Operacija "Rogoj 94"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Kladanjska ofanziva 1994.
Rat u Bosni i Hercegovini
Kladanj 1994.jpg
Stanje na kladanjskom bojištu nakon završetka ofanzive
Datum sredina maja–početak juna 1994.
Lokacija kladanjsko bojište
Ishod Taktička i propagandna pobjeda Armije RBiH[1]
Sukobljene strane
Republika Bosna i Hercegovina Republika Srpska
Vojne jedinice
Republika Bosna i Hercegovina 2. korpus

Republika Bosna i Hercegovina 3. korpus

Republika Bosna i Hercegovina Jedinice Generalštaba

Republika Bosna i Hercegovina Jedinice MUP-a

Republika Srpska Drinski korpus Ukupno: oko 2.500–3.000 boraca[2]

Kladanjska ofanziva 1994. predstavlja operaciju Armije RBiH izvršenu na kladanjskom bojištu od sredine maja do početka juna 1994. Jedinice Armije RBiH uspjele su probiti linije odbrane Vojske Republike Srpske i napredovati oko 15 km prema istoku, približivši se Vlasenici na oko 10 km. Iako ciljevi ofanzive nisu ispunjeni u potpunosti, ona je predstavljala taktičku i propagandnu pobjedu Armije RBiH.[1]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Kladanj se nalazio na udaljenosti od svega 7 km od položaja VRS, ali ga je štitio niz visokih brda koja se prostiru istočno od grada. Iako je grad bio u dometu srpske artiljerije, ona ga nije mogla precizno gađati. Kladanj se tokom 1993. i rane 1994. često nalazio na udaru granatiranja, ali nije bio ni približno razrušen poput obližnjeg Olova. Strateški značaj Kladnja ogledao se u tome što se grad nalazi na glavnom putu između Sarajeva i Tuzle. Posebno je značajna bila trasa puta prema Olovu koju je VRS presijecala nekoliko kilometara sjeveroistočno od tog grada.[2]

Raspored snaga[uredi | uredi izvor]

Slobodne teritorije Kladnja branile su 121. brdska brigada i 1. muslimansko-podrinjska brdska brigada koje su ulazile u sastav Operativne grupe 6 – Istok 2. korpusa.[2] U ofanzivi su učestvovale i druge, uglavnom manevarske, jedinice: "Živiničke ose", IDČ "Panteri", IDČ "Lavovi", jedinica Vojne policije "Balta", dijelovi 7. muslimanske brigade i "Crnih labudova", te specijalna jedinica MUP-a "Bosna". Do 23. maja, dio jedinica 121. brdske brigade na bojištu su zamijenile novopridošle jedinice 119. muslimanske brdske brigade.[3]

Nasuprot Kladnju prostirale su se zone odgovornosti triju brigada Drinskog korpusa VRS. Sjeveroistočno od grada je bila raspoređena 1. milićka laka pješadijska brigada, direktno istočno 1. vlasenička laka pješadijska brigada, a jugoistočno dva bataljona iz 2. romanijske motorizovane brigade. 2. romanijskoj bio je pripojen i jedan bataljon iz sastava 1. bratunačke lake pješadijske brigade. Sveukupno, snage VRS na kladanjskom bojištu brojale su oko 2.500–3.000 boraca.[2] Tokom ofanzive, kao pojačanje stigla je specijalna jedinica "Vukovi sa Drine".[4]

Borbena djejstva[uredi | uredi izvor]

Pripreme za ofanzivu[uredi | uredi izvor]

Armija RBiH nije se zadovoljavala s čuvanjem svojih linija odbrane na kladanjskom bojištu. Između 12. i 17. januara 1994. jedinice 121. brdske brigade oslobodile su naselja Jelačiće i Majdan, udaljena oko 10 km sjeveroistočno od Kladnja, na granici zona odgovornosti 1. milićke i 1. birčanske pješadijske brigade VRS. Razmjene artiljerijske i minobacačke vatre, ponekad praćene manjim pješadijskim obračunima, nastavile su se kroz februar i mart.

Žestina borbi povećala se oko 14. aprila, kada je Armija RBiH pojačala aktivnosti pješadije duž linija razgraničenja. Tokom druge polovine aprila i prve sedmice maja, osmatrači UN-a uočili su nagomilavanje vojne opreme i dodatnih jedinica Armije RBiH, uključujući dijelove 7. muslimanske brigade i "Crnih labudova", na kladanjskom bojištu. Kada je 2. korpus počeo ograničavati kretanje vojnih osmatrača UN-a južno od Tuzle, oni su to protumačili kao siguran znak da slijedi ofanziva.[2]

Ofanziva[uredi | uredi izvor]

Očekivana ofanziva započela je istočno od Kladnja u drugoj sedmici marta, u koordinaciji s akcijama Armije RBiH u rejonima Stolica na Majevici i Vijenca na Ozrenu, koji je oslobođen 11. maja. Glavni pravac napada vodio je ka Šekovićima i Vlasenici, prema putu koji vodi od Srbije ka Han-Pijesku i Sokocu. 15. maja osmatrači UN-a zabilježili su značajne uspjehe Armije RBiH. Najznačajniji prodor izvršen je 16. maja kada je rapidnim napredovanjem oslobođeno 32 km² na granici zona odgovornosti 1. vlaseničke i 2. romanijske brigade VRS.[2] 1. muslimansko-podrinjska brigada uspjela je zauzeti planinu Sokolinu (oko 1.300 m), koja se nalazi oko 12 km od Vlasenice. Južno od Sokoline oslobođena je i Stijena (oko 1.100 m).[1]

VRS je na uspjehe Armije RBiH odgovorila granatiranjem Tuzle 16. maja, a onda i žestokim granatiranjem duž kladanjskog bojišta 19. maja. Do 21. maja prodor Armije RBiH je zaustavljen, a jedinice VRS su uspjele povratiti Stijenu i dio teritorije oko nje. Nastavljajući prodor u teško prohodnom brdovito-šumskom području, Armija RBiH uspjela je ostvariti manje taktičke uspjehe do obustavljanja ofanzive početkom juna zbog izmorenosti jedinica. Ljetni mjeseci na olovsko-kladanjskom bojištu bili su mirni osim sporadičnih granatiranja.[1]

Rezultat i posljedice ofanzive[uredi | uredi izvor]

Armija RBiH uspjela je prodrijeti oko 15 km prema istoku, došavši na oko 10 km od Vlasenice. Međutim, šanse Armije RBiH da oslobodi Vlasenicu bile su jako male zbog teškog terena, a jedinice VRS i dalje su presijecale put ka Olovu, te su stoga taktički uspjesi Armije RBiH bili značajniji moralno nego vojno. Ipak, zaprijetivši Vlasenici i putu koji vodi od Srbije ka Han-Pijesku gdje se nalazilo sjedište Glavnog štaba VRS, jedinice Armije RBiH uplašile su srpsku stranu i ostvarile propagandnu pobjedu.[1]

Literatura[uredi | uredi izvor]

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d e CIA 2003, str. 476.
  2. ^ a b c d e f CIA 2003, str. 475.
  3. ^ CIA 2003, str. 478.
  4. ^ CIA 2003, str. 477.