Opsada Mostara

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Opsada Mostara
Dio rata u Bosni i Hercegovini i bošnjačko-hrvatskog sukoba
Damaged buildings from the fighting on the Croatian side of Mostar.JPEG
Uništene zgrade u Mostaru nakon rata u Bosni i Hercegovini
Datumapril 1992 – juni 1992.
juni 1993 – april 1994.
Lokacija43°20′N 17°48′E / 43.333°N 17.800°E / 43.333; 17.800Koordinate: 43°20′N 17°48′E / 43.333°N 17.800°E / 43.333; 17.800
Rezultat

Pobjeda HVHVOARBiH (1992)
Vojna pat pozicija (1994)[1][2]

  • Etnički sastav istočnog i zapadnog Mostara homogeniziran
  • Veliko uništavanje mostarske kulturne baštine
Sukobljene strane
1992:
Herceg-Bosna
Hrvatska
Bosna i Hercegovina Republika Bosna i Hercegovina
1992:
YPA helmet decal (1991-1992).jpg JNA
Republika Srpska
1993–94:
Herceg-Bosna
Hrvatska
1993–94:
Bosna i Hercegovina Republika Bosna i Hercegovina
1993–94:
Republika Srpska
Komandanti i lideri
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Milivoj Petković
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Slobodan Praljak
Hrvatska Republika Herceg-Bosna Miljenko Lasić
Bosna i Hercegovina Sefer Halilović
Bosna i Hercegovina Rasim Delić
Bosna i Hercegovina Arif Pašalić
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Momčilo Perišić
Republika Srpska Radovan Grubač
Snage
OZ jugoistočna Hercegovina: 6.000 vojnika (1993) 4. korpus: 4.000 vojnika (1993) 17.000 vojnika (1992)
Žrtve i gubici
2,000 mrtvih (1992–94)
c. 90.000 izbjeglica (1992)

Opsada Mostara vođena je tokom rata u Bosni prvo 1992. godine, a zatim kasnije od 1993. do 1994. godine. U početku je trajala između aprila 1992. i juna 1992. godine, a uključivala je Hrvatsko vijeće odbrane (HVO) i Armiju Republike Bosne i Hercegovine. (ARBiH) protiv Jugoslovenske narodne armije (JNA) kojom su dominirali Srbi nakon što je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Ta faza je okončana u junu 1992. nakon uspjeha operacije Čagalj koju su pokrenule Hrvatska vojska (HV) i HVO. Usljed prve opsade oko 90.000 stanovnika Mostara je pobjeglo, a brojni vjerski objekti, kulturne ustanove i mostovi su oštećeni ili uništeni.

Kako je širi sukob sazrijevao i politički krajolik se mijenjao, bosanski Hrvati i Bošnjaci su počeli da se bore jedni protiv drugih, što je kulminiralo Hrvatsko-bošnjačkim ratom. U periodu od juna 1993. do aprila 1994. godine HVO je opsjedao istočni Mostar koncentrisan na Bošnjake, što je rezultiralo smrću brojnih civila, prekidom humanitarne pomoći, oštećenjem ili uništenjem deset džamija, te dizanjem u zrak historijskog Starog mosta. Neprijateljstva su okončana potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma u martu 1994. i uspostavom Hrvatsko-bošnjačke federacije.

Pozadina[uredi | uredi izvor]

1990. i 1991. godine Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini su proglasili niz "srpskih autonomnih oblasti". Srbi su koristili dobro opremljenu Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) u odbrani ovih teritorija.[3] Već u septembru ili oktobru 1990. JNA je počela da naoružava bosanske Srbe i organizuje ih u milicije. Do marta 1991, JNA je podijelila oko 51.900 komada vatrenog oružja srpskim paravojnim jedinicama i 23.298 komada vatrenog oružja Srpskoj demokratskoj stranci (SDS).[4] Hrvatska vlada počela je naoružavati Hrvate u Hercegovini 1991. i početkom 1992. godine, očekujući da će Srbi proširiti rat na Bosnu i Hercegovinu.[5] To je također pomoglo naoružavanju bošnjačke zajednice. Od jula 1991. do januara 1992. JNA i srpske paravojne snage koristile su teritoriju BiH za napade na Hrvatsku.[6] Tokom rata u Hrvatskoj, predsjednik RBIH Alija Izetbegović dao je televizijsku proklamaciju neutralnosti, navodeći da "ovo nije naš rat", a sarajevska vlada ne preduzima odbrambene mjere protiv mogućeg napada bosanskih Srba i JNA.[7]

Dana 25. marta 1991. godine, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sastao se u Karađorđevu s predsjednikom Srbije Slobodanom Miloševićem, navodno kako bi razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine.[8][9] U novembru je osnovana autonomna Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ HB), koja je tvrdila da nema secesijski cilj i da će služiti kao "pravna osnova za lokalnu samoupravu". Obećali su da će poštovati Vladu RBIH pod uslovom da Republika Bosna i Hercegovina bude nezavisna od "bivše i svake vrste buduće Jugoslavije".[10] Za njegovog predsjednika imenovan je Mate Boban.[11] U decembru je Tuđman, u razgovoru sa liderima bosanskih Hrvata, rekao da "iz perspektive suvereniteta, Bosna i Hercegovina nema perspektive" i preporučio da hrvatska politika "podržava suverenitet [Bosne i Hercegovine] do trenutka kada Hrvatskoj više ne bude odgovaralo."[12]

Nakon učešća JNA u Domovinskom ratu, mostarski Hrvati su jedinice JNA smatrali okupatorskom snagom. Percipirana je kao sila prijateljska prema Srbima i neprijateljska prema Hrvatima i Bošnjacima (bosanskim Muslimanima). Dana 4. februara 1992. lokalni hrvatski građani blokirali su puteve od Mostara do Čitluka i Širokog Brijega u znak protesta zbog ponašanja rezervista JNA na tom području. Srbi su 6. februara blokirali put od Mostara do Sarajeva.[13] Dana 29. februara i 1. marta 1992. održan je referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Bošnjaci i bosanski Hrvati snažno su podržavali nezavisnost, dok su bosanski Srbi uglavnom bojkotovali referendum. Većina birača glasala je za nezavisnost i 3. marta 1992. predsjednik Alija Izetbegović proglasio je nezavisnost od Jugoslavije, koju je Hrvatska odmah priznala.[14]

