Idi na sadržaj

Splitska deklaracija

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Splitska deklaracija
Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice
Potpisivanje Splitske deklaracije
Potpisivanje Splitske deklaracije
VrstaDeklaracija
Kontekst(i)Rat u Bosni i Hercegovini
Vašingtonski sporazum
Potpisan22. juli 1995. (1995-07-22)
LokacijaSplit, Hrvatska
Strane Republika Bosna i Hercegovina
Federacija Bosne i Hercegovine
Hrvatska
PotpisniciRepublika Bosna i Hercegovina Alija Izetbegović
Republika Bosna i Hercegovina Haris Silajdžić
Federacija Bosne i Hercegovine Krešimir Zubak
Hrvatska Franjo Tuđman
RatifikatoriSkupština Republike BiH
Ustavotvorna skupština Federacije BiH
Hrvatski sabor
Jezici

Splitski deklaracija ili Splitski sporazum jest sporazum o međusobnoj obrani između Hrvatske, Republike Bosne i Hercegovine i Federacije Bosne i Hercegovine, potpisan u Splitu, Hrvatska, 22. jula 1995. Pozvao je i na vojnu intervenciju Hrvatske vojske (HV) na teritoriji Republike BiH, prvenstveno u oslobađanju opsade Bihaća.

Splitska deklaracija bila je prekretnica u ratu u BiH kao i važan faktor u hrvatskom ratu za nezavisnost. Dovela je do velikog razmještaja HV-a u Bosni i Hercegovini i zauzimanja strateških položaja u operaciji Ljeto '95. Zauzvrat je omogućilo brzo zauzimanje Knina, glavnog grada paradržave Republike Srpske Krajine (RSK), i oslobađanje opsade Bihaća ubrzo nakon toga, tokom operacije Oluja. Naknadne ofanzive HV-a na Bosnu i Hercegovinu, uz podršku Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO), kao i zračna kampanja NATO-a na Bosnu i Hercegovinu, pomjerile su vojnu ravnotežu u ratu u BiH, doprinoseći početku mirovnih pregovora, koji su doveli do Dejtonskog sporazuma.

Pozadina

[uredi | uredi izvor]
Mapa opkoljenog Bihaća.

U novembru 1994, opsada Bihaća je ušla u kritičnu fazu kada su Vojska Republike Srpske (VRS) i Srpska vojska Krajine (SVK)[1] bile blizu zauzimanja grada. Bihać je bio "zaštićena zona" koju su UN odredile pod kontrolom 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), uz podršku Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Smatralo se da će zauzimanje Bihaća od strane srpskih snaga eskalirati rat i pogoršati rastući razdor između Sjedinjenih Američkih Država, Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva, pri čemu su američke i evropske sile zagovarale različite pristupe očuvanju tog područja.[2] Osim toga, strahovalo se da će se Bihać pretvoriti u najgoru humanitarnu katastrofu rata.[3] Nadalje, uskraćivanje Bihaća RSK ili Republici Srpskoj bilo je strateški važno za Hrvatsku, koja je vodila rat za nezavisnost protiv RSK-a.[4] Načelnik hrvatskog Generalštaba Janko Bobetko smatrao je da bi eventualni pad Bihaća predstavljao kraj ratnih napora Hrvatske.[5] Smatralo se da bi, ako bi to područje zauzele srpske snage, to omogućilo konsolidaciju teritorije koju su držale srpske snage u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao i preraspoređivanje trupa RSK i VRS radi pojačanja drugih područja.[6]

Na sastanku hrvatske i američke vlade i vojnih dužnosnika održanom 29. novembra 1994, hrvatski predstavnici predložili su napad na teritoriju pod kontrolom VRS iz Livna u Bosni i Hercegovini, kako bi se dio snaga koje opsjedaju Bihać povukao i spriječio njegovo zarobljavanje. Američki zvaničnici nisu odgovorili na prijedlog, a istog dana je naređena operacija Zima '94. Osim što je doprinio obrani Bihaća, napad je unaprijedio položaje koje su držali HV i HVO bliže putevima snabdijevanja koji su vitalni za RSK.[7]

