Cjevanica

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Cjevanica – Goljenica
(Tibia)
Tibia - frontal view.png
Položaj cjevanice (crvena)
Right tibia - close up - animation.gif
Cjevanica
Detalji
Latinski (os) tibia
Sistem Skeletni sistem
Identifikatori
Gray's p.256
MeSH Tibia
TA A02.5.06.001
FMA 24476
Anatomska terminologija
Poprečni presjek potkoljenice sa različitim strukturama (i latinskim oznakama)

Cjevanica, goljenica ili goljenjača (lat. tibia) je veća i jača, od dvije kosti u nozi ispod koljena u kičmenjaka. Druga je lisna kost ili lisnjača (fibula), a obje povezuju koljeno sa gležanjskim kostima. Cjevanica se nalazi na medijalnoj strani nogu ispred fibule, bliže medijalnoj ravni ili centralnoj liniji. Cjevanica je je povezana sa lisnjačom pomoću međukostne membrane, formirajući tip vlaknastog zgloba zvanog sindesmoza, koji omogućava vrlo malo pokreta. Latinski naziv tibia je ime za flautu tibia. To je druga najjača kost u ljudskom tijelu (nakon femura). Inače, po prirodi opterećenja, kosti nogu su najsnažnije duge kosti, jer podržavaju ostatak tijela.[1]

Pregled[uredi | uredi izvor]

Cjevanica je deblja i čvršća od dviju kosti koje tvore kostur potkoljenice. Međutim, u koljenskom zglobu, samo ona i dodir s bedrenom kosti. Zato joj je gornji kraj zadebljan i snabdjeven sa dva kondila (unutrašnji i vanjski), koji se zglobljavaju sa odgovarajućim kondilima bedrene kosti, a među njih su umetnute srpaste hrskavične tvorevine zvane meniskusi. Sa prednje strane gornjeg kraja je hrapava kvržica (tuberositas tibiae) za koju se hvata čašični ligament (ligament patele), koja je i zajedničko donje hvatište snažnog četveroglavog bedrenog mišića (musculus quadriceps). Na donjem kraju, koji učestvuje u zglobljavanju sa gležanjskom kosti (talus), s unutrašnje strane ima nastavak (maleol), koji je često podložan prijelomima pri prekomjernim opterećenjima i/ili povredama.[2][1][3][4][5]

Struktura[uredi | uredi izvor]

U anatomiji čovjeke tibija je, po veličini, druga kost iza femura. Kao i kod drugih kičmenjaka, ona je jedna od dvije kosti u potkoljenici, a druga je fibula, te je sastavni dio zglobova koljena i gležnja zglobova. Kosti nogu (femuri, tibije i fibule) su najjače duge kosti jer oni daju podršku ostatku tijela.

Okoštavanje tibije ili stvaranja kosti počinje od tri centara; jedan u osovinu i jedan u svakom od krajeva (ekstremiteta).

Tibija je kategorizirana kao duga kost i kao takva se sastoji od dijafize i dvije epifize. U dijafize je trbuh tibije također poznat kao osovina ili tijelo. Dok su epifize dva zaobljene krajnosti kosti, gornji (nadređeni ili proksimalni) najbliži je bedrenjači, a donji (podređeni ili distalni) najbliži je stopalu. Tibije je najviše sužena u donjoj trećini, a distalni kraj je manji od proksimalnog.[2]

Obilježja[uredi | uredi izvor]

Vezani mišići uz cjevanicu (gledano sa prednje strane)
Mišići cjevanice (sa leđne strane)

Proksimalni ili gornjih dijelovi tibije su prošireni u poprečnu ravan sa medijalnim i lateralnim kondilom, od kojih su oba poravnata u horizontalnoj ravni. Medijalni kondila je veći od dva i bolje podržan preko tijela. Gornja površina kondila se zglobljava sa femurom i formira tibiofemurski zglob, koji je težinsko-ležajni dio koljenskog zgloba.

