Idi na sadržaj

Bošnjaci

Stranica je zaštićena. Mogu je mijenjati i premještati samo automatski potvrđeni korisnici.
S Wikipedije, slobodne enciklopedije
Za druga značenja, pogledajte Bošnjaci (višeznačna odrednica).
Bošnjaci
Ukupna populacija
~2.5 miliona
Značajno stanovništvo u
Bosna i Hercegovina1.769.592[1]
Turska~115.000[2]
Srbija153.801[3]
Crna Gora53.605[4]
Kosovo27,533[5]
Hrvatska24.131[6]
Slovenija21.542[7]
Sjeverna Makedonija17.018[8]
Jezik
bosanski
Vjera
sunitski islam, ateizam
Vezane etničke grupe
Južni Slaveni,
posebno Srbi i Hrvati u BiH

Bošnjaci su južnoslavenski narod koji naseljava uglavnom Bosnu i Hercegovinu, sa značajnom manjinom u drugim balkanskim zemljama, u nekoliko općina Sandžaka, regiji u Srbiji i Crnoj Gori gdje čine regionalnu većinu, kao i Hrvatskoj i Kosovu.

U Bosni i Hercegovini je prema popisu stanovništva iz 2013. godine živjelo 1.769.592 Bošnjaka[1] dok na prostoru bivše Jugoslavije danas živi preko 2 miliona pripadnika ovog naroda. Etničko čišćenje i genocid u Srebrenici provedeni nad Bošnjacima tokom rata u Bosni i Hercegovini su uticali na to da se mnogi Bošnjaci rasele širom Evrope i svijeta tako da bošnjačke dijaspore postoje u Austriji, Njemačkoj, Australiji, Švedskoj, Turskoj, Kanadi i SAD.

Vode porijeklo od srednjovjekovnih Bosanaca ili Bošnjana, Slavena koji su nastanjivali tadašnju Bosnu. Srednjovjekovni Bosanci/Bošnjani bili su različitih vjera, a govorili su bosanskim jezikom. Danas Bošnjaci govore bosanskim jezikom, te se pretežno služe latinicom i ćirilicom. Većinu savremenih Bošnjaka čine muslimani, dok je manji broj agnostika i ateista. Kao nacija pripadaju kako evropskom, tako i islamskom civilizacijskom naslijeđu.

Etimologija

Za odrede konjanika-kopljanika, pogledajte Bošnjaci

Slavenska plemena koja su se naselila na području današnje Bosne i Hercegovine ime svoje domovine su preuzeli od starosjedilaca, Ilira, za razliku od hrvatskih i srpskih plemena koja su novu domovinu nazvali po sebi (Hrvatska i Srbija).

Bošnjaci su svoje ime izveli iz imena Bosna. Naziv Bosna je slavenizirani oblik ilirskog naziva u antičkim dokumentima poznat kao: Bathinus i Basan. U oba slučaja naziv se odnosi na rijeku Bosnu, Bathinus flumen. Drugi oblik se u dokumentu navodi u ablativu: Ad Basante, a nominativ koji označava ime rijeke glasi Basan. Pod ablativnim oblikom se spominje grad na ovoj rijeci, po kojoj je i dobio ime: "na Bosni", "grad na rijeci Bosni". U ilirskom jeziku Bathinus se čita Basinus, a predstavlja latinizirani oblik ilirskog naziva Basan, iz kojeg su doseljeni Slaveni izveli naziv Bosna, na način da je fonetskom transformacijom od Bathinus (Basinus) i Basan prvo nastalo Bosina, a potom Bosna.

Izvorno ime Bošnjanin (u latinskim vrelima sing. Bosnensis) prvobitno označava pripadnika srednjovjekovnog bosanskog teritorija, kasnije države. Tvrtko II Kotromanić 1440. godine poslao je delegaciju u Budim radi čestitanja poljskom kralju Vladislavu Jageloviću (Władysław III Warneńczyk) (1440-1444) za ugarskog vladara. O bosanskom poslanstvu biograf kralja Vladislava je zapisao: “Dođe i od kralja bosanskoga sjajno poslanstvo odličnih muževa. Ovi su izpričavši porietlo svoga plemena izticali, da su Bošnjakom isti pradjedovi bili, koji i Poljakom, te da im je zajednički jezik, koji govor.[9]

Etnička diferencijacija u Bosni u vrijeme Osmanskog carstva se nije mnogo isticala. U osmanskim katastarskim popisima svo stanovništvo Bosne se dijelilo na osnovu konfesionalne pripadnosti, pored osnovne kategorizacije na vojničku klasu/asker i raju. Etnička oznaka nije bila mnogo važna, jer je za osmansku vlast važnije bilo izjašnjavanje kao podanika. Sve stanovnike Bosanskog ejaleta osmanska administracija bilježila je kao Bošnjake, Bosnali ili samo Bosna, bez obzira na religiju.[10][11] S tim u vezi, pravoslavni i katolički Bosanci sebe nisu izjašnjavali kao Srbe ni kao Hrvate prije 19. stoljeća. Današnja multinacionalna Bosne i Hercegovine konfigurirana je na osnovu vjerske pripadnosti.[12]