Dana 14. marta došlo je do pucnjave u Mostaru na kasarnu JNA u gradu. Sljedećeg dana građani Mostara su postavili barikade i tražili povlačenje snaga JNA. Dana 1. aprila došlo je do sukoba između JNA i hrvatskih snaga u nekoliko okolnih sela i južnom predgrađu Jasenice.[13] Dana 8. aprila, bosanski Hrvati su organizovani u Hrvatsko vijeće odbrane (HVO),[9] a pridružio se i popriličan broj Bošnjaka.[5] Dana 15. aprila formirana je Armija Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), sa nešto više od dvije trećine trupa koje su činili Bošnjaci i gotovo jednu trećinu Hrvati i Srbi.[15] Centralna vlada u Sarajevu se borila da se organizuje i formira efikasnu vojnu snagu protiv Srba. Izetbegović je koncentrisao sve svoje snage na zadržavanje kontrole nad Sarajevom. U ostatku Bosne i Hercegovine, vlada se morala osloniti na HVO, koji je već formirao svoju odbranu, da zaustavi srpsko napredovanje.[9][16]

Prva opsada (april – juni 1992)[uredi | uredi izvor]

Uvod[uredi | uredi izvor]

U aprilu su počele borbe na više lokacija u Hercegovini. Druga vojna oblast JNA, kojom je komandovao general-pukovnik Milutin Kukanjac, rasporedila je elemente 5. banjalučkog korpusa i 9. kninskog korpusa u rejon Kupresa, zauzevši grad od Hrvatske vojske (HV) i HVO-a koji su zajednički branili to područje u Bici za Kupres 1992., 7. aprila i prijeteći Livnu i Tomislavgradu na jugozapadu. Četvrta vojna oblast JNA, kojom je komandovao general Pavle Strugar, angažovala je 13. Bilećki korpus i 2. Titogradski korpus za zauzimanje Stoca i većeg dijela istočne obale rijeke Neretve južno od Mostara. Široki Brijeg je 7. i 8. aprila bio na udaru jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva.[13][17]

Opsada[uredi | uredi izvor]

Military map of Operation Jackal
Mapa operacije "Lipanjske zore" koja je dovela do prekida opsade 1992.

Artiljerijski napadi JNA na predgrađe Mostara počeli su 6. aprila i grad je odatle periodično granatiran. Tokom sljedeće sedmice JNA je postepeno uspostavila kontrolu nad velikim dijelovima grada. Dana 9. aprila snage JNA odbile su napad hrvatskih snaga, sada u sastavu HVO-a, na vojni aerodrom u Mostaru. Snage Teritorijalne odbrane bosanskih Srba zauzele su 11. aprila dvije obližnje hidroelektrane na rijeci Neretvi.[17] Dana 19. aprila 1992. godine, general Momčilo Perišić, komandant 13. Bilećkog korpusa u Mostaru, naredio je artiljerijskim jedinicama da napadnu naselja Cim, Ilići, Bijeli Brijeg i Donja Mahala.[18] Snage JNA u Mostaru brojale su 17.000 vojnika.[19]

U februaru 1992. godine, na prvom od mnogih sastanaka, Boban, Josip Manolić, Tuđmanov pomoćnik, a prethodno hrvatski premijer, i Radovan Karadžić, predsjednik samoproglašene Republike Srpske, sastali su se u Grazu u Austriji kako bi razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine i potrebnih transfera stanovništva.[11] Karadžić i Boban su se 6. maja, bez bošnjačkih predstavnika, ponovo sastali u Grazu i sklopili sporazum o prekidu vatre[17] i o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine.[20][21] Sporazum nije obuhvatio Mostar: bosanski Srbi su smatrali da istočni Mostar treba da bude u srpskoj administrativnoj jedinici, dok su bosanski Hrvati smatrali da cijeli Mostar treba da bude u hrvatskoj, na osnovu granica Banovine Hrvatske iz 1939. godine. Strane su se na kraju razišle i sljedećeg dana su snage JNA i bosanskih Srba, kasnije preimenovane u Vojsku Republike Srpske (VRS), izvršile napad na položaje koje su držali Hrvati na istočnoj obali rijeke. Osim uskog pojasa na istočnoj obali Neretve, Hrvati su držali Bijelo Polje na sjeveroistoku. JNA je držala položaje na brdima s kojih se pružao pogled na grad sa istoka, brdu Hum južno od grada, nekoliko predgrađa na jugu i dijelu područja na sjeveru.[17]

Hrvatska vojska planirala je ofanzivu na JNA i VRS kodnog naziva Operacija Čagalj. Cilj operacije je bio rasteretiti Mostar i razbiti JNA oko opkoljenog Dubrovnika. Pripreme za operaciju obavio je general HV-a Janko Bobetko. Bobetko je preraspodijelio zapovjednu strukturu HVO-a. Snage HVO-a su krajem maja započele seriju napada na položaje JNA i VRS oko Mostara. Dana 23. maja HVO je zauzeo planinu Hum. Operacija Čagalj počela je 7. juna kada su se snage HV/HVO-a pomakle istočno i sjeverno od Čapljine prema Stocu i Mostaru. Kao podrška glavnom napadu, HVO je napao položaje VRS-a na zapadnoj obali Neretve i 11. juna zauzeo planinu Orlovac i sela Varda, Čule i Kruševo na jugozapadu i Jasenicu i Slipčiće na jugu. Do sljedećeg dana HVO je potisnuo sve preostale snage VRS-a istočno od rijeke Neretve. Srpske snage su 13. juna uništile dva mosta preko Neretve, a ostao je samo Stari most, koji je, međutim, bio oštećen.[17][22]

