Operacija "Drina 93"

S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Operacija "Drina 93" kodni je naziv za operaciju Vojske Republike Srpske izvršenu u zimu 1993/1994. Obuhvatala je niz manjih operacija usmjerenih protiv jedinica Armije RBiH na olovskom, teočansko-zvorničkom, tešanjsko-maglajskom i bihaćkom bojištu. Nijedna od četiriju operacija VRS nije se završila uspješnim ishodom.[1] Po obimu upotrijebljenih snaga i materijalno-tehničkih sredstava, trajanju i pravcima djelovanja, "Drina 93" predstavlja najdužu i najkompleksniju operaciju VRS tokom rata u Bosni i Hercegovini.[2]

Uvod[uredi | uredi izvor]

Srpska vojna strategija krajem 1993. i početkom 1994. zasnivala se na nanošenju odlučnog vojnog poraza Armiji RBiH kako bi se Vlada Republike Bosne i Hercegovine primorala na potpisivanje mirovnog sporazuma povoljnog za srpsku stranu. Plan operacije "Drina 93" izradio je tokom ljeta 1993. Generalštab VRS na čelu s Ratkom Mladićem. VRS je računala na iscrpljenost snaga Armije RBiH usljed rata na dva fronta, te nemogućnost opskrbe MTS-om, municijom, hranom i drugim potrepštinama usljed blokade slobodnih teritorija od strane Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća odbrane.[2] Strateška ofanziva koja je barem na početku nosila kodni naziv "Drina 93" uključivala je četiri različite operacije:

  • primarnu operaciju na olovskom bojištu s ciljem presijecanja putnih komunikacija između Tuzle i Zenice
  • operaciju s ciljem eliminisanja slobodnih zvorničkih teritorija i Teočaka
  • operaciju s ciljem eliminisanja maglajsko-tešanjskog džepa
  • operaciju s ciljem zauzimanja platoa Grabeža i željezničke pruge uz rijeku Unu sjeverno od Bihaća.[1]

Primarni napad izvršen na olovskom bojištu za cilj je imao odvajanje Drugog korpusa i slobodnih teritorija sjeveroistočne Bosne od Srednje Bosne i Trećeg korpusa, te stvaranje rezervnog koridora dolinom Krivaje ka Ozrenu. Srbi su se nadali da će uspjeh "Drine 93" primorati Vladu Republike Bosne i Hercegovine na predaju ili da će uspjeti sklopiti zaseban sporazum sa Selimom Bešlagićem, načelnikom Tuzle, po ugledu na sporazum s Fikretom Abdićem u Cazinskoj krajini. Ukoliko se ovi scenariji ne bi ostvarili, "Drina 93" je predviđala uništenje 2. korpusa. Ipak, borbena djejstva će pokazati da je mogućnost VRS da porazi utvrđene jedinice Armije RBiH znatno opala od početka rata.[1]

Olovsko bojište[uredi | uredi izvor]

Operacija "Drina 93" – olovsko bojište
Rat u Bosni i Hercegovini
Map 30 - Olovo, November 1993-January 1994.jpg
Datum 9. novembar 1993–januar 1994.
Lokacija olovsko bojište
Ishod Neuspjeh VRS
Sukobljene strane
Republika Srpska Republika Bosna i Hercegovina
Vojne jedinice
Republika Srpska Drinski korpus

Republika Srpska Sarajevsko-romanijski korpus

Republika Srpska 1. krajiški korpus

Republika Srpska Hercegovački korpus

Republika Srpska Jedinice Generalštaba

Srbija i Crna Gora 63. padobranska brigada

Ukupno: oko 10.000 boraca[3]
Republika Bosna i Hercegovina 2. korpus

Republika Bosna i Hercegovina 6. korpus

Republika Bosna i Hercegovina 3. korpus

  • taktička grupa
Ukupno: oko 12.000 boraca[3]

Olovo leži na glavnom putu između Tuzle i Sarajeva, koji je iz pravca Sarajeva do područja Olova cjelokupno bio pod kontrolom VRS, te na sekundarnim putevima između Tuzle i Zenice. Cilj VRS bio je zauzeti grad, napredovati prema sjeveru s ciljem presijecanja putnih komunikacija i potom izvršiti konsolidaciju zauzetih teritorija. Ukoliko bi ova operacija bila uspješna, predviđeno je bilo da snage VRS jačine 10.000 boraca iz sastava najmanje triju različitih korpusa obnove napad s ciljem spajanja s jedinicama VRS na Ozrenu, oko 35 km od Olova, čime bi u okruženje pao 2. korpus Armije RBiH.[1]

Na početku rata, snage VRS zauzele su sva olovska sela uz rijeku Stupčanicu te došle pred sam grad čija se šira okolica našla u okruženju s tri strane. Ofanzivu je Olovo dočekalo u veoma teškom stanju; dolazila je zima, veliki broj sela bio je spaljen, stanovništvo se većim dijelom iselilo niz dolinu Krivaje, a stigao je veliki broj izbjeglica (iz Ilijaša, Han-Pijeska, Sokoca i Podrinja). Uz svakodnevna stradanja, nedostajalo je lijekova i medicinske opreme, a hrana i životne potrepštine znatno su poskupile. Pad u potpuno okruženje usljed saradnje vareškog HVO-a s VRS izbjegnut je oslobođenjem tog grada u zajedničkoj operaciji jedinica 2. i 3. korpusa izvršenoj početkom novembra 1993.[2]

