Tvrtko I, kralj Bosne

Sa Wikipedije, slobodne enciklopedije
(Preusmjereno sa Kralj Tvrtko)
Idi na: navigacija, traži
Stjepan Tvrtko I Kotromanić
Seal of Tvrtko I of Bosnia.jpg
Pečat Tvrtka I.
Ban Bosne
Vladavina 1353 - 1377
Prethodnik Stjepan II
Kralj Bosne
Vladavina 1377 - 1391
Nasljednik Stjepan Dabiša
Krunidba 26. oktobar 1377
Supružnik Doroteja Bdinska
Djeca Stjepan Ostoja, kralj Bosne
Stjepan Tvrtko II, kralj Bosne
još 2 moguće djece
Dinastija Kotromanići
Otac Vladislav Kotromanić
Majka Jelena Šubić
Rođenje oko 1338.
Smrt oko 10. marta 1391.
najvjerovatnije Bobovac
Mjesto sahrane Mile (Arnautovići)


Stjepan Tvrtko I Kotromanić (oko 1338 - oko 10. marta 1391) je bio bosanski ban od 1353. do 1377. godine, a zatim i prvi bosanski kralj do 1391. godine.

Bio je sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, te unuk Stjepana I Kotromanića, Jelisavete Nemanjić i Juraja II Šubića.

Porijeklo

Tvrtko je bio najvjerovatnije najstarije dijete rođeno iz braka Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić. Kralj Tvrtko je rođen oko 1338. godine, dok je njegov vanbračni polubrat Stjepan Dabiša rođen oko 1339. godine. Pored Tvrtka Vladislav i Jelena su imali još jednog sina: Stjepana Vuka, koji je rođen oko 1345. godine. Moguće je da su Tvrtkovi roditelji imali još dvije kćeri, Katarinu, koja je bila grofica Celja i majka Hermana II Celjskog i Mariju Helfenštajn, koja je bila udata za helfenštajnskog gorfa Ulirha. Tvrtko je sa samo petnaest godina postao ban Bosne. Po pravilu, nakon smrti bana Stjepana II bansku čast je trebao preuzeti Tvrtkov otac, knez Vladislav. Vladislav je bio teško bolestan, pa je nasljedna prava prenio na Tvrtka. Tako je Tvrtko vladao kao ban pod regenstvom oca. Vladislav je već sljedeće godine preminuo 1354, tako da je Tvrtkov regent postala kneginja Jelena Šubić.

Dolazak na vlast i odnosi sa Ludovikom Ugarskim

Godine 1353. umro je ban Stjepan II Kotromanić. Bosansko prijestolje naslijedio je Tvrtko, „sin gospodina kneza Vladislava a sinovac velikoga i slavnoga gospodina bana Stepana“. Ugarski kralj Ludovik oženio se bosanskom princezom Elizabetom 20. juna 1353, neposredno pred smrt njenog oca Stjepana II. Ludovik je zahtijevao od Tvrtka da mu na osnovu baštinskih prava gospođe mlađe kraljice Elizabete preda svu zemlju Humsku sa svim tamošnjim utvrđenim gradovima. Budući da Tvrtko isprva nije mogao da stekne dovoljnu podršku plemstva, Ludovik je bio u prilici da ga natjera na posjetu Ugarskoj 1357. i predaju ovih teritorija. Ludovik I je Tvrtku i njegovom mlađem bratu Vuku potvrdio vlast nad Bosnom i Usorom i to, kako se doznaje iz pisma arhiđakona bežinskog Gala, pod sljedećim uslovima:

  • „da ban iz zemlje istjera patarene i heretike“
  • „da iskazuje potpunu vjernost gospodinu kralju“
  • „da služi u svakom njegovom pohodu kad gospodin kralj bude zatražio to od njega“
  • „da će on sam ili njegov brat da stalno borave na kraljevskom dvoru“.