U međuvremenu, snage HV/HVO-a brzo su napredovale i 14. juna stigle do predgrađa Mostara. Do 15. juna HVO je konsolidovao Stolac, a 4. bojna mostarskog HVO-a zauzela je kasarnu JNA "Sjeverni logor" u Mostaru. Da bi se izvršila veza sa jedinicama HV-a i HVO-a koje su napredovale na sjever preko Bune i Blagaja, mostarske snage HVO-a su uz podršku 4. bojne 4. gardijske brigade HV-a krenule na jug od grada preko Jasenice.[23] Dvije snage koje su napredovale susrele su se na Međunarodnom aerodromu Mostar 17. juna. HVO je očistio naselje Bijelo Polje na sjeveroistoku i napredovao dalje na istok uz obronke planine Velež.[22] Nakon povlačenja VRS-a iz istočnog Mostara, Srbi su protjerani iz grada.[24] Do 21. juna VRS je potpuno potisnuta iz Mostara. ARBiH je podržavala potiskivanje grada na istok samo u sporednoj ulozi. HVO je u to vrijeme bio sastavljen i od Hrvata i od Bošnjaka. Iako je linija fronta još uvijek bila blizu Mostara, uzvisinu koja je direktno gledala na Mostar na istočnoj obali Neretve osiguravale su snage HV-a i HVO-a.[22] HVO je počeo uspostavljati kontrolu nad Mostarom, a po preuzimanju Boban je izbacio Bošnjake iz javnog života i na njihovo mjesto postavio HDZ-ove tvrdolinijaše, podigao blokade na putevima po gradu i ograničio slobodu kretanja Bošnjaka unutar i izvan Mostara.[25]

Posljedice[uredi | uredi izvor]

Katolička crkva u Potocima pored Mostara, uništena u maju 1992.

Mostar je teško oštećen granatiranjem JNA tokom opsade. Među uništenim ili teško oštećenim zgradama su katolička katedrala Marije, Majke Crkve, Franjevačka crkva i samostan, Biskupski dvor (sa bibliotečkom zbirkom od preko 50.000 knjiga), 12 od 14 džamija, historijski muzej, arhiv, te niz drugih kulturnih institucija. Svi gradski mostovi su porušeni, a Stari most je jedini ostao. Sredinom juna 1992. godine, nakon pomjeranja borbene linije na istok, HVO je srušio srpski pravoslavni manastir Žitomislić, dok je u Sabornu crkvu Svete Trojice upala neidentifikovana grupa.[26] JNA je optužena za maltretiranje nesrba i pljačku i paljenje imovine Bošnjaka i Hrvata.[27] Oko 90.000 od 120.000 stanovnika Mostara je pobjeglo.[28] Hiljade Bošnjaka koji su napustili Mostar tokom opsade počeli su se vraćati u grad. Pratile su ih mnoge bošnjačke izbjeglice iz drugih bosanskih gradova koje je zauzela VRS.[29]

U istraživanjima javnog mnjenja koje su tokom 2000-ih u Srbiji sproveli Beogradski centar za ljudska prava i Strategic Marketing Group, manje od 20 posto ispitanika vjeruje da je JNA zapravo kontrolisala Mostar.[30]

Druga opsada (juni 1993 – april 1994)[uredi | uredi izvor]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Iako prvobitno u prijateljskim odnosima, odnosi između dva saveznika počeli su da se pogoršavaju u drugoj polovini 1992.[10] Hrvatska vlada je igrala "dvostruku igru"[12] u Bosni i Hercegovini i "vojno rješenje je zahtijevalo da Bosna bude saveznik, ali diplomatsko rješenje zahtijevalo Bosnu kao žrtvu".[31] Tuđmanova Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) zauzimala je važne pozicije u bosanskohercegovačkoj vladi, uključujući premijersko mjesto i ministarstvo obrane, ali je uprkos tome vodila odvojenu politiku i odbijala da se HVO integriše u ARBiH.[15] Jerko Doko, bosanski ministar odbrane, dao je HVO-u prioritet u nabavci vojnog oružja.[15] Tuđman je u januaru 1992. godine dogovorio da Stjepan Kljuić, predsjednik Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) koji je zagovarao saradnju s Bošnjacima u pravcu jedinstvene bosanske države, bude svrgnut i da ga zamijeni Mate Boban, koji je favorizirao pripajanje dijelova Bosne i Hercegovine naseljene Hrvatima Hrvatskoj.[32][9] U stranci je postojao raskol između Hrvata iz etnički mješovitih područja srednje i sjeverne Bosne i onih iz Hercegovine.[33] Postojali su i regionalni lobiji sa različitim interesima unutar bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), koji su uključivali Sarajevo, Srednju Bosnu, Hercegovinu, Bosansku Krajinu i Sandžak.[34]

Izetbegović je bio pod jakim Tuđmanovim pritiskom da pristane da Bosna i Hercegovina bude u konfederaciji sa Hrvatskom; međutim, Izetbegović je želio spriječiti da Bosna i Hercegovina dođe pod uticaj Hrvatske ili Srbije. Zbog toga što bi to osakatilo pomirenje Bošnjaka i Srba, onemogućilo povratak bošnjačkih izbjeglica u istočnu Bosnu i iz drugih razloga, usprotivio se Izetbegović. Dobio je ultimatum od Bobana koji je upozorio da, ako ne proglasi konfederaciju s Tuđmanom, hrvatske snage neće pomoći u obrani Sarajeva od uporišta udaljenih 40 kilometara.[35] Počevši od juna, počeli su razgovori između Bošnjaka i Hrvata o vojnoj saradnji i mogućem spajanju njihovih vojski.[36] Hrvatska vlada preporučila je premještanje sjedišta ARBiH iz Sarajeva bliže Hrvatskoj i zalagala se za njegovu reorganizaciju u nastojanju da se snažno poveća hrvatski uticaj.[37]