Olovsko bojište, dužine 35 km, prostiralo se od Olovskih Luka (oko 3 km istočno od grada) do džepa HVO-a u Daštanskom kojeg su činili ostaci vareškog HVO-a (brigada "Bobovac"). Olovo se nalazilo na oko 7 km sjeverno od linija direktno na jugu, zaštićeno nizom brda visine preko 1.000 metara. Između Nišićke visoravni i Daštanskog prostirao se uski klin VRS-a oko sela Brgula.[3] Najžešće borbe tokom "Drine 93" vodile su se u rejonu Kruševa i okolice. Na ovom području nalaze se, osim Kruševa, naselja Donji i Gornji Bakići, Dolovi, Musići i Klinčići, te dominantni objekti koji se nadovezuju na planinski vijenac Zvijezdu: Gradina, Konjsko, Kozlovac, Popletna strana i Mačak. Od izuzetnog operativno-taktičkog značaja bila je kota Greda koja je omogućavala kontrolu nad Crnoriječkom visoravni i Olovom. Oko Kruševa, duž Grede, preko Krivajevića i Nišića, VRS je instalirala veliki broj artiljerijskog oružja i oklopnih vozila. S ovog područja vršena su artiljerijska djejstva ka dolini Krivaje i ka Olovu i prigradskim naseljima.[4]

Raspored snaga[uredi | uredi izvor]

Granica Sarajevsko-romanijskog i Drinskog korpusa VRS prostirala se južno od Olova, tako da je nejasno koji je korpus predvodio operaciju. Naspram slobodnih teritorija Olova raspoređena je bila 2. romanijska motorizovana brigada iz sastava Drinskog korpusa uz dijelove 1. ilijaške pješadijske brigade iz sastava Sarajevsko-romanijskog korpusa. Ove jedinice su tokom trajanja "Drine 93" pojačali najmanje jedna taktička grupa iz sastava 1. krajiškog korpusa (po jedan bataljon iz 6. sanske lake pješadijske brigade, 11. mrkonjićke lake pješadijske brigade i 43. prijedorske motorizovane brigade), dijelovi 65. zaštitnog motorizovanog puka, bataljon iz 1. gardijske motorizovane brigade Glavnog štaba, manevarske jedinice linijaških brigada Sarajevsko-romanijskog korpusa i mješovite jedinice iz sastava nekoliko brigada Drinskog korpusa. U napadima na olovskom bojištu sveukupno je učestvovalo oko 10.000 boraca VRS.[3] U rejonu Kruševa i Crnoriječke visoravni učestvovao je i određen broj grčkih i ruskih plaćenika.[5]

Jezgro odbrambenih snaga Armije RBiH činile su 1. brdska brigada iz sastava OG-3 2. korpusa i 126. brdska brigada iz sastava OG Visoko 6. korpusa. Glavni dio pojačanja poslao je 2. korpus koji je preusmjerio lokalne rezerve iz sastava OG-3, poslavši uz to i taktičke grupe iz sastava OG-2 i OG-5 (po bataljon iz 1. tuzlanske brigade, 2. tuzlanske brigade, 109. brdske brigade, 111. brdske brigade i 117. brdske brigade). Taktičku grupu poslao je i 3. korpus, a 6. korpus preusmjerio je lokalne rezerve iz sastava OG Visoko. U borbama vođenim sredinom januara 1994. učestvovaće i jedinica "Živiničke ose".[6] Sveukupno, tokom trajanja "Drine 93" na olovskom bojištu raspoređeno je bilo oko 12.000 boraca Armije RBiH.[3]

Borbena djejstva[uredi | uredi izvor]

Početni napad VRS izvršen je u dva pravca, istočno i zapadno od Olova. Uspjeha je imao samo na zapadnom pravcu: VRS je zauzela nekoliko sela napredujući 1-2 km, ali je dalje napredovanje zaustavio jak otpor jedinica Armije RBiH na planini Zvijezdi. Na desnom pravcu napada, jedinice VRS su napredovale ka Olovskim Lukama s istoka došavši na obode sela, ali nisu uspjele probiti linije odbrane 1. brdske brigade.[3] Ofanziva "Drina 93" započela je u jutarnjim satima 9. novembra 1993. jakim djejstvima artiljerije i oklopnih vozila po Olovu i položajima branilaca, nakon čega je u 8:15 izvršen jak tenkovsko-pješadijski napad VRS na liniju odbrane 2. brdskog bataljona (Salikovac - Gradina - Konjsko); ovaj napad je odbijen, a uništen je i tenk. U isto vrijeme, kombinovani napad praćen artiljerijskim djejstvima po gradu i linijama odbrane započeo je i u rejonu Crne Rijeke. Duž linije odbrane Kundakov grob - Gradina - Šehovići - Mačak - Hajde - Kosići - Tramošnjak (raskršće) - Grad odbijeno je više napada. Zbog složene situacije, u noći 9/10. novembra izvršena je konsolidacija linija odbrane s pristiglim jedinicama iz 2. korpusa.[7]

