Golosjemenjače

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
Šablon:TaksokvirVodič za izradu taksokvira
Golosjemenjače
Gymnospermae
(Devon - Sadašnjost)
Lišće (iglice) bijele smrče
Lišće (iglice) bijele smrče
Sistematika
Carstvo

Plantae
Pinophyta (ili Coniferophyta) – Konifere
GinkgophytaGinkgo
Cycadophyta – Cycadae

GnetophytaGnetum, Ephedra, Welwitschia
Šišarka
Ilustracija raznovrsnosti golosjemenjača

Golosjemenjače (lat. Gymnospermae) odomaćena tuđica i gimnosperme je grupa sjemenjača koja ovuhvata četinare (Pinophyta), cikade (Cycadophyta i ginko (Ginkgophyta). Ime im portiče od grčkog γυμνός – gimnos = golo sjeme, gymnospermos. Ova grupa može, dvojbeno, uključivati i podgrupu Gnetophyta.[1]

Suglasno općem nazivu, imaju gole sjemenke, za razliku od sjemens ili ovula cvjetnica (Angiospermae), koje su u prilogu tokom oprašivanja. Sjeme gimnospermi se razvija ili na površini kao krljušti, u listasto-čunjastim dodacima šišarkama, ili na kraju kratkih drški (Ginkgo ). Golosemenjače i cvjetnice zajedno čine Spermatophyta ili sjemenjače. Do sada najveća grupa postojećih golosemenjača su četinari (borovi, čempresi i njihovi srodnici), zatim cikade, gnetali (Gnetum, Ephedra i Welwitschia) i Ginkgo (jedna današnja vrsta).

Fosilne gimnosperme obuhvataju mnoge koje ne pripadahju recentnim grupama, uključujući tzv. "sjemene paprati" (Pteridospermatophyta) ili pteridosperme) i "Cycadeoidea" (Bennettitales). Većina golosemenjača je izumrla u kenozoiku, od prije 65 miliona godina do danas.[2]

Razmnožavanje[uredi | uredi izvor]

Spolni organi golosjemenjača se nalaze u muškim cvjetovima i ženskim ima (češerima). Prašnički listovi su skupljeni u rese. Svaki prašnički list ima dva prašnika sa polennskim zrncima. U svakom polenovnom zrncu su po dvije nepokretne spolne ćelije .

Ženske češeriće čine plodni listovi. U svakom plodnom listu se nalaze po dva sjemena zamatka sa ženskom spolnom ćelijom. Sjemeni zameci na plodnim listovimasu goli i otvoreni . Zrnca polena su lahka, pa ih vjetar jednostavno raznosi, kao i kod ostalih anemofilnih biljaka. Donese li ih do sjemenih zametaka ženskog češerića, gdje dolazi do oprašivanja, tj. oplodnje. Od oplođene jajne ćelije nastaje zametak nove biljke. Iz sjemenih zametaka, na svakom plodnom listu, razvijaju se po dvije sjemenke. Zeleni plodni listovi postepeno odrvene i rašire se. Listovi sa sjemenkama čine plod, šišarku ili češer. Zreli češer je obično okrenut prema dolje. Sjemenke su lahke, pa na vjetru lahko i ispadaju i bivaju ranesene u blišu ili dalju okolinu. Na planinskim čistinama se može zapaziti koji smjerovi vjetra dominiraju, na osnovu gustine novoizniklih mladih četinara.

U povoljnim uvjetima, sjemenke prokliju u nove biljke, a u početku se hrane iz rezervi endosperma. Za oplodnju većine vrsta nije potrebna voda. Golosjemenjačama kao što su ginkgo i cikas, za razmnožavanje, potrebna je voda, jer imaju pokretne spermatozoide. To se uzima kao dokaz evolucije, a ove biljke označavaju kao „živi relikti“.

Porijeklo[uredi | uredi izvor]

Prave golosjemenjače su prevladale na Zemlji u devonu, a njihovi primitivniji preci još u paleozoiku. Dolaskom epohe suhe klime, prelazni oblici sa papratima počinju izumirati, zbog nestašice vode potrebne koja im je neophodna za razmnožavanje. Među njima je bilo papratnjača, koje su umjesto spora imale sjemenke. Od njih su evoluirale golosjemenjače.

Upotreba biomase golosjemenjača[uredi | uredi izvor]

Filogenetika[uredi | uredi izvor]


Angiospermae


Gymnospermae

Cickade[3]



Ginkgo





Pinaceae (porodica borova )



Gnetophyta




Ostali četinari




Klasifgikacija[uredi | uredi izvor]

Classification[uredi | uredi izvor]

Gymnospermae obuhvataju šest redova u četiri divizije:

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ Sofradžija A., Šoljan D., Hadžiselimović R. (2003): Biologija 1, Svjetlost, Sarajevo, ISBN 9958-10-592-6.
  2. ^ Crisp, M.D.; Cook, L.G. (2011). "Cenozoic extinctions account for the low diversity of extant gymnosperms compared with angiosperms". New Phytologist 192 (4): 997–1009. doi:10.1111/j.1469-8137.2011.03862.x. 
  3. ^ Chung-Shien Wu, Ya-Nan Wang, Shu-Mei Liu and Shu-Miaw Chaw (2007). "Chloroplast Genome (cpDNA) of Cycas taitungensis and 56 cp protein-coding genes of Gnetum parvifolium: insights into cpDNA evolution and phylogeny of extant seed plants". Molecular Biology and Evolution 24 (6): 1366–1379. doi:10.1093/molbev/msm059. 

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]