Rat sa Ugarskom

Nije do kraja poznat stvarni uzrok ovog rata. Sam Ludovik u jednoj povelji piše da je odredio arhiepiskopa ostrogonskog Nikolu i palatina Nikolu Konta (lat. Nicolaus Conth) da osvoje „na Usoru“ i iskorjene iz Bosne „bezbrojno mnoštvo heretika i patarena“, dok kod Ivana arhiđakona od Kikilea (lat. Ioannes archidiaconus de Kikilew) stoji da ih je Ludovik poslao „da unište drskost nekih pobunjenika“. Ovo posljednje će biti vjerovatnije. Naime, kao što je opće poznato, Ugarska je polagala pravo na ovu zemlju.

Ugari su u dva navrati napali na sjever Bosne:

  • U prvom navratu napali su na Donje Kraje, čiji su se gospodari podijelili međusobno. Jedni su stali uz Tvrtka, a drugi uz Ugare. Sa ovim napadom dovedena je u pitanje lojalnost nekih plemića. Vlatko Vukoslavić, do tada lojalan Tvrtku, predao je neprijatelju važnu tvrđavu Ključ. Međutim, Tvrtku tada „vjerno posluži“ vojvoda Vukac Hrvatinić koji odbrani od Ugara Soko Grad u Plivskoj župi. Poslije toga ugarska vojska je morala da se povuče. Nekoliko godina kasnije Tvrtko je vojvodi Vukcu „za njegovu vjernu službu u ono vreme[potreban citat], kada se podviže na me ugarski kralj Ludovik, i prihodi u Plevu pod Sokol“ dodijelio „grad u Pleve u ume Sokol sa vsom Plevom“; vjerovatno je to bila njegova cijena.
  • Do drugog napada Ugara došlo je mesec dana kasnije. Ovaj je bio uperen na Usoru. Još jednom se bosanska odbrana pokazala uspješnom. Ovog puta Ugari su zaustavljeni kod tvrđave Srebrenik u Usori koja je izdržala veliki napad. Tako je nekako između 1358. i 1363. Tvrtko dovoljno ojačao da odoli spoljnoj prijetnji. Izvori, međutim, ne govore ništa o njegovim naporima u tom pravcu.

Pobuna vlastele

Ubrzo poslije istjerivanja Ugara iz Bosne, februara 1366. bosanska vlastela se pobunila protiv Tvrtka, primoravši ga tako da pobegne na ugarski dvor. Ugarski kralj primio je svog dojučerašnjeg neprijatelja. Pobunjeno plemstvo uzdiglo je Tvrtkovog mlađeg brata Vuka na bosansko prijestolje. Ne zna se tačno da li je on pokrenuo ovu akciju ili je bio samo nečija marioneta. Uglavnom Stjepana Vuka su podržavali Sankovići.

Prihvativši ponovo ugarsko sizirenstvo, Tvrtko je dobio pomoć od Ugarske i vratio se u Bosnu marta 1366. Do kraja mjeseca povratio je neke dijelove svoje države, ali ne sve. Imao je podršku gospodara Donjih Kraja. U ovaj sukob uključili su se razni plemići. Mjenjali su strane kako je kome to odgovaralo. Najznačajnija prebjeglica u ovom sukobu bio je Sanko Miltenović, vodeći humski velikaš pod čijom vlašću se nalazio veliki dio Huma između Nevesinja i Konjica i obale. U drugoj polovini 1367. on se nagodio sa Tvrtkom, pa je zaključen mir kojim je Sanko zadržao svoje posede, ali ponovo priznao Tvrtkovu vlast.

Do kraja 1367. Tvrtko je povratio svoju banovinu, a Vuk je bio u egzilu iz kog je stao da traži pomoć sa strane, naročito od pape, koji je pozivao na križarski rat protiv Bosne. Međutim, ništa od Vukovih i papinih zamisli nije se ostvarilo, jer je uz Tvrtka bio ugarski kralj. Do 1374. Vuk se izmirio sa Tvrtkom. Narednih godina Vuk je ostao u Bosni kao mlađi ban; jedini tragovi njegovog prisustva iz ovih godina jesu povelje koje je on odobrio. Do početka 70-tih godina 14. vijeka Tvrtko je toliko ojačao da je počeo da se upliće u međusobne sukobe srpskog plemstva.

