Geografija Hrvatske

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na: navigacija, traži
Question book-new.svg Ovaj članak ili neka od njegovih sekcija nije dovoljno potkrijepljena izvorima (literatura, web stranice ili drugi izvori).
Sporne rečenice i navodi bi mogli, ukoliko se pravilno ne označe validnim izvorima, biti obrisani i uklonjeni. Pomozite Wikipediji tako što ćete navesti validne izvore putem referenci, te nakon toga možete ukloniti ovaj šablon.
Geografija Hrvatske
Hrvatska
Kontinent Evropa
Regija Jugoistočna Evropa
Koordinate 45°10′ N 15°30′ E
Površina 56.542 km2
124. po redu
kopno 56.414 km2
vode 128 km2
Obalna granica 5.835 km
kopnena 1777 km
otočna 4058 km
Granice Bosna i Hercegovina:
933 km
Mađarska:
329 km
Slovenija:
501 km
Srbija:
241 km
Crna Gora:
25 km
Najviša tačka Dinara
1.831 m
Najniža tačka Jadransko more
0 m
Najduža rijeka Sava
Najveće jezero Vransko jezero (kod Biograda)

Geografija Hrvatske vrlo je raznovrsna sa krajolikom koji se proteže od prostranih ravnica Panonske nizije preko uskog područja visokih Dinarida do impresivne obale Jadranskog mora, jedne od najrazvedenijih na svijetu. Navedeni položaj pruža ugodne uvjete vlažne kontinentske klime u unutrašnjosti i sredozemne klime na primorskoj obali. Hrvatska se polovinom svoga teritorija nalazi u panonsko-peripanonskom prostoru, trećinom u primorskom ili jadranskom dijelu, dok ostatak čini gorski ili dinarski prostor. Obalu dužine 5835 km sačinjavaju na moru 1246 ostrva, ostrvca, hridi i grebena, a na kopnu brojne uvale, prevlake, zalivi i dva poluostrva, Pelješac i Istra.

Plodna Panonska nizija pruža bogatstvo i mogućnosti za razvoj poljoprivrede, dok jadranska obala omogućuje razvitak ribarstva, brodogradnje, a posebice turizma. Gorska Hrvatska nema toliko razvijene mogućnosti poput nizijske ili primorske Hrvatske, ali u posljednje se vrijeme ondje razvija zimski i seoski turizam. Najviša planina koja dijelom čini prirodnu granicu sa Bosnom i Hercegovinom jeste Dinara sa istoimenim najvišim vrhom od 1831 m.

Hrvatska graniči sa Bosnom i Hercegovinom, Mađarskom, Slovenijom te Srbijom i Crnom Gorom. Hrvatska je politički podijeljena na 21 kantona (uključujući Grad Zagreb sa istim statusom) čije granice slijede kulturno i geografski. Historijskih regija, koje čine Hrvatsku, ima nekoliko, ali se značenjem ističu Slavonija, srednja Hrvatska, Istra i Dalmacija.

Položaj[uredi | uredi izvor]

Hrvatska se nalazi na sjevernoj zemljinoj polulopti između 42° 23′ i 46° 33′ sjeverne feografske širine, te 13° 30′ i 19° 27′ istočne geografske dužine. Hrvatska sa površinom od 56.542 km2 pripada donjem dijelu ljestvice srednje velikih država Evrope, tj. u svijetu se nalazi na 124. mjestu. Udaljenost od Štrigove (krajnje sjeverne tačke) do hrta Oštro (krajnje južne tačke na kopnu) iznosi 490 kilometara, a od Savudrije (krajnje zapadne tačke) do Iloka (krajnje istočne tačke) iznosi 464 kilometara. Krajnja južna tačka Hrvatske je ostrvo Galijula.

Ukupna dužina kopnenih granica je 2028 km, a obalne crte 5835 km. Udaljenost od Savudrije do rta Oštro iznosi 527 km, pa stoga koeficijent razuđenosti hrvatskog dijela jadranske obale iznosi vrlo visokih 11,1, što svrstava hrvatsku obalu među najrazvedenije na svijetu. 1233 jadranskih ostrva, ostrvca, hridi i grebena nalazi se u Hrvatskoj. Od tolikog broja njih 718 su ostrva od kojih je 66 naseljeno. Najveća ostrva su Cres i Krk, oba sa površinom od 405,8 km2.

