Historijski pregled jezika u Bosni i Hercegovini

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigaciju, pretragu
Unbalanced scales.svg Neutralnost i/ili ispravnost ovog članka je osporena.
Molimo da prije uređivanja članka sporne rečenice razmatrate na stranici za razgovor.
Translation Latin Alphabet-cs.svg Ovaj članak nije preveden ili je djelimično preveden.
Ako smatrate da ste ga sposobni prevesti, kliknite na "Uredi" i prevedite ga vodeći računa o enciklopedijskom stilu pisanja i pravopisu bosanskog jezika.
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web-stranice ili drugi izvori).
Ako se pravilno ne potkrijepe validnim izvorima, sporne rečenice i navodi mogli bi biti obrisani. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.

Ovaj članak govori o historiji jezika u Bosni i Hercegovini.

Srednji vijek[uredi | uredi izvor]

Počeci zapisanih primjera slavenskog jezika u staroj Bosni i Humu sežu u 11. i 12. vijeku, od kada potiču Humačka ploča, Grškovićevi i Mihanovićevi fragmenti apostola, te Miroslavo Evanđelistar. Prvobitno pismo u Bosni, Humu, Zahumlju, Travunji i drugim historijskim zemljama je bila glagoljica, koju je ubrzo zamijenila bosančica, ali uz čest upliv glagoljičnih tekstova i dopisa.

Na jezičkodijalektnom nivou, sadašnja Bosna i Hercegovina je od 11. i 12. do 15. vijeka pretežno područje štokavskog područja, osim krajnjeg zapada (Bihać i Pounje), koje su bile zone čakavskog narječja. U ostalim dijelovima vlada šćakavsko narječje ("šća" za upitnu zamjenicu) na sjeveru, a štokavsko ("što") na jugu; također za refleks praslavenskog jata, na zapadu i u sredini vlada ikavski govor ("vrime", "Stipan"), a na istoku (i)jekavski ("vrieme", "sječe"). Jezičkodijalekna diferencijacija je stvorila prevlast zapadnog štokavskog narječja (karakterizirano sa 3 akcenta) u većem dijelu sadašnje BiH, osim krajnjeg istoka (Podrinje, Travunja, dijelovi Zahumlja) u kojem dominira istočno, dvoakcentno štokavsko narječje.

Humačka ploča

Karakteristike jezika u predosmanijsko doba[uredi | uredi izvor]

[icon] Tačnost podataka u ovoj sekciji je osporena.
  • prvu kategoriju čine tekstovi krstjana, ili pripadnika Bosanske crkve, nastali uglavnom u 14. i 15. vijeku. Radi se o prepisima Evanđelja, dijelova Staroga zavjeta (Psaltir) i nekim drugim biblijskim tekstovima (Apokalipsa, Poslanice); sve u svemu, deset do petnaest tekstova, od kojih su najreprezentativniji "Hvalov zbornik", "Mletački zbornik" i "Radosavljev zbornik". Jezik je u tim spisima veoma arhaičan crkvenoslavenski s elementima narodnog govora (karakterističan ikavizam u većini djela). Pisani su bosančicom, najčešće s glagoljskih predložaka i s glagoljičnim dodacima u kolofonu. Uzmu li se u obzir i malobrojni drugi vjerski i umjetnički spisi za koje se smatra da su nastali na tlu BiH ("Berlinska Aleksandrida") ili su navedeni kao izgubljeni izvori, ovaj dio starobosanske pismenosti i književnosti nije, osim nekih karakteristika, značajan za utvrđivanje oblika jezika u predturskoj Bosni i Hercegovini. Naravno, druge je prirode njegova umjetnička i jezičkohistorijska važnost kao kulturne baštine.
Hvalov zbornik
  • u drugu kategoriju spadaju diplomatsko-pravni tekstovi (ugovori o trgovini, ugovori između bosanskih banova i kraljeva s Dubrovnikom i drugim gradovima, međusobna prepiska vlastele), s početkom 12. vijeka (povelja Kulina bana 1189.), no s najbrojnijim korpusom tekstova nastalim u 14. i 15. vijeku. Dokumenti su heterogeni i odražavaju historijski razvoj jezika kao i politički uticaj susjednih zemalja. Uglavnom, za većinu tekstova se može reći da su pisani na narodnoj štokavštini ikavskog refleksa jata (npr. Stjepan Ostoja 8. decembra 1400. vojvodi Hrvoju: "...Mi Stipan Ostoja...dajemo viditi vsakomu človiku ...virnim slugam za virna posluženia..". Ili, Grgur Vukosalić Hrvatinić, gospodar južnoga Zahumlja, 6. jula 1418.: "...Ja knez Grgur Vukosalić daju va s'vidinie vsakomu, kako po navodu zla človika postavih' pri Stonom' na Zablatku carinu, ko godi grede u Ston' ili dubrovčanin' ili vlah' ili sr'blin ili ko ini, i također i(z) Stona, da plaća carinu....koi gredu priko moe zemle u Ston', koliko koi gredu i(z) Stona priko moe zemle, i za to svrgoh ju..."), uz snažan udio crkvenoslavenskog jezika i čakavskog narječja (crksl.: počteni, čto; čakavski: greb, pojde, dojde, meju, kao i oblici istovjetni u oba jezika (govoril, pisal...).