Učestali napadi VRS bili su neuspješni, pogotovo nakon što je 2. korpus na olovsko bojište preusmjerio veći dio rezervi, gdje su kao pojačanje došli i dijelovi 3. i 6. korpusa.[8] VRS je ubrzo promijenila pravac napada, neuspješno napadajući direktno s juga ka gradu linijom Kruševo - Bakići - Kremenjača.[3] 16. novembra, u rejonu Mačka i Gradine, jedinice Armije RBiH uništile su tenk M-84 i Pragu. U popodnevnim satima 21. novembra, nakon uobičajenih granatiranja linija odbrane i grada, uslijedio je žestok tenkovsko-pješadijski napad VRS na pravcu Ajdinovići - Bakići. I ovaj napad je odbijen. U ranim jutarnjim satima 22. novembra, tokom priprema VRS za novi napad, branioci su u rejonu škole u Ajdinovićima uništili dva tenka T-55 na što su srpske snage odgovorile artiljerijskim djelovanjem po liniji Kruševo - Bakići - Kremenjača i civilnim ciljevima. U 13:00 izvršen je još jedan napad na pravcu Ajdinovići - Bakići u kojem su VRS naneseni teški gubici: 30 poginulih, preko 50 ranjenih i dva uništena tenka. Gubici u redovima Armije RBiH bili su minimalni.[7]

VRS 29. novembra uvodi nove snage za neuspješan napad u rejonu Mačka. Po civilnim objektima i linijama odbrane djejstvovali su neprijateljska avijacija, borbeni helikopteri, te raketni sistemi Oganj i Orkan. Novi jači napadi VRS uslijedili su 10. decembra iz pravca Gajina i Ajdinovića na Salikovac i Močilo, te na područje Kozlovac - Kundakov grob. Tokom ovih borbenih djejstava uništen je tenk T-55. Zbog herojskog držanja u borbama oko Olova, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine 14. decembra dodijelilo je 1. brdskoj brigadi počasni naziv slavna.[9]

Ofanziva VRS kulminaciju je doživjela 26. decembra kada su odbijeni napadi na pravcu Konjsko brdo - Velika bukvica - Kremenjača. U 14:00 27. decembra branioci su primorani povući se na rezervni položaj nakon napada VRS u rejonu Kruševa i Kremenjače pravcem Gornje Kruševo - Groblje - Donje Kruševo. U kontranapadu narednog dana vraćene su početne linije odbrane, a uništen je i tenk T-55 uz nanesene velike gubitke neprijatelju u živoj sili. Uporedo s borbenim djejstvima vršeno je inžinjerijsko uređivanje linija.[10]

Ofanziva se nastavila i u januaru 1994. Glavni pravac napada bilo je Kruševo, gdje su jedinice Armije RBiH trpjele velike gubitke. Da bi se odvukla pažnja, vršeni su napadi i po ostalim linijama odbrane. Pad Kruševa omogućio bi VRS da izbije na potez Kruševo - Dolovi i time izađe na putnu komunikaciju Olovo - Sarajevo.[11]

14. januara u 14:00, mješovita brigada iz sastava Hercegovačkog korpusa (po jedan mješoviti bataljon iz sastava 8. hercegovačke motorizovane brigade, 15. hercegovačke pješadijske brigade i 18. hercegovačke lake pješadijske brigade), uz podršku elitne 63. padobranske brigade Vojske Jugoslavije koja je ranije uzela učešća u borbama oko Teočaka, uspijeva probiti linije odbrane Armije RBiH, zauzevši Kruševo na desnom krilu.[3] Tom prilikom iz stroja je izbačen veliki broj boraca Armije RBiH, uključujući i Senahida Bolića Bolu, komandanta 2. bataljona 1. brdske brigade, koji će preminuti od posljedica ranjavanja 22. januara 1994.[2][10] Novu liniju odbrane "Živiničke ose", koje su na olovsko bojište stigle 12. januara, i jedinice 1. brdske brigade uspostavile su na rubu šume Bjelice. Usljed djejstva haubice 155 mm i višecjevnog bacača raketa iz Krivajevića, branioci se povlače na novu liniju odbrane od Đulovića, preko Vrhova do puta Dolovi - Kruševo. Padom mraka borbe su jenjavale.[12] Palo je i Prgoševo, čime se VRS približila Olovu na 3 km.[3]

U Olovo su, radi stabilizacije linija, 15. januara stigli Vahid Karavelić, komandant 1. korpusa, i Ramiz Šuvalić, zamjenik komandanta 2. korpusa. Tokom tog dana vršene su pripreme na obje strane. Jedinice VRS planirale su zauzimanje Dolova, a nakon toga i Olova. "Ose" dobijaju zadatak da 16. januara iz pravca Prgoševa izvrše napad na Kruševo uz sadjejstvo s jedinicama 1. brdske brigade i 1. samostalnog sokolačkog bataljona, te jedinicom Vojne policije 2. korpusa "Balta".[13] U bliskoj borbi u rejonu Kruševa, VRS su naneseni ogromni gubici od kojih se na olovskom bojištu nije oporavila do kraja rata. Daljnja aktivnost VRS ogledala se u neprestanom granatiranju Olova i prigradskih naselja. Nove linije odbrane jedinice Armije RBiH uspostavile su na području Prgoševa. Posljednji napad VRS izvršen je upravo na nove linije odbrane 21. januara. Odbijanjem ovog napada zaustavljena je i operacija "Drina 93" na olovskom bojištu.[14]

Zvorničko-teočansko bojište[uredi | uredi izvor]

Operacija "Seminar" ("Kladanj 93")
Rat u Bosni i Hercegovini
Map 28 - Sapna-Teocak, November-December 1993.jpg
Datum 20. novembar–24. decembar 1993.
Lokacija zvorničko-teočansko bojište
Ishod Neuspjeh VRS
Sukobljene strane
Republika Srpska Republika Bosna i Hercegovina
Komandanti
Republika Srpska Novica Simić Republika Bosna i Hercegovina Muharem Efendić
Vojne jedinice
Republika Srpska Istočnobosanski korpus