Medijalni i lateralni kondili su odvojeni od međukondilarnim prostorom, gdje su vezani krstačni ligamenti i meniskusi. Ovdje medijalna i bočna međukondilska kvrga oblikuju međukondilsku eminenciju. Zajedno sa medijalnim i bočnim kondilima, u interkondilskom regionu se formira tibijski plato, a oba zglobljavanja su vezana sa donjim krajem femura. Interkondilska eminencija dijeli međukondilski prostor u prednji i zadnji dio. Anterolateralno područje prednjeg međuondilskog dijela perforirano je brojnim malim otvorima za hranidbene arterije.

Zglobne površine oba kondila su konkavne, posebno u središtu. Ravniji rubova su u kontaktu sa meniskusima. Gornja površina medijalnog kondila je ovalnog oblika i proteže se bočno na strani medijalne kvržice. Bočna površina gornjeg kondila je kružnog oblika, a njegov medijalni rub se proteže na stranu bočne međukondilske kvržice. Zadnja površina medijalnog kondila nosi horizontalni žlijeb za vezanje dijela vlakana musculus semimembranosus, dok bočni kondili ima kružni aspekt za artikulaciju sa glavom fibule.

Ispod kondila je cjevanična kvrga koja služi za pričvršćivanje u čašičnog ligamenta, koji je nastavak mišića musculus quadriceps femoris.

Osovina ili tijelo tibije je trouglastog presjeka i formira tri granice: prednju, medijalnu i lateralne ili međukostnu granicu. Ove tri granice omeđuju tri površine: medijalnou, lateralnu i zadnju.

Donjih nastavak tibije je mnogo manji od gornjeg i ima pet površina; nadolje se produžava na medijalnoj strani kao snažan nastavak, medijalni maleolus. Donjih dio tibije zajedno sa fibulom i petnom kosti formira u skočni zglob.

Prokrvljavanje[uredi | uredi izvor]

Tibije se snabdijeva krvlju iz dva izvora: hranljiva arterija, kao glavni izvor, pokosni krvni sud izvedena iz prednje tibijske arterije.

Zglobovi[uredi | uredi izvor]

Tibija je dio četiri zgloba: koljeno, gležanj, gornjeg i donjeg tibiofibulskog zgloba.

U koljenu, tibije čini jedno od dva zglobljavanja. S femurom ulazi u često zvanu tibiofemursku komponentu u zglobu koljena. Ovo je težišni ležaj koljenskog zgloba U tibiofibular spojevi su artikulacije između tibije i fibule što omogućava vrlo malo pokreta.

U proksimalni tibiofibular zajednički je mali avion zajednički. Zajednički se formira između donje površine bočnih tibije kondila i glavu fibule. U kapsule zgloba je pojačana prednje. I stražnjeg ligamenta od glave fibule.

distalni tibiofibulski zglob (tibiofibulska sindezmoza) se formira kao gruba, konveksna površina medijalne strane distalnog kraja fibule i grubu konkavna površina na bočnoj strani tibije.

U sklopu gležnjskog zgloba, poznatog kao talokrurski zglob, nalazi se sinovijski šarkasti zglob koji povezuje distalne krajeve tibije i fibule u donjim ekstremitetima sa proksimalnim krajem talusa (petne kosti). Zglobljavanje između tibije i talusa nosi veću težinu nego između manje fibule i talusa.

Razvoj[uredi | uredi izvor]

Plan okoštavanja tibije iz tri centra
Epifizne linije tibije i fibule kod mlade odrasle osobe (prednji aspekt)

Okoštavanje tibije počinje od tri centra: primarni center za dijafize (tijela kosti) i sekundarni centar za svaku epifizu (ekstremiteta). Okoštavanje počinje u središtu tijela, o sedmoj nedelji fetusnog života i postupno proširuje prema ekstremiteta.

Čini se da s e centar za gornju epifizu javlja prije ili ubrzo nakon rođenja, u neposrednoj blizini 34. Sedmice trudnoće. Ima spljošten oblik i tanki jezičak u obliku prednjeg nastavka, koji čini kvrgu. Donje epifize se pojavljuje u drugoj godini života.

Donja epifize se spaja sa tijelom cjevanice oko 18., a gornja oko 20. godine. Povremeno postoje i dva dodatna centra, jedan za nastavak gornje epifize (u obliku kvrgavog jezička) i jedan za medijalni maleolus.

Funkcija[uredi | uredi izvor]

Mišićne veze[uredi | uredi izvor]

Mišić Polazište/Hvatište Veza[6]
Musculus tensor fasciae latae Hvatište Gerdyjeva kvržica
Musculus quadriceps femoris Hvatište Tibijska kvrga
Musculus sartorius Hvatište Pes anserinus
(„guščiji vrat“)
Musculus gracilis Hvatište Pes anserinus
(„guščiji vrat“)
Musculus semitendinosus Hvatište Pes anserinus
(„guščiji vrat“)
Musculus semimembranosus, horizontalna glava Hvatište Medijalni kondil
Musculus popliteus Hvatište Zadnja strana cjevanice preko solealne linije
Musculus tibialis anterior Polazište Lateralna strana tibije
Musculus extensor digitorum longus Polazište Bočni kondil
Musculus soleus Polazište Zadnje strana tibije ispod soleusne (ovog mišića)
Musculus flexor digitorum longus Polazište Zadnje strana tibije ispod soleusne linije (ovog mišića)

Snaga[uredi | uredi izvor]

Cjevanica je modelirana kao oslonac za preuzimanje aksijalne sile u toku hodanja do 4,7 tjelesnih težina. Njen moment savijanja u sagitalnoj ravni u kasnoj fazi stava je do 71,6 tjelesnih težina puta broj milimetara.[7]

Klinički značaj[uredi | uredi izvor]

Frakture[uredi | uredi izvor]

Lomovi tibije mogu se podijeliti na one koje uključuju samo nju: bekovski lom, Segondov lom, Gosselinov lom, Todlerov lom, a oni koji uključuju i tibiju i fibulu: trimaleolski lom, bimaleolski lom, Potov lom.

Tokom Opsade Sarajeva (1992.-1995), za saniranje višestrukih lomova dugih kostiju usavršena je „sarajevska longeta“ – fiksator i za najkompliciranije politraumatske prelome potkoljeničnih kostiju.[8][9]

Ostale životinje[uredi | uredi izvor]

Struktura tibije kod većine drugih tetrapoda je u osnovi slična onoj kod ljudi. Kvrga tibije, greben na kojem se veže čašični ligament u sisara, je veća za tetive u mišiću musculus quadriceps kod vodozemaca, gmizavaca, ptica, koji nemaju čašicu.[10]

Dodatne slike[uredi | uredi izvor]

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Campbell N. A. et al. (2008). Biology. 8th Ed. Person International Edition, San Francisco. ISBN 978-0-321-53616-7. 
  2. ^ a b Romer A. S., Parsons T. S. (1977). The Vertebrate Body. Philadelphia, PA: Holt-Saunders International. ISBN 0-03-910284-X. 
  3. ^ Korene Z., Hadžiselimović R., Maslić E. (2001). Biologija 8. Sarajevo: Svjetlost. ISBN 9958-10-396-6. 
  4. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2004). Biologija 1. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-686-8. 
  5. ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2002). Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo. ISBN 9958-10-222-6. 
  6. ^ Bojsen-Møller, Finn; Simonsen, Erik B.; Tranum-Jensen, Jørgen (2001). Bevægeapparatets anatomi [Anatomy of the Locomotive Apparatus] (jezik: Danish) (12th iz.). str. 364–367. ISBN 978-87-628-0307-7. 
  7. ^ Wehner, T; Claes, L; Simon, U (2009). "Internal loads in the human tibia during gait". Clin Biomech 24 (3): 299–302. PMID 19185959. doi:10.1016/j.clinbiomech.2009.01.002. 
  8. ^ Gavrankapetanović F., Gavrankapetanović I., Hadžimehmedagić A., Vranić H. (2008). Vodič za politraumu: opći dio. Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo: Institut za naučnoistraživački rad i razvoj Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo. 
  9. ^ Gavrankapetanović F., Gavrankapetanović I., Hadžimehmedagić A., Vranić H. (2008). Vodič za politraumu: specijalni dio. Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo: Institut za naučnoistraživački rad i razvoj Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo. 
  10. ^ Romer, Alfred Sherwood; Parsons, Thomas S. (1977). The Vertebrate Body. Philadelphia, PA: Holt-Saunders International. str. 205. ISBN 0-03-910284-X. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]