Politička geografija[uredi | uredi izvor]

Republika Hrvatska članica je Evropske Unije od 1. VII 2013. Nastala je nestankom socijalističkih sistema u Evropi, kada se bivša Jugoslavija raspala se nekoliko samostalnih država tokom 1990. i 1991. godine. Hrvatska je proglasila nezavisnost 25. juna 1991. godine, istog dana kad i Slovenija, dok je međunarodno priznata 15. januara 1992. godine. Hrvatski Sabor je "božićnim" Ustavom iz 1990. godine ustrojio Republiku Hrvatsku u 21 teritorijalno-upravnu jedinicu nazvanu "kanton" (hr: županija). Novim Zakonom o područjima županija, gradova i općina u RH (od 30. januara 1997. godine) status grada dobilo je 47 općina, 63 naselja status općine, a 13 općina postalo je naseljima. Tako danas Hrvatska ima 122 grada i 416 općina. Grad Zagreb, kojemu se ustroj uređuje Zakonom o Gradu Zagrebu, postao je posebna jedinstvena teritorijalna i upravna jedinica, odvojena od "zagrebačkog prstena" koji je postao zasebna Zagrebački kanton.

Županije:

  1. Zagrebački
  2. Krapinsko-zagorski
  3. Sisačko-moslavački
  4. Karlovački
  5. Varaždinski
  6. Koprivničko-križevački
  7. Bjelovarsko-bilogorski
  8. Primorsko-goranski
  9. Ličko-senjski
  10. Virovitičko-podravski
  11. Požeško-slavonski
  12. Brodsko-posavski
  13. Zadarski
  14. Osječko-baranjski
  15. Šibensko-kninski
  16. Vukovarsko-srijemski
  17. Splitsko-dalmatinski
  18. Istarski
  19. Dubrovačko-neretvanski
  20. Međimurski
  21. Grad Zagreb

Od stjecanja neozavisnosti i međunarodnog priznanja u granicama nekadašnje jugoslavenske republike, Hrvatskoj je preostalo dogovoriti neke manje granične sporove sa Slovenijom, Bosnom i Hercegovinom, Srbijom i Crnom Gorom.

Geopolitički i geostrateški položaj Hrvatske vrlo je složen, pogotovo nakon raspada bivše Jugoslavije i nestanka bipolarnog geopolitičkog sistema između kapitalističkog Zapada pod vodstvom SAD-a i komunističkog Istoka pod vodstvom bivšeg SSSR-a koji su u Evropi bili podijeljeni "željeznom zavjesom". Od kraja 1990-ih Hrvatska prolazi kroz proces tranzicije i približava se novom monocentričnom svjetskom geopolitičkom sistemu. Ubrzano prestrukturiranje iz djelomično zatvorenog socijalističkog u otvoreno kapitalističko tržište zahtijeva integriranost Hrvatske u svjetskom tržištu.

Najbliže je središte svjetske privredne moći, čiji je dio Hrvatska postala, Evropska unija, koja učestvuje sa 29% u ukupnom svjetskom BDP-u. Hrvatska slijedi procese globalizacije i stvaranja globalnog sela. Hrvatska je članica brojnih međunarodnih organizacija poput Ujedinjenih naroda, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Svjetske trgovinske organizacije... Najvažnije su ipak euroatlantske integracije (Članica NATO) a Hrvatska je nekoliko godina bila i članica Partnerstva za mir i CEFTA-e.

Regionalizacija Hrvatske[uredi | uredi izvor]

Info
Ovaj članak je dio šireg članka: Regije Hrvatske

Hrvatska se dijeli na tri osnovne prirodne cjeline koje se međusobno nadopunjuju, tj. čine komplementarnost prostora.

  • Nizijska ili panonska prirodna regija (obuhvaća 55% teritorija i 66% stanovništva)
  • Primorska ili jadranska prirodna regija (obuhvaća 31% teritorija i 31% stanovništva)
  • Gorska ili dinarska prirodna regija (obuhvaća 14% teritorija i 3% stanovništva)

Također, različita prirodna, društveno - geografska i druga obilježja pojedinih njenih dijelova, razlog su podjele Hrvatske na nekoliko manjih regionalnih cjelina:

Svaka od njih, osim Gorske Hrvatske, gravitacijski je usmjerena vlastitom makroregionalnom središtu, pa se u funkcionalnom smislu mogu izdvojiti četiri makroregije:

  • Zagrebačka makroregija - obuhvata Središnju Hrvatsku
  • Osječka makroregija - obuhvata Istočnu Hrvatsku
  • Riječka makroregija - obuhvata Sjeverno hrvatsko primorje
  • Splitska makroregija - obuhvata Južno hrvatsko primorje

Jedino Gorska Hrvatska nema vlastito makroregionalno središte pa se pojedini njeni dijelovi gravitacijski orjentiraju prema Rijeci, Zagrebu ili Splitu.