Republika Srpska Drinski korpus

Ukupno: oko 5.000 boraca[3]
Republika Bosna i Hercegovina 2. korpus Ukupno: oko 4.000 boraca[15]
Žrtve
oko 200 poginulih
više stotina ranjenih
pet tenkova
jedan oklopni transporter
jedna Praga[16]
30–40 poginulih
137 ranjenih[16][17]

Napad na zvorničko-teočanske slobodne teritorije koordinisan je s olovskom operacijom. Operacija na ovom bojištu nosila je naziv "Kladanj 93" (ili "Seminar") i imala je za cilj okupaciju slobodnih teritorija, te zauzimanje brane ugljevičke termoelektrane,[18] koja se nalazi na jezeru Sniježnici, i putne komunikacije Lopare - Priboj - Sapna - Zvornik.[19] Operaciju je predvodio Novica Simić, komandant Istočnobosanskog korpusa VRS.

Raspored snaga[uredi | uredi izvor]

Snage VRS na području zvorničko-teočanskog bojišta sa zapada i sjevera činile su 1. majevička laka pješadijska brigada i 2. majevička laka pješadijska brigada iz sastava Istočnobosanskog korpusa. One su tokom trajanja ofanzive pojačane 1. bijeljinskom lakom pješadijskom brigadom "Panteri". S južne i istočne strane bojišta prostirala se zona odgovornosti 1. zvorničke pješadijske brigade iz sastava Drinskog korpusa. Nju je tokom trajanja ofanzive pojačala specijalna jedinica "Vukovi sa Drine". Sveukupno, napadačke snage brojale su oko 5.000 boraca.[3]

Na području slobodnih zvorničko-teočanskih teritorija prostirale su se zone odgovornosti 1. teočanske brigade "Hajrudin Mešić" i 206. brdske brigade. Značajan doprinos slamanju "Seminara" dale su i druge jedinice: 210. viteška brigada, jedinica MUP-a iz Teočaka, "Živiničke ose",[20] dijelovi jedinica tuzlanskih brigada, "Crni vukovi" i Izviđačko-diverzantski vod 212. bosanske brigade.[16] Odbrambene snage sveukupno su brojale oko 4.000 boraca.[15]

Borbena djejstva[uredi | uredi izvor]

Napad VRS započeo je 20. novembra granatiranjem Teočaka raketama SA-2.[15] Na zvorničkom bojištu dugo očekivana ofanziva započela je granatiranjem vitiničkog zaseoka Hanđelića u 8:10. Ubrzo su se na udaru artiljerije našla i ostala naselja na slobodnoj teritoriji, te linije odbrane. Ispaljene su i tri rakete zemlja-zemlja. Situaciju je dodatno otežavalo to što su dijelovi manevarskih jedinica 206. brdske brigade nekoliko dana ranije poslati na vareško bojište.[17]

Glavne snage VRS angažovane su na pravcima Ugljevik - Veliki greben - Bilalići, Lokanj - Mirkova kuća - Laze - Praznitorba i Priboj - Džemat - Obršine, a pomoćne na pravcima Ugljevik - Peljave - Jasikovac,[19] Rakovac - Savići - Ravni Zavid - Sandići, Ravne njive - Zečija kosa, Bijela zemlja - Kovačevići, Boškovići - Hanđelići, Parlog - Zaseok i Pandurica - Zaseok.

21. novembra VRS bez većih borbi vrši pomjeranje svojih linija odbrane te zaposjeda do tada samo vatrom kontrolisane međuprostore u rejonima Laze - Zečija kosa i Obršine - Skakovica. U cilju obmanjivanja jedinica Armije RBiH, VRS vrši napad podržan artiljerijom u rejonu Nikolića i Pošajtovca. U Lazama pripadnici VRS uspijevaju probiti liniju odbrane u rejonu tt. 610 nakon čega ih interventna jedinica iz sastava 1. teočanske brigade vraća na početne položaje.[19]

22. novembra, usljed teškog stanja, u posjetu zone odgovornosti 206. brdske brigade došao je komandant OG-4 Muharem Efendić. Narednog dana na slobodne teritorije vratili su se borci iz Vareša. 27. novembra uočena su pregrupisavanja VRS na području Hanđelića, Zaseoka i Skakovice koja se našla pod udarom iz više pravaca. Napadi na Skakovicu nastavili su se i narednog dana, a preko noći 27/28. novembra VRS ukopava tenkove i uspostavlja linije odbrane na Visokoj glavici,[17] ključnoj koti u međuprostoru između Zečije kose i Teočaka.[16]

Na zvorničko bojište 29. novembra stižu "Živiničke ose", koje se smještaju u Goduš u stanju borbene pripravnosti. 2. decembra u 15:00, zajedno s Interventnim vodom 3. bataljona 206. brdske brigade, "Ose" vraćaju objekat Završkog brda, izgubljen u 13:45, nanoseći neprijatelju velike gubitke u ljudstvu.[21] U rejonu obližnjeg Ravnog Zavida likvidirano je pet vojnika VRS nakon što su se uspjeli probiti do rovova branilaca.[17]

