Idi na sadržaj

Finski zaliv

Ovaj članak je dobar.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Prikaz zemalja koje okružuju Finski zaliv

Finski zaliv (finski: Suomenlahti; ruski: Финский залив; švedski: Finska viken; estonski: Soome laht) najistočniji je zaliv Baltičkog mora. Prostire se između Finske (prema sjeveru) i Estonije (prema jugu), pa sve do Sankt Peterburga u Rusiji, gdje se u njega ulijeva rijeka Neva. Drugi važni gradovi okolo su Helsinki i Tallinn. Istočni dijelovi Finskog zaliva pripadaju Rusiji, a tu su locirane neke od najvažnijih naftnih luka Rusije. Kao jedini morski put do Sankt Peterburga ovaj zaliv bio je i nastavlja biti od strateške važnosti za Rusiju, između ostalog, i zbog toga što joj daje direktnu vezu s Kalinjingradskom oblašću. Neki od ekoloških problema koji pogađaju Baltičko more najizraženiji su baš u ovom plitkom zalivu.

Geografske karakteristike

[uredi | uredi izvor]

Zaliv ima površinu od 30.000 km2,[1] a dužina mu je 400 km, s različitim širinama: od 73 km, pa sve do 130 km, na ulazu u zaliv. Geografske koordinate su mu 59°54′N 25°46′E / 59.900°N 25.767°E / 59.900; 25.767. Relativno je plitak, a dubina mu se smanjuje od ulaza prema kontinentu; najveća promjena dešava se u blizini estonskog grada Narva-Jõesuu, zbog čega se to i naziva Narvinim zidom. Prosječna dubina je 38, a maksimalna doseže do 100 m. Dubina Nevskog zaliva manja je od 6 m, zbog čega je na dnu iskopan kanal zbog sigurnosti plovidbe. Zbog velikog dotoka slatke vode, naročito iz Neve (2/3 ukupnog dotoka), voda u zalivu ima vrlo nizak salinitet - između 0.2 i 5.8 ‰ na površini te 0.3–8.5 ‰ blizu dna. Prosječna temperatura vode iznosi blizu 0 °C zimi; ljeti je 15–17 °C na površini i 2–3 °C na dnu. Zaliv je obično zaleđen od kraja novembra do kraja aprila; zamrzavanje počinje na istoku i postepeno se pomjera ka zapadu. Potpuna zaleđenost dešava se obično krajem januara, a u blažim zimama moguće je da do nje i ne dođe.[2] Vrlo su česti snažni zapadni vjetrovi koji uzrokuju valove, uzburkanost vode i plavljenja.[3][4]

Finski zaliv na karti

Sjeverna obala zaliva visoka je i krivudava, s obiljem malih zaliva i hridi; ima samo nekoliko malo većih zaliva (Vyborg) i poluotoka (Hanko i Porkkala). Obala je većinom strma; ima dosta pješčanih dina s ponekim borovim stablima. Južna obala je ravna i plitka, ali cijelom njenom dužinom proteže se tzv. Baltički klint (erozijski krečnjački odroni i nanosi), čija visina doseže do 55 m.[5][6]. Na istoku se zaliv završava Nevskim zalivom, a na zapadu se spaja s Baltičkim morem.

Finski zaliv na satelitskoj snimci

U Finskom zalivu su brojni nasipi, hridi i otoci. Najveći je otok Kotlin, na kojem je grad Kronštat (42.800 stanovnika), a tu su i Brezini otoci, zatim Lisij, Mali Visocki, s obližnjim gradićem Visockom (1706 stanovnika), Hogland (Suursaari), Mošnji, Boljšoj Tjuter (Tytärsaari), Sommers, Naissaar, Kimitoön, Kökar, Seskar, Lavansaari, Seskar (Seiskari), otoci Pakri i dr.[7]

Počevši od 1700. godine, Rusija je u zalivu izgradila 19 vještačkih otoka s tvrđavama. Svrha im je bila zaštita od napada s mora, a njihovu izgradnju podstakao je Veliki sjeverni rat (1700–1721). Neke od njih jesu Fort Alexander, Krasnaja Gorka, Ino, Totleben, Kronšlot i druge.[8]

Najveće rijeke koje utječu u zaliv jesu Neva (s istoka) te Narva, Keila, Pirita, Jägala, Kunda, Luga, Sista i Kovashi s juga. Sa sjevera teče rijeka Sestra, a kanal Saimaa povezuje zaliv s istoimenim jezerom.

Geološka historija

[uredi | uredi izvor]

U paleozoiku, prije 300–400 miliona godina, čitavu teritoriju današnjeg Finskog zaliva prekrivalo je more. Današnji njegov reljef nastao je kao rezultat aktivnosti lednika. Njegovo povlačenje formiralo je Litorinsko more čiji je nivo vode bio 7-9 metara viši od današnjeg nivoa Baltičkog mora. Prije otprilike 4000 godina more se povuklo, a sprudovi u zalivu postali su otoci.[9][10] Poslije je uzdizanje Baltičkog štita ukosilo površinu zaliva; iz ovog razloga njegove sjeverne obale znatno su više od južnih.

  • Obala zaliva blizu Komarova, Sankt Peterburg
    Obala zaliva blizu Komarova, Sankt Peterburg
  • Otoci blizu Helsinkija
    Otoci blizu Helsinkija
  • Pogled na zaliv sa Crkve sv. Olafa u Tallinnu
    Pogled na zaliv sa Crkve sv. Olafa u Tallinnu
  • Ribari u Finskom zalivu
    Ribari u Finskom zalivu
  • Kronštat zimi
    Kronštat zimi
  • Panorama rijeke Neve iz zaliva
    Panorama rijeke Neve iz zaliva
  • Pogled na otok Hogland iz Kotke
    Pogled na otok Hogland iz Kotke

Flora i fauna

[uredi | uredi izvor]

Većina je obalskog područja pod tajgom, koja se sastoji od šume, livada i močvara. Glavno šumsko drveće su bor, jela, breza, vrba, glog, jasika, crna i siva joha. Vegetacija močvarnih područja sastoji se većinom od rogozi i trske, kao i od vodenih biljaka poput bijelog i žutog lokvanja i tanke šaši (Carex acuta). U vodene biljke u plitkim dijelovima spadaju one iz porodice Ruppiaceae te bodljikava najada (Najas marina).[11]

Od ribljih vrsta u zalivu tu su (atlantski) losos, zatim živorodna podvrsta ugora (iz porodice Zoarcidae), glavoč, bjelica, jedna vrsta čikova (rod Misgurnus), evropski klen, nekoliko (pod)vrsta crvenperke, krupatica, balavac, karas, gregorac, gavun, potočna pastrmka, linjak, morska igla, manić, grgeč, krkuša, bodorka, zmijuljica ili paklara, Coregonus albula (iz roda zrakoperki), iglica, Coregonus, deverika, som, smuđ, jez, štuka, vijun, sleđica, slatkovodna sabljarka, jegulja, uklija i bakalar. Dvije su vrste endemi Baltika - baltička haringa i baltički bakalar. Siva i prstenasta foka ponekad se uoče s obala; ipak, ove vrste veoma su rijetke u Finskom zalivu.

Ekologija

[uredi | uredi izvor]

Ekološko stanje Finskog zaliva, Nevskog zaliva i rijeke Neve nije zadovoljavajuće. Postoji znatna zagađenost ionima žive i bakra, organohlorinskim pesticidima, fenolima, naftnim derivatima i policikličnim aromatskim ugljikovodicima. Čišćenje otpadnih voda u Sankt Peterburgu počelo je 1979. i do 1997. pročišćeno je približno 74% otpadnih voda. Ovaj postotak porastao je na 85% 2005, 91,7% 2008. i očekuje se da će doseći 100% do 2011, uporedo sa završetkom radova na proširenju glavnog kanalizacijskog postrojenja.[12] Međutim, 2008. godine Savezna služba Sankt Peterburga objavila je da nijedna peterburška plaža nije pogodna za plivanje.[13]

Ulov ribe smanjio se deset puta između 1989. i 2005. Osim zagađenosti, drugi razlog za to jesu hidraulični i građevinski radovi. Naprimjer, izgradnja novih luka u Ust-Lugi i Visocku te na otoku Vasilijevski negativno je utjecala na mriješćenje riba. Vađenje šljunka i pijeska u Nevskom zalivu uništilo je mjesta mriješćenja (evropskog) gavuna.

Izgradnja peterburške brane smanjila je razmjenu vode u istočnom dijelu Nevskog zaliva za 10% do 20%, što je povisilo nivo zagađenosti zaliva. Najveće promjene dešavaju se u krugu 5 km od brane. Neki plitki dijelovi između Sankt Peterburga i brane pretvaraju se u močvare. Preplavljivanje vodom i truhljenje biljnog svijeta može na kraju dovesti do eutrofikacije ili tzv. cvjetanja vode u tom području.[14] Također je zabrinjavajuće i povećanje (broja) naftnih luka u zalivu i izgradnja centra za obradu korištenog goriva iz nuklearne elektrane Lenjingrad.[15]

Kronštatska luka trenutno služi kao tranzitna tačka za uvoz radioaktivnog otpada u Rusiju preko Baltičkog mora. Otpad, koji većinom čini korišteni uranov heksafluorid (UF6), transportira se dalje preko Sankt Peterburga u Novouralsk, Angarsk i druge gradove istočne Rusije. Ova tranzitna tačka bit će premještena iz Sankt Peterburga u Ust-Lugu u okviru Zone sigurnosti granice Rusije, po odluci ruske vlade iz 2003 (Odluka br. 1491-r od 14. 10. 2003). Ovaj korak trebao bi smanjiti ekološke rizike za Sankt Peterburg.[16]

Važni historijski događaji

[uredi | uredi izvor]

Prije 1700. godine

[uredi | uredi izvor]

Mnoga drevna mjesta otkrivena su u obalnom pojasu Finskog zaliva i neka od njih stara su i do 9000 godina. Ljudi su počeli naseljavati ova mjesta ubrzo nakon što su se povukli ledenjaci u ledenom dobu i nakon što se spustio nivo Litorinskog mora, otkrivši kopno. Od 1905. kod ušća rijeke Sestre nađeni su ostaci 11 neolitskih naselja. Nađeni su vrhovi strijela, strugači izrađeni od kvarca, brojni pribori za jelo i tragovi logorskih vatri – svi oni ukazuju prije na lovačke aktivnosti, a ne na poljoprivredne ili stočarske.

Na obale zaliva kasnije su došli ugro-finski narodi. Estonci (ili Čudi) naselili su područje današnje Estonije, Voti su živjeli na jugu, a Ižori južno od Neve. Karelska plemena nastanila su se zapadno od jezera Ladoga.[17] U osmom i(li) devetom stoljeću na obale Neve i zaliva doselili su se Istočni Slaveni, a najviše Ilmenski Slaveni i Kriviči. Bavili su se tzv. "posijeci-i-spali" poljoprivredom, stočarstvom, lovom i ribolovom. Od osmog do 13. stoljeća Finski zaliv i Neva bili su dio vodenog puta iz Skandinavije kroz Istočnu Evropu do Bizantijskog carstva.

Od 9. stoljeća istočne obale zaliva pripadale su Velikom Novgorodu i zvale su se Vodskaja Pjatina. Kao rezultat Bitke kod Lyndanissea (blizu današnjeg Tallinna) 1219. sjeverna Estonija postala je dio Danske (tzv. Danska Estonija).[18] U 12. stoljeću grad Reval (lat. Revalia, rus. Колывань) osnovan je na mjestu današnjeg Tallinna.[19] Kao rezultat Jurjevskog noćnog ustanka iz 1343. sjevernu Estoniju zauzeli su vitezovi Teutonskog reda, a kasnije ju je Danska prodala (1346). Godine 1559, tokom Livonskog rata, biskup Ösela i Wieka u tzv. Terra Mariani ili Staroj Livoniji (današnji okruzi Saare i Lääne u Estoniji) prodao je zemlju kralju Friedrichu II Danskom za 30.000 talira. Kralj je dao teritoriju svom mlađem bratu Magnusu koji je 1560. s vojskom došao u mjesto Saaremaa.[20] Cijelo to područje postalo je danski posjed 1573. i tako je bilo sve do 1645, kad je "prebačeno" u vlasništvo Švedske.[21]

U 12. i 13. stoljeću finska plemena na sjeveru zaliva pala su pod naletom Šveđana, koji su nastavili dalje, prema Slavenima. Prvi sukob veže se za 1142. godinu, kada je 60 švedskih brodova napalo tri ruska trgovačka jedrenjaka. Nakon švedskog napada 1256. ruska vojska pod vodstvom Aleksandra Nevskog prešla je zaleđeni zaliv i napala švedske teritorije u današnjoj Finskoj. Švedski maršal Torkel Knutsson 1293. osnovao je grad Viborg i podigao Viborški dvorac, za koji su se decenijama borile vojske Švedske i Novgorodske Republike. Orehovskim mirom iz 1323. Viborg je konačno priznat kao dio Švedske. Viborg je izdržao produženu opsadu pod vodstvom Danila Ščenje tokom Švedsko-ruskog rata od 1496. do 1499. Trgovačke privilegije Viborga bile su zagarantirane poveljom koju je izdao kralj Erik Pomeranski 1403. Viborg je ostao u švedskim rukama sve dok ga 1710. nije osvojio Petar Veliki u Velikom sjevernom ratu.[22]

Orehovski mir uspostavio je granicu između Švedske i Rusije duž rijeke Sestre. U 15. stoljeću ižorske zemlje u Novgorodskoj republici pripojene su Velikoj moskovskoj kneževini. Godine 1550. Gustav I Vasa osnovao je grad na području današnjeg Helsinkija. Kao rezultat ruskog poraza u Ingrijskom ratu (1610–1617) i Stolbovskog mira (1617) zemlje uz Finski zaliv i Nevu postale su dio tzv. Švedske Ingrije. Njen glavni grad Nyen bio je u delti Neve.

Ruski period

[uredi | uredi izvor]

Rusija je vratila u svoj posjed istočni dio zaliva kao rezultat pobjede u Velikom sjevernom ratu (1700–1721). Dana 16. maja 1703. na ušću Neve osnovan je Sankt Peterburg, nedaleko od Nyena, a 1712. postao je glavni grad Rusije. Kako bi se grad zaštitio od švedske flote, u maju 1704. podignuta je tvrđava Kronshlot, na umjetnom otoku izgrađenom blizu otoka Kotlina. Do 1705. izgrađeno je još pet sličnih tvrđava u njenoj blizini i tako je nastao grad Kronštat. Ove tvrđave, koje su savremenici nazivali "ruskim Dardanelima", podignute su kako bi se kontrolirao vodeni put u zalivu.[23]

Godine 1710. na južnoj obali zaliva osnovani su gradovi Petergof i Oranienbaum (ovaj drugi se od 1948. zove Lomonosov). Dana 27. jula 1714. blizu rta Gangut (na poluotoku Hanko) ruska flota prvi je put u historiji porazila švedsku. Švedsko-ruski rat okončan je 1721. Nistadskim mirom, na osnovu kojeg je Rusija dobila sve zemlje uz Nevu i Finski zaliv, kao i Estoniju, Švedsku Livoniju i zapadni dio Karelske prevlake, uključujući Viborg. Ipak, Finska je vraćena Švedskoj.[24] Rat je, međutim, nastavljen od 1788. do 1790, a glavna bitka dogodila se 6. jula 1788. u blizini otoka Hoglanda. Ni rat ni bitka nisu bili veliki ni presudni, a ishod je bio da je Rusija zadržala svoje teritorije.

Sljedeći sukob Rusije i Švedske, poznat kao Finski rat, trajao je 1808. i 1809, a završen je Mirom u Fredrikshamnu, koji je Rusiji dao pravo na teritoriju Finske i Olandske otoke. Novoosnovana Velika finska kneževina dobila je široku autonomiju u okviru Ruskog carstva, a Zapadna Karelija vraćena je Finskoj.[25] 6. decembra 1917. finski parlament objavio je Deklaraciju o nezavisnosti Finske. Zapadnu Kareliju anektirao je Sovjetski Savez nakon Zimskog rata 1940.

Estonija je proglasila nezavisnost 24. februara 1918. i nakon toga vodila rat za nju. Republika je postojala do 1940, kada ju je anektirao SSSR. Estonija je ponovo stekla nezavisnost nakon raspada SSSR-a 1991.

U Finskom zalivu vođene su velike pomorske operacije tokom Drugog svjetskog rata. U augustu 1941, tokom evakuacije Baltičke flote iz Tallinna u Kronštat, Nijemci su potopili 15 ruskih vojnih brodova (pet razarača, dvije podmornice, tri stražarska broda, dva minolovca, dva topnička broda i jedan motorni torpedni čamac), kao i 43 broda za transport i podršku. Nekoliko desetaka brodova još je na dnu zaliva blizu rta Juminda i tu je podignut spomenik u znak sjećanja na ove događaje.[26][27]

Godine 1978. počela je izgradnja peterburške brane s ciljem odbrane Sankt Peterburga od čestih poplava. Radovi su zbog finansijskih problema nastalih zbog raspada SSSR-a obustavljeni krajem 1980-ih (dotad je bilo urađeno 60% planiranog posla); nastavljeni su 2001. i još traju.[28]

Ekonomija

[uredi | uredi izvor]

Na južnoj obali zaliva je nuklearna elektrana Lenjingrad, kao i mreža luka te jedinstvene prirodne i historijske lokacije. Moreplovstvo je dugo vremena bilo dominantna aktivnost u zalivu. Glavni lučki gradovi i njihove funkcije jesu:

  • u Rusiji: Sankt Peterburg (sve vrste roba), Kronštat (utovar i istovar kontejnera), Lomonosov (teret općenito, kontejneri, metali), Viborg (teret općenito), Primorsk (naftni proizvodi), Visock (nafta i ugalj), Ust-Luga (ugalj, drvo, kontejneri)[29]
  • u Finskoj: Helsinki (kontejneri), Kotka (kontejneri, drvo, poljoprivredni proizvodi; to je glavna luka za pretovar prema Rusiji), Hanko (kontejneri, vozila), Turku (kontejneri, željeznički trajekt)[30]
  • u Estoniji: Tallinn (žitarice, rashladni uređaji, nafta), Paldiski, Sillamäe.

Finski zaliv također je dio vodenog puta Volga-Baltik i Bjelomorsko-baltičkog kanala. U važnu robu spadaju apatit s poluotoka Kole, karelski granit, drvo iz Arhangeljske i Vologodske oblasti, metale s tragovima željeza iz Čerepoveca, ugalj iz Donjecka i Kuznjeckog basena, pirit s Urala, kalij-hlorid iz Solikamska, nafta iz regija uz Volgu i žitarice iz mnogih dijelova Rusije.[31]

Putnički saobraćaj u zalivu uključuje brojne trajektne linije koje povezuju sljedeće luke: Helsinki i Hanko (Finska), Mariehamn (Olandski otoci), Stockholm i Kappelsher (Švedska), Tallinn i Paldiski (Estonija), Rostock (Njemačka), Sankt Peterburg i Kalinjingrad (Rusija), kao i mnoge druge gradove.[32]

Još jedna važna i historijska aktivnost u zalivu jeste ribolov, naročito na sjevernim obalama u blizini Viborga i Primorska, a na južnoj obali blizu Ust-Luge. Komercijalne riblje vrste jesu haringa, papalina, gavun, zatim Coregonus lavaretus, deverika, bodorka, grgeč, jegulja, zmijuljice i dr.[33] 2005. godine samo ulov brodova iz Sankt Peterburga i Lenjingradske oblasti iznosio je 2000 tona.

U septembru iste godine potpisan je dogovor o izgradnji podvodnog plinovoda Nord Stream u Baltičkom moru, od Viborga do Greifswalda u Njemačkoj. Prva linija trebala bi postati operativna 2011.[34]

  • Velika luka u Sankt Peterburgu
    Velika luka u Sankt Peterburgu
  • Blizu luke u Tallinnu
    Blizu luke u Tallinnu
  • Pogled iz zraka na Helsinki
    Pogled iz zraka na Helsinki
  • Peterburška brana
    Peterburška brana

Arheologija

[uredi | uredi izvor]

Dno Finskog zaliva jedno je od najvećih groblja brodova u svijetu. Zbog niskog saliniteta i hladne vode brodovi su relativno dobro očuvani. Od 6. stoljeća kroz zaliv su prolazili glavni vodeni putevi, a samo je od osmog do desetog stoljeća ovuda transportirano više od 3000 tona srebra. Kasnije su zaliv koristile Rusija i Švedska za transport robe. Svake godine potonulo bi tuce brodova. U jesen 1743. sedamnaest ruskih bojnih brodova koji su se vraćali iz Finske potonulo je za samo sedam sati, a u ljeto 1746. za četiri sata potonulo je 26 trgovačkih jedrenjaka blizu Narve. Rekord je postavljen 1721, kada je tokom evakuacije ruskih trupa iz Finske potonulo više od 100 jedrenjaka za tri mjeseca, uključujući 64 za jednu jedinu noć.

Do kraja 1996. identificirano je oko 5.000 potopljenih objekata u ruskom dijelu zaliva, uključujući 2500 brodova, 1500 aviona, te manje objekte poput čamaca, sidra, traktora, automobila, topova te čak i podmorskih mina, avionskih bombi, torpeda i drugih vrsta municije. Brodovi su pripadali Rusiji (25%), Njemačkoj (19%), Ujedinjenom Kraljevstvu (17%), Švedskoj (15%), Nizozemskoj (8%) i Finskoj (7%). Ostalih 9% bili su iz Norveške, Danske, Francuske, SAD-a, Italije, Estonije i Latvije. Ovi objekti predstavljaju potencijalnu opasnost za plovidbu, ribolov, građevinske radove na obali, polaganje podmorskih cjevovoda i kablova, kao i za okolinu. Mine su u zalivu postavljene tokom Prvog svjetskog rata (38.932 komada), Ruskog građanskog rata i Sovjetsko-finskog rata (1939–1940), a ukupni broj procjenjuje se na 60.000; još 85.000 mina postavljeno je tokom Drugog svjetskog rata i tek je mali dio svih njih uklonjen nakon ratova.[35]

Važniji gradovi

[uredi | uredi izvor]

Reference

[uredi | uredi izvor]
  1. ^ Finski zaliv, Encyclopaedia Britannica;
  2. ^ Operativna okeanografija: izazov za evropsku kooperaciju; zapisnik s Prvog međunarodnog kongresa o EuroGOOS-u, 7-11. 10. 1996, Den Haag, svezak 1996; Elsevier, str. 336.
  3. ^ St. Peterburg: Encyclopedia. – Moskva: Ruska politička enciklopedija. 2006 ISBN 5-8110-0107-X
  4. ^ A. V. Darinskii, Lenjingradska oblast[mrtav link], Lenizdat, 1975.
  5. ^ Klint u Istočnom Viruu Arhivirano 20. 7. 2011. na Wayback Machine, Sjevernoestonski klint kao simbol estonske prirode, Ministarstvo okoliša; preuzeto: 6. 10. 2009.
  6. ^ K. Kazanovič (1982), Geološki spomenici Lenjingradske oblasti, Lenizdat.
  7. ^ Atlas SSSR-a. – M.: GUGK, 1984.
  8. ^ Tvrđave u Finskom zalivu (rus.)
  9. ^ Gerold Wefer, Klimatski razvoj i historija Sjevernog Atlantika, Springer, str. 217-219; ISBN 3-540-43201-9.
  10. ^ A. V. Darinski, Geografija Lenjingrada, Lenizdat, str. 12-18.
  11. ^ Prirodni svijet Finskog zaliva (rus.)
  12. ^ "Za približno dvije godine Sankt Peterburg bit će gotovo 100% očišćen od otpadnih voda" (na ruskom), RIA Novosti, 20. 11. 2009.
  13. ^ "Čista Neva" Arhivirano 10. 3. 2010. na Wayback Machine, Greenpeace
  14. ^ "Baza podataka o ekologiji zaliva i njenoj strukturi". Arhivirano s originala, 21. 10. 2011. Pristupljeno 21. 10. 2011.
  15. ^ Galina Stoljarova (27. 7. 2010), "Rusija posramljena ekološkim izvještajem o Baltičkom moru", The Saint Petersburg Times; preuzeto: 27. 7. 2010.
  16. ^ "Plan nove luke u Ust-Lugi". Arhivirano s originala, 17. 8. 2017. Pristupljeno 20. 12. 2010.
  17. ^ Velika ruska enciklopedija, "Rusija", 2004.
  18. ^ Zemlje i narodi: SSSR. Baltičke republike. Bjelorusija. Ukrajina. Moldavija, "Mysl", Moskva;
  19. ^ A. F. Trešnjikov, Enciklopedijski rječnik geografije: Geografski nazivi, Sovjetska enciklopedija, Moskva, 1983.
  20. ^ Richard Frucht (2005), ''Istočna Evropa", ABC-CLIO, str. 70. ISBN 1-57607-800-0
  21. ^ Nicola Williams, Debra Herrmann, Cathryn Kemp (2003), Estonija, Latvija i Litvanija, Univerzitet Michigan, str. 190. ISBN 1-74059-132-1.
  22. ^ V. A. Ježov, Lenjingradska oblast: historijska skica, Lenizdat, 1986. (ru)
  23. ^ Irina Ignatijevna Lisajevič, (1986), Domenico Trezzini, Lenizdat, str. 20–26.
  24. ^ F. M. Lurie, Ruska i svjetska historija u tabelama: Sinhronijska tabela, SPb.: Caravelle, 1995.
  25. ^ David Kirby (2006),Sažeta historija Finske, Cambridge University Press; ISBN 978-0-521-53989-0
  26. ^ Evakuacija Talinna 1941. Rat na moru Arhivirano 12. 9. 2009. na Wayback Machine (ru)
  27. ^ A. V. Platonov, Tragedije u Finskom zalivu, Penguin Books, St. Petersburg: Terra Fantastica, 2005.
  28. ^ Brana. Kompleks mjera zaštite Sankt Peterburga od poplava (ru)
  29. ^ Luke u Finskom zalivu Arhivirano 17. 8. 2017. na Wayback Machine (rus.)
  30. ^ Luke. Promjene u finskim lukama Arhivirano 12. 5. 2010. na Wayback Machine (rus.)
  31. ^ "Ruska riječna flota i turizam, INFOFLOT.RU". Arhivirano s originala, 20. 10. 2017. Pristupljeno 30. 12. 2010.
  32. ^ "Trajektni saobraćaj između Finske i Rusije počinje u aprilu 2010". Arhivirano s originala, 3. 3. 2016. Pristupljeno 30. 12. 2010.
  33. ^ A. V. Darinski (1982), Geografija Lenjingrada, Lenizdat, str. 30–34.
  34. ^ "Nord Stream" Arhivirano 4. 1. 2011. na Wayback Machine (ru)
  35. ^ Atlas brodova potopljenih u Baltičkom moru (ru)

Vanjski linkovi

[uredi | uredi izvor]
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Finski zaliv

Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Finski_zaliv&oldid=3690667"