opisivana kao osifikacija šest centara:

  • orbitonazalni (očno-nosni) , formira onaj dio tijela kosti koji se nalazi medijalno na infraorbitnom kanalu, uključujući i medijalni dio poda orbite i lateralni zid nosne šupljine;
  • jagodični, od kojeg potiče dio tijela koji se nalazi lateralno od infraorbitnog kanala, uključujući i jagodičnu izbočinu (procesus);
  • nepčani', razvija se u nepčanu zadnju izbočinu (processus posterior) do sjecišta kanala sa susjednim dijelom nosnog zida;
  • previlični, koji siječe kost koja nosi zube sekutiće i odgovara predvilici (premaxilla) nižih kičmenjaka;
  • nosni, vodi do čeonog procesusa i dijela iznad zuba očnjaka;
  • potpregradni (infravomeriski), leži između nepca i premaksilarnih centara i ispod vomera; ovaj centar, zajedno sa odgovarajućim centar suprotnog kosti, razdvaja kanale sjekutića jedne od drugih.

Dobne promjene[uredi | uredi izvor]

Na rođenju, poprečni i antero-posteriorni (prednjo-zadnji) promjer kosti su svaki veći od vertikalnog. Frontalni nastavak je dobro označen, a tijelo kosti sastoji se od malo više od alveolnog nastavka, ležišta za zube, koja seže gotovo do dna orbite.

Maksilarni sinus predstavlja pojavu brazda na lateralnom zidu nosa. U odraslih, vertikalni promjer je najveći, zahvaljujući razvoju alveolarnog procesusa i povećanju veličine sinusa.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Alveolni procesus maksile drži gornje zube, a naziva se maksilarni luk. Svaka maksila se pridodaje bočno na jagodičnu kost (jagodice). Svaki maksila učestvuje u formiranju granica triju šupljina:

Svaka maksila također ulazi u formiranje dvije udubine (fossae): podsljepoočna (infratemporalna) i krilasto-nepčana (pterigopalatinalna) i dvije pukotine: donja orbitna (inferiorna orbitalna) i krilastovilična (pterigomaksilarna).

Gornja vilica ostalih životinja[uredi | uredi izvor]

Ponekad (npr. kod košljoriba), maksile se zovu "gornje vilice", sa donjom vilicom, koja je š "donja maksila." Nasuprot tome, u ptica gornja vilica se često naziva "gornja mandibula".

Kod većine kičmenjaka, najistaknutiji dio gornje vilice, na kojoj su u sisara sjekutići, sastoji se od odvojenog para kostiju, premaksila (premaxillae). One obezbjeđuju da se maksile pravilno formiraju kao kod ljudi i nekih drugih sisara. U |košljoriba, vodozemaca, i gmizavaca, kako maksila, tako i premaksila, relativno su pločaste kosti, koje samo sa strane formiraju gornje vilice i dio lica, sa premaksilama i donjim granicama nozdrva. Međutim, u sisara, kosti su zakrivljene prema unutra, stvarajući nepčani procesus i čine dio krova usta. Ptice nemaju maksile u strogom smislu; odgovarajući dio njihovih kljunova (uglavnom od premaksila) zove se "gornja mandibula". Hrskavičave ribe, kao što su morski psi, također nemaju prave vilice. Njihova gornja vilica se umjesto toga formira iz hrskavice, .koja nije homologna s kostima kod drugih kičmenjaka.

Galerija[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Mader S. S. (2000): Human biology. McGraw-Hill, New York, ISBN 0-07-290584-0; ISBN 0-07-117940-2.
  2. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (1996): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-686-8.
  3. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
  4. ^ Warrell D. A., Cox T. M., Firth J. D. (2010): The Oxford Textbook of Medicine (5th ed.). Oxford University Press

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]