Preko noći 3/4. decembra VRS vrši napad na Zečiju kosu, a borbe se nastavljaju i 5. decembra. Uz stalne napade i artiljerijska djelovanja, VRS utvrđuje linije odbrane na Visokoj glavici i Kikovima. 6. decembra, u neuspješnom pokušaju da se protjeraju jedinice VRS s Visoke glavice, poginula su dva borca 206. brdske brigade.[22] Istog dana borci 206. brigade uništili su protivavionski mitraljez i njegovu posadu u rejonu Dugog Dijela.[17]

Od 7. decembra manevarske jedinice 206. brdske brigade vrše intenzivna izviđanja neprijateljskih položaja na Visokoj glavici i Kikovima. Četiri dana kasnije, jedinice Armije RBiH uspijevaju protjerati pripadnike VRS s Visoke glavice, nanoseći im pri tome velike gubitke. Poginula su i tri pripadnika Armije RBiH (jedan od posljedica ranjavanja). Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine dodijelilo je 14. decembra 206. brdskoj brigadi, za zasluge u odbrani domovine, najviše kolektivno priznanje viteška.[17]

19. decembra započeo je posljednji jači napad tokom operacije "Seminar". Napad VRS na Kovačeviće brzo je odbijen, ali su intenzivirana djejstva oko Nezuka i Zaseoka, gdje je VRS pokušavala iz pravca Šetići - Klisa - Kitovnice artiljerijsko-pješadijskim napadima probiti linije odbrane 206. brigade.[23] Borci iz Zaseoka povukli su se u srednji dio sela, ali su se, uz pomoć "Živiničkih osa", do kraja dana vratili na početne položaje.[17]

Operaciju "Seminar" obilježila su svakodnevna djejstva VRS iz raznih oruđa po slobodnim zvorničko-teočanskim teritorijama. "Seminar" je okončan 24. decembra 1993. potpunim neuspjehom VRS; sve važnije linije odbrane na ovom bojištu ostale su pod kontrolom Armije RBiH.[15] Gubici Armije RBiH bili su: 30–40 poginulih i 137 lakše i teže ranjenih.[16][17] Gubici VRS bili su: oko 200 poginulih, više stotina ranjenih, pet uništenih tenkova, te po jedan oklopni transporter i Praga. Borci Armije RBiH zarobili su tri puškomitraljeza M84, dva puškomitraljeza M53, 25 pušaka i 20.000 metaka raznih kalibara.[16]

Maglajsko-tešanjsko bojište[uredi | uredi izvor]

Operacija "Drina 93" – maglajsko-tešanjsko bojište
Rat u Bosni i Hercegovini
Map 29 - Maglaj-Tesanj, November-December 1993.jpg
Datum decembar 1993–mart 1994.
Lokacija maglajsko-tešanjsko bojište
Ishod Neuspjeh VRS i HVO-a
Sukobljene strane
Republika Srpska

Hrvatska Republika Herceg-Bosna

Republika Bosna i Hercegovina
Komandanti
Republika Srpska Vladimir Arsić Republika Bosna i Hercegovina Mustafa Cerovac
Vojne jedinice
Republika Srpska 1. krajiški korpus

111. xp brigada (dva do tri bataljona)
Pukovnija "Ante Bruno Bušić"

  • Bojna "Andrija Tadić"

Ukupno: oko 5.000–7.000 boraca[15]


Republika Srpska 1. krajiški korpus

Ukupno: oko 4.000–5.000 boraca[15]
Republika Bosna i Hercegovina 2. korpus

Ukupno: oko 4.500 boraca[15]


Republika Bosna i Hercegovina 2. korpus

Ukupno: najmanje 5.000 boraca[15]

Raspored snaga[uredi | uredi izvor]

Operacija "Drina" na maglajsko-tešanjskom bojištu izvršena je u dvije faze. U prvoj fazi, na jugozapadnom pravcu napada, snage VRS činili su: veći dio 27. derventske motorizovane brigade, dijelovi 2. oklopne brigade, 4. bataljon 43. prijedorske motorizovane brigade i dva do tri bataljona iz 1. prnjavorske lake pješadijske brigade i 1. teslićke lake pješadijske brigade. Naspram Maglaja, na istočnoj obali Bosne, nastupala je barem jedna brigada iz sastava TG Ozren, vjerovatno 3. ozrenska laka pješadijska brigada pojačana manevarskim jedinicama iz triju drugih ozrenskih brigada VRS. HVO je prema Maglaju rasporedio dva do tri bataljona 111. brigade i bojnu "Andrija Tadić". Sveukupno, u prvoj fazi napada učestvovalo je 4.000–5.000 boraca VRS i 1.000–2.000 boraca HVO-a. U drugoj fazi, na sjeverozapadnom pravcu napada, glavnu snagu činila je 16. krajiška motorizovana brigada, podržana na lijevoj strani jedinicama 1. krnjinske lake pješadijske brigade, a na desnoj jedinicama 1. teslićke pješadijske brigade. U borbama je učestvovao i 4. bataljon 43. prijedorske motorizovane brigade, a 16. krajiška je kasnije pojačana 1. gradiškom lakom pješadijskom brigadom. Sveukupno, u drugoj fazi napada učešća je uzelo 4.000–5.000 boraca VRS. Pomoćne napade južno od Doboja vršili su 1. dobojska laka pješadijska brigada, 2. banjalučka laka pješadijska brigada, 4. banjalučka laka pješadijska brigada i dijelovi 2. oklopne brigade.[15]