Reljef[uredi | uredi izvor]

Geologija i geomorfologija[uredi | uredi izvor]

Građa i sastav reljefa Hrvatske određeni su dugom geološkom prošlošću. Od najranijeg prekambrija do sadašnjeg kenozoika (tj. holocena) na reljef Hrvatske uticale su endogene i egzogene sile i procesi u prostoru trokuta Azija - Evropa - Afrika.

Ostrva Brusnik, Svetac i Jabuka

U reljefu Hrvatske zastupljene su sve tri osnovne grupe stijena: taložne ili sedimentne stijene (čine 95% reljefa Hrvatske), preobrazne ili metamorfne stijene (čine 2-4% reljefa Hrvatske) i magmatske stijene (čine oko 1% reljefa Hrvatske).

Od sedimentnih stijena najzastupljenije su klastične (pješčenjaci, konglomerati, lapori, breče ...) i organogene stijene (vapnenci i dolomiti). Od metamorfnih stijena najčešći su mramori, škriljavci, gnajsovi, dok su to kod magmatskih andenziti i graniti.

Prema rasprostranjenosti i starosti stijena, najstarije stijene nalaze se u jezgrama "ostrvskih" planina Papuka, Psunja i Moslavačke gore. Iz mezozoika prevladavaju karbonatne stijene (dolomiti i vapnenci) u kršu i to najviše na Banovini, Kordunu, Gorskom kotaru, Velebitu, Lici i Dalmaciji. Najmlađe stijene su kenozojske starosti (klastični sedimenti) na području panonskog i peripanonskog prostora.

Planine[uredi | uredi izvor]

Najduža hrvatska planina – Velebit.

Veliki planinski lanci Hrvatske izdigli su se pod uticajem konvergencije (podvlačenja) dviju velikih svjetskih litosfernih ploča. Sa juga je to sjeveroafrička, a sa sjevera i istoka euroazijska litosferna ploča. Tercijarnom ili alpskom orogenezom nastali su tako Dinaridi, najznačajniji planinski lanac u Hrvatskoj. Prostori iznad 1500 metara čine tek 0,11 posto ukupnog hrvatskog teritorija. Među tim planinama nalaze se:

  1. Dinara (Dinara 1831 m)
  2. Kamešnica (Kamešnica 1810 m)
  3. Biokovo (Sv. Jure 1762 m)
  4. Velebit (Vaganski vrh 1758 m)
  5. Plješivica (Ozeblin 1657 m)
  6. Velika Kapela (Bjelolasica 1533 m)
  7. Risnjak (Risnjak 1528 m)
  8. Svilaja (Svilaja 1508 m)
  9. Snježnik (Snježnik 1506 m)

Nizije[uredi | uredi izvor]

Hrvatska je uglavnom nizijski prostor (do 200 m nalazi se 54% ukupnog teritorija). Najveći dio niske Hrvatske nalazi se u ravničarskom panonskom i brežuljkastom peripanonskom prostoru. Ostatak niske Hrvatske čine krške zaravni i flišne doline u Istri, Ravnim kotarima i na nekim ostrvima.

Jadransko more i obala[uredi | uredi izvor]

Obala Jadranskog mora nastala je transgresijom (izdizanjem) morske razine za gotovo 100 metara. Tako su sinklinale (udubljenja) postale morski kanali, a antiklinale (uzvišenja) ostrva. Jedinstvenost oblika tako nastale obalne crte naziva se, stručnom terminologijom, dalmatinski tip obale.

Hrvatska je poznata po svojoj pomorskoj tradiciji koju duguje Jadranskom moru. Od svog dolaska na ova područja Hrvati su odmah iskoristili prednosti koje je pružalo more. Hrvatska je međuostalom poznata po svojem plavom moru, turizmu, brodogradnji, ribarstvu i pomorstvu.

Površina Jadranskog mora iznosi 135.595 km2, a od toga 31.067 km2 čini obalno more pod upravom Hrvatske (po Hrvatskoj). Hrvatskim nastojanjima da proglasi tzv. privredni pojas (dio epikontinentalnog mora) protivi se Slovenija. Dužina Jadranskog mora iznosi 783 km, a prosječna širina 248 km.