U junu i julu, Boban je pojačao pritisak "blokirajući isporuku oružja koje je sarajevska vlada, zaobilazeći embargo Ujedinjenih nacija (UN) na sve pošiljke u bivšu Jugoslaviju, tajno kupovala".[38] Dana 3. jula 1992. godine, Hrvatska zajednica Herceg-Bosna je formalno proglašena, amandmanom na prvobitnu odluku iz novembra 1991.[39][40] Ona je preuzela vlast nad vlastitom policijom, vojskom, valutom i obrazovanjem i proširila svoju vlast na mnoge oblasti u kojima su Bošnjaci bili većina. Dozvoljavala je samo hrvatsku zastavu, a jedina dozvoljena valuta bila je hrvatska kuna, njen službeni jezik je bio hrvatski, a usvojen je i školski program na hrvatskom jeziku. Mostar, u kojem su Bošnjaci činili neznatnu većinu, određen je za glavni grad samoproglašene zajednice.[29] Izetbegović i Tuđman potpisali su 21. jula u Zagrebu sporazum o prijateljstvu i saradnji između Bosne i Hercegovine i Hrvatske.[41] Sporazum im je omogućio da "sarađuju u suprotstavljanju [srpskoj] agresiji" i da koordiniraju vojne napore.[42] Stavio je HVO pod komandu ARBiH.[43] Saradnja je bila neharmonična, ali je omogućila transport oružja u ARBiH kroz Hrvatsku uprkos UN-ovom embargu na oružje,[5] otvarajući kanale koje je prethodno blokirao Boban.[37]

U ljeto 1992. godine HVO se počeo čistiti svoje redove od Bošnjaka[44] i mnogi su otišli u ARBiH videći da Hrvati imaju separatističke ciljeve.[45] Kako je bosanska vlada počela naglašavati svoj islamski karakter, hrvatski pripadnici napustili su ARBiH da bi se pridružili HVO-u ili su bili protjerani.[46] Krajem septembra, Izetbegović i Tuđman su se ponovo sastali i pokušali uspostaviti vojnu koordinaciju protiv VRS-a, ali bezuspješno.[47] ​​Do oktobra, sporazum je pao i nakon toga Hrvatska je preusmjerila isporuku oružja u Bosnu i Hercegovinu zaplijenivši značajnu količinu za sebe[48] i Boban je napustio savez sa bosanskom vladom.[49] Od oktobra 1992. godine bošnjačke snage lojalne Izetbegoviću i pojačane dobrovoljcima mudžahedina iz nekoliko islamskih zemalja borile su se protiv snaga bosanskih Hrvata koje je podržavala Hrvatska vojska.[10] U ovom trenutku hrvatsko-bošnjački sukob je kulminirao do dugotrajne artiljerijske vatre s obje strane. U to vrijeme HVO je imao snagu od 45.000, a ARBiH 80.500. ARBiH je, međutim, bila veoma nedovoljno opremljena i do kraja 1993. mogla je snabdjeti samo 44.000 vojnika vatrenim oružjem.[50] Do novembra, hrvatske snage kontrolisale su oko 20% Bosne i Hercegovine. Kako se eskalacija nastavila, zagrebačka vlada je u Bosnu i Hercegovinu rasporedila jedinice HV-a i specijalne snage Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP RH).[47] Božo Raić, bosanski Hrvat, ministar odbrane Bosne i Hercegovine i član HDZ-a,[51] okrivio je srpsku vladu za razdor i zatražio od bošnjačke strane da se "otrijezni".[47]

Nakon odlaska snaga JNA i VRS u Mostar pojačale su se tenzije između Hrvata i Bošnjaka. Do sredine aprila 1993. godine grad je ppostao podijeljen, sa zapadnim dijelom kojim su dominirale snage HVO-a, a istočnim dijelom gdje je uglavnom bila koncentrisana ARBiH. Četvrti korpus ARBiH bio je stacioniran u istočnom Mostaru i pod komandom Arifa Pašalića.[52][53] HVO u jugoistočnoj Hercegovini je bio pod komandom Miljenka Lasića.[54] Hrvatsko-bošnjački sukob već je bjesnio u srednjoj Bosni, ali najgore je uslijedilo u Mostaru.[55] U aprilu je bilo nekoliko mrtvih od snajperske vatre u Mostaru. Dogovoreno je primirje između dvije strane koje nije dugo trajalo.[56] Krajem aprila u potpunosti je izbio hrvatsko-bošnjački rat. Gojko Šušak, hrvatski ministar obrane, sastao se 21. aprila u Zagrebu s lordom Ovenom. Šušak je izrazio ljutnju zbog ponašanja Bošnjaka i rekao da su se dva hrvatska sela u istočnoj Hercegovini predala u srpske ruke umjesto da rizikuju da dođu pod kontrolu Bošnjaka.

Napad 9. maja 1993.[uredi | uredi izvor]

Borbe su počele u ranim satima 9. maja 1993. Pod artiljerijskom vatrom su bile i istočna i zapadna strana Mostara. Međutim, dokazi su i dalje veoma podijeljeni u pogledu toga kako je počeo napad 9. maja 1993. godine.[57][58] Uoči 9. maja, i HVO i ARBiH su se pripremali za potencijalni napad. Svi posmatrači međunarodne zajednice izjavili su da je HVO započeo napad 9. maja 1993.[59] Napad je izazvao bijes u UN-u.[60] Komandant UNPROFOR-a general Lars-Eric Wahlgren nazvao je to "velikim hrvatskim napadom".[56] Pripadnici ARBiH su izjavili da je HVO izvršio napad na ARBiH.[61] Prema navodima HVO-a, ARBiH je ujutro 9. maja napala kasarnu Tihomir Mišić koju je držao HVO, poznat i kao Sjeverni logor.[61] Bez obzira na to, ne postoje naređenja koja potvrđuju da su HVO ili ARBiH izvršili napad 9. maja 1993.[62]

U procesu protiv rukovodstva Herceg-Bosne/HVO-a, MKSJ je zaključio da: "HVO je 9. maja 1993. godine izvršio veliki napad na ABiH u Mostaru, tokom kojeg je zauzeo kompleks zgrada Vranica u kojem se nalazilo sjedište ABiH Tokom ove akcije koja je trajala nekoliko dana, vojnici HVO-a digli su u zrak Baba Besir džamiju. Vojnici HVO-a su izvršili masovna hapšenja Muslimana u zapadnom Mostaru i odvojili muškarce od žena, djece i staraca. Muškarci pripadnici ABiH su zatočeni u u zgradi MUP-a u 'Duvanskom institutu' gdje su divljački pretučeni. Drugi muškarci - jedni pripadnici ABiH, a drugi ne - zatočeni su i pretučeni na Mašinskom fakultetu. Deset vojnika ABiH je poginulo od posljedica nasilja nad njima. Djeca i starije osobe zapadnog Mostara upućene su na Heliodrom gdje su držane nekoliko dana prije nego što su se mogle vratiti kućama."[63]