Dakle, pravno-administrativni tekstovi su dobra slika jezika u Bosni i Humu u to doba: radi se o zapadnoj štokavštini pretežno ikavskoj, protkanoj čakavizmima i crkvenoslavizmima (udio prvih je daleko veći). Uz ovo valja napomenuti dvije-tri stvari: dio je povelja obilježen srpskim jezičkim značajkama, prije svega zato što su neki od Kotromanića uzeli na dvor srpske pisare, što je uticalo na oblik jezika u manjem broju pravno-trgovinskih dokumenata. Tako čitamo u prepisu srpskog pisara u povelji Stjepana II Kotromanića, dana 15. augusta 1332.: "...ban Stepan....veke...veru...verovana". U kupoprodajnom ugovoru istog bana s Dubrovčanima, 15. februara 1333., te povelje isti pisar zove "sr'pscie". Stoga se za oblik jezika dio dokumenata koji je prošao kroz ruke srpskih pisara koje je katkad zapošljavala bilo bosansko-humska, bilo dubrovačka kancelarija za prepisku sa Srbijom, a i među sobom, može reći da ne predstavlja vjerno oblik jezika kakav bijaše u upotrebi u Bosni i Humu u to doba, prije svega jer u svojim jezičkim karakteristikama (fonološkim, morfološkim, pravopisnim) odstupa od jezika kakvog nalazimo u golemoj većini dokumenata, pisari kojih su bili domaći ljudi. Još valja napomenuti da je uslijed pojednostavljenih primjera slavistike 19. st. (Franca Miklošiča i Vatroslava Jagića) sav korpus ćirilićne pisane riječi na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore proglašen "srpskim", pa su se tako krstjanski, katolički i muslimanski tekstovi, koji ni po nacionalnoj obilježenosti, a kamoli po obliku jezika ne pripadaju u korpus srpske pisane riječi, našli u antologijama srpske pismenosti (najpoznatije su Stojanovićeva iz 1927. i Solovjeva iz 1926.). To je ispravljeno izdavanjem reprezentativnijih i naučno bolje obrađenih zbirku u izdanju Zemaljskog muzeja u Sarajevu, koje je uredio Gregor Čremošnik, 1948-1952. Politička dimenzija o "nacionalnoj" atribuciji tih bosančicom pisanih tekstova ostaje i dalje spornim mjestom među hrvatskim, bošnjačkim i srpskim paleografima.

  • no, najznačajniji dokumenti narodnog jezika području koje pokriva sadašnja BiH su natpisi na mramorovima ili stećcima. Po raznim brojanjima, stećaka ima oko 60.000, no onih s natpisima je daleko manji broj: Marko Vego je u svojoj reprezentativnoj zbirci epigrafike naveo oko 400 zapisa. Manji je broj iz 12. i 13. vijeka, dok je većina iz 14. i 15. vijeka. Osim najstarijih, velika većina je pisana bosančicom, a gnomskim iskazima neki dosižu i umjetničku vrijednost (koja je inspirirala Maka Dizdara, pjesnika i sastavljača antologije starih bosanskih tekstova). Jezik je narodni, većinom štokavsko ikavski (rjeđe jekavski), uz dosta čakavizama i zanemariv broj crkvenoslavizama. Najveće su nekropole mramorova ili biliga u Hercegovini (šire područje mjesta: Stolac, Široki Brijeg, Mostar, Konjic) i Bosni (Vareš, Kraljeva Sutjeska, Kakanj, Zenica).

Neki od karakterističnih primjera jezika sa stećaka su sljedeći zapisi:

"V ime Oca i Sina i Svetago duha amin. Se leži Viganj Milošević. Služi banu Stipanu i kralju Tvrtku i kralju Dabiši i kraljici Grubi i kralju Ostoji. I u to vrime dojde i svadi se Ostoja kralj se hercegom i z Bosnom i na Ugre poje Ostoja. To vrime mene Vignja dojde končina na svom plemenitom pod Kočerinom i molju vas, ne nastupajte na me. Ja sam bil kako vi jeste, vi ćete biti kako jesam ja."

Stećak iz Kočerina

(Stećak kod Kočerina kraj Širokog Brijega, 1411.)

"Se leži Stipko Radosalić Bože davno ti sam' legao i vele mi ti e ležati" (Premilovo polje, Ljubinje, početak 15. st.)

"V ime Oca i Sina i Svetago duha amen. Se je kami Radojica Bilića. Milostiju božijom i pomoćiju roda moga izidah mnogočasnu grobnicu i postavih si kamen na grobnici mojej i ugotovih si vični dom za života svojega, ako hoće gospodin Bog, sebi i drugu mojemu. Molju bratiju i strine i neviste: pristupite i žalite me i ne popirajte me nogama, jere ćete biti vi kakov jesam ja, a ja neću biti kakovi jeste vi. [A se] pisa Veseoko Kukulamović." (Staro selo, Jajce, po Jagiću oko 1500.)

Osmanlijsko doba[uredi | uredi izvor]

Nakon osmanlijskog osvajanja, koje je zahvatilo Bosnu 1463, a nastavilo se u raznim područjima sadašnje BiH još preko 50 godina, dolazi do znatnih društvenih, etničkih i jezičkih promjena. Diijalekatska karta koja se formirala od 15. i 16. vijeka mijenjala je obrise govora pojedinih područja, ali ne i samu strukturu. Osnovni razlozi su bili velika pomjeranja stanovništva, odseljavanje dijela starosjedilačkog stanovništva u Hrvatsku, Mađarsku, Italiju, Austriju i Sloveniju, kao i islamizacija starosjedilačkog stanovništva, te doseljevanje stočarskog elementa iz već osvojenih područja Balkanskog poluotoka, najposlije Srbije, Crne Gore i Albanije. Na jezičkom području dolazi do novoštokavskih inovacija, tj. glasovnih i morfoloških promjena koje su stvorile novoštokavski supstrat za kasnije standardne jezike. Novoštokavski govori su potekli iz sliva rijeke Neretve i širili se ka sjeveru, zapadu i istoku. Glavne su razlike u odnosu na staroštokavske govore (koji i dalje postoje na znatnom dijelu BiH): četveroakcenatski sistem, pojava duge množine (grad/gradovi prema staroštokavskoj množini gradi), izjednačavanje padeža u dativu, lokativu i instrumentalu, kao i definitivna uspostava dočetnog –o u participu mjesto –l (govorio/govoril), te gubitak fonema "h" u većini govora ('oću, 'ajde).

Društvene promjene[uredi | uredi izvor]

Od 15. do 18. vijeka traje etno-konfesionalna diferencijacija koja stvara tri vjersko-narodne grupe: islamsku, katoličku i pravoslavnu. Te grupe žive zasebnim vjersko-civilizacijskim životima, često bez ikakvih kontakata na polju kulture, što je uvjetovalo i zasebnost kulturnih nacionalnih korpusa ta tri naroda.

Katolička grupa stvara pisani korpus na bosančici i latinici. Jezici pisanih tekstova su narodni (imenovan slovinski, bosanski, hrvatski, ilirski, dalmatinski) i latinski. Početak stvaralaštva je djelo Matije Divkovića (prvo djelo 1611.), na staroštokavskom ijekavskom (istočno-bosanski dijalekt) pisano bosančicom, a istaknuti autori Posilović, Matijević i Sitović. Kasnije, od sredine 18. vijeka, prevladava novoštokavski ikavski idiom i latinica.