Kod većine pravoslavaca i katolika u Bosni i Hercegovini u 19. vijeku, pod uticajem susjednih zemalja Srbije i Hrvatske su nadvladala srpska i hrvatska nacionalna imena, potisnuvši starije narodne, konfesionalne i regionalne označitelje.[13] Bošnjački narod je kroz 20. vijek prošao kroz niz faza imenovanja i preimenovanja (Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Jugoslaveni-muslimani, Muslimani), da bi na koncu vijeka konačno prevladalo bošnjačko nacionalno ime za narod Bosne i Hercegovine odnosno za pripadnike tog naroda izvan domovine.

Identitet

Bošnjaci se generalno definiraju kao južnoslavenski narod koji je autohton na teritoriji nekadašnje Jugoslavije. Bošnjaci se najčešće identificiraju s državom Bosnom i Hercegovinom koju smatraju svojom nacionalnom državom. Osim toga, lideri i intelektualci bošnjačke zajednice imaju i drugačije, različite percepcije o tome šta znači biti Bošnjak. Neki od njih Bošnjaštvo povezuju sa svojim islamskim naslijeđem, dok drugi naglašavaju čisto sekularni i nacionalni karakter bošnjačkog identiteta i njegovu čvrstu povezanost s bosanskohercegovačkom teritorijom i njenom historijom.[14] Bošnjaci koji naseljavaju susjedne zemlje i autohtoni su narod na tom području njeguju vlastite interpretacije termina Bošnjak, uglavnom kroz historijsku pripadnost Bosni a što je najviše izraženo kod Bošnjaka Sandžaka. Pored toga, postoje i oni koji prepoznaju islamsku komponentu u bošnjačkom identitetu te smatraju da se to odnosi isključivo na slovenske muslimane u Bosni i i Hercegovini.

Gledajući kroz historiju Bošnjaci su se, uglavnom nakon sloma Osmanlijskog carstva, usljed različitih razloga a prvenstveno zbog jačanja susjednih nacionalističkih projekata našli u situaciju gubljenja nacionalnog identiteta. Za vrijeme austrougarskog perioda a kasnije i Kraljevina SHS i Jugoslavije kao i socijalističke Jugoslavije Bošnjacima je tokom vremena u tadašnjoj političkoj i društvenoj svakodnevnici skoro u potpunosti ukinut identitet te su uglavnom smatrani religijskom skupinom. Tek Ustavom iz 1974. godine priznat im je identitet koji je čak i tada sadržavao religijsku pripadnost. To je bio početak potpunog vraćanja nacionalnog identiteta o čemu je tadašnji bošnjački političar Pozderac izjavio:

"Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime, ali ćemo otvoriti proces."

Historija

Glavni članak: Historija Bošnjaka

Srednji vijek

Ime Bošnjanin prvi put se spominje u carskoj tituli bizantijskog cara Manojla Komnena oko 1166. godine, zatim u velikom broju raznih dokumenata koji su nastajali u srednjovjekovnoj Bosni.[15]

U srednjovjekovnoj Bosni, njeni stanovnici su imenovani kao Bošnjani (Bossinensis, Bossnenses-Bossinensium, Bossignanus-Bosignanis, Bosignani, Bošnjani) o čemu ima više primjera u pisanim izvorima 14 i 15. vijeka: 1332,[16], 1353,[17] 1366,[18], 1370,[19] 1389,[20] 1390,[21] 1391,[22] 1400,[23] 1404,[24] 1407,[25] 1412,[26] 1419,[27] 1421,[28] 1422,[29] 1427,[30] 1428,[31] 1430,[32] 1436,[33] 1438,[34] 1440,[35] 1441,[36] 1449,[37] 1465,[38] 1477.[39]

Etnomin dobri Bošnjanin se odnosio na stanovnike čitave Bosne bez obzira ne religiju, a ne samo na uže jezgro oko izvora rijeke Bosne što se može vidjeti u raznim poveljama 14. i 15. vijeka za vrijeme vladavine bana Stjepana II Kotromanića[40], bana Tvrtka I Kotromanića[41], kralja Stjepana Ostoje[42] itd. U ovim poveljama bosanski vladari navode dobre Bošnjane kao svjedoke.

Jezik Bosanaca/Bošnjana je bosanski jezik. Trećega jula 1436. godine u dva ugovora spominje se izrijekom bosanski jezik (Dokumenti iz arhiva u Kotoru). U prvom ugovoru: vocatam lingua bosinensi Dieuena[43] (bosanskim jezikom nazvanu Djevena) [44], u drugom