Sastanak je bio jedan u nizu održanih u Zagrebu i Washingtonu, D.C. nakon Vašingtonskog sporazuma iz marta 1994.[8] Sporazumom je okončan bošnjačko-hrvatski sukob, ponovno su se ujedinile ARBiH i HVO protiv VRS-a, a Hrvatskoj su dodijeljeni američki vojni savjetnici iz Military Professional Resources Incorporated (MPRI). MPRI je angažiran jer je UN-ov embargo na oružje još uvijek bio na snazi, navodno da pripremi HV za učešće u programu NATO Partnerstva za mir. Organizacija je obučavala časnike i osoblje HV-a 14 sedmica od januara do aprila 1995. Također se špekuliralo da je MPRI Hrvatskoj također pružao doktrinarne savjete, planiranje scenarija i satelitske informacije američke vlade,[9] međutim MPRI i hrvatski zvaničnici odbacili su takve spekulacije.[10][11] U novembru 1994. SAD su jednostrano okončao embargo na oružje protiv Bosne i Hercegovine,[12] istovremeno dozvoljavajući HV-u da se snabdijeva dok pošiljke oružja ulaze kroz Hrvatsku.[13] Uključivanje SAD-a odražavalo je novu vojnu strategiju koju je odobrio predsjednik Bill Clinton od februara 1993.[14]

Poziv na hrvatsku intervenciju

[uredi | uredi izvor]

Dana 17. jula, vojske RSK-a i VRS-a započele su nove napore da zauzmu Bihać tako što su proširile rezultate postignute tokom operacije Pauk. Ofanziva, kodnog naziva Operacija Mač '95, imala je za cilj zauzimanje Cazina, čvorišta transportnih pravaca, smještenog u centru opkoljenog Bihaća, pod kontrolom ARBiH/HVO-a. Napad je predvodio Korpus specijalnih jedinica RSK, a podržala ga je operativna grupa "Pauk" Autonomne pokrajine Zapadna Bosna (APZB), koje su napredovale sa sjeverozapada, zajedno sa 39. banijskim korpusom SVK sa sjeveroistoka i 2. krajiški korpus VRS sa jugoistoka. Napore je podržalo i oko 500 specijalaca Vojske Jugoslavije i Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića Arkana, ukupno oko 19.000 vojnika koji su napadali ili držali sektore raspoređenih protiv 5. korpusa ARBiH. Do 21. jula, snage RSK-a su uspjele preći 7 kilometara, ali nisu uspjele prekinuti put Bihać – Cazin. Obnovljeni pritisak od strane RSK i APZB snaga četiri dana kasnije doveo je njihove snage na 5 kilometara od Cazina i stavio ih u kontrolu ili na povoljne položaje da do 26. jula udare na nekoliko ključnih prijevoja i dominantnih tačaka na bojnom polju. Peti korpus ARBiH bio je ostavljen u kritičnoj odbrambenoj situaciji, zavisno od vanjske pomoći.[15]

Kako se situacija oko Bihaća pogoršavala za ARBiH, Vlada Republike Bosne i Hercegovine je shvatila da to područje ne može sama držati i zatražila je od Hrvatske vojnu intervenciju. Načelnik stožera ARBiH Rasim Delić apelovao je 20. jula na HV i HVO da pomognu 5. korpusu ARBiH, predlažući napade HV-a na Bosansko Grahovo, Knin i Vojnić. Njegovu molbu podržao je predsjednik Turske Süleyman Demirel kada se sutradan na Brijunima susreo s hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom.[16]

To je kasnije dovelo do potpisivanja Splitskog sporazuma od strane Tuđmana i predsjednika Predjedništva Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića u Splitu 22. jula,[17] kojim je omogućen ulazak HV-a u Bosni i Hercegovini.[18] Osim Tuđmana i Izetbegovića, sporazum su potpisali predsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Krešimir Zubak, te Predsjednik Vlade Republike/Federacije BiH Haris Silajdžić,[19] a posredovao ga je Demirel.[20] U sporazumu je posebno navedeno da se od Hrvatske traži hitna vojna pomoć, posebno za područje Bihaća, te da ugovorne strane namjeravaju koordinirati svoje vojne aktivnosti.[17] Puni naziv Splitske deklaracije je Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanje političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice.[21][19] Na ceremoniji potpisivanja su bili američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i njemački veleposlanik koji predstavlja Evropsku uniju.[22][23]

Posljedice

[uredi | uredi izvor]
  HV/HVO osvajanja 1995.
  ARBiH osvajanja 1995.