Matija Divković: Besjede, 1616

Nosilac pismenosti i književnosti je franjevački red, koji u provinciji Bosni Srebrenoj uključuje ne samo BiH, nego i većinu kopnene Dalmacije, te Slavoniju, Podravinu i dio Mađarske. U jezičkohistorijskom pogledu, postoji kontinuitet s predosmanlijskom jezičkom baštinom, jer je većina katolika u Bosni i Hercegovini, sve do 19. vijeka starosjedilačkog porijekla. Narodni govori su novoštokavski ikavski (bosansko-dalmatinski dijalekt), staroštokavski ijekavski (šćakavsko-ijekavski, istočno-bosanski dijelekt), te novoštokavski ijekavski (istočno-hercegovački dijalekt). Korpus pisane riječi na narodnom jeziku je većinom liturgijskog sadržaja: propovijedi, misali, brevijari, pučko prosvjetno štivo, priče iz Biblije, vjerske polemike. Ali, veliki dio pripada i drugim sferama: historiografiji, lokalnoj crkvenoj historiji, religioznoj poeziji, filologiji i medicini. Latinski tekstovi su iz područja filologije, medicine, astronomije, filozofije, teologije, historiografije i botanike. Gramatike i rječnici su većinom višejezički: bosansko-turski, hrvatsko-latinsko-italijanski i sl. Centri pisane riječi su ponajviše samostani i gradovi s katoličkim življem (Kreševo, Fojnica, Rama, Vareš, Kraljeva Sutjeska, Livno), a tekstovi se štampaju najčešće u Veneciji. To stanje traje do Ilirskog pokreta kada se katolički Hrvati uključuju preko franjevaca poput Nedića, Jukića i Martića u općenacionalni preporod sredinom 19. vijeka i prihvaćaju Gajevo modifikovano latinično pismo i novoštokavski ijekavski hrvatski standardni jezik.

Pravoslavna grupa stvara pisani korpus na crkvenoslavenskom jeziku srpske redakcije, resavskog pravopisa oblikovanog oko 1400. u manastiru Manasija. Pravoslavni element počinje književnu produkciju oko 1500. na mjestima kao što su manastir Žitomislić kod Mostara, Goražde, Čajniče, Sarajevo itd. Nema tekstova na bosančici, niti na narodnom jeziku. Pismo je srpska ćirilica oblikovana u Srbiji, naziv jezika je srpski i, rjeđe, slaveno-srpski, a jezik srpska recenzija crkvenoslavenskog ili staroslavenskog. Tekstovi su liturgijskog karaktera u okviru kanona istočno-pravoslavne crkve: evanđelja, oktoih, služabnik, psaltir, trebnik. Poznati su prepisivači Marko Trebinjac i Teodor Ljubavić. Narodni govor, pretpostavlja se na temelju rijetkih zapisa, kao i jezičko-historijskih istraživanja, pripada novoštokavskom ijekavskom dijalektu, uz zanemariv udio govornika drugih dijalekata (bosansko-dalmatinskog, istočno-bosanskog). Ta situacija traje do sredine 19. vijeka, kada raste utjecaj jezičkokulturne reforme Vuka Karadžića, pa pravoslavni srpski element u drugoj polovini 19. stljoeća prihvata novi srpski standardni jezik, temeljen na novoštokavskom narječju i pisan reformiranom srpskom ćirilicom. Idiom je ijekavskog izgovora, ali otvoren na utjecaje pretežno ekavske srpske varijante iz središta u Vojvodini i Srbiji.

Muslimanski element stvara pisani korpus na narodnom jeziku, pisanom uglavnom modificiranim arapskim pismom (arebica). To je tzv. alhamijado književnost, s prvim tekstom iz 1589. koja traje do 18. vijeka, s najznačajnijim autorima Mehmedom Uskufijem, Hasanom Kaimijom i Sirrijom. Jezik alhamijado književnosti je narodni, štokavsko-ikavski i ijekavski, uz mali udio turcizama i arabizama. Zastupljene su vrste ljubavne, mistične i religiozne poezije, političko-polemičke kao i poučne. Također, tu je i prvo bošnjačko leksikografsko djelo, Uskufijev bosansko-turski rječnik iz 1631.

Uskufijev rječnik

Jezik je imenovan najčešće bosanski. Središta pismenosti i književnosti su Livno, Tuzla, Sarajevo, Fojnica i Banja Luka. Narodni govor muslimana je novoštokavski ikavski (bosansko-dalmatinski dijalekt), staroštokavski ijekavski (šćakavsko-ijekavski, istočno-bosanski dijelekt), te novoštokavski ijekavski (istočno-hercegovački dijalekt). Primjer bihaćkog govora je zanimljiv za koji se smatra da je novoštokavizirani stari šćakavsko-ikavski. Tekstovi pisani bosančicom su uglavnom ograničeni na diplomatsko-komercijalnu prepisku. Opsežna je produkcija na orijentalnim jezicima, prvenstveno na turskom i arapskom, koja pokriva praktički sva područja islamskih nauka: teologiju, pravo, medicinu, astronomiju, alhemiju, matematiku, filozofiju i farmakologiju. Muslimani se, zbog različitih historijskih uvjeta, kasnije uključuju u vjersko-nacionalni preporod u 19. vijeku, i tek po Austro-ugarskoj okupaciji (1878.) javlja se prvi naraštaj stvaralaca koji će označiti bošnjačko-muslimansku renesansu (Mehmed beg Kapetanović, Safvet Bašagić, Edhem Mulabdić). U početku je vladala konfuzija oko pisma i jezika, a na prijelazu u 20. vijek je već prihvaćen novoštokavski ijekavski standard, pisan na latinici i sličan, ali ne i istovjetan, hrvatskom jeziku.

Utjecaj osmanlijske vlasti (1463-1878)[uredi | uredi izvor]

Primarno pismo u staroj Bosni, bosančica, je golemom većinom pisanoga korpusa, ograničena na katolički civilizacijski krug, odakle je nestalo koncem 18. i početkom 19. vijeka. Većim dijelom razdoblja osmanlijske vlasti druga dva pisma, srpska ćirilica resavskog pravopisa i arebica, do tada praktički nepostojeće na tlu Bosne i Hercegovine, zauzimaju važno (a arebica i dominantno) mjesto.