Hrvatska obala Jadranskog mora jedna je od najrazvedenijih u svijetu

Jadransko more se pruža longitudinalno sa smjerom Dinarida, tj. u smjeru sjeverozapad-sjeveroistok. Jadransko more zapravo je veliki zaliv mnogo većeg Sredozemnog mora. Dvije trećine Jadranskog mora nije dublje od 200 metara, te predstavlja područje plićaka ili šelfa. Prosječna dubina mu je 173 metra, a najveća dubina od 1233 m izmjerena je u južnojadranskoj zavali. Jadransko more dijeli se u četiri regije:

  • Sjeverozapadni plićak (dubine do 50 metara)
  • Jabučka morska udolina (do 243 m)
  • Palagruški poprečni prag (do 130 m)
  • Duboka južnojadranska zavala (najveća dubina 1233 m)

Temperatura jadranskog mora kreće se od 22 i 25 °C ljeti i 5 do 15 °C zimi. Prozirnost i modrina daleko su veće od drugih mora[citat potreban], te prozirnost iznosi i do 56 metara. Morske mijene su pojačane zbog plimnog vala iz Sredozemnog mora kojem treba 12 sati da obiđe cijeli Jadran. Morske struje su slabog intenziteta i kreću se uz grčku, albansku, crnogorsku, bosansku i hrvatsku obalu, a vraćaju se uz italijansku. Na svom ulasku u Jadran morske su struje duž hrvatske obale tople, dok su uz italijansku hladne. Slanoća ili salinitet Jadranskog mora iznosi 38‰ što je više od svjetskog prosjeka. Jadran je bogat brojnim hemijskim sastojcima od kojih su neki korisni (silikati, nitrati, fosfati, magnezijum, kalij ...), a neki ekološki štetni (deterdženti, amonijak, ulja, masnoće ...). Za život u moru ipak je najvažnija koncentracija kisika koja je veća od prosjeka.

Jadransko more obiluje biljnim i životinjskim svijetom. Brojne vrste riba, sisara, mekušaca, planktona, algi, rakova, spužvi i brojnih drugih vrsta. Zbog svega toga Jadransko more pruža mogućnosti za razvoj turizma i ribarstva.

Ostrva[uredi | uredi izvor]

Plaža u Brelama

Hrvatska sa pravom nosi naziv "zemlja hiljadu ostrva." Od 1233 jadranskih ostrva, ostrvca, hridi i grebena u hrvatskom dijelu jadranske obale nalazi se njih 1185. Od tih 1185 ostrva, ostrvca, hridi i grebena njih 718 su ostrva od kojih je 66 nastanjeno. Najveća ostrva su:

  1. Krk (405,78 km2)
  2. Cres (405,78 km2)
  3. Brač (394,57 km2)
  4. Hvar (299,66 km2)
  5. Pag (284,56 km2)
  6. Korčula (276,03 km2)
  7. Dugo ostrvo (114,44 km2)
  8. Mljet (100,41 km2)
  9. Vis (90,84 km2)
  10. Rab (90,26 km2)
Krčki most spaja kopno i najveće hrvatskio ostrvo

Ostrvo sa najvišom nadmorskom visinom je Brač sa Vidovom gorom visokom 780 m, a nakon njega slijede Cres (639 m) i Hvar (628 m). Najdužu obalu imaju Pag (269,2 km), Hvar (254,2 km) i Cres (247,7 km).

Rijeke i jezera[uredi | uredi izvor]

Rijeke u Hrvatskoj pripadaju dvama slivovima: crnomorskom i jadranskom slivu. Oko 62% rijeka Hrvatske pripada crnomorskom, dok ostatak od 38% pripada jadranskom slivu. Granicu između ta dva sliva čini razvodnica ili vododjelnica koja ide vrhovima dinarskih planina. Deset najdužih rijeka u Hrvatskoj su:

  1. Dunav (ukupno 2857 km; u Hrvatskoj 188 km)
  2. Sava (ukupno 945 km; u Hrvatskoj 562 km)
  3. Drava (ukupno 707 km; u Hrvatskoj 505 km)
  4. Mura (ukupno 438 km; u Hrvatskoj 53 km)
  5. Kupa (ukupno 296 km; u Hrvatskoj 296 km)
  6. Neretva (ukupno 225 km; u Hrvatskoj 20 km)
  7. Una (ukupno 212 km; u Hrvatskoj 120 km)
  8. Bosut (ukupno 186 km; u Hrvatskoj 151 km)
  9. Korana (ukupno 134 km; u Hrvatskoj 134 km)
  10. Bednja (ukupno 133 km; u Hrvatskoj 133 km)