Pravo na Srbiju

Crkva Sv. Nikole (rekonstrukcija) u Milama kod Visokog, krunidbeno mjesto bosnaskih kraljeva.
Novac kralja Tvrtka I.

Tvrtko je sa srpskim oblasnim gospodarom knezom Lazarom Hrebeljanovićem bio u dobrim odnosima. U to vrijeme knez Lazar je bio gospodar Moravske Srbije i isto kao Tvrtko sused moćnog i agresivnog župana Nikole Altomanovića, čija se vlast širila od Rudnika do Jadranskog mora, duž Drine, Gacka, Bileće i Trebinja. Nikola Altomanović je u pobuni vlastele u Bosni direktno pomagao Tvrtkovog brata Vuka, borio se sa Dubrovčanima, a samom Lazaru je oteo Rudnik. Imao je pretenzije da se dočepa Prizrena i da bude glavni gospodar srpskih razdvojenih zemalja. U savezu sa knezom Lazarom Tvrtko je uspeo da sruši Nikolu Altomanovića i dođe u posjed velikog dela njegovih teritorija. Na taj način je postao susjed Balšićima, gospodarima Zete i gornje Albanije. Balšići su posle pogibije braće Mrnjavčevića u Maričkoj bici Balšići proširili svoju vlast na Peć i Prizren. Izvukli su korist i od rušenja Nikole Altomanovića, zagospodarivši zaleđem Dubrovnika (Trebinjem, Konavalima i Dračevicom); zbog toga će doći u sukob sa bosanskim banom, koji je takođe isticao svoje pravo na dubrovačko zaleđe, pozivajući se na svoje pravo nad Srbijom.

Početkom 1377. (u januaru ili prvoj polovini februara) preoteo im je Trebinje, Konavle i Dračevicu, što je navelo Đurađa Balšića na pljačkanje Bosne sve do Nevesinja. Đurađevom smrću Tvrtko je oslobođen brige s te strane, a vlast nad teritorijama zauzetim 1377. osigurana. Uz to, i preostalo primorje između Kotorskog zaliva i teritorija zauzetih 1377. potpalo je pod vlast bosanskog vladara. Tvrtko je tako postao gospodar jadranskog primorja između Kotora i Dubrovnika (bez tih gradova). Tim osvajanjima, naročito onim duž Drine i Lima, povećao se udio pravoslavnih (srpskih) svećenika, monaha, vjernika i crkava pod vlašću bosanskog vladara.

Kao gospodar jednog dela nekadašnjih nemanjićkih posjeda, Tvrtko je smatrao sebe jedinim legitimnim nasljednikom njihovih državnih tradicija. Videvši, kako sam kaže u jednoj povelji, zemlju svojih predaka Nemanjića „po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira“, odlazi „v srbskuju zemlju“, želeći „ukrepiti prestol roditelj mojih“ koji „v zemljnem carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se“.[1] Vidjevši, kako sam kaže, zemlju svojih predaka Nemanjića "po njih ostavljšu i ne imuštu svojego pastira", odlazi "v srbskuju zemlju", želeći "ukrijepiti prestol roditelj mojih" koji "v zemljni carstve carstvovaše, i na nebesnoje carstvo preselili se".[2]

Krunisanje Tvrtka I

Ostaci Crkve Sv. Nikole u Milama kod Visokog.
Novac kralja Tvrtka I.

Krunisanje Tvrtka I izvršeno je 1377. godine u mjestu Mile, nedaleko od Visokog, u srednjoj Bosni. Tvrtko se po tradiciji srpskih vladara nazvao Stefanom. Njegova titula pokazuje osnov po kojem je postavio legitimno pravo na upražnjenu srpsku krunu: kralj Srbljem, Bosni, Pomorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju. Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani i počeli su da mu isplaćuju Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima. Tvrtkovo krunisanje i proglašenje kraljem u sintagmi 'kralj Srbljem' odnoslilo se na teritorij koji je priključio Bosni između 1373. i 1377. godine. Njegove obaveze prema preostalim srpskim oblasnim gospodarima nisu postojale. Otuda u izvorima i nema informacija o prihvatanju ili neprihvatanju Tvrtkovog čina među srpskim oblasnim gospodarima i Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Realno stanje na terenu nije rezultiralo njihovom vazalnom odgovornošću, nekoj vrsti pravnog statusa prema novom kralju.

Ne može se sa sigurnošću reći da je to bilo 26. oktobra. Prema povijesnim izvorima, Tvrtkovo okrunjenje se smješta između 18. oktobra i početka novembra 1377. godine. Naravno da je 26. oktobar kao datum u igri, ali se sa sigurnošću ne može prihvatiti. Prvog bosanskog kralja okrunio je djed, odnosno episkop ili poglavar šizmatičke Crkve bosanske u mjestu Mili, a to su današnji Arnautovići kod Visokog. Krunisanje se izvršilo u crkvi svetoga Nikole i značaj jednog takvog političkog događaja je nesporan

- Dubravko Lovrenović

Izgradanja Novog

Poslije smrti kralja Ludovika I Velikog 1382, ugarska kraljica Marija, da bi za sebe pridobila kralja Tvrtka, ustupa mu grad Kotor 1385. Tvrtko je naročito išao za tim, da Bosna dobije svoj izlaz na more i da se odvoji zavisnosti od dubrovačke luke. Zbog toga je on 1382. godine podigao grad Sveti Stefan kao utvrđeno pristanište u Dračevici u Bokokotorskom zaljevu. Prvobitno ime Sveti Stefan bilo je u slavu i spomen Svetog Prvomučenika Stjepana, ali je grad poslije nekog vremena dobio naziv Castrum Novi (Novi), s obzirom da je bio nov u odnosu na ostale u okruženju. Sa pojavom prvih trgovačkih brodova, koji su počeli pristizati u tek osnovano naselje i prenositi so, nastaju prve teškoće. Dubrovnik, koji smatra trgovinu i prenos soli svojim monopolom, novu Tvrtkovu tvrđavu shvata kao opasnu privrednu konkurenciju. Lokacija za podizanje grada odabrana je pažljivo i prema potrebama Tvrtkove države. Lokalitet određen za podizanje grada nalazio se na severnoj strani ulaza u zaliv Boka u župi Dračevici. Gradnja prve tvrđave započela je krajem maja 1382. a završena je septembra iste godine. Prvo utvrđenje nalazilo se na samoj obali Topaljskog zaliva. Lokacija gradskog terena bila je povoljna za odbranu od eventualnog napadača, što je u tom periodu bio značajan faktor. Pored toga, u neposrednoj blizini grada postojali su povoljni uslovi za pristanak brodova i gradnju luke. U blizini grada na rječici Sutorini podignut je trg soli sa skladištima, a prve lađe natovarene solju dolaze već u augustu 1382, što je za novi grad značilo i početak njegovog života. Novi je podignut sa tačno definisanim ciljem i namjenom, a to je da bude trg soli. Grad Sveti Stefan, Castrum Novi, je jezgro današnjeg Herceg Novog.

Osmanlije na vratima Bosne

Dobitkom Kotora 1385. Tvrtko se nije zadovoljio, nego se zanosio mišlju da dobije cijelu Dalmaciju. Zauzima Klis 1387. Za izvjesno vrijeme njegove akcije su otežali napadi Osmanlija. Prvi osmanski prodor u Bosnu desio se 1386. Drugi upad Bosanci su dočekali spremni i osmanlijska vojska bila je poražena kod Bileće 1388. U Kosovsku bitku juna 1389. Tvrtko šalje jedan odred vojske predvođen vojvodom Vlatkom Vukovićem, svojim najboljim vojskovođom i pridružuje ga kršćanskoj koaliciji koju je predvodio knez Lazar Hrebeljanović. Vojvoda Vlatko je po povratku iz bitke izvijestio Tvrtka da je pobjeda bila na kršćanskoj strani. Međutim, posljedice pokazuju da kršćanska koalicija nije uspjela zaustaviti prodor Osmanlija.

Prodor u Dalmaciju

Teritorij Bosanske države 1390. godine.

Dok se Ludovik I bavio pitanjem dobijanja poljske krune (1370), Tvrtko počinje da ispoljava pretenzije duž Jadranske Obale do Zadra. Ispočetka je slao ugledne trgovce i zanatlije, a sa njima su pristizale brojne porodice koje su zauzimale polja. Dalmatinska hronika bilježi da je 1371. godine u Dalmaciju pristiglo mnogo naroda iz Bosne. Zauzeli su i utvrdili se u brijegovitim stranama Dalmacije. Nedugo zatim 1375. godine zauzimaju toliko posjeda oko grada Trogira, da su se gradske vlasti morale silom zapriječiti da ne zauzmu i sam grad Trogir, piše Lucije. Za kratko vrijeme postali su važan glas u svim javnim djelima Zadra, Šibenika, Obrovca na Zrmanji. U jeku najvećih unutrašnjih nemira u Ugarskoj, Tvrtko zauzima najprije tvrđavu Klis. Zahvaljujući ovim seobama pod Tvrtkom utvrdile su se u Dalmaciji već postojeće naseobine.[3].

U ljeto 1390. godine Tvrtku se pokoravaju gradovi Split, Trogir, Šibenik i ostrva Brač, Hvar i Korčula. Tvrtko je stvarno vladao dalmatinskim gradovima, osim Zadra (Mlečani su odbili da mu pruže pomoć) i najvećim delom primorja republike Hrvatske. Njegova država je obuhvatala najveći dio istočne jadranske obale: od Zadra do Bokokotorskog zaliva, iskuljučujući Dubrovnik, koji je i dalje bio pod vrhovnom vlašću hrvatsko-ugarskog kralja. Posle toga je svoju titulu promenio u kralj Bosne, Srba, Dalmacije, Hrvatske i Primorja, sa kojom se prvi put javlja 10. jula 1390.[3]. Kralj Tvrtko oko 10. marta 1391. godine, a već 17. marta se spominje kao preminuli.[4]

Rasprava o Tvrtkovom krunjenju i kasnijem tituliranju

Povelja kralja Tvrtka I. izdana 1381. u Moštrima blizu Visokog
Tvrtkov grb iz Fojničkog grbovnika.

Mavro Orbin u svome dijelu Kraljevstvo Slovena navodi da je Tvrtko okrunjen "od strane mitropolita samostana Mileševe i njegovih monaha u crkvi pomenutog mjesta".[5] To je jedina informacija koja direktno govori o ovom događaju. Ona je kamen spoticanja o mjestu Tvrtkovog krunisanja. Uglavnom je srpska historiografija povezuje sa manastirom Mileševa kod prijepolja. U svečanoj povelji Dubrovčanima od 10. aprila 1378. kaže: "... i idoh v srbskuju zemlju ... i tamo šdšu mi vjenčan bih bogom darovanim mi vijencem na kraljevstvo preroditelj mojih", tj. Nemanjića.[2] Navedena informacija ukazuje na dvostruko krunisanje. Među bosanskohercegovačkim historičarima prihvaćeno je mišljenje da se krunidba odigrala 1377. godine u Milima (današnjim Arnautovićima), kod Visokog. To je jedini samostan svetog Nikole kojeg spominje upravo Mavro Orbini.

Datum krunisanja nije moguće sa sigurnošću odrediti. Na temelju građe iz Dubrovačkog arhiva, Konstantin Jireček je utvrdio da je Bosna postala kraljevinom u periodu između 23. februara i početka novembra 1377. Miahilo Dinić je dopustio mogućnost da je Tvrtko okrunjen upravo na dan svetog Dimitrija.[6]

Dugo vremena se smatralo da je Tvrtka krunisao mileševski mitropolit. Utvrđeno je da Mileševa u to doba nije bila mitropolitsko središte. U nedostatku relevantne osobe Tvrtko se odlučio za bosansku vjersku hijerarhiju i krunisanje prepustio djedu Crkve bosanske. Papa - koji je u katoličkom svijetu imao odlučnu riječ o priznavanju kraljevskog statusa - je Bosni status kraljevstva priznao tek u vrijeme Stjepana Tomaša, 1445. godine.

Tvrtko je preuzeo pravo na upražnjenu srpsku kraljevsku krunu. Osim kraljevske titule uzeo je i srpsko kraljevsko ime Stefan, po prvom kršćanskom mučeniku Sv. Stjepanu (tj. prvom svecu koji je ponio "krunu mučeništva"; što je pogodna paralela sa kraljem koji prvi u svojem rodu nosi kraljevsku krunu). Tvrtko je okrunjen tzv. "sugubim" (dvostrukim) vijencem, koji je značio da je vladar Bosne (ta mu je vlast pripadala samim time što je Kotromanić) i za kralja Srbljem (budući da mu je baka Elizabeta Nemanjić i da vlada i Srbima).

Poslije Tvrtkove krunidbe za kralja promijenila se i njegova vladalačka titulatura. Dok je prije toga nazivao sebe "mi Tvrtko, milostiju božijom ban bosanski", odnosno "nos Tuercho dei gratia bozna banus", sada njegova titula glasi "mi o Hriste Isuse blagovjernomu i bogom postavljenomu Stefanu, kralju Srbljem i Bosne i pomoriju i zapadnim stranam".[2] Tvrtkovu titulu priznali su Dubrovčani te su mu počeli isplaćivati Svetodmitarski dohodak koji je ranije pripadao srpskim vladarima i gospodarima njihovog zaleđa. Nije poznata reakcija srpske vlastele prema Tvrtkovom krunisanju. Relevantne konkurencije nije ni imao. Otuda nije rijetka konstatacija da je ona šutke priznata.

Smrt

Tvrtko I je umro neočekivano 10. marta 1391. godine.[7][8] Naslijedio ga je rođak, Stjepan Dabiša. Tvrtko I je bio sahranjen u Crkvi sv. Nikole u naselju Mile.[9] Arheolozi su njegov grob zatekli u izuzetno dobrom stanju; preko kamenog lijesa još uvijek je bio prebačen kraljevski plašt s grbovima izvezenim u zlatnom brokatu.[10]

Ostavštvina

Za vrijeme Tvrtkove vladavine primjetna je politička stabilnost, značajan kulturni i duhovni napredak, što sve zajedno Bosnu čini najsnažnijom južnoslavenskom zemljom, a Tvrtka imenuje najvećim vladarem u historiji srednjovjekovne Bosne. Neki historičari bilježe odmah nakon Tvrtkovog krunisanja i prvo kovanje zlatnog novca na južnoslavenskim prostorima. Naredni zlatnici u Bosni pojavit će se tek sa Stjepanom Tomašem. S Tvrtkom u bosansku heraldiku ulazi zlatni ljiljan (lilium bosniacum). Razvijaju se gradovi, trgovina i rudarstvo.

Titule

Potpis kralja Tvrtka I.

Tvrtko je kroz svoju vladavinu mijenjao svoje titule i dodavao nove osvajanjem teritorija.