Staroštokavsko narječje je zamijenjeno većinski novoštokavskim. Dominantna ikavica je došla u ravnotežu s ijekavicom (koja je bila manjinski govor u staroj Bosni), a političko-nacionalnom odlukom Iliraca je potisnuta u korist ijekavice kao dijalekne baze za standardni jezik. Dok za pravoslavce u BiH to i nije bilo nešto dvojbeno, za Bošnjake i katolike to je značilo napuštanje idioma na kojem su imali značajnu kulturnu baštinu. Hrvati i Bošnjaci su tako izbjegli dvovarijantnost koja predstavlja nelagodu za srpsku jezičku integraciju. Historijski, i Hrvati i Bošnjaci su mogli s punim pravom uspostaviti nacionalne standardne jezike u ikavskoj i ijekavskoj verziji, na isti način kao što je srpski standard ekavski. Ali, lišavanje dijela jezičke baštine značilo je dobitak na polju homogenosti.

Obje značajke jezičkog izraza stare Bosne, ikavica pisana na bosančici, iščezle su iz historije kao potencijalni kandidati za standardni jezik i pismo. Jedino je ikavski govor ostao prisutan kao dijalekt velikog broja Hrvata i Bošnjaka.

Osmanlijska vlast je ostavila nasljeđe u leksiku sve tri nacionalne zajednice (u slučaju islamske, i u vjersko-civilizacijskoj terminologiji). Tragovi turskog jezika su vidljivi na više polja: u području onomastike/naziva mjesta i imena (Tuzla, Sarajevo), riječima koje su ušle u svakodnevnu leksiku i ne osjećaju se kao posuđenice (boja, bubreg, papuče, jastuk, juriš), u tvorbi riječi (sufiksi –džija, -gija, -lija: provodadžija, češagija, zanatlija), te u rječniku rodbinskog nazivlja, zanata, profesija i sl. Upotreba turcizama ili islamskih orijentalizama (jer dio čine arabizmi i perzijanizmi), ostajući dijelom leksika, bitno je smanjena u 20. stoljeću jer su oznake islamske kulture iščezle iz mnogih sfera života, pa taj dio leksike (manje zastupljen od germanizama ušlih u 19. vijeku ili nastupajućih anglizama u 20. i 21. st.) ostaje važna riznica stilskog repertoara za pisce, kao i još važniji izvor za toponomastiku i onomastiku.

19-20. vijek[uredi | uredi izvor]

[icon] Tačnost podataka u ovoj sekciji je osporena.

Devetnaesti vijek je bio prijelomnim za dalji oblik jezika u upotrebi u Bosni i Hercegovini. Istina - ništa se revolucionarno nije dogodilo na jezičkodijalekatskom planu, niti je došlo do važnijih promjena na području oblika govornoga jezika. Ono što se pokazalo trajnim i dalekosežnim jesu prije svega društveni potresi i promjene: kolaps turske vlasti u BiH, formalna standardizacija jezika Hrvata i Srba s centrima u Hrvatskoj i Srbiji, kao i ponovno uključivanje Bosne i Hercegovine u evropski poredak po njenoj okupaciji od strane Austro-Ugarske 1878. godine.

Jezik se može promatrati na više načina, od kojih su za ovaj prikaz najvažniji genetskolingvistički i sociolingvistički. Po prvom pristupu, jezik se opisuje kao sistem dijalekata (u slučaju BiH, to su najviše novoštokavski ikavski i jekavski, te staroštokavski ijekavski, kao i niz subdijalekata). Drugi, sociolingvistički kriterij, između ostaloga prikazuje nastanak i oblikovanje standardnoga jezika (često se koristi i naziv književni jezik). Standardni jezik je po svojoj naravi umjetna tvorevina, nastala na temelju nekoga dijalekta (npr. italijanski jezik je nastao na temelju toskanskoga dijalekta - a ne, recimo, venecijanskoga ili romanjskoga) ili kombinacijom više njih, ali u svom daljnjem razvoju ne ovisi o dijalekatskim promjenama bazičnog dijalekta (italijanski standardni jezik ne reflektira promjene u toskanskom dijalektu u zadnjih 500-600 godina), niti je vjerna slika dijalekta na kojem je temeljen. Ukratko - standardni jezik je nosilac društvenoga života zemlje i naroda, polifunkcionalan je (pokriva sva područja života, od prava do nauke, od filozofije do vojske), i ima karakter prisile: u njemu su propisani načini ispravni komunikacije, i ta dimenzija preskripcije koja odlučuje što je ispravno, a što ne, predstavlja bitnu karakteristiku standardnoga jezika, kodificiranoga u gramatikama i rječnicima.

U sociolingvističkim krugovima ne postoji jedinstveno stajalište o tome je li književni jezik identičan standardnom (ili mu je samo faza), te kada počinje proces standardizacije za pojedini jezik. Za standardne jezike Bošnjaka, Hrvata i Srba postoje često oprečna stajališta, pa se mogu navesti samo dominantna među lingvistima za vlastiti nacionalni standardni jezik, kao i stavovi stranih slavista.

Stajalište je većine srpskih lingvista da je srpski jezik utemeljio Vuk Karadžić svojim izborom novoštokavskoga idioma, reformom grafije i ortografije i prekidom s dotadašnjom viševjekovnom tradicijom književnosti i pismenosti. Taj je proces počeo 1818. godine, a dovršen je oko 1850. Kasnije se srpski jezik razvijao bez većih diskontinuiteta. Većina srpskih lingvista se drži teze Vuka Karadžića po kojoj je štokavski dijalekt etnički srpski (a ne višenacionalan od samoga početka), i ustrajava na jednakosti narodnoga govora i standardnoga jezika (uz manja odstupanja). Po toj vizuri, za hrvatski jezik se smatra da je varijanta jednog, srpskohrvatskog jezika (jedna, manjinska škola), dok je drugo, većinsko mišljenje da se radi samo o hrvatskoj varijanti srpskog jezika. Za bosanski jezik se drži da je samo preimenovani srpskohrvatski jezik kakav je bio u službenoj upotrebi u BiH, a za sam srpskohrvatski da je standardni jezik formalno nastao Bečkim dogovorom hrvatskih i srpskih književnika i filologa 1850. Opet, za jednu školu taj je dogovor početak nastanka srpskohrvatskog jezika u kojemu su se hrvatski i srpski jednostavno "spojili", dok je za druge to značilo hrvatsko prihvaćanje, ili "preuzimanje" Karadžićevog, etnički srpskog jezika. Dominantne moderne stavove o jezičkoj historiji srpskog oblikovali su Pavle Ivić, Milorad Radovanović, Slobodan Remetić i Branislav Brborić.