Dunav je druga po dužini evropska rijeka koja izvire u Schwarzwaldu (Crna šuma), a utiče u Crno more. Osim Hrvatske Dunav povezuje još 7 država i čini jedan od glavnih riječnih plovnih putova u Evropi. Glavna hrvatska riječna luka na Dunavu je Vukovar, koji u zadnje vrijeme sve više razvija mogućnosti riječne luke, tj. riječnog prometa.

Sava je najznačajnija i najdulja hrvatska rijeka (prema ukupnoj dužini vodotoka u RH). Karakterizira je kišni ili pluvijalni režim, a zbog velike protočnosti od skoro 2000 km3/s pogodna je za plovidbu od Siska nizvodno. Za poboljšanje hrvatskog riječnog plovnog puta trebao bi se izgraditi već isplanirani plovni kanal Sava-Dunav između Šamca i Vukovara.

Drava od svog izvorišta u italijanskim Dolomitima povezuje Austriju, Sloveniju, Hrvatsku i Mađarsku. Ima snježno-kišni ili nivalno-pluvijalni režim. Zbog bogatstva vodom koristi se za opskrbu elektroenergetskog sistema energijom iz nekoliko hidroelektrana. Plovna je od Donjeg Miholjca, a glavna luka je Osijek. Drava je na svom utoku u Dunav stvorila prirodni rezervat Kopački rit koji je stanište brojnih vrsta ptica.

Najvažnije rijeke jadranskog sliva jesu Neretva i Cetina. Neretva je poznata po svojoj plodnoj delti u kojoj uspijeva južno voće, dok je Cetina poznata po hidroelektrani "Peruča" i umjetno stvorenom Peručkom jezeru. Ostale rijeke su u Istri (Dragonja, Mirna, Raša i Boljunčica) i Dalmaciji (Zrmanja, Krka, Čikola, Jadro).

Poseban su fenomen rijeke ponornice (Pazinčica, Lika, Gacka, Krbava) koje poniru u pukotinama u vapnencu, a završavaju u moru gdje stvaraju vrulje (područje na morskoj površini koje izgleda kao da voda vrije).

Hrvatska ne obiluje jezerima, pa su stoga napravljena brojna umjetna jezera radi ribarstva (ribnjaci) ili iskorištavanje hidroenergije. Najpoznatiji ribnjaci su Jasinje ili Jelas kod Broda (20 km2), Sišćani kod Čazme (18 km2), Končanica kod Grubišnog polja (oko 14 km2). Najveće umjetno jezero je akumulacija Peručko jezero (oko 13 km2). Ostala poznatija umjetna jezera su Butoniga u Istri, Lokvarsko i Fužinsko jezero u Gorskom kotaru, Krušćičko u Lici, Dubravsko jezero na Dravi. Najveće prirodno jezero je Vransko jezero kod Biograda (30,7 km2). Važno prirodno jezero na Cresu je Vransko jezero površine 6 km2. Ostala značajnija prirodna jezera su Prokljansko jezero, Visovačko jezero, Veliko i Malo jezero na Mljetu, Baćinska jezera kod Ploča, Crveno i Modro jezero kod Imotskoga. Naljepša i najpoznatija jezera su Plitvička jezera, koja su najstariji nacionalni park u Hrvatskoj, a uvrštena su u svjetsku prirodnu baštinu UNESCO-a.

Klima[uredi | uredi izvor]

Hrvatska se nalazi u umjerenom klimatskom pojasu sjeverne polutke Zemlje. Zbog takvog položaja klimatske su prilike povoljne i umjerene bez ikakvih temperaturnih ekstrema. Pravilna je izmjena svih četiriju godišnjih doba, a glavni čimbenici koji utiču na klimu Hrvatske jesu Atlantski okean, zapadni vjetrovi, zračne mase, ciklone i anticiklone.

Izdvajamo 3 osnovne klimatsko-vegetacijske zone. To su: 1. Mediteranska klimatsko-vegetacijska i ekološka zona, 2. Panonska i peripanonska klimatsko-vegetacijska i ekološka zona, 3. Gorska klimatsko-vegetacijska i ekološka zona.

