Razlika između izmjena na stranici "Bizantijsko Carstvo"

Idi na navigaciju Idi na pretragu
Dodano 3.088 bajtova ,  prije 5 mjeseci
nema sažetka izmjene
Kvestor dvora (quaestor sacri palatii) brinuo se za zakonodavnu djelatnost i rukovodio je državnim finansijama; acones rerum privatarum, upravljao je mnogobrojnim carskim imanjima. U prijestolnici je važnu ulogu i položaj imao prefekt, koji je upravljao glavnim gradom države. Najvažniji funkcioneri u pokrajini bili su praefecti praeterio, koji su stajali na čelu dviju profektura: Orjenta i Ilirika. Od izmjena koje su se vršile u vrhovnim organima najvažnije su bile izvršene 7. vijeka za vrijeme cara Heraklija.
 
Uvode se novi grčki nazivi i ustanovljuju nove funkcije lagatetalogoteta:
 
* Magister officicrum (nunistar carske kuće) stajao je na čelu carske garde i službe sigurnosti, rukovodio je poštama i međunarodnim odnosima,
Politici su imali civilne dužnosti kao što su čuvanje javnih parkova i preduzimanje mjera protiv požara. Peratici su vjerovatno djelovali kao teritorijalni garnizoni grada. Ujedinjene deme kao organizacija siromašnih slojeva digle su poznatu [[Nika pobuna|Nika pobunu]] 532. godine, prilikom koje zamalo nije oboren sa vlasti car Justinijan I. U kasnijem razvoju deme su izgubile ulogu društvenog i političkog faktora.
 
=== Religijsko uređenje ===
{{Glavni|Organizacija u bizantijskoj pravoslavnoj crkvi}}
[[Datoteka:Hagia Sophia Mars 2013.jpg|thumb|250px|desno|[[Aja Sofija|Haja Sofija]], "Velika Crkva" kako su je zvali Bizantinci, bila je glavna sakralna građevina u kojoj su krunisani svi bizantijski carevi]]
U političkom životu Bizantije hrišċanska crkva i njena hijerarhija s carigradskim patrijarhom na čelu igrala je veoma važnu ulogu.
Međutim, bizantijski car je bio taj koji se povremeno slobodno uplitao u pitanja koja su bila u nadležnosti Crkve.
Ali s praktičnog stanovišta, carske odgovornosti za mirno djelovanje obuhvatale su i mnoge dužnosti crkvenog upravljanja.
Iako je dolazilo do izvjesnih suprotnosti između crkvenih vrhova s jedne i visoke [[Birokratija|birokratije]] krupnih zemljoposjednika s druge strane, crkva je ipak dosljedno vršila ulogu ideološko religiozne poluge državne vlasti u svrhu držanja potlačenih masa u pokornosti. Obaveza bizantijskog cara bila je da sazove Generalno vijeće i objavi njegove odluke. Dalje, zakoni careva, posebno Jutinijana I i [[Leon VI Mudri|Leona VI Mudrog]], bili su ti koji su uspostavili zakonske parametre za monaške i druge crkvene temelje.
Osnivanje novih biskupija također je bio carski prerogativ. Odlučujuća dužnost bizantijskog cara bila je ta da je imao pravo imenovati novog patrijarha iz spiska od 3 kandidata koje su predali metropolitanski episkopi, a imao je čast da dodijeli službene funkcije kandidatu po svom izboru. To također znači i da je mogao ukloniti patrijarha koji se opirao njegovoj volji.<ref name=GOB">The Glory of Byzantium: Art and Culture of the Middle Byzantine Era, Helen C. Evans, William D. Wixom. Izdavač, Metropolitan Museum of Art, New York City, drugo izdanje, 1997. godine, str. 21 ISBN 0-87099-777-7</ref>
Sveštenstvo u Bizantiji nikada nije sačinjavalo tako krutu društvenu cjelinu kao u latinskom svijetu, gdje su na društvenoj ljestvici bili visoko iznad laika. U Bizantu su laici "arhonti" ili plemići sudjelovali na biskupskim izborima i mogli su sami biti birani za biskupe, pa čak i za patrijarhe. Sveštenstvo nije bilo odvojeno od laika celibatom, osim biskupa, koji su inače dolazili iz redova redovnika. Sveštenstvo nije imalo visoke funkcije i nije imalo monopol na obrazovanje, za razliku od njihovih zapadnih kolega, budući da je [[Sekularizam|sekularni]] obrazovni sistem i dalje postojao. Obično sveštenstvo i episkopat bili su slabi, čija je finansijska osnova narušena popularnom privlačnošću monaštva. Seoski sveštenik je obično bio oženjen muškarac, uzdržavao je porodicu baveċi se poljoprivredom, kao i njegovi susjedi.
<ref name="GOB">''The Glory of Byzantium: Art and Culture of the Middle Byzantine Era'', Helen C. Evans, William D. Wixom. Izdavač, Metropolitan Museum of Art, New York City, drugo izdanje, 1997. godine, str. 21-24 {{ISBN| 0-87099-777-7}}</ref>
 
==== Monaštvo ====
{{Glavni|Hrišćansko monaštvo}}
[[Datoteka:Saint Anthony The Great.jpg|thumb|200px|desno|[[Ikona]] svetog [[Antonije Veliki|Antonija Velikog]], osnivača hrišċanskog monaštva]]
Monaštvo je imalo izuzetnu važnost u Bizantiji. Cijenjeni zbog svog celibata i visokog moralnog ugleda, monasi su bili neprestano traženi zbog njihovih savjeta, a njihovi su manastiri bili korisnici čestih darova, koje su dobijali od bizantijske elite i običnih ljudi. Prema riječima bizantijskog monaha i mističkog pisca [[Simeon Novi Teolog|Simeona Novog Teologa]]: {{Citat|"Onaj koji je monah drži se odvojeno od svijeta i hoda zauvijek s [[Bog]]om samim."}}
Bizantijsko monaštvo odlikovalo se velikom fleksibilnošću. Iako su manastiri zakonski bili podložni episkopatu, izuzeća su ih obično činila nezavisnim u većini njihovog poslovanja. Za razliku od hijerarhijske organizacije zapadnog monaštva koji se razvio u međunarodne institucije, poput [[Benediktinci|benediktinaca]] i [[Franjevci|franjevaca]], u Bizantiji je svaki samostan bio jedinica za sebe. Manastiri su sagrađeni po nahođenju njihovih laičkih osnivača, a mogli su biti osnovani sa samo tri monaha za relativno malu zadužbinu. Veliki manastiri često su bili carske zaklade, izdašno podržani stalnim prihodima od imanja koja su im bila priložena. Na selu, manastiri su služili kao poljoprivredne zajednice, opstajući na zemlji, poput [[Manastir Velika Lavra|manastira Velika Lavra]] na [[Sveta gora|Svetoj gori]], kojeg je car [[Nikifor II Foka|Nikifor II Foka]] osnovao 963. godine za svog prijatelja igumana [[Atanasije Atonski|Atanasija Atonskog]]. Manastir cvjeta do danas, čuvajući netaknut veći dio svog srednjovjekovnog blaga, [[Iluminacija|iluminiranih rukopisa]] i ikona. S druge strane, u gradovima su manastiri vršili važne javne i društvene uloge: vodili škole, bolnice, sirotišta i domove za starije osobe.<ref name="GOB"/>
 
== Bizantijsko pravo ==
7.029

izmjena

Navigacija