Hrvatski lingvisti se slažu u nekoliko glavnih stavova, no razilaze u drugima, isto tako značajnima. Mjesta slaganja su sljedeća: hrvatski jezik je nastao kao standardni jezik najkasnije sredinom 18. vijeka, a proces dovršetka standardizacije se protegao do sredine, pa i konca 19. vijeka. Istodobnost konačne faze standardizacije hrvatskog i srpskog (druga polovina 19. vijeka) ne znači ništa, jer se dva toka jezičke historije oba jezika, veoma različita u prošlosti, nisu slila u jedan jezik, nego dotaknula u međusobnim uticajima, i to takvima u kojima je hrvatski, zbog svoje bogate prošlosti (književne i filološke), bio jezik-davalac. Srpskohrvatski standardni jezik nije se raspao propašću SFRJ, nego nikada nije ni postojao, usprkos svim međunarodnim klasifikacijama koje su samo politička potvrda političkih dogovora i pregovora, a ne relevantna lingvistička kategorizacija. Ono što se označavalo zapadnom i istočnom varijantom, ili zagrebačkom i beogradskom verzijom srpskohrvatskog ili hrvatskog ili srpskog- zasebni su standardni jezici, što se nije smjelo javno priznati zbog političkih pritisaka. Hrvatski lingvisti se razilaze u pitanju kada je nastao hrvatski standardni jezik: jedna škola tvrdi da je to bilo oko 1750, s presudnom ulogom novoštokavske književnosti Kačića- Miošića i Relkovića; druga, da je to pojavom hrvatske književnosti na štokavsko-ijekavskom narodnom idiomu u Dubrovniku (Šiško Menčetić, Džore Držić) (1480-1500), ili, najkasnije, ostvarenjima razvijenoga jezika u prvoj polovini 17. vijeka, s umjetničkim djelom Gundulića i gramatikama i rječnicima Bartola Kašića i Jakova Mikalje (1600-1650). Za srpski jezik se drži da je nastao reformama Vuka Karadžića, no, da su te reforme, u onome dijelu koji se tiče hrvatskog, već ionako bile u svim elementima prisutne u korpusu hrvatske pisane riječi decenijama i vijekovima prije Karadžića. Većina hrvatskih lingvista ne smatra da je srpski dio hrvatskog, nego, kao standardni jezik, njegov "mlađi brat". Katkad se provlači paralela urdua i hindija, od kojih je stariji, urdu (muslimanska varijanta temeljena na dijalektu hindustani, jezik sjeverne Indije nastao u 17-18. vijeku), stavljen u razinu hrvatskog, a hindi (hinduska varijanta iz 19. vijeka) bi, u toj vizuri, odgovarao srpskom. Za bosanski je stav prema imenu jezika identičan onom srpskih lingvista (tj. da bi ime jezika trebalo biti bošnjački), a razlikuje se u tome da se ne misli da je bosanski dio hrvatskog (ili srpskog) jezika, nego da je još nedovoljno standardiziran nacionalni jezik čija dijalekatska sličnost ili istost s različitim dijalektima kojima govore Hrvati i Srbi nema nikakve posljedice po samostalnost jezika. Ili - štokavski dijalekt i poddijalekti nisu nacionalno vlasništvo nijedne nacije, dok je standardni jezik nešto što nastaje svjesnim oblikovanjem pisaca i lingvista pojedinoga naroda, i već se time ne može podvesti pod hrvatski i srpski jezički kišobran. Dominantne stavove o hrvatskoj jezičkoj historiji su oblikovali Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Stjepan Babić i Milan Moguš.

Mišljenje je bošnjačkih lingvista podijeljeno: aktivni učesnici u oblikovanju bosanskog standarda smatraju da bosanski jezik postoji vijekovima u nizu zapisanih djela, no da zbog historijsko-političkih okolnosti nije standardiziran kao poseban jezik sve do novijega doba - što ne umanjuje činjenicu njegova postojanja, nego samo pokazuje kašnjenje u preskripciji fizionomije službenoga jezika u praksi. Dio lingvista drži da hrvatsko-srpski dogovor u Beču 1850. ne znači ništa za Bošnjake jer tamo nije bio prisutan nijedan bošnjački kulturni radnik. Također, zbog historijskih referencija na bosanski jezik, jedan dio lingvista misli da su hrvatski i srpski zapravo izvedeni jezici iz bosanskog - koji je, iz te vizure, dijalekatska osnovica za oba jezika, pa je štokavsko narječje esencijalno etnički bosansko. Većina bošnjačkih lingvista ističe veću homogenost narodnih govora Bošnjaka u odnosu na srpsku, a pogotovo na hrvatsku situaciju, te bliskost novoštokavskoga dijalekta i jezika kakav je bio na snazi kao službeni u BiH u doba Jugoslavije (1945-1991). U naglasku na identičnosti ili velikoj bliskosti narodnoga i književnog idioma, kao i na kontinuitetu sa srpskohrvatskim jezikom na vlasti u socijalističkoj BiH, većina je bošnjačkih lingvista bliža srpskom shvaćanju jezičke kulture. Razlika je u tome što srpski lingvisti tvrde da je službeni jezik u socijalističkoj BiH bio esencijalno srpski, dok bošnjački lingvisti smatraju da je bio esencijalno bosanski. Sličnost je u tome što obje strane smatraju da je "s-h" u BiH nastao bez većih nasilja, i da ga treba zadržati više-manje onakvog kakav je bio (uz manje izmjene). Mišljenje je većine bošnjačkih lingvista da su hrvatski, srpski i bosanski zapravo jedan standardni jezik koji se prije zvao srpsko-hrvatski, a da je prirodno da taj jezik, uz manje promjene koje bi unijela svaka nacionalna zajednica u BiH, trebao biti jedinim službenim jezikom u Bosni i Hercegovini. Manjina bošnjačkih lingvista smatra da bosanski jezik tek treba oblikovati, i to na tradicijama potiskivane bosanskomuslimanske pismenosti i književnosti, prvenstveno usmene i one nastale do 19. vijeka. Glavni je spor među bošnjačkim lingvistima o samoj namjeni bosanskog jezika: je li to nacionalni jezik Bošnjaka ili svih stanovnika BiH ? Koliko je bivši "s-h" u BiH nametnut strani idiom, a koliko je prirodan jezički izraz ? U ovisnosti o odgovoru slijede i praktični potezi koji se tiču svih razina službenog jezika. Dominantne stavove o bosanskoj jezičkoj historiji su oblikovali Alija Isaković, Dževad Jahić, Senahid Halilović i Naila Valjevac.