U jesen i zimi stvaraju se islandske i genovske ciklone koje donose vlažno i nestabilno vrijeme, dok u ljeti azorska i sibirska anticiklona uzrokuju stabilno vrijeme.

Važan uticaj imaju i regionalni i lokalni orografski modifikatori, tj. položaji planinskih lanaca. Alpe i Dinaridi sprječavaju daljnji prodor zračnih struja sa juga prema unutrašnjosti. Stoga dijelovi uz samo podnožje planinskih lanaca primaju najveću količinu padavina.

Prosječno trajanje insolacije u Hrvatskoj smanjuje se od zapada k istoku i od sjevera prema jugu. Najmanju insolaciju imaju najviši vrhovi planina i sjeveroistok Hrvatske dok najveću insolaciju imaju dalmatinska ostrva (Hvar 2674 sati) i južna Hrvatska.

Prosječni iznosi i godišnji hod temperatura zraka razlikuju se u Hrvatskoj od regije do regije. Umjerenost klime rezultat je ne tako hladnih zima i ne previše vrućih ljeta. Najhladniji mjesec je januar sa prosječnim temperaturama od -2 u gorskoj do 5 °C u primorskoj Hrvatskoj. Najtopliji mjesec je juli sa prosječnim temperaturama od 15 u gorskoj do 24 °C u primorskoj Hrvatskoj.

Temperature i padavine ovise o uticaju maritimnosti, odnosno kontinentalnosti. Temperature se povećavaju od zapada prema istoku i od sjeverozapada prema sjeveroistoku. Dok se padavine povećavaju obrnuto sa temperaturom. Najviše padavina primaju planinski lanci, a najmanje unutrašnjost Hrvatske.

Tlo i vegetacija[uredi | uredi izvor]

U Hrvatskoj postoje prirodna i antropogena tla. U primorskoj Hrvatskoj važna su crvena (crvenice) i smeđa tla, a ponegdje se mogu pronaći i skeletna tla. U gorskoj Hrvatskoj prevladavaju lesivirana ili isprana tla, dok se pojavljuje i reliktna crvenica i planinska crnica. U nizijskoj Hrvatskoj postoje razni tipovi tala. Uglavnom su to crnice, a ponegdje černozemi. Uz vlažna područja nalaze se močvarne crnice, odnosno močvarna ilovasta tla. Na gorama nizijske Hrvatske nalaze se isprane crnice, a pod uticajem čovjeka nastaju tzv. antropogena tla.

Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja sa bogatim i raznovrsnim šumskim fondom koji prekriva 37% ukupnog teritorija. Najviši postotak šuma na jedinici površine ima gorska Hrvatska. Prema osnovnim vegetacijskim vrstama najveći dio hrvatskih šuma čine bjelogorične šume ili listače (oko 80% svih šuma), manji dio čine četinjače (oko 13% svih šuma), dok najmanji dio čine mješovite šume (oko 7% svih šuma). U primorskoj Hrvatskoj karakterističan je degradirani šumski pokrov, pa je najvećio dio površina pod makijom, garigom, šikarama i kamenjarom.

Demografija[uredi | uredi izvor]

Kroz historiju broj stanovnika Hrvatske je varirao. Prvim popisom stanovništva Hrvatske iz 1857. godine utvrđeno je 2.181.499 stanovnika. Od tada je broj stanovnika rastao do danas, uz izuzetke poratnih godina (Prvi i Drugi svjetski rat, Domovinski rat) kada je popisom utvrđen pad broja stanovništva. Posljednjim popisom stanovništva iz 2001. utvrđeno je 4.437.460 stanovnika koji žive u Hrvatskoj. Prosječna gustoća naseljenosti u Hrvatskoj iznosi 78,4 st./km2.

Prostor Hrvatske nije ravnomjerno naseljen. Zbog procesa deruralizacije ta se razlika sve više povećava. Osim demografske diferencijacije u odnosu selo-gradu, uočljive su i razlike među regijama Hrvatske. Najgušće je naseljena središnja Hrvatska (115 st./km2), a najmanje gorska Hrvatska (13 st./km2).

Demografska se struktura nakon Domovinskog rata pogoršava sve jače i jače. Prirodni priraštaj je doživio velik poremećaj. Znatno je veća stopa smrtnosti ili mortaliteta u odnosu na stopu rodnosti ili nataliteta.