Jezgro odbrambenih snaga OG-7 Jug na jugozapadnom pravcu napada činile su 201. brdska brigada i 204. brdska brigada, ukupne jačine 4.500 boraca. Glavni teret napada u drugoj fazi ofanzive podnijele su 110. brigada HVO Usora i 207. "pousorska ljuta", ukupne jačine oko 5.000 boraca; podršku su pružale 202. slavna brdska brigada "garava" i 203. motorizovana brigada "Doboj-Bosna" koja je branila slobodne teritorije južno od Doboja koje su se našle na udaru pomoćnih napada VRS.[15]

Borbena djejstva[uredi | uredi izvor]

Udruženi napad jedinica 1. krajiškog korpusa VRS i žepačkog HVO-a počeo je početkom decembra 1993, pod komandom Vladimira Arsića. Cilj VRS bio je zauzimanje slobodnih teritorija na ovom području čime bi osigurala Doboj i Ozren, te zauzimanje putnih komunikacija. Glavne borbe vodile su se duž niza brda visine od 300 do 600 m koja se prostiru na području istočno od Teslića i južno od Maglaja. Uz ova brda prostire se i glavni put koji vodi od Maglaja ka Tešnju. Jedinice HVO-a zauzele su 5. decembra brdo Banderu čime su presjekle put Maglaj - Tešanj. Sredinom decembra, TG Ozren vršila je pomoćne napade na istočnoj obali Bosne, ali oni nisu značajnije uticali na razvoj ofanzive. Osim pada Bandere, VRS i HVO nisu ostvarili značajnije uspjehe niti su okružili Maglaj, mada su se uspjeli približiti gradu. Do 1. januara napad je okončan.[18][15]

Dvije sedmice kasnije otpočeo je novi napad, kodnog naziva "Pepeljara",[24] s težištem u sjevernom dijelu enklave uz sekundarne napade prema Maglaju s istoka i juga. Glavni napad 16. krajiške brigade bio je usmjeren na dio bojišta dug 10 km između brda Bandere i rijeke Usore prema Jelahu, pravcem Prnjavor - Vitkovci - Jelah.[24] 21. januara, četiri dana nakon početka druge faze ofanzive, jedinice OG-7 napredovale su iz Maglaja, probivši linije odbrane HVO-a u dužini od 2 km i oslobodivši nekoliko naselja. VRS je početkom februara iz pravca Doboja započela neuspješan napad prema Ularicama. Sredinom februara obnovljen je napad na glavnom pravcu, ali nije uspio probiti linije odbrane Armije RBiH i 110. brigade HVO-a. Još jači napad VRS odbijen je krajem mjeseca. I pored niza poraza, ofanziva se nastavila i u martu sve do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma i deblokade Maglaja.[18][15]

Bihaćko bojište[uredi | uredi izvor]

Operacija "Drina 93" – bihaćko bojište
Rat u Bosni i Hercegovini
Map 31 - Bihac, February 1994.jpg
Datum 6. februar–početak marta 1994.
Lokacija bihaćko bojište
Ishod Neuspjeh VRS
Sukobljene strane
Republika Srpska Republika Bosna i Hercegovina
Komandanti
Republika Srpska Grujo Borić Republika Bosna i Hercegovina Atif Dudaković
Vojne jedinice
Republika Srpska 2. krajiški korpus

Republika Srpska 1. krajiški korpus

Republika Srpska Specijalna brigada policije

  • 6. odred (Banja Luka)
  • 7. odred (Prijedor)
Ukupno: oko 5.000 boraca[25]
Republika Bosna i Hercegovina 5. korpus Ukupno: oko 4.000–5.000 boraca[25]
Žrtve
oko 100 poginulih
300–400 ranjenih[26]
61 poginuli
133 teže ranjenih
389 lakše ranjenih[26]

Raspored snaga[uredi | uredi izvor]

Na bihaćkom bojištu položaje VRS obično su držale tri lahke pješadijske brigade. Zona odgovornosti 15. bihaćke lake pješadijske brigade prostirala se direktno južno i jugoistočno od grada, dok su se na Grabežu rotirale 1. drvarska laka pješadijska brigada, 3. petrovačka laka pješadijska brigada i 17. ključka laka pješadijska brigada. Nakon neuspjeha "Drine 93" na bihaćkom bojištu, sve tri brigade biće primorane preuzeti položaje na Grabežu istovremeno. Jugozapadno i zapadno od grada, u rejonu Plješevice, položaje su držale jedinice Srpske vojske Krajine. Za vrijeme trajanja ofanzive, četiri linijaške brigade pojačane su bataljonom 6. sanske lake pješadijske brigade i odredima Specijalne brigade policije iz Prijedora i Banja Luke. Dijelovi 5. glamočke lake pješadijske brigade na bojište su poslati sredinom februara. Vatrenu podršku pružali su 2. mješoviti artiljerijski puk i jedan oklopni bataljon. Sveukupno, napadačke snage brojale su oko 5.000 boraca.[25]

Na linije odbrane Armije RBiH na Grabežu razmještena je bila mješavina bataljona iz nekoliko različitih brigada 5. korpusa, prije svega 501. brdske brigade, 502. slavne brdske brigade, 503. brdske brigade i 1. bosanske oslobodilačke brigade. Jedinica HVO-a, 101. pukovnija "Ante Knežević-Krpe", branila je položaje južno i jugozapadno od grada. Snage odbrane sveukupno je činilo oko 4.000–5.000 boraca.[25]

Borbena djejstva[uredi | uredi izvor]