Strani su slavisti oko tih pitanja podijeljeni. Većina pripadnika starije generacije,školovane u doba SFRJ, smatra da srpskohrvatski postoji kao jedan standardni jezik s dvije (ili tri) varijante. Drugi, mlađih naraštaja, misle da je srpskohrvatski postojao, ali da se raspao zajedno sa SFRJ. Neki su mišljenja da srpskohrvatski standardni jezik nikada nije postojao, nego da je njegova kategorizacija danak političkoj situaciji. Uz ovo valja napomenuti da je propašću komunizma u dobroj mjeri opao interes za učenje jezika bivše SFRJ (usprkos ratu koji je bio dimenzija svjetske krize), kao i općenito slavenskih jezika, pa je broj inozemnih stručnjaka za bivši srpskohrvatski malen, a još je problematičnija njihova sprema, često ovisna o sredini u kojoj su usavršavali studije i čije stavove nerijetko prenose.

Sada prelazimo na pregled jezičkih promjena u BiH u 19. i 20. vijeku.

Jezička standardizacija je, kao što je već rečeno, izvršena izvan BiH: za Hrvate to su učinili Ilirski pokret, Zagrebačka škola i mladogramatičari (od Gaja i Šuleka do Maretića i Broza), a za Srbe Vuk Karadžić i Đuro Daničić. Poces rastakanja Osmanske imperije, neredi, ustanci, vojne operacije i bune dovele su do austrougarske okupacije 1878, koja je potrajala do 1918. i stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Tri vjersko-narodnosna elementa u BiH proživjela su te događaje na sljedeći način (govorimo o jeziku - politiku spominjemo u mjeri u kojoj se dodiruje jezične situacije):

  • Hrvati su se preko istaknutijih franjevaca uključili u općehrvatski Ilirski pokret, te su učestvovali u posljednjim pokušajima reforme turske imperije u 60-im godinama. Nakon okupacije, koju je pozdravila većina katoličkoga življa, franjevačka književna produkcija stagnira, a dolazak većega broja činovnika i drugih djelatnika iz Hrvatske utiče na oblik jezika Hrvata u BiH. Zanimljivo je da zbog snage prošloga uticaja franjevačke komponente i sporije nacionalno-kulturne emancipacije bosanski Hrvati ne pokazuju veće aktivnosti na književnom i jezičkom polju, pa je najveći dio vrijednih tekstova nastalih na tlu BiH do 1. svj. rata uglavnom djelo Hrvata pristiglih iz Hrvatske. Iako i dalje postoje značajne konfesionalne škole, došlo je i do svjetovnoga školstva. Uzmemo li u obzir visok stepen nepismenosti (što vrijedi za sva tri naroda), kao i druge otežavajuće faktore, moglo bi se zaključiti da su Hrvati u BiH prihvatili utemeljeni hrvatski standardni jezik, temeljen na novoštokavsko-ijekavskom narječju i pisan Gajevom latinicom. Reformiranu vukovsku srpsku ćirilicu su mnogi poznavali, no to nije bio dio njihove baštine. Hrvati razvijaju intenzivnu spisateljsku djelatnost na više polja (historiografija, etnologija, beletristika, paleografija,…), no, to je skoro isključivo djelo pridošlica iz Hrvatske (Truhelka, Prelog, Pilar, Hoermann, Skok,…). Ime jezika je različito: hrvatski, srpsko-hrvatski, hrvatski ili srpski, dok je pokušaj guvernera Kallaya da uspostavi bosansko ime za jezik propao zbog općega otpora. Možda najbolji primjer jezika književnosti stvorene na tlu BiH koncem 19. vijeka jeste poetski opus Silvija Strahimira Kranjčevića, a u prozi - nešto kasniji tekst Ive Pilara - također došljaka. Kranjčevićeva su djela dostupna na linku http://www.ffzg.hr/infoz/dzs/html/Kranj5.htm , a Pilarov spis na http://www.webcitation.org/query?id=1256545702263141&url=www.geocities.com/athens/troy/9892/bhpilar2.html . Veću kreativnost i angažman će bosanskohercegovački Hrvati pokazati tek od 20-ih i 30-ih godina 20. vijeka.
  • Srbi su dočekali austrijsku okupaciju s nezadovoljstvom, smatrajući cijelu BiH srpskom zemljom. No, nakon borbi za crkveno-školsku autonomiju, našli su modus vivendi s austrijskom vlasti. Veoma brzo prihvativši reformiranu ćirilicu i Karadžićev model jezika, Srbi su brzo razvili književnu aktivnost centrima koje bijahu Mostar i Banja Luka. Pojavljuje se veći broj istaknutih pisaca na više polja (Šantić, Dučić, Ćorović,..), otvorenih za ekavsku normu iz Srbije i Vojvodine. Ime jezika je srpski i srpsko-hrvatski. Reprezentativnim tekstovima mogu poslužiti djela Petra Kočića, dostupna na http://www.rasko.org.yu/rasko-bl/kocic/index_l.html
  • za Bošnjake je austrijska okupacija značila radikalni prijelom. Mnogi su ju doživjeli kao katastrofu (prvenstveno inteligencija) i trajno odselili u Tursku (od 100 do 200.000 ljudi). Time je slomljena kičma staležu obrazovanom na orijentalnim jezicima, pa je konac vijeka svjedočio i brzo smanjenje turske leksike u pisanoj riječi, kao i opću dezorijentaciju. Nakon početnih lutanja, koncem vijeka dolazi do stabilizacije stanja. Nije uspio projekt imenovanja bosanskog jezika (koji je veći dio muslimanske inteligencije, na čelu s Kapetanovićem Ljubušakom, podupirao), a na prijelazu vijeka se formirao sloj inteligencije školovane na zapadu, koja je uglavnom prihvaćala hrvatsku nacionalnu orijentaciju (Bašagić, Mulabdić, Kreševljaković, Ćazim Ćatić,…). Ovdje valja napomenuti nekoliko stvari: relativno malen broj pojedinaca je uspio povezati niti starije pismenosti na turskom i arapskom (najbolji je primjer Bašagić); dio inteligencije je bio prosrpski orijentiran i pisao na ćirilici, dok je manji dio nastavio pismenost na orijentalnim jezicima. Jezik je nazivan različito: kod bošnjački nacionalno orijentirane inteligencije bosanski i bošnjački, kod hrvatske (najbrojniji dio) hrvatski, te hrvatski ili srpski, a kod prosrpske inteligencije srpski ili srpskohrvatski. Dobar primjer jezika je u djelima Bašagića, dostupnima na http://www.xs4all.nl/%7Eeteia/kitabhana/Bashagich_Safvet_beg/index.html

Ako se pogledaju navedena djela, vidi se da je osnovna razlika u opreci ćirilica-latinica, te da su standardnojezički izrazi vrlo slični, skoro istovjetni. Naravno - budući da se radi o umjetničkim djelima, sama umjetnička sloboda ne daje pravu sliku o stanju službenoga jezika, no tekstovi ipak pokazuju sljedeće stanje: jezik u Kočića, kao srpskog pisca, uza svu sličnost, otvoren je za ekavizme i koristi karakterističnu srpsku i pravoslavnu terminologiju, dok je kod Pilara, a i Kranjčevića (koji zbog umjetničke slobode upotrebljava i neke srpske jezičke oblike) riječ o hrvatskom jeziku onoga doba, a kod Bašagića slično - no uz uklon prema arhaičnijim izrazima i bošnjačkom leksiku. Moglo bi se reći da su srpski, hrvatski i bosanski toga doba (oko 1900-1920) bili praktički jedan jezik na razini političko-publicističke proze, iako uz vidljivu razliku u leksiku, stilu i, dijelom, sintaksi (dakanje). Vremenom, kako se jezici, posebno hrvatski i srpski, budu dalje kristalizirali na svim poljima, te će razlike rasti.

Kraljevina Jugoslavija (prvobitno Kraljevina SHS) za BiH je u jezičkom pogledu značila snažno posrbljavanje: najviše u širenju srpske ćirilice, srpskog ekavskog govora, te karakteristične leksike (kotarski predstojnik je postao sreski načelnik). Dio Hrvata i bosanskih muslimana učestvovao u tom poduhvatu, vođen politikom jezičkog unitarizma koji je preferirao srpsku ekavicu. Nakon sloma stare Jugoslavije, na području BiH je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945), koja je, na onim dijelovima koje je kontrolirala, provodila jezičku politiku ekstremnoga purizma kojem su se protivili i vodeći hrvatski lingvisti tog doba (Stjepan Ivšić, Petar Guberina, Kruno Krstić), ali bez uspjeha. Taj eksperiment bi ostao bez posljedica da nije kasnije bio zloupotrebljavan u druge političke svrhe - veoma sistematsku jezičku srbizaciju BiH. Naime, jedna od odlika hrvatskog jezika je i tvorbenost, ili purizam koji strane riječi zamjenjuje hrvatskim novotvorenicama (stroj umjesto mašine, glazba umjesto muzike, povijest umjesto historije, …). Tu odliku je Pavelićev režim u NDH nasilnim sredstvima doveo do grotesknog ekstrema, a što se, nakon sloma NDH, vratilo kao bumerang i bilo je izvrsnim argumentom u posrbljivanju jezika u Bosni i Hercegovini - u kojoj su inače do 70-ih godina demografski i praktički na svim poljima dominirali Srbi.

Odlike jezika u BiH u doba komunističke Jugoslavije (1945-1991)[uredi | uredi izvor]

Snažnom kampanjom opismenjavanja, širenja jezičkih utjecaja preko medija (prije svega radija i televizije), te državnih instituacija (JNA), dolazi do vrlo uspješnoga oblikovanja jezika ("jezičko planiranje"), koje prodire i u najzaostalije krajeve i mijenja najviše leksiku i dijalekatsku strukturu

Oblik jezika kakav se propagira kroz medije (od novina do TV) i školstvo jeste srpski jezik ijekavskoga izgovora, uz minimalan utjecaj hrvatskog. To su ilustrirali i pisci kao Mak Dizdar i Alija Isaković, koji su u 70-im godinama ukazali na postupno istiskivanje riječi koje se mogu označiti kao hrvatske - npr., analizom jezika u dnevniku "Oslobođenje", Isaković je došao do podatka da je 97% karakteristično različitih riječi srpsko (fudbal mjesto nogometa, opština mjesto općine itd.).

Ekavizacija nije nastavljena, ali je simptomatično da su svi srpski stručnjaci na više polja koji su došli u BiH zadržavali i proširivali srpsku ekavsku leksiku - dok su, npr. Hrvati na radu u Beogradu u saveznim institucijama morali prolaziti dodatno školovanje za osposobljavanje služenja srpskim jezikom.

Ćirilica je u BiH bila ravnopravna s latinicom, no procesi integracije SFRJ u međunarodni poredak doveli su do prevlasti latinice. Srbijanski lingvisti su dominirali jezičkom politikom u BiH koju su oblikovali (od Jovana Vukovića do Miloša Okuke), dok hrvatski nisu mogli dobiti posla u institucijama na području BiH (od Dalibora Brozovića do Tomislava Ladana).

Bošnjaci su bili zadovoljni što je došlo do nacionalne emancipacije, pod imenom Muslimani (u sedamdesetim godinama), a dominantni lingvist je bio Asim Peco, "Srbin-musliman". Oni koji se nisu slagali s takvom jezičkom politikom (Mak Dizdar, Alija Isaković, Muhsin Rizvić) bili su marginalizirani ili prešućivani. U novinarstvu i javnom mnijenju se stvarala lažna slika o idiličnosti i nekonfliktnosti jezičko-nacionalnih odnosa, o, rječnikom onoga doba, "prožimanju" ili "neutralizaciji" varijanti (tj. hrvatskog i srpskog jezika) na tlu Bosne i Hercegovine. Ime jezika je skoro isključivo bilo srpskohrvatski, vrlo rijeko hrvatskosrpski, a praktički nikad hrvatski ili srpski, a kamoli bosanski ili bošnjački.