Hrvatska je proživjela demografsku tranziciju poput većine razvijenih zemalja. Ona se odvijala brzo, pogotovo njena druga etapa, pa Hrvatska nije uspjela napraviti veću eksploziju stanovništva tokom svoje historije.

Ostali trendovi koji potiču pad broja stanovništva jesu i smanjenje broja sklopljenih brakova, kao i smanjenje fertilnog kontingenta (broj žena u starosnoj grupi od 15 do 44 godine).

Najbolji pokazatelj budućnosti stanovništva je dobno-spolna struktura (tzv. "piramida"). Ona je u Hrvatskoj gotovo obrnuta naglavačke, što pokazuje starenje i odumiranje stanovništva. Najidealniji tip je piramida sa širokom bazom (najveći postotak čine mlado stanovništvo) i uskim vrhom (mali postotak starog stanovništva). Sve nepovoljniji trendovi procesa senilizacije stanovništva vode k smanjenju radnog kontingenta što ne uzrokuje samo demografske, već i ekonomske probleme.

U ekonomiji Hrvatske važan je udio aktivnog, uzdržavanog i umirovljenog stanovništva. Aktivno stanovništvo učestvuje sa 42 posto, uzdržavano sa 35 posto, a umirovljeno stanovništvo sa 23 posto u ukupnom stanovništvu. Hod zaposlenosti u Hrvatskoj ima silaznu putanju. Prema osnovnim sektorima djelatnosti, najveći udio od 33,7 posto ima sekundarni sektor, oko 30 posto čini tercijarni, kvartarni zauzima oko 25 posto, dok najmanji udio ima primarni sektor sa samo 11 posto.

Za privredni razvitak posebno je značajna razina školovanosti stanovništva koja je u Hrvatskoj relativno nepovoljna. Oko 40% stanovništa ima završenu samo osnovnu školu (od njih polovina nema potpuno osnovno školsko obrazovanje), 47% ima završenu srednju školu (uključujući gimnaziju), dok više i visoko školovanje ima samo 12% ukupnog stanovništva.

Nacionalna i religijska struktura u Hrvatskoj je raznolika zbog brojnih historijskih tokova i migracija. Hrvatska sve više postaje multinacionalno društvo, poput mnogih zemalja u Evropi i svijetu. Uz taj proces odvija se i povećanje homogenosti većinskog naroda. U ukupnom stanovništvu Hrvati čine 89,6 posto, dok su iza njih Srbi sa 4,5%. Ostalih (Italijani, Mađari, Slovenci...) ima 3,1 posto u ukupnom stanovništvu.

Prema religijskom sastavu najviše je rimokatolika (87,8%), pravoslavaca (4,4%) i muslimana (1,3%). agnostici, ateisti i ostali zastupljeni su sa 6,5 posto. Jezična struktura uglavnom prati nacionalnu strukturu, pa je stoga hrvatski književni jezik kao službeni najzastupljeniji. Pripadnici nacionalnih manjina po zakonu imaju pravo na svoj materinski jezik, pa je tako u Istri dozvoljen italijanski jezik za upotrebu pripadnicima italijanske manjine. Hrvatski jezik čine tri narječja (štokavsko, kajkavsko, čakavsko) koji su prostorno diferencirani.

Naselja[uredi | uredi izvor]

Zagreb - glavni grad i najvažnije središte Hrvatske

U Hrvatskoj je izražena monocentrična orijentacija naselja sa glavnim središtem Zagrebom. Zagreb je prema širini gravitacijskog područja i jedno od makroregionalnih središta. Ostala makroregionalna središta su prema veličini iza Zagreba, a to su Split, Rijeka i Osijek. U Hrvatskoj, dakle, postoje četiri osnovne urbane makroregije (nodalno-funkcionalne regije). Oko 35 posto ukupne teritorije i oko 47 posto ukupnog stanovništva zauzima zagrebačka ili centralna makroregija. Tu je koncentrirano 62 posto ukupnog kapitala, a Zagreb je privredno, kultuno, društveno, obrazovno, naučno središte Hrvatske. Ostala regionalna središta zagrebačke makroregije su Karlovac, Varaždin, Sisak i Bjelovar. Splitska ili južna makroregija obuhvaća prostor Dalmacije, a zauzima 26 posto teritorija i 21 posto stanovništva. Makroregionalno središte je Split, a regionalna središta su Zadar, Šibenik i Dubrovnik. Riječka ili zapadna makroregija sa središtem u Rijeci obuhvaća 18 posto ukupne teritorije i 13 posto ukupnog stanovništva. Uz Rijeku se ističe regionalno središte Pula. Ova makroregija jedna je od najvitalnijih hrvatskih regija. Osječka ili istočna makroregija obuhvata Slavoniju, odnosno zauzima 21 posto ukupne teritorije i 20 posto stanovništva. Osim Osijeka kao makroregionalnog središta, ostala regionalna središta su Slavonski Brod, Požega, Vinkovci i Vukovar.