Ciljevi operacije na bihaćkom bojištu bili su zauzimanje željezničke pruge uz rijeku Unu sjeverno od Bihaća koja povezuje Knin i Banja Luku izbijanjem klinom u kanjon Une, razbijanje jedinica 5. korpusa na Grabežu, uništenje hidroelektrane na Kosteli, zatvaranje putne komunikacije Bihać - Cazin, a kasnije, u sadjejstvu sa Srpskom vojskom Krajine i Narodnom odbranom Zapadne Bosne, zauzimanje Bihaća. Ipak, VRS je ovu operaciju izvodila samostalno ne uspjevši za nju pridobiti svoje saveznike.[27]

Ofanziva 2. krajiškog korpusa, pod komandom Gruje Borića, počela je 6. februara. Napadu je prethodila dugotrajna artiljerijska priprema duž linija odbrane, ali i po područjima unutar zona odgovornosti brigada 5. korpusa. U 6:55 započeo je napad duž grabeškog dijela bojišta. Glavne snage VRS je uputila preko Zaloškog grabeža, a pomoćne duž Alibegovića kose s Hasinim vrhom i na pravcu Međugorska kosa - Jezerska glavica. Na glavnom pravcu napada angažovane su snage jačine jedne brigade, a na pomoćnom jednog do dva bataljona. Linije odbrane probijene su samo u zoni odgovornosti 501. brigade u dužini od 4 do 6 km na grabeškom dijelu bojišta, čime je VRS izbila na liniju Mala zečica - Cerik - Barakovac. U ovim borbama desetkovan je 3. bataljon 501. brigade. Uvođenjem svježih snaga iz 501, 505. (specijalne jedinice "Hamze" i "Gazije") i 511. brdske brigade zaustavljen je prodor neprijatelja. Nova linija odbrane bila je Greben iznad Velikog i Malog Založja - Kazazi - Vijenac - Pokojske majine - Cerik - Spahića glavica - Čelar.[27]

Na grmuško-srbljanskom dijelu bojišta, VRS je napala na Alibegovića kosu s Hasinim vrhom i Vrškom, te na selo Kurtoviće. Pokušajem proboja ka Spahića glavici, a sa sjeverne strane Jezerskoj glavici, VRS je željela okružiti Alibegovića kosu, značajan objekat za kontrolu Grabeškog i Grmuškog platoa, ali to nije uspjela čime su bokovi jedinica VRS na Grabežu ostali ranjivi. U toku 7. februara izvršen je napad na Hasin vrh iz pravca Podova i Krmečkog vrha, ali su ga odbile jedinice 5. korpusa. U ponovljenom napadu probijene su linije odbrane 503. brigade na Vršku. Sutradan su snage 503. i 504. brdske brigade u protivnapadu ponovo zaposjele stare linije odbrane. VRS je i dalje nastavila napadati na ova dva objekta, ali ih nije uspjela zauzeti. S ciljem vezivanja jedinica 5. korpusa, SVK i NOZP vršili su stalna pregrupisavanja. Na pravcu prema Spahića glavici napad je usporen aktivnim djejstvima združenih snaga 505. brigade, 511. brigade, 1. bosanske brigade, Inžinjerijskog bataljona i drugih jedinica.[28]

U toku 9. februara pojačan je intenzitet napada na Grabeškom i Grmuško-srbljanskom platou. Pristigle snage VRS odmah su ubačene u borbe na pravcima prema Hasinom vrhu i Vršku, te Spahića glavici. Ipak, bilo je jasno da je prodor zaustavljen te da je glavno pitanje za VRS kako očuvati dostignute linije. U periodu od 10. do 12. februara napad VRS je preusmjeren na linije odbrane 5. korpusa na Čekrlijskoj gredi i Vijencu, s ciljem da se ugroze Čavkići, Vinica, Založje i Čekrlije, te glavna cesta Bihać - Pokoj - Kostela. Na južnom dijelu bojišta, pripadnici HVO-a napustili su 12. februara objekat Mrđu (tt. 489), značajan za odbranu Sokoca i hrvatskih sela Dobrenice i Skočaja, usljed napada 10–15 pripadnika VRS.[29]

16. februara jedinice NOZP napale su na linije odbrane Armije RBiH na dva pravca. Napad je odbijen u rejonu Donja Lučka - Gornja Lučka - Crna gora (tt. 408), ali je bio uspješan na području Tršca gdje su pala naselja Rekići i Delići. Ohrabreni tim uspjehom, započinju napad i u pravcu Fajića brdo - Pjanići. Nakon pregrupisavanja, 503. brigada u protivnapadu povratila je Rekiće i Deliće. Istog dana potpisan je sporazum o prekidu vatre kojeg pripadnici NOZP nisu poštovali.[30]

U jutarnjim satima 19. februara VRS nastavlja granatiranje položaja 5. korpusa na Grmuško-srbljanskom i Grabeškom platou, da bi u 13:15 krenula u pješadijski napad na linije odbrane 501. brigade na Zaloškom grabežu. Napad je izvodio banjalučki odred Specijalne brigade policije, jačine 80–100 ljudi, ojačan dvama tenkovima T-55. U toku ovog napada glavnina snaga VRS napadala je ka Barakovcu. Nakon žestokog otpora, VRS je vraćena na početne položaje uz gubitke od desetak poginulih i uništen tenk. Gubici 5. korpusa bili su: tri poginula, tri teže i sedam lakše ranjenih. Pošto VRS nije uspjela dalje napredovati na grabeškom dijelu bojišta, težište napada prenijeto je na Hasin vrh i Vršak na Alibegovića kosi. Napad je izvođen iz pravca Crnog jezera i Oklanka. Na južnom dijelu Zaloškog grabeža VRS je žestoko napadala na Vijenac iznad Založja i Barakovca kako bi otklonila moguće ugrožavanje svog lijevog južnog boka. Linije odbrane nisu pomjerene ni na Alibegovića kosi ni na Vijencu, a VRS je u napadima pretrpjela znatne gubitke u živoj sili i tehnici.[31]