Od 60-ih godina nadalje hrvatski jezik se sve više vraća korijenima, pa se, usprkos partijskim proklamacijama, dotjerani jezički izraz hrvatskih pisaca i lingvista (Novak, Šoljan, Katičić, Ladan), kao i medija, vidljivo udaljava od srpske jezičke norme, kako ekavske, tako i ijekavske; nemali dio hrvatskih lingvista (npr. Brozović) praktički je ignorirao jezičku praksu u Bosni i Hercegovini, postavši tako učesnikom u toj politici (samo je manji dio hrvatskih, kao i bošnjačkih pisaca, digao glas protiv jezičkoga posrbljivanja BiH: najpoznatiji su Koroman i Dizdar); u Bosni i Hercegovini je od 60-ih godina do propasti SFRJ održano mnoštvo simpozija o jeziku u jezičkoj toleranciji (skoro 1 godišnje, od 1975 nadalje), što je bio jasan znak da partijsko vodstvo vidi kakvo je stanje u praksi, ali nema volje ni snage išta mijenjati; modernizacija je dovela do društvene integracije Hrvata, Srba i Muslimana, dokidajući vjersko-narodnosnu izoliranost, no s pomiješanim rezultatima, od kojih je na polju jezične politike najvidljivija bila prevlast srpskog ijekavskoga idioma i latiničnog pisma.

Savremeno doba[uredi | uredi izvor]

Raspad komunizma je i prije rata 1992-1995 doveo do aktualizacije jezičke problematike, no, to je kulminiralo u ratu, a nastavilo se nakon Dejtonskog sporazuma. Na jezičkom planu, glavna je posljedica bio slom nametanoga jezičkoga zajedništva/jedinstva i afirmacija, s različitim uspjehom i rezultatima, tri nacionalna standardna jezika.

Bosanskohercegovački Srbi su pokušali preuzeti u cijelosti srpski ekavski standard, ne bi li postigli potpuno kulturno jedinstvo srpskog naroda na jezičkom planu. Iako je taj pokušaj propao, činjenica je da Srbi u BiH raspolažu medijima na srpskom jeziku, da je revitalizirana upotreba ćirilice kao primarnog srpskog pisma, te da postoji otvorena povezanost sa srpskim medijima i jezičkom kulturom u Srbiji i Crnoj Gori. Naziv srpskohrvatski je praktično nestao.

Bosanskohercegovački Hrvati ne koriste nametnuti srpskohrvatski, već su se vratili na hrvatski standardni jezik, isti kakav je u službenoj upotrebi u Hrvatskoj. Još je neriješeno pitanje medija na hrvatskom jeziku, kao i stvarnog statusa hrvatskog kao jednog od tri službena jezika u BiH.

Bošnjaci su u jezičkom pogledu prošli i najmanje i najveće promjene, zavisno od ugla gledanja: srednjovjekovno historijsko nacionalno ime Bošnjaka je vraćeno 1993, dok je ime jezika fluktuiralo, da bi se prihvatio naziv bosanski jezik - a ne bošnjački. Zbog političkih razloga Hrvati i Srbi odbacuju to ime. Osim samoga imena, problematika jezičkog planiranja i oblikovanja bosanskog standarda ostaje otvorena: iako su objavljeni pravopisi, gramatike i rječnici bosanskog jezika (Halilović, Jahić, Isaković), sama jezička praksa u dominantno bošnjačkim medijima ne ravna se uvijek po propisima iz tih djela, nego je često bliska srpskohrvatskom iz perioda SR BiH.

Trenutna situacija je slijedeća:

  • Jezičnodijalekatski, situacija je bila stabilna otprilike od početka 19. vijeka do rata 1992-1995. Rat je uzrokovao prostorno širenje novoštokavskog ijekavskog dijalekta prvenstveno na štetu istočno-bosanskog, a manim dijelom i bosansko-dalmatinskog, što je koincidiralo s nacionalnim promjenama kao posljedicom etničkog čišćenja.
  • Na polju standardnog jezika dolazi do sužavanja utjecaja srpskog jezika, ali i ponovnom oživljavanju ćirilice. Hrvatski jezik se vratio u BiH, a bosanski je u fazi konačne kristalizacije. Sve to znači konac srpskohrvatskog, ili srpskog ijekavskog idioma kao dominantnog u cijeloj Bosni i Hercegovini.
  • Jezik je slijedio društvene promjene, pa nacionalna separacija tri naroda u BiH ima i posljedice na jezički izraz.

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Gregor Čremošnik: Bosanske i humske povelje srednjega vijeka, Sarajevo, 1948-1952
  • Marko Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, I-IV, Sarajevo, 1962-1964
  • Krešimir Georgijević: Hrvatska književnost od 16. do 18. st. u sjevernoj Hrvatskoj i Bosni, Zagreb, 1969
  • Dalibor Brozović: Standardni jezik, Zagreb 1970
  • Pavle Ivić: Srpski narod i njegov jezik, Beograd, 1971
  • Vojislav Bogićević: Pismenost u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1975
  • Mak Dizdar: Stari bosanski tekstovi, Sarajevo, 1969, ponovljeno izdanje 1997
  • Boris Ćorić: Književnost Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1978
  • Asim Peco: Pregled srpskohrvatskih dijalekata, Beograd, 1978
  • Muhamed Huković: Alhamiado književnost i njeni stvaraoci u BiH, Sarajevo, 1980
  • Pavle Ivić: O jeziku nekadašnjem i sadašnjem, Beograd, 1990
  • Milan Moguš: Povijest hrvatskog književnog jezika, Zagreb, 1995
  • Senahid Halilović: Bosanski jezik, Sarajevo, 1998
  • Dževad Jahić: Trilogija o bosanskom jeziku, Sarajevo, 1999
  • Ivo Pranjković: Hrvatski jezik i franjevci Bosne Srebrene, Zagreb, 2000