Sporazum je HV-u dao priliku da proširi svoje teritorijalne dobiti od operacije Zima '94 napredovanjem s Livanjskog polja. Očekivalo se da će ovaj potez ublažiti pritisak na 5. korpus ARBiH koji brani Bihać, dok će HV postaviti u povoljniji položaj za napad na Knin, glavni grad RSK.[24] HV i HVO su brzo odgovorili kroz operaciju Ljeto '95. Ofanzivom, kojom je zapovijedao general-pukovnik HV-a Ante Gotovina, 28 – 29. jula uspjela je zauzeti Bosansko Grahovo i Glamoč. Napad je odvukao neke jedinice RSK od Bihaća,[25][26] ali ne onoliko koliko se očekivalo na početku operacije. Ipak, ofanziva je HV dovela u odličan položaj,[27] jer je izolovala Knin od Republike Srpske i SR Jugoslavije, i dovela do zauzimanja Bosanskog Grahova i Glamoča, koji su se nalazili na jedinom direktnom putu između njih.[28]

Bez obzira na ograničeni obim operacije Ljeto '95, Splitska deklaracija je postala temeljni instrument za promjenu ukupne strateške situacije u Bosni i Hercegovini u kojoj je Republika Srpska imala prednost od početka rata u BiH, kao i RSK u Hrvatskoj, gdje su linije fronta bile uglavnom statične od sarajevskog primirja 1992.[29] Kako je završila Operacija Ljeto '95, RSK i Republika Srpska promijenile su svoj prioritet sa razbijanja opsade Bihaćkog na odbijanje moguće hrvatske ofanzive za zauzimanje Knina (napredovanje sa nedavno osvojene teritorije u Bosni i Hercegovini). Lideri RSK Milan Martić i Mile Mrkšić dogovorili su se sa specijalnim predstavnikom UN-a Yasushijem Akashijem da se 30. jula povuku sa područja Bihaća, nadajući se da će taj potez doprinijeti sprječavanju hrvatskog napada.[30] Ipak, napad se materijalizirao nekoliko dana kasnije kao Operacija Oluja, odlučujuća pobjeda HV-a u ratu za nezavisnost.[31]

Uspjeh operacije Oluja predstavljao je i stratešku pobjedu u ratu u BiH, jer je ukinula opsadu Bihaća,[32] te omogućila hrvatskim i bosanskohercegovačkim rukovodstvima da planiraju vojnu intervenciju u punom obimu na području Banja Luke pod kontrolom VRS-a, na osnovu deklaracije, usmjeren na stvaranje nove ravnoteže snaga u Bosni i Hercegovini, tampon zone duž hrvatske granice i doprinos rješavanju problema rata. U septembru 1995. intervencija je nastala kao operacija Maestral 2, podržana ofanzivnom operacijom ARBiH Sana '95, u kombinaciji sa zračnom kampanjom NATO-a na Bosnu i Hercegovinu.[33] Ofanzive su slomile odbranu VRS-a i zauzele velike dijelove teritorije.[34] Podvig je ponovljen u operaciji Južni potez izvedenoj u oktobru, napredujući u krugu od 25 kilometara od Banja Luke,[35] i doprinijevši početku mirovnih pregovora koji će rezultirati Dejtonskim sporazumom ubrzo nakon toga.[36] Sve u svemu, raspoređivanje HV-a na osnovu Splitske deklaracije pokazalo se odlučujućim u porazu VRS-a u ratu u Bosni i Hercegovini.[37]