HVO je protjerivao Bošnjake na područjima Mostara koje je kontrolisao ili ih je slao u logore u Dretelju, Heliodromu, Gabeli i Ljubuškom gdje su izgladnjivani, mučeni i ubijani. HVO je postao pasivan na svim frontovima prema VRS-u ili je sa njima sarađivao. Izuzetak su bili Orašje, Usora i Bihać gdje se održavao savez sa ARBiH. Tuđman je smijenio visoke oficire HV-a koji su se protivili ratu sa ARBiH, a Janko Bobetko je postavljen za načelnika hrvatske centrale.[64]

Eskalacija sukoba[uredi | uredi izvor]

Linije fronta u sjevernoj i centralnoj Hercegovini krajem 1993.

Glavna borbena mjesta 9. maja bile su Kasarna "Tihomir Mišić" pod kontrolom HVO-a i centrala ARBiH u zapadnom Mostaru u podrumu kompleksa zgrada zvanog Vranica. Zgrada je teško granatirana 9. maja, a HVO ju je zauzeo sljedećeg dana. Kasnije je ubijeno 10 bošnjačkih ratnih zarobljenika iz zgrade.[65] Narednih dana vođene su ulične borbe. Zapovjednik HVO-a Milivoj Petković i zapovjednik ARBiH Sefer Halilović potpisali su 13. maja sporazum o prekidu vatre. Međutim, borbe u gradu su se nastavile. Dana 16. maja HVO je zauzeo mali pojas teritorije na desnoj obali Neretve. Situacija se smirila 21. maja i dvije strane su ostale raspoređene na linijama fronta.[56]

Početkom juna HVO je kontrolirao znatan dio Mostara. HVO je imao pet brigada, puk specijalnih snaga i oko pet bataljona vojne policije. Ove snage su podržavali i oni u gradovima jugozapadne Hercegovine uključujući Ljubuški, Čitluk i Čapljinu. Nasuprot tome, 4. korpus ARBiH je imao samo 41. mostarsku brigadu pod direktnom mostarskom komandom.[57] Isti korpus je imao ukupno oko 4.000 ljudi organizovanih u četiri brigade.[66] Početkom 1993. godine Glavna centrala HVO-a je u svojoj Operativnoj zoni jugoistočna Hercegovina utvrdio da je snaga HVO-a iznosila 6.000 oficira i vojnika.[67]

ARBiH je 30. juna zauzela Kasarnu "Tihomir Mišić" na istočnoj obali Neretve, branu hidroelektrane na rijeci i glavne sjeverne prilaze gradu. ARBiH je također preuzela kontrolu nad naseljem Vrapčići u sjeveroistočnom Mostaru. Tako su osigurali cijeli istočni dio grada. Dana 13. jula ARBiH je pokrenula još jednu ofanzivu i zauzela Bunu i Blagaj, južno od Mostara. Dva dana kasnije vodile su se borbe preko prve linije fronta za kontrolu nad sjevernim i južnim prilazima Mostaru. HVO je krenuo u protunapad i ponovo zauzeo Bunu.[52] ARBiH nije uspjela ponoviti svoje pobjede u srednjoj Bosni protiv HVO-a i u potpunosti protjerati hrvatske snage. U zapadnom dijelu grada HVO je ostao na snazi. Potom su protjerali bošnjačko stanovništvo iz zapadnog Mostara, dok su hiljade muškaraca odvedene u improvizovane logore, većinom u nekadašnji heliodrom u blizini sela Dretelj, južno od Mostara.[55] ARBiH je držala zarobljenike Hrvate u zatočeničkim objektima u selu Potoci, sjeverno od Mostara,[68] u logoru Četvrte osnovne škole u Mostaru.[69] Obje strane su se smirile i okrenule granatiranju i snajperskom djelovanju jedna na drugu, iako je nadmoćno teško naoružanje HVO-a nanijelo ozbiljnu štetu istočnom Mostaru.[55]

Između juna 1993. i aprila 1994. HVO je kontrolisao istočnu stranu Mostara. MKSJ je utvrdio da su "tokom ovog perioda istočni Mostar i naselje Donja Mahala na zapadu bili izloženi dugotrajnom vojnom napadu od strane HVO-a, uključujući intenzivnu i neprekidnu vatru i granatiranje. Ova vatra i granatiranje izazvalo je mnogo žrtava, uključujući smrt brojnih civila i predstavnika međunarodnih organizacija. Deset džamija je teško oštećeno ili uništeno. HVO je ometao, a povremeno čak i potpuno prekidao prolaz humanitarne pomoći. Tako je muslimansko stanovništvo bilo prisiljeno da živi u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, struje i adekvatne njege. Mnoge žene, uključujući i jednu 16-godišnju djevojku, silovali su vojnici HVO-a prije nego što su protjerani preko linije fronta u istočni Mostar."[63] HVO je ispalio preko 100.000 granata na istočni Mostar.[60]

Tokom hrvatsko-bošnjačkog sukoba, Srbi, koji su i dalje bili najjača snaga, sarađivali su i sa Bošnjacima i sa Hrvatima, vodeći politiku ravnoteže na lokalnom nivou i savezništvo sa slabijom stranom. Na širem području Mostara Srbi su pružali vojnu podršku bošnjačkoj strani.[70] Artiljerija VRS-a prestala je pucati na ARBiH koja je držala istočni Mostar i granatirala položaje HVO-a na brdima iznad Mostara.[71]