Ukupno je u Hrvatskoj 423 općina i 123 grada koji su grupirani u 20 županija i Grad Zagreb.

Privreda[uredi | uredi izvor]

Brodogradilište Uljanik najuspješnije je hrvatsko brodogradilište, a poznato je i u svijetu

Hrvatska je kroz historiju cijelo vrijeme bila rubni dio srednjoevropskih država. Stoga se razvijala brže od istočnoevropskih zemalja, ali zbog svoje rubnosti nije nikad uspjela iskoristiti vlastite kapacitete. Razvoj privrede Hrvatske kroz historiju možemo podijeliti u pet razdoblja: razdoblje početne transformacije obrta (cehova) do 1870-ih, manufakturno-industrijska (željeznička) razvojna etapa do Prvog svjetskog rata, međuratno razdoblje od 1918. do 1945. godine, period realsocijalističkog razvoja od 1945. do 1990. i razdoblje prestrukturiranja ili tranzicije od 1991. do danas. Hrvatska privreda trenutno je obilježeno snažnim procesima industrijalizacije, deagrarizacije, deruralizacije i urbanizacije. Jedan od najvećih problema koji se dogodio nakon prelaska na kapitalistički model je velik broj nezaposlenosti, koji se polagano smanjuje.

Struktura proizvodnje i potrošnje energije u Hrvatskoj je uglavnom raznolika, pa je najviše zastupljena nafta i zemni plin, a manje hidroenergija, ugalj, drvo i nuklearna energija. Ležišta nafte i naftna polja brojna su u Podravini gdje ima jednako i zemnog plina. Plin je otkriven i u podmorju sjevernog Jadrana, gdje su postavljene platforme za iskorištavanje tog potencijala. Za Hrvatsku je važna i nuklearna elektrana Krško (NEK) u kojem podjednak udio kao i Slovenija.

Hrvatska nije bogata rudama, ali su važnija ležišta nemetala (šljunak, pijesak, cementni lapor, kaolin, vatrostalna glina). Na obali su za proizvodnju morske soli važne solane u Pagu, Ninu i Stonu. U kamenolomima se vade granit, pješčenjak, vapnenac (brački kamen). Najvažnija sirovina u Hrvatskoj, osim kamena, je drvo kojeg ima u golemim i prostranim šumama koje zauzimaju 37 posto ukupnog teritorija. Najvažnije šume nalaze se u Gorskom kotaru i Slavoniji.

Važne ekonomske grane u Hrvatskoj su poljoprivreda i turizam. Više od 90 posto turizma odvija se u primorskoj Hrvatskoj, a razvile su se i pojedinačne grane: primorski, planinski, kulturni, tranzitni, vjerski, nautički, nudistički, skijaški i seoski (ruralni) turizam, te turizmi toplica i gradova. Turizam donekle pokriva velik trgovački deficit ostvaren u međunarodnoj robnoj razmjeni. Najrazvijenija i najznačajnija hrvatska turistička regija je Istra.

Međunarodni sporazumi[uredi | uredi izvor]

Hrvatska je članica nekoliko međunarodnih sporazuma koji se odnose na zaštitu okoliša i klime, a najvažniji od njih su:

Ugovori i sporazumi
Specifične regije i more Pomorsko pravo, brodsko zagađivanje (MARPOL 73/78)
Atmosfera i klima onečišćenje zraka, onečišćenje zraka-sumpor 94, onečišćenje zraka-dugotrajni organski zagađivači (potpisan, ali nije ratificiran), klimatske promjene, Protokol iz Kyota (potpisan, ali nije ratificiran), zaštita ozonskog omotača, zabrana nuklearnog testiranja
Bioraznolikost, okoliš i šume dezertifikacija, ugrožene vrste, močvare
Otpad opasni otpad

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]

Commons logo
U Wikimedijinom spremniku se nalazi još materijala vezanih uz: