Operacija "Domet 95"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search

Operacija "Domet 95" bila je vojna operacija tokom rata u Bosni i Hercegovini u kojoj su snage Armije Republike Bosne i Hercegovine (ARBiH), legitimne vojske Republike Bosne i Hercegovine, zauzele srednjobosansku planinu Vlašić, koja je do tada bila pod kontrolom snaga bosanskih Srba (VRS). Bitka se vodila od 20. do 24. marta 1995. Komandant snaga Armije BiH bio je general Mehmed Alagić. U ovoj akciji zauzeto je 100 km2 teritorije, na kojoj je bio i relej.[1]

Pozadina[uredi | uredi izvor]

Pred početak rata u Bosni i Hercegovini, visoravan na Vlašiću je bila pod kontrolom Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je kasnije preinačena u Vojsku Republike Srpske (VRS). Početkom rata, od strane VRS zauzeti su Babanovac, Galica, Gostilj, Smet i Komar, dok su presječene putne komunikacije Travnik - Donji Vakuf i Travnik - Skender-Vakuf. Prvi otvoreni napad dogodio se 1. maja 1992. godine na vrhu Paljenika, kojeg je branilo Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine, ali odbrana nije uspjela. Nakon toga, snage Armije RBiH i HVO-a počele su formirati odbrambene linije kako bi spriječile daljnje prodiranje srpskih snaga. Borbenim operacijama rukovodio je Općinski štab Teritorijalne odbrane Travnik i Hrvatsko vijeće odbrane. U septembru 1992. godine izvedena je prva akcija od Komara do Vučije glave, kada su odbrambene linije pomjerene za 4 kilometra. U to vrijeme Vlašić je postao mjesto s kojeg je Vojska Republike Srpske svakodnevno deportirala izgnanike s područja Bosanske krajine. U novembru 1992. VRS je okupirala Karaulu. Slijedeće godine je bošnjačko-hrvatski sukob trajao, ali je potpisivanjem Vašingtonskog sporazuma prekinut, a u maju 1994. omogućen je prijevoz većih snaga duž linija VRS-a. Krajem marta Armija RBiH zauzela je Radijevac, Kvrkušu i Rustove. U svrhu šireg oslobođenja osnovan je 7. korpus Armije Republike Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Travniku. Prva bitka 7. korpusa dogodila se 24. aprila, kada je VRS izvršio napad na visoravni Vlašića i zauzeo Meokrnje i Glavicu. Ipak u kontranapadu snage 7. korpusa ponovno su povratile izgubljenu teritoriju. Vojne operacije nastavile su se u maju, kada su zauzeti objekti Bjeljik, Crni vrh i sela Fonjige, Pobrđani, Šahmani, Brdo, Dolani i Korenići, a u julu je ARBiH zauzela Srneća brda.

Krajem ljeta 1994. godine započele su pripreme za zauzimanje Vlašića. U tu svrhu prikupljena su materijalna sredstva i angažiran je veliki broj ljudi. Pored opskrbe osnovnim resursima, sagrađeno je nekoliko brvnara za 4.000 boraca, jer su naselja bila daleko, a operacije planirane za zimu 1995. godine trebale su se odvijati za vrijeme niskih temperatura. Također, u Travniku je za snježnu kamuflažu sašiveno 3000 bijelih maskirnih uniformi. Četveromjesečno primirje s VRS potpisano je krajem 1994, što je išlo u prilog oslobodilačkoj akciji, kada je Komanda 7. korpusa koristila to vrijeme za organiziranje postrojbi i za pružanje dodatne obuke. U skladu s tim pokrenut je plan obuke pod nazivom "Bura 95", koji je uvježbavao nove i specifične metode izvođenja akcije.

Odmah nakon što je Generalštab ARBiH primio direktivu o provođenju oslobodilačke operacije, Komanda 7. korpusa počela je pripremu operacije. Nakon pregleda jedinica 7. korpusa 7. februara 1995. u Travniku i predaje ratnih zastava, 7. korpus službeno je bio spreman za početak oslobodilačke akcije.

Izvještaji rata pokazali su da VRS ne poštuje potpisani prekid vatre, posebno u zoni odgovornosti 5. korpusa kod Bihaća. Komandant 7. korpusa, general Mehmed Alagić, više je puta naglasio da je svaki napad na 5. korpus bio i napad na 7. korpus. Početkom 1995. VRS nije poštovala primirje ni u području odgovornosti 7. korpusa. Travnik i njegova šira okolina svakodnevno su bili granatirani. U to je vrijeme 7. korpus podučavao svoje postrojbe s fokusom na pripremu jedinica koje su bile planirane za nastavak rata, posebno 17. viteške, 705. slavne i 727. slavne brigade.

Operativni plan zauzimanja Vlašića, kodnog naziva "Domet 95", završen je u februaru. Plan operacije je bio napad na VRS na širem frontu, praktično na čitavom području odgovornosti 7. korpusa na platou Vlašić, te proboj iz komunikacije Smet - Gostilj - Vitovlje - Korić. Operacija je trebala početi 20. februara 1995. godine i uključivala je 10 brigada, 9 tenkova i transportera, 25 haubica i topova, 191 minobacač i 24.480 vojnika. Trajanje operacije bilo je 5 dana. S druge strane, odbrana Vlašića sastojala se od 3 brigade VRS s oko 5.000 vojnika, 9 tenkova, 15 haubica i topova i 76 minobacača.

Iako je početak operacije bio planiran za 20. februar 1995, zbog lošeg vremena operacija je odgođena za 24. februar. Početak operacije obilježen je napadom specijalnih jedinica 712. i 737. brigade, kada su se dvije grupe od oko 400 boraca spustile preko noći na liticu 12 metara na visoravni Galica i potpuno iznenadile neprijatelja ujutro 24. februara, ubivši 62 pripadnika VRS.

Međutim, prvih dana glavni napad nije uspio zbog lošeg provođenja tokom postavljanja odbrane mosta, koji je protivnik koristio za povlačenje PAT-a čije su operacije prouzrokovale gubitke 705. brigadi ARBiH. S tim je propao plan za oslobađanje Vlašića u roku od pet dana.

Zbog neuspjelog oslobađanja Vlašića, Komanda 7. korpusa izvršila je dodatne pripreme za provođenje nove operacije pod nazivom "Domet 1". Tom prilikom su prisluškivane radio stanice VRS-a, što je provođenje akcije znatno olakšalo. Analiza neuspjeha 24. februara dala je zaključak da je glavni razlog izostanka glavnog napada nemogućnost evakuacije iz dubokog snijega ako bi bilo koja od jedinica pala u zasjedu.

Bitka[uredi | uredi izvor]

Početak operacije planiran je 20. marta 1995. godine, gdje su također bile angažirane jedinice iz 3. korpusa ARBiH. Napadački front smanjen je za 23 kilometra. Kako bi se olakšala koordinacija napada, sve su snage bile pod komandom komandanta 17. viteške krajiške brigade, dok su inženjerske mašine bile spremne očistiti ceste i osigurati put za vojne snage.

Područje Tvrđe ravan - Babanovac - Gostilj izabrano je za glavnu liniju napada. Identificirana su i dva pomoćna puta za napad kako bi doveli najdominantniji vrh Paljenika u obruč. Konačni cilj operacije bio je probijanje putne komunikacije Smet - Vitovlje - Korić. Komandu za napad izdao je komandant 7. korpusa Mehmed Alagić u noći 19. marta 1995. godine, dok je planirano da konačni napad započne 20. marta u 04:30 sati. Već u noći 19. marta počelo je ubacivanje jedinica u zonu napada, kroz snijeg i mećavu. Jedinice 17. i Gardijske brigade Generalštaba ARBiH uputile su se u glavnom pravcu napada. Eliminacija protivnika u glavnom smjeru vrlo brzo rezultirala je spajanjem sa 727. brigadom koja je djelovala u pomoćnom smjeru. VRS je počeo povlačiti svoje snage iz Polica prema Babanovcu i dolini Ugara. Tokom prvog dana operacije zauzeta su mjesta Pavo, Čavo, Crni vrh, Simišće i veći dio Polica. Mali Šantić je doveden u poluobruč, dok su pripadnici VRS na Paljeniku bili odsječeni. No, zbog vrlo niske temperature, veliki broj boraca smrznuo se i vraćen je u Travnik na odmor. Sutradan je u borbu uvedena i 7. muslimanska brigada, koja je oslobodila planinarski dom na Malom Šantiću i zaplijenila veliku količinu oružja. U isto vrijeme oslobođene su i Police, dok je 727. brigada osvojila dio objekta Poljana. 22. marta sve su snage bile usmjerene na glavni pravac napada, a sve s ciljem da se što prije izbije na Galici, čime bi se cesta Mali Šantić - Galica stavila pod kontrolu, kako bi se spriječilo korištenje puta Travnik - Ovčarevo - Galica. Ovo bi VRS na Paljeniku stavilo u kompletno okruženje. Napadajući iz tri smjera, ARBiH je izašla na Galicu, eliminirajući artiljerijske položaje s kojih su granatirani Travnik i okolica. Tom prilikom su zauzeti sljedeći objekti: nadmorska visina 1616, Panja, Srnske stijene, Mačak i šire područje planinarskog doma na Galici, cesta Šantić-Galica stavljena je pod kontrolu, dok su snage VRS dovedene u potpuni obruč na Paljeniku i Devećanima. Sutradan su neke snage poslate na odmor, dok je akcija nastavljena prema Paljeniku i Devećanima. Kako ne bi zapali u neizlazan položaj, pripadnici VRS-a napravili su uspješan proboj prema Babanovcu, dok su snage ARBiH zauzele planinarski dom na Devećanima i Paljeniku. Oslobođenje Paljenika bio je dotad najuspješniji korak u toku Dometa 1. Međutim, u sljedećim danima VRS je odbranio nekoliko napada ARBiH.

Ne želeći veće gubitke, Komanda 7. korpusa naredila je borcima da zadrže svoje položaje, jer se očekivala snažna kontraofanziva VRS kako bi vratili oslobođeno područje. U tu svrhu, jedinice iz 4. korpusa ARBiH i specijalne jedinice Crni labudovi upućuju se na Vlašić. VRS je izveo nekoliko manjih napada na Galicu i prema Babanovcu. Novi napad snaga ARBiH počeo je 3. aprila 1995. godine u pravcu Bukovačko brdo - Šešići i Sječevo - Potkraj - Dželilovac, kao i nekoliko pomoćnih pravaca. Međutim, novoprimljene snage nisu u potpunosti zadržale novu inicijativu, pa su snage ARBiH bile vraćene na svoje početne položaje. Dva dana kasnije glavni napad ponovo se preusmjerio prema Babanovcu. Međutim, ni ovaj napad ni sljedeći napad 7. aprila nisu dali željene rezultate. Stagnacija operacije bila je razumljiva, prvenstveno zato što će VRS, na čelu s 22. pješačkom brigadom 1. krajiškog korpusa VRS, svaki put nakon napada ARBiH izvoditi žestoke protunapade. Zbog umora snaga 7. korpusa 14. aprila 1995. godine na Vlašić je poslata 146. brigada iz Visokog, koja je bila u sastavu 1. korpusa ARBiH, sa sjedištem u Sarajevu.

Nakon 20 dana borbe, snage ARBiH izbile su na liniji: Srneće brdo - Čatići - Šantići - tt 1528 - Harambašine vode - Debele jele - Grozničavica - Šešića vode - Crvena stijena - Kostolac - Sječevo. U danima borbi temperature su se spustile i do -20°C, a vjetrovi su često dostizali brzinu i do 100 km/h. Velike teritorijalne promjene desile su se do 25. marta 1995. godine, dok su nove male teritorijalne izmjene bile tokom veoma teških borbenih dejstava. Jedan od ciljeva operacije bio je smanjenje linija odbrane. Međutim, zbog proboja na Galici, formirano je veliko udubljenje, pa je dužina ratne linije ostala prije i nakon operacije jednaka. Analizirajući uspjeh operacije, zaključeno je da ostvareni ciljevi nisu ostvareni samo na desnom krilu, gdje nije ostvaren planirani proboj u Žezičku gredu i Šišavsku regiju, dok je na lijevom krilu ostvareno više od očekivanog.

Iako su sigurne i pristupačne linije odbrane napravljene do 10. aprila 1995., jer VRS nije imao snage povratiti izgubljene položaje, utvrđenje je trebalo nastaviti, jer je visina snježnog pokrivača to zahtijevala. Zbog dubokog snijega utvrđenje se nije moglo napraviti pod zemljom, već iznad zemlje. U početku je linija nastala sječenjem omorike, koji je služio kao barijera i kao osnova za stvaranje sigurnih skloništa za vojnike. Veliki doprinos tim akcijama dao je inženjerski bataljon 7. korpusa, koji je angažirao 27 mašina koje su neprekidno radile tokom prvih 10 dana rada. Održavan je prolaz od 66 kilometara puta na Vlašiću s kojim su se lahko nabavljali MTS i osnovne životne namirnice. Napravljene su i dvije nove ceste na Galici - duge 10 i 6 kilometara. Tom prilikom je potrošeno 80 tona goriva.

Jedinice 7., 3., 4. korpusa, Glavni štab ARBiH i MUP RBiH učestvovali su u operaciji 1. Okosnicu operacije činile su jedinice 7. korpusa, čiji je angažman činio 81% svih izvedenih operacija. Oko 20.888 boraca sudjelovalo je u operacijama na različite načine, od čega su veliki procent bile snage koje su podržavale glavni napad. Na kraju je od 20. marta do 10. aprila 1995. godine zauzeto ukupno 51 km2teritorije, pod teškim vremenskim uvjetima i na teškom planinskom zemljištu. Zauzimanjem Vlašića, pod kontrolu je stavljena putna komunikacija Travnik - Galica - Veliki Šantić - Crni vrh, koja je postala glavna kružna komunikacija na Vlašiću.

S obzirom na napade velikog intenziteta, general Alagić je uz saglasnost Generalštaba donio odluku o zautimanju Vlašića i pripreme su počele. Pripreme su rađene na visini većoj od 1500 metara, u teškim vremenskim uslovima sa snježnim olujama karakterističnim za Vlašić. Komandant Alagić odlučio je da izvede napad 20. marta 1995. u 4:00 ujutro. Prednji kraj probijen je vrlo brzo, a odmah nakon toga veliki broj borbenih jedinica premješten je u neprijateljsku zonu. Jedinice Prve gardijske brigade popele su se na Pavu i 705. brigadu na Čavu visine preko 1800 metara. Snijeg je do tada već bio viši od 130 cm, a mećava se prvog dana povećavala. Do 20. marta većina dominantnih objekata zarobljena je u pravcu napada: Police, Crni Vrh, Pavo, Čavo i prilaz Šantiću.

Uveče, isti dan nakon sumiranja postignutih rezultata, general Alagić donio je odluku da nastavi borbu. Cilj je bio osloboditi čitav plato Vlašića. 21. marta diverzantske grupe izvele su sabotažu na područjima Potkraj i Gradina. Dana 22. marta, 3. bataljon 22. pešadijske brigade VRS je uništen, a dijelovi snaga VRS koji izvode odbranu na području Paljenika raspoređeni su u okolini. Iz informacija dobivenih u ratnim izvještajima može se zaključiti da zapovjedništvo 22. Pbr. Vojske VRS nije upravljalo situacijom na terenu. Tog dana, u teškim vremenskim uslovima, osvojen je objekt Šantić, a odatle su u Galici izašle jedinice Armije R BiH. Tog dana bataljon 705. slavne brigade ušao je u objekat Paljenik (tt 1930). 24. marta zauzeta je visoravan Galica.

Epilog[uredi | uredi izvor]

Bez obzira na promjenjivi tok operacije, Komanda 7. korpusa i Generalštab ARBiH smatrali su zauzimanje Vlašića najvećim uspjehom ARBiH i prekretnicom u ratu u Bisni i Hercegovini, jer je dokazano da ARBiH može obavljati oslobodilačke operacije u najekstremnijim uslovima. Na osnovu raspoložive dokumentacije 1. krajiškog korpusa VRS-a, 65 pripadnika VRS-a ubijeno je i nestalo u periodu od 20. do 23. marta 1995. godine, dok je Generalštab ARBiH-a nakon terenske analize izvršio izvlačenje 60 tijela pripadnika VRS-a u Vlašiću. Procjenjuje se da je oko 200 pripadnika VRS-a poginulo tokom operacije. 180 je teško ranjeno, dok je oko 350 pripadnika VRS-a povrijeđeno. Gubici snaga ARBiH također su bili relativno veliki. U prvom pokušaju vođenja operacije - 24. februara 1995. snage ARBiH imale su 70 mrtvih, 78 teško ranjenih i 312 lakše ranjenih vojnika. Također, nestalo je 5 boraca, dok se 54 smrzlo. U prvih pet dana operacije, dok je VRS još uvijek iznenađen napadom, gubici ARBiH bili su mnogo manji u odnosu na period uspjeha od 1: 5. 70% ubijenih boraca ubijeno je iz sačmarice. 71% ubijenih pripadnika ARBiH bili su mlađi od 30 godina.

Prilikom zauzimanja područja Šantić zarobljeni su jedan tenk T-34 i pet motornih vozila koja se, zbog nedostatka goriva, nisu mogla izvući. Za komandu 7. korpusa bilo je posebno važno zarobiti haubicu (105 mm) i top (130 mm) te tenk i pragu, ali ih je VRS izvukla na vrijeme. Međutim, jedna praga i tenk T-55 uništeni su na području Harambašinih voda i Kukotnice. Pored toga, zauzeta su 3 topa, 11 minobacača, 4 PAT-a, 6 PAM-a, 2 BST-a, 2 maljutke i jedan minobacač.

Planina Vlašić uključena je u entitet Federaciju Bosne i Hercegovine, nakon rata.

Također pogledajte[uredi | uredi izvor]

[icon] Ova sekcija zahtijeva proširenje.

Reference[uredi | uredi izvor]

Vanjski linkovi[uredi | uredi izvor]