U septembru 1993. ARBiH je pokrenula operaciju poznatu kao Operacija "Neretva '93" protiv HVO-a u cilju proboja u dolinu južne Neretve i poraza HVO-a u Hercegovini. Izvedeni su koordinisani napadi na položaje HVO-a u tom području. Težište napada bilo je uporište HVO-a Vrdi sjeverno od Mostara, ali je HVO uspio odbiti napad. Snage ARBiH i HVO-a imale su sukobe u Mostaru i njegovom Bijelom Polju i Raštanima. ARBiH je ostvarila određene ograničene dobitke napadajući van grada u tri pravca. HVO je odgovorio artiljerijskim granatiranjem istočnog dijela grada 23. septembra i neučinkovitim protunapadom 24. septembra. Korištenje artiljerije od strane ARBiH i HVO-a dodatno je oštetilo grad, ali nijedna strana nije ostvarila značajnije dobitke. Nakon višednevnih pregovora, 3. oktobra je dogovoreno primirje. Desetine hrvatskih civila ubijeno je u selima sjeverno od Mostara tokom operacije.[72][73] Dana 22. oktobra, Tuđman je dao instrukcije Šušku i Bobetku da nastave podržavati Herceg-Bosnu, smatrajući da se tamo "riješava buduća granica hrvatske države".[12]

Rušenje Starog mosta[uredi | uredi izvor]

Nakon završetka opsade JNA, Stari most je bio posljednji most koji je povezivao dvije obale rijeke Neretve. ARBiH je držala položaje u neposrednoj blizini mosta i koristila ga je u periodu od maja do novembra 1993. godine za borbena dejstva na prvoj liniji fronta, kao i stanovnici desne i lijeve obale Neretve kao sredstvo komunikacije i snabdijevanja.[74] Stari most je granatirao HVO počevši od juna 1993. godine, a 8. novembra tenk HVO-a je počeo pucati na most sve dok ga nije srušio u rijeku Neretvu 9. novembra.[75][76]

Tuđman je na sastanku 10. novembra sa rukovodstvom Herceg Bosne pitao ko je srušio most. Rukovodstvo je negiralo odgovornost, Boban je odgovorio da je "ranije toliko pucano, a padale su strašne kiše, da se sam srušio", dok je Prlić rekao da njihovi ljudi ne mogu doći do mosta.[77] Tuđman je bio zabrinut zbog ograničavanja reakcije međunarodne zajednice i medija.[78] Hrvatski državni dnevni list Vjesnik okrivio je "svijet koji nije učinio ništa da zaustavi rat", dok je Hrvatska radiotelevizija okrivila Bošnjake.[79] Uništenjem je praktično potpuno izolovana bošnjačka enklava Donja Mahala na desnoj obali Neretve. Nekoliko dana kasnije HVO je uništio improvizovani most Kamenica, koji je izgradila ARBiH u martu 1993.[80] MKSJ u predmetu Prlić i dr. zaključenio je da je most bio legitimni vojni cilj HVO-a, ali da je njegovo uništenje nanijelo nesrazmjernu štetu bošnjačkom civilnom stanovništvu Mostara.[81] Predsjedavajući sudija Jean-Claude Antonetti dao je izdvojeno mišljenje i rekao da "analiza video snimka nije omogućila Vijeću da van razumne sumnje utvrdi ko je izazvao konačno urušavanje Starog mosta."[82]

Vašingtonski sporazum[uredi | uredi izvor]

Francuski IFOR Artiljerijski odred, stacioniran u Mostaru 1995.

U septembru 1993. pokušaj pomirenja hrvatske i bošnjačke strane potopljen je nastavkom borbi u srednjoj Bosni i Mostaru i činjenicom da Bošnjaci u to vrijeme nisu bili zainteresovani za mir. U ljeto 1993. Tuđman i Milošević su predložili vlastite planove za labavu zajednicu triju republika. Izetbegović je rekao da će se o tome dogovoriti pod uslovom da bošnjačka jedinica čini najmanje 30% Bosne i Hercegovine i da ima izlaz na rijeku Savu i Jadransko more. Srpska strana je bila spremna da prihvati samo 24%, a plan nije uspio.[83] U januaru 1994. Izetbegović je Tuđmanu dostavio dva različita plana podjele Bosne i Hercegovine i oba su odbijena.[12]

Do februara 1994, generalni sekretar UN-a je izvijestio da se u Bosni i Hercegovini nalazi između 3.000 i 5.000 hrvatskih redovnih vojnika, a Vijeće sigurnosti UN-a osudilo je Hrvatsku, upozoravajući da će, ako ne okonča "sve oblike miješanja", doći do poduzimanja "ozbiljnih mjera".[83][84] Vlada Republike Bosne i Hercegovine je stavila cifru na 20.000, nazvavši to invazijom.[85] Istog mjeseca s vlasti su smijenjeni Mate Boban i tvrdolinijaši HVO-a,[83] dok su iz ARBiH smijenjeni kriminalni elementi.[86]

U Washingtonu su 26. februara počeli razgovori između lidera bosanskohercegovačke vlade i Mate Granića, hrvatskog ministra vanjskih poslova o mogućnostima trajnog prekida vatre i konfederacije bošnjačkih i hrvatskih regija.[87] Do tada je udio teritorije Bosne i Hercegovine pod kontrolom HVO-a pao sa 20% na 10%.[88][89] Pod snažnim američkim pritiskom,[83] u Washingtonu je 1. marta postignut privremeni sporazum o hrvatsko-bošnjačkoj federaciji. Dana 18. marta, na ceremoniji koju je priredio američki predsjednik Bill Clinton, premijer RBIH Haris Silajdžić, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i predsjednik Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su sporazum o prekidu vatre. Sporazum su potpisali i predsjednik RBIH Alija Izetbegović i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, čime je okončan hrvatsko-bošnjački sukob. Prema sporazumu, kombinovana teritorija koju su držale hrvatske i snage Armije R BiH podijeljena je na deset autonomnih kantona.[87]

Iako je HVO imao prednost u naoružanju, bitka za Mostar je okončana neodlučno i grad je podijeljen na dva dijela po etničkoj osnovi.[1][2] Mostar je došao pod upravu EU na privremeni dvogodišnji period tokom kojeg je trebao biti reintegrisan kao "jedinstvena, samoodrživa i multietnička uprava". UN su 23. maja uspostavile sporazum o slobodi kretanja u regiji Mostara, ali stanovnici grada Mostara i dalje nisu mogli putovati između istoka i zapada. Hrvatski lideri protestirali su protiv oba sporazuma u zapadnom Mostaru. Mostarski biskup je tvrdio da je to grad sa hrvatskom većinom koji je dio katoličke Herceg-Bosne i da administracija EU nije volja naroda.[90]

Nekoliko mjeseci nakon Vašingtonskog sporazuma hrvatska vlada nastavila je s iredentizmom. Prema pisanju Novog lista, Ivić Pašalić, koji je bio ključni savjetnik Tuđmana i djelovao u njegovo ime, predvodio je tročlanu delegaciju u blizini Banjaluke kako bi s Karadžićem razgovarali o podjeli Bosne i Hercegovine. Karadžić je na sastanku predložio razmjenu teritorija i stanovništva, što je Tuđmana jako zanimalo.[12]

Žrtve, demografski pomak i razaranja[uredi | uredi izvor]

Zračna fotografija Mostara 1997.

Opsada je rezultirala smrću oko 2.000 osoba.[91][92] Prema izvještaju Ewe Tabeau, koji je koristio MKSJ, najmanje 539 osoba je umrlo u istočnom Mostaru od maja 1993. do kraja sukoba. Taj broj ne uključuje 484 smrti koje su imale nepoznato mjesto smrti, ali su se dogodile tokom opsade. Od 539 poginulih, 49,5% su bili civili, a 50,5% borci.[93]

Prije rata u opštini Mostar živjelo je 43.037 Hrvata, 43.856 Bošnjaka, 23.846 Srba i 12.768 Jugoslovena.[94] Zapadni, jugozapadni i južni Mostar imali su relativnu hrvatsku većinu, sjeverni Mostar i Stari grad Mostar imali su relativnu bošnjačku većinu, a jugoistočni Mostar je imao apsolutnu bošnjačku većinu. Prema podacima iz 1997. godine, opštine koje su 1991. imale relativnu većinu Hrvata postale su sve hrvatske, a opštine koje su imale bošnjačku većinu postale su sve bošnjačke.[95] Zbog raseljavanja ljudi iz drugih gradova u Bosni i Hercegovini tokom rata, istočni Mostar je imao preko 30.000 raseljenih lica iz istočne Hercegovine, Stoca, Čapljine i zapadnog Mostara. U zapadnom Mostaru bilo je oko 17.000 raseljenih lica iz srednje Bosne, Sarajeva, Jablanice i Konjica. U zapadnom Mostaru postojao je namjerni projekt hrvatske vlade da tamo presele Hrvati kako bi se uspostavila demografska i politička kontrola. Međunarodna krizna grupa je primijetila da je "uska bošnjačka pluralnost iz 1991. godine zamijenila značajna hrvatska većina".[96]

Mostar je bio "najteže razrušeni grad u Bosni i Hercegovini". Najviše je pogođeno područje u istočnom Mostaru naseljenom bošnjacima i bošnjačkom dijelu zapadnog Mostara gdje je uništeno ili teško oštećeno oko 60 do 75 posto objekata. U zapadnom Mostaru naseljenom Hrvatima oko 20% zgrada je teško oštećeno ili uništeno, uglavnom na zapadnoj strani linije neprijateljstva. Procjenjuje se da je pogođeno 6.500 od 17.500 stambenih jedinica u gradu.[96]

Rekonstrukcija[uredi | uredi izvor]

(lijevo) Stari most pod rekonstrukcijom 2003. (desno) Srpska pravoslavna crkva, pod rekonstrukcijom 2021.

Nakon završetka rata, pojavili su se planovi za rekonstrukciju mosta. Svjetska banka, UNESCO, Fond za kulturu Aga Khana i Svjetski fond za spomenike formirali su koaliciju koja će nadgledati obnovu Starog mosta i historijskog centra Mostara. Dodatna sredstva obezbijedile su Italija, Holandija, Turska, Hrvatska i Razvojna banka Vijeća Evrope, kao i bosanska vlada. U oktobru 1998. godine UNESCO je osnovao međunarodni komitet stručnjaka koji će nadgledati radove na projektovanju i rekonstrukciji. Odlučeno je da se izgradi most što sličniji originalu, koristeći istu tehnologiju i materijale.[97] Most je ponovo izgrađen lokalnim materijalima od strane Er-Bu Construction Corp, turske kompanije, koristeći otomanske građevinske tehnike.[98] Korišten je kamen iz lokalnih kamenoloma, a ronioci mađarske vojske su iz rijeke ispod izvlačili kamenje sa originalnog mosta. Rekonstrukcija je počela 7. juna 2001. Rekonstruisani most je svečano otvoren 23. jula 2004.[97]

Suđenje[uredi | uredi izvor]

Rukovodstvo HVO-a, Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić i Slobodan Praljak, osuđeni su 2013. godine prvostepenom presudom Haškog tribunala tokom rata u BiH. Vijeće je u presudi konstatovalo da je za vrijeme prisustva HVO-a u Mostaru hiljade bosanskih Muslimana i drugih ne-Hrvata protjerano iz zapadnog dijela grada i protjerano u istočni dio.[81] Komandant ARBiH Sefer Halilović optužen je od strane MKSJ za ratne zločine počinjene tokom operacije Neretva '93, ali je proglašen nevinim.[99] Sud Bosne i Hercegovine je 2007. godine osudio osam bivših vojnika ARBiH za zločine nad hrvatskim zarobljenicima u Mostaru.[69] Četiri bivša pripadnika HVO-a osuđena su 2011. godine za zločine nad Bošnjacima u zatvoru Vojno. 2014. godine počelo je suđenje petorici bivših vojnika ARBiH za zločine nad Hrvatima u selu Potoci kod Mostara.[68]

Fusnote[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b Christia 2012, p. 159.
  2. ^ a b Mulaj 2008, p. 54.
  3. ^ Lukic & Lynch 1996, p. 203.
  4. ^ Ramet 2006, p. 414.
  5. ^ a b c Goldstein 1999, p. 243.
  6. ^ Lukic & Lynch 1996, p. 206.
  7. ^ Shrader 2003, p. 25.
  8. ^ Ramet 2010, p. 263.
  9. ^ a b c d Tanner 2001, p. 286.
  10. ^ a b c Ramet 2010, p. 264.
  11. ^ a b Toal & Dahlman 2011, p. 105.
  12. ^ a b c d e Ramet 2010, p. 265.
  13. ^ a b c CIA 2002, pp. 155.
  14. ^ Nohlen, D & Stöver, P (2010) Elections in Europe: A data handbook ISBN 978-3-8329-5609-7
  15. ^ a b c Hoare 2010, p. 127.
  16. ^ Shrader 2003, p. 13.
  17. ^ a b c d e CIA 2002, pp. 156.
  18. ^ Prlic et al. judgement vol.6 2013, p. 288.
  19. ^ Christia 2012, p. 157.
  20. ^ Williams & 9 May 1992.
  21. ^ Lukic & Lynch 1996, pp. 210–212.
  22. ^ a b c CIA 2002, pp. 157.
  23. ^ CIA 2002b, pp. 361.
  24. ^ Kumar 1999, p. 55.
  25. ^ Kumar 1999, p. 56.
  26. ^ Ruggles 2012, p. 152–153.
  27. ^ Nizich 1992, p. 17.
  28. ^ Kaufman & 13 July 1992.
  29. ^ a b Tanner 2001, p. 287.
  30. ^ Ivković & Hagan 2011, pp. 101–3.
  31. ^ Hoare & March 1997, p. 127.
  32. ^ Ramet 2006, p. 343.
  33. ^ Hockenos 2003, p. 92.
  34. ^ Dyker & Vejvoda 2014, pp. 105.
  35. ^ Burns & 6 July 1992.
  36. ^ Burg & Shoup 1999, p. 227.
  37. ^ a b Burns & 26 July 1992.
  38. ^ Nizich 1992, p. 31.
  39. ^ Dyker & Vejvoda 2014, pp. 103.
  40. ^ Malcolm 1995, p. 318.
  41. ^ Trifunovska 1994, p. 656.
  42. ^ Burns & 21 July 1992.
  43. ^ Ramet 2006, p. 463.
  44. ^ Lukic & Lynch 1996, p. 212.
  45. ^ Mojzes 2011, p. 168.
  46. ^ Shrader 2003, p. 33.
  47. ^ a b c Ramet 2006, p. 436.
  48. ^ Udovički & Štitkovac 2000, p. 192.
  49. ^ Sells 1998, p. 96.
  50. ^ Ramet 2006, p. 434.
  51. ^ Hoare 2010, pp. 128–29.
  52. ^ a b CIA 2002, pp. 200.
  53. ^ Prlic et al. judgement vol.2 2013, p. 522.
  54. ^ Shrader 2003, p. 69.
  55. ^ a b c Tanner 2001, p. 290.
  56. ^ a b c CIA 2002, pp. 194.
  57. ^ a b Christia 2012, p. 158.
  58. ^ Prlic et al. judgement vol.2 2013, p. 194.
  59. ^ Prlic et al. judgement vol.2 2013, p. 197.
  60. ^ a b Burg & Shoup 1999, p. 135.
  61. ^ a b Prlic et al. judgement vol.2 2013, p. 195.
  62. ^ Prlic et al. judgement vol.2 2013, p. 198.
  63. ^ a b International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia & Prlić et al. CIS, p. 6.
  64. ^ Magaš & Žanić 2001, p. 367.
  65. ^ Prlic et al. judgement vol.2 2013, p. 221.
  66. ^ Prlic et al. judgement vol.2 2013, p. 172.
  67. ^ Shrader 2003, p. 22.
  68. ^ a b "Bosnia Arrests Five Mostar War Crimes Suspects". justice-report.com. Pristupljeno 18. 2. 2016.
  69. ^ a b "17 Years in Prison for Crimes Against Croats". dalje.com. Arhivirano s originala, 2. 3. 2016. Pristupljeno 25. 1. 2007.
  70. ^ Christia 2012, p. 160.
  71. ^ Christia 2012, p. 161.
  72. ^ CIA 2002, pp. 202–203.
  73. ^ Thomas 2006, p. 27.
  74. ^ Prlic et al. judgement vol.3 2013, p. 458–459.
  75. ^ CIA 2002, pp. 201.
  76. ^ Prlic et al. judgement vol.3 2013, p. 461.
  77. ^ ICTY & P06581.
  78. ^ Walasek 2015, p. 95.
  79. ^ Kurspahić 2003, p. 132.
  80. ^ Prlic et al. judgement vol.3 2013, p. 460.
  81. ^ a b Prlic et al. judgement summary 2013.
  82. ^ Prlic et al. judgement vol.6 2013, p. 325.
  83. ^ a b c d Tanner 2001, p. 292.
  84. ^ Lewis & 4 February 1994.
  85. ^ Darnton & 16 February 1994.
  86. ^ Christia 2012, p. 177.
  87. ^ a b Bethlehem & Weller 1997, p. liv.
  88. ^ Magaš & Žanić 2001, p. 66.
  89. ^ Hoare 2010, p. 129.
  90. ^ Kumar 1999, pp. 80–1.
  91. ^ Yarwood et al. 1999, p. 4.
  92. ^ Bollens 2007, p. 170.
  93. ^ Tabeau 2009, p. 369.
  94. ^ Tabeau 2009, p. 234.
  95. ^ Tabeau 2009, p. 239–240.
  96. ^ a b Bollens 2007, p. 171.
  97. ^ a b Armaly, Blasi & Hannah 2004.
  98. ^ "Stari Most". Arhivirano s originala, 17. 7. 2012. Pristupljeno 17. 7. 2012.
  99. ^ Halilovic judgement 2007, p. 4.

Reference[uredi | uredi izvor]

Knjige i časopisi[uredi | uredi izvor]

Novinski članci[uredi | uredi izvor]

Međunarodni, vladini i nevladini izvori[uredi | uredi izvor]