Zadnji režanj hipofize
| Zadnji režanj hipofize – Neurohipofiza (Pars nervosa glandulae pituitariae, Pars nervosa hypophyseos, Lobus posterior hypophyseos) | |
|---|---|
 Hipofiza: Zadnji režanj je plav. Pars nervosa (dno) i infundibulsko stablo (vrh) nisu obilježeni. | |
 Srednji sagitaalni presjek kroz hipofizu odraslog majmuna (zadnji režanj je obilježen na dnu, desno) | |
| Detalji | |
| Prekurzor | Nervna cijev (donji korijen diencefalona)[1] |
| Sistem | Endokrini sistem |
| Donja hipofizna arterija | |
| Hipofizna vena | |
| Identifikatori | |
| Gray's | p.1275 |
| MeSH | A06.407.747.734 |
| NeuroLex ID | Neurohypophosis |
| Dorlands /Elsevier | Posterior pituitary hormoni |
| TA | A11.1.00.006 |
| FMA | 74636 |
| Anatomska terminologija | |
Zadnji režanj hipofize ili neurohipofiza, skraćeno zadnja hipofiza je zadnji dio hipofize koji je uključen u endokrini sistem. Zadnja hipofiza nije žljezdana, kao što je to prednji režanj hipofize. Umjesto toga, to je u velikoj mjeri zbirka aksonskih projekcija iz hipotalamusa koja završava iza prednje hipofize, a takođe je i skladište za kasnije oslobađanje neurohiofiznih hormona.
Struktura[uredi | uredi izvor]
Neurohipofiza se sastoji uglavnom od neuronskih projekcije (aksona) velikih neurosekrecijskih ćelija, koje se protežu od supraoptičkog i paraventrikulskog jezgra hipotalamusa. Ovo aksonsko skladište otpusšta neurohipofizne hormone oksitocin i vazopresin u neurohipofizne kapilare, a odatle u krvotokcir (i dijelom natrag u hipofizni portal sistem). Pored aksona, zadnja hipofiza sadrži i pituicite, specijalizirane ćelije glije nalik astrocitima, koje pomažu skladištenje i oslobađanje hormona.[2]
Klasifikacija zadnjeg režnja hipofize varira, ali većina izvora uključuju dvije regije ispod:
- Pars nervosa, koji se akođer zove i neuro režanj ili stražnji režanj, je područje koje čini većinu zadnje hipofize i skladišno mjesto oksitocina i vazopresina. Ponekad se (pogrešno) kao sinonim za zadnju hipofizu, uključuje Herringovo tijelo i pituciti.[3]
- Infundibulsko stablo, također poznat kao infundibulum ili stablo hipofize, je infundibulski most između hipotalamusa i hipofiznog sistema.
- Mediana eminence je samo ponekad uključena kao dio zadnjeg hipofize. Drugi izvori ga posebno isključuju iz hipofize [4]
Nekoliko izvora uključuju pars intermedia kao dio zadnjeg režnja, ali je ovo viđenje u manjini. Ono se zasniva na ukupnom anatomskom odvajanju zadnjeg i prednjeg režnja hipofize, uz ostatke cisti ostace Rathkeove torbice, uzrokujući da pars intermedia ostane pričvršćen na neurohipofizu.
Funkcija[uredi | uredi izvor]
Lučenje hormona[uredi | uredi izvor]
Uobičajeno poznati hormoni zadnjeg režnja hipofize se sintetiziraju u hipotalamusu. Oni se zatim pohranjuju u neurosekretorne vezikule pregrupirane u Herringovom tijelu, prije nego što ih ovaj režanj luči u krvotok.[5][6][7][8][9]
| Hormon | Druga imena | Simbol(i) | Glavna meta | Efekt | Izvor |
|---|---|---|---|---|---|
| Oksitocin | Pitocin (komercijalno ime) | OT | Maternica, Mliječne žlijezde | Kontrakcije maternice; Laktacija | Supreoptičko i paraventrikulna jezgra |
| Vazopresin | Antidiuretski hormon, Argininski vazopresin, argipresin | VP, AVP, ADH | Bubrezu ili arteriole | Stimulira zadržavanje vode; stezanjem arteriola podiže krvni pritisak, uključujući agresivnost mužjaka. | Supraoptičko i paraventrikulska jezgra |
Klinički značaj[uredi | uredi izvor]
Nedovoljno lučenje vazopresina je u osnovi bolesti diabetes insipidus, stanja u kojem tijelo gubi sposobnostkoncentriranja urina. Pogođene osobe dnevno luče čak ojko 20 litara razrijeđenog urina. Preko izlučevine vazopresina, uzrokuje sindrom neprikladnog antidiuretskog hormona (SIADH).
Dodatne slike[uredi | uredi izvor]
-
Zadnja hipofiza obuhvata zadnji režanj hipofize. -
-
Hipotalamusna jazgra
Također pogledajte[uredi | uredi izvor]
Reference[uredi | uredi izvor]
- ^ "Embryology at unc.edu". Arhivirano s originala, 21. 2. 2010. Pristupljeno 31. 1. 2016.
- ^ Hatton, GI (septembar 1988). "Pituicytes, glia and control of terminal secretion" (PDF). The Journal of experimental biology. 139: 67–79. PMID 3062122.
- ^ Histološka slika:14004loa, Vaughan, Deborah (2002). A Learning System in Histology: CD-ROM and Guide. Oxford University Press. ISBN 978-0195151732. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
- ^ . ref>Median eminence na US National Library of Medicine Medical Subject Headings (MeSH)
- ^ Hall J. E., Guyton A. C. (2006): Textbook of medical physiology, 11th edition. Elsevier Saunders, St. Louis, Mo, ISBN 0-7216-0240-1.
- ^ Voet D., Voet J. (1995): Biochemistry, 2nd Ed. Wiley, http://www.wiley.com/college/math/chem/cg/sales/voet.html.
- ^ Međedović S., Maslić E., Hadžiselimović R. (2000): Biologija 2. Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-222-6.
- ^ Hunter G. K. (2000): Vital Forces. The discovery of the molecular basis of life. Academic Press, London 2000, ISBN 0-12-361811-8.
- ^ Nelson D. L., Cox M. M. (2013): Lehninger principles of biochemistry. W. H. Freeman and Co., ISBN 978-1-4641-0962-1.
Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]
- www.pituitary.org — The Pituitary Network Association