  • 1353-1377: Tvrtko, milošću Božijom ban bosanski
  • 1377-1390: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu
  • 1390-1391: Stefan Tvrtko, po milosti gospoda Boga kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, Donjim krajem, Zapadnim stranam, Usori, Soli i Podrinju i k tomu

Porodica

Brak i potomci

Godine 1374. Tvrtko I je oženio Doroteju Bugarsku, kćer bugarskog cara Ivana Stracimira i Ane Vlaške. Njihov brak ugovorio je ugarski kralj Ludovik I. Nakon Dorotejine smrti Tvrtko je stupio u pregovore s austrijskim vojvodom Albertom III o mogućem braku s nekom Habsburgovkom, ali ti pregovori nisu urodili plodom.

Samo se za jednu osobu sa sigurnošću zna da je sin Tvrtka I, a to je:

Tvrtku I se pripisuju i sljedeća djeca:

  • Stjepan Ostoja, koji se gotovo bez sumnje smatra Tvrtkovim vanbračnim sinom i koji je postao kralj Bosne;
  • Vuk Banić, koji je možda bio vanbračni sin Tvrtka I i neke Grubače, ali možda i sin Tvrtkovog brata Vuka[12], i koji se s Tvrtkom II borio za bosansku krunu;
  • Jelena, koju Chronicon Polono-Silesiacum naziva Tvrtkovom kćerkom, a koja se udala za opavskog vojvodu Przemeka I i imala dvije kćerke i sina, te umrla 1434. ili 1435. godine.[13]

Preci

Tvrtko I je patrilinearno bio potomak bosanske vladarske porodice Kotromanića, a njegova majka je bila patrilinearno potomak hrvatske vladarske porodice Šubića. Majka njegovog oca, Jelisaveta Nemanjić, bila je kćerka srpskog kralja, čija je majka bila potomak dinastije Anžuj porijeklom iz Napulja, i ugarske princeze, čija je majka bila kćerka poglavara turskog plemena Kumana.

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
8. Prijezda I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
4. Stjepan I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
18. Stjepan I Šubić
 
 
 
 
 
 
 
9.
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
2. Vladislav Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
20. Uroš I Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
10. Dragutin Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
21. Jelena od Napulja
 
 
 
 
 
 
 
5. Jelisaveta Nemanjić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
22. Stjepan V, kralj Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
11. Katarina od Ugarske
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
23. Elizabeta Kumanska
 
 
 
 
 
 
 
1. Tvrtko I Kotromanić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
12. Pavao I Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
6. Juraj II Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
3. Jelena Šubić
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Također pogledajte


Vladarske titule
Prethodnik:
Stjepan II
Ban Bosne
1353-1366
Nasljednik:
Stjepan Vuk


Prethodnik:
Stjepan Vuk
Ban Bosne
1367-1377
Nasljednik:
/


Prethodnik:
/
Kralj Bosne
1377-1391
Nasljednik:
Stjepan Dabiša


Reference

  1. ^ Ljubomir Stojanović, Stari srpski rodoslovi i letopisi, Sremski Karlovci 1927, 36—39, 50.
  2. ^ a b c Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma I, Beograd 1929, str. 76
  3. ^ a b Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1951.
  4. ^ Tvrtko II Tvrtković, Pavo Živković,
  5. ^ Mavro Orbin, Kraljevstvo Slovena, prev. Zdravko Šundrica, Beograd 1968, 151.
  6. ^ Mihailo Dinić, "O krunisanju Tvrtka I za kralja", Glas Srpske kraljevske akademije 147 (1932), str. 137.
  7. ^ Zemaljski muzej u Sarajevu, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 1951
  8. ^ Društvo za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije, Pomorski zbornik, 1982
  9. ^ Institut za istoriju Sarajevo: Kontributions, Institut za istoriju, 2003.
  10. ^ Omer Ibrahimagić, Bosanska srednjovjekovna država i suvremenost: zbornik radova, Fakultet političkih nauka u Sarajevu, 1996.
  11. ^ Joseph Reese Strayer, Dictionary of the Middle Ages, Scribner, 1989.
  12. ^ Krunoslav Draganović, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine, Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", 1942. godine
  13. ^ Medieval Lands

Vanjski linkovi