Borbena djejstva 21. februara započela su granatiranjem linija odbrane 5. korpusa na Grmuško-srbljanskom i Grabeškom platou, ali i naselja iza linija odbrane. I ovaj napad naišao je na čvrstu odbranu. U narednim danima VRS uglavnom vrši uvođenje novih jedinica u borbu. Ujutro 27. februara, nakon artiljerijske pripreme duge četiri sata, u 10:00 počeo je pješadijski napad u više pravaca u rejonu Hasinog vrha i Barakovca. 5. korpus odbio je očekivani napad uz nanesene teške gubitke neprijatelju. Narednog dana odbijen je i napad na tt. 563 na Alibegovića kosi.[32]

U periodu od 6. do 28. februara gubici 5. korpusa bili su: 61 poginuli, 133 teže i 389 lakše ranjenih boraca. Gubici VRS bili su: oko 100 poginulih i 300–400 ranjenih.[26]

Borbe su se nastavile i 1. marta kada je, osim svakodnevnih artiljerijskih djejstvovanja, VRS neuspješno pokušala odbaciti jedinice 5. korpusa s Vrška. Narednog dana izvršen je pješadijski napad iz pravca Zaloškog grabeža ka Vijencu, te iz pravaca Oklanka i Male zečice na tt. 563. Te napade odbili su dijelovi 504. brigade. 6. marta, kada se očekivalo smirivanje djejstava, VRS je pokušala probiti linije odbrane u rejonima Vijenca, Male zečice i Vrška. Svi napadi su odbijeni, a jedinice 1. oslobodilačke brigade izvele su protivnapad na Vijencu vrativši neke ranije izgubljene položaje. U toku 9. marta, VRS je nakon vatrene pripreme, a uz artiljerijsku podršku, neuspješno napala na pravcu kasarna Grabež - Barakovac - tt. 453. Ovaj napad, koji je kao i niz prethodnih pokazao nemogućnost VRS da dalje napreduje, bio je posljednji veći napad u prvim danima marta.[33] Sve značajnije linije odbrane na bihaćkom bojištu ostale su u rukama 5. korpusa.[18]

Literatura[uredi | uredi izvor]

  • Centralna obavještajna agencija (2002). Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990–1995 (tom I). Washington D.C: Centralna obavještajna agencija.
  • Delić, Sead i dr. (2011). 1993. – Prelomna godina rata za odbranu Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu.
  • Duraković, Kemal (1998). Na istočnom bedemu Bosne II. Sarajevo: BZK "Preporod".
  • Felić, Bejdo (2002). Peti korpus (1992–1995). Sarajevo: Ljiljan.
  • Kurtić, Sakib i Subašić, Esmir (2016). U ime istine: Tešanj, 1992–1995. Tešanj: Udruženje dobitnika najvećih ratnih priznanja "7–Jug" Tešanj.
  • Mahmutbegović, Mevludin (2002). Živiničke ose. Živinice: HAMGRAF.
  • Muratović, Rasim (2017). Olovo 1992–1995: Stradanje i razaranje herojskog Olova. Sarajevo: Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Reference[uredi | uredi izvor]

  1. ^ a b c d CIA 2002, str. 228.
  2. ^ a b c d "Olovo je sve". STAV. 8. 10. 2018.
  3. ^ a b c d e f g h i j k CIA 2002, str. 253.
  4. ^ Muratović 2017, str. 147.
  5. ^ Muratović 2017, str. 149.
  6. ^ "Dan kad je odbranjeno Olovo". STAV. 27. 12. 2019.
  7. ^ a b Muratović 2017, str. 148.
  8. ^ CIA 2002, str. 228–29.
  9. ^ Muratović 2017, str. 151.
  10. ^ a b Muratović 2017, str. 152.
  11. ^ Mahmutbegović 2002, str. 204.
  12. ^ Mahmutbegović 2002, str. 204–205.
  13. ^ Mahmutbegović 2002, str. 208–209.
  14. ^ Muratović 2017, str. 153–154.
  15. ^ a b c d e f g h i j k l CIA 2002, str. 254.
  16. ^ a b c d e f Delić i dr. 2011, str. 65.
  17. ^ a b c d e f g h Duraković 1998.
  18. ^ a b c d CIA 2002, str. 229.
  19. ^ a b c Delić i dr. 2011, str. 64.
  20. ^ Mahmutbegović 2002, str. 189.
  21. ^ Mahmutbegović 2002, str. 188–191.
  22. ^ Mahmutbegović 2002, str. 193.
  23. ^ Mahmutbegović 2002, str. 194–195.
  24. ^ a b Kurtić i Subašić 2016, str. 122.
  25. ^ a b c d CIA 2002, str. 255.
  26. ^ a b c Felić 2002, str. 177.
  27. ^ a b Felić 2002, str. 168–170.
  28. ^ Felić 2002, str. 170–171.
  29. ^ Felić 2002, str. 171.
  30. ^ Felić 2002, str. 173–174.
  31. ^ Felić 2002, str. 174–175.
  32. ^ Felić 2002, str. 175–177.
  33. ^ Felić 2002, str. 177–182.