Također pogledajte

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Sudetic, Chuck (2 April 1991). "Rebel Serbs Complicate Rift on Yugoslav Unity". The New York Times. Pristupljeno 11 December 2010.
  2. ^ Emma Daly; Andrew Marshall (27 November 1994). "Bihac fears massacre". The Independent. Arhivirano s originala, 2022-05-24. Pristupljeno 29 December 2012.
  3. ^ Halberstam 2003
  4. ^ Hodge 2006
  5. ^ Vlado Vurušić (9 December 2007). "Krešimir Ćosić: Amerikanci nam nisu dali da branimo Bihać" [Krešimir Ćosić: Americans did not let us defend Bihać]. Jutarnji list (jezik: hrvatski). Pristupljeno 29 December 2012.
  6. ^ "Oluja - bitka svih bitaka" [Storm - battle of all the battles]. Hrvatski vojnik (jezik: hrvatski). Ministry of Defence (Croatia) (303/304). July 2010. ISSN 1333-9036.
  7. ^ Vlado Vurušić (9 December 2007). "Krešimir Ćosić: Amerikanci nam nisu dali da branimo Bihać" [Krešimir Ćosić: Americans did not let us defend Bihać]. Jutarnji list (jezik: hrvatski). Pristupljeno 29 December 2012.
  8. ^ Vlado Vurušić (9 December 2007). "Krešimir Ćosić: Amerikanci nam nisu dali da branimo Bihać" [Krešimir Ćosić: Americans did not let us defend Bihać]. Jutarnji list (jezik: hrvatski). Pristupljeno 29 December 2012.
  9. ^ Dunigan 2011
  10. ^ Avant 2005
  11. ^ Ankica Barbir-Mladinović (20 August 2010). "Tvrdnje da je MPRI pomagao pripremu 'Oluje' izmišljene" [Claims that the MPRI helped prepare the 'Storm' are fabrications]. Radio Slobodna Evropa (jezik: srpskohrvatski). Radio Free Europe/Radio Liberty. Pristupljeno 3 January 2013.
  12. ^ Bono 2003
  13. ^ Ramet 2006
  14. ^ Woodward 2010
  15. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  16. ^ "Slobodan Praljak's submission of the expert report of Dr. Josip Jurčević" (PDF). International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia. 13 March 2009. str. 149. Pristupljeno 22 January 2013.
  17. ^ a b Balkan Battlegrounds 2002
  18. ^ Bjelajac i Žunec 2009
  19. ^ a b "Deklaracija od 22. srpnja 1995" [Declaration of 22 July 1995] (jezik: hrvatski). Office of the President of Croatia. Arhivirano s originala, 2 December 2013. Pristupljeno 21 January 2013.
  20. ^ "Croat-Bosnian Agreement: Reluctant Allies". Transitions Online. 31 July 1995.
  21. ^ Bono 2003
  22. ^ "Dobra podloga za nadgradnju" [Good basis for development] (jezik: srpskohrvatski). Al Jazeera Balkans. 20 November 2011. Pristupljeno 21 January 2013.
  23. ^ Ivo Pukanić (10 June 2003). "Ante Gotovina: "Spreman sam razgovarati s haaškim istražiteljima u Zagrebu"" [Ante Gotovina: "I am ready to talk to ICTY investigators in Zagreb"]. Nacional (weekly) (jezik: hrvatski). Arhivirano s originala, 2 December 2013. Pristupljeno 21 January 2013.
  24. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  25. ^ Bjelajac i Žunec 2009
  26. ^ Raymond Bonner (31 July 1995). "Croats Confident As Battle Looms Over Serbian Area". The New York Times. Arhivirano s originala, 18 December 2013.
  27. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  28. ^ Burg i Shoup 2000
  29. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  30. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  31. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  32. ^ Marijan 2007
  33. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  34. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  35. ^ Balkan Battlegrounds 2002
  36. ^ Kevin Fedarko (11 September 1995). "NATO and the Balkans: Louder than words". Time. Arhivirano s originala, September 30, 2007. Pristupljeno 9 September 2010.
  37. ^ Balkan Battlegrounds 2002

Literatura

[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]

"Spisak međunarodnih sporazuma i akata sklopljenih između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine". mvep.hr. Ministarstvo vanjskih i evropskih poslova Hrvatske. Arhivirano s originala 19. 2. 2020. Pristupljeno 30. 11. 2013.CS1 održavanje: bot: nepoznat status originalnog URL-a (link)

Logo Wikizvora
Logo Wikizvora
Wikizvor ima izvorni tekst: Tekst Splitske deklaracije
Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Splitska_deklaracija&oldid=3669683"