Sitasta kost

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Sitasta kost
(Os ethmoidale)
Cranial bones en.svg
Lobanjske kosti
Orbital bones.png
Sedam kostiju koje se zglobljavaju za formiranje orbite
(Sitasta je smeđa, između crveno i purpurno označenih kostiju)
Identifikatori
Gray's p.153
MeSH A02.835.232.781.292
TA A02.1.07.001
FMA 52740
Anatomska terminologija

Sitasta kost (lat. os ethmoidale) je neparna kost u lobanji čovjeka, koja razdvaja nosnu šupljinu od mozga. Nalazi se na krovu korijena nosa, između dvije orbite. Ova kockasta kost je lagahna zbog spužvaste konstrukcije. Sitasta kost je jedna od kostiju koje čine koštani prsten (orbitu) oka.[1][2][3]

Struktura[uredi | uredi izvor]

Sitasta kost je prednja lobanjska kost, koja je smještena između očiju. Učestvuje u strukturi medijalnog zida orbite, nosne šupljine i nosne pregrade.[4] Sitasta kost ima tri dijela:

Sitasta ploča čini krov nosne šupljine, a sitasti labirint sastoji se od velike mase na obje strane okomite ploče, a okomita ploča stvara dvije vršne trećine nosne pregrade. Između ew orbitne ploče i nosne školjke su sitasti sinusi ili ćelije sitastog zraka, koje su promjenjivo brojne male šupljine u bočnoj masi sitaste kosti.[5][6][7] [8][9]

Zglobljavanja[uredi | uredi izvor]

Sitasta kost se zglobljava sa trinaest kostiju:

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Sitasta kost okoštava iz hrskavice nosne kapsule, u tri centra: jedan za okomitu pločuj, a drugi za labirinte. Prvo se razvijaju labirinti, kada se zrnca okoštavanja koja se pojavljuju u regiji lamina papyracea, između četvrtog i petog mjeseca fetusnog života, a proteže se u školjku.

Pri rođenju, kost se sastoji od dva labirinta, koji su mali i slabo razvijeni. Tokom prve godine nakon rođenja, okomita ploča i crista galli (guščiji greben) počinju se pretvarati u kost, iz jednog centra, a povezani su s labirintima o početku druge godine života.

Sitasta ploča okoštava dijelom iz okomite ploče, a dijelom iz labirinta.

Razvoj sitastih ćelija (komora) počinje tokom fetusnog života

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Uloga u magnetocepciji[uredi | uredi izvor]

Glavni članak: Magnetocepcija

Neke ptice i ostale migracijske životinje, u sitastim kostima imaju naslage biološkog magnetita, koji im omogućava osjećanje smjeza Zemljinog magnetnog polja. Ljudi imaju slične magnetitne, ali se vjeruje da su ostale u rudimentnim tragovima[10]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Fraktura u lamine papyracea, bočnoj ploči labirinta sitaste kosti, omogućuje komunikaciju između nosne šupljine i istostrane orbite, kroz donjemedijalni orbitni zid, što izaziva orbitni emfizem. Povećava pritisak u nosnoj šupljini, kao što se vidi pri kihanju, naprimjer i dovodi do privremenog egzoftalmusa.

Porozna krhka priroda, sitastu kost čini posebno osjetljivom na frakture. Obično se lomi pri djelovanju uzlazne sile na nos. To se može dogoditi udarom u ploču u prometnoj nesreći ili slijetanju na tlo nakon pada s visine. Prijelom sitaste kosti može proizvesti fragmente kostiju koje prodiru u sitastu ploču. Ta trauma može dovesti do curenja likvora u nosnu šupljinu. Ovi otvori omogućuju oportunističkim bakterijama u nosnoj šupljini ds ulaze u sterilnim uvjetima u centralni nervni sistem (CNS). CNS je obično zaštićen krvno-moždanom barijerom, ali rupa u sitastoj ploči omogućava da neka bakterije uđe kroz barijeru. Krvno-moždana barijera, takve infekcije čini izuzetno teško izlječivim, jer samo određeni lijekovi mogu proći u CNS.[1][2][3]

Prijelom sitaste kosti može odvojiti mirisni živac. Ova ozljeda rezultatira u poremećaju zvanom anosmija (gubitak njuha). Smanjenje sposobnosti čula okusa je također jedna od nuspojava, jer se snažno oslanja na miris. Ova ozljeda nije smrtonosna, ali može biti opasna, osobito ako osoba ne osjeća miris dima, plina ili pokvarene hrane.[11] U stvari, za ljude s anosmijom je više od četiri puta vjerojatnije da će umrijeti u pet godina u odnosu na one sa zdravim osjećajem mirisa.[12]

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Romer A. S., Parsons T. S. (1977). The Vertebrate Body. Philadelphia, PA: Holt-Saunders International. ISBN 0-03-910284-X. 
  2. ^ a b Drake R., Vogl A. W., Mitchell A.W. M. (2014). Gray's anatomy for students, 3rd Edition. Philadelphia, Pa: Elsevier. ISBN 9780702051319. 
  3. ^ a b Campbell N. A. et al. (2008). Biology. 8th Ed. Person International Edition, San Francisco. ISBN 978-0-321-53616-7. 
  4. ^ Saladin, Kenneth S. Dijalnog "Anatomy and Physiology: the Unity of Form and Function" McGraw Hill, 7th ed. New York: 2015
  5. ^ Illustrated Anatomy of the Head and Neck, Fehrenbach and Herring, Elsevier, 2012, page 52
  6. ^ Human Anatomy, Jacobs, Elsevier, 2008, page 210
  7. ^ Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001). Biologija 8. Sarajevo: Svjetlost. ISBN 9958-10-396-6. 
  8. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8. 
  9. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-222-6. 
  10. ^ Nature 301, 78 - 80 (1983); doi:10.1038/301078a0
  11. ^ Saladin, Kenneth S. "Anatomy and Physiology: the Unity of Form and Function" McGraw Hill, 7th ed. New York: 2015
  12. ^ Pinto, Jayant, Kristen Wroblewski, David Kern, Phillip Schumm, and Martha McClintock. "Olfactory Dysfunction Predicts 5-Year Mortality in Older Adults." PLOS ONE:. 1 Oct. 2014. Web. 1 Dec. 2015.

Dopunska literatura[uredi | uredi izvor]

  • Saladin, Kenneth S. "Anatomy and Physiology: the Unity of Form and Function" McGraw Hill, 5th ed. New York: 2010
  • Banks, Peter; Brown, Andrew E. (2000). Fractures of the facial skeleton. Oxford: Wright. ISBN 0723610347. Pristupljeno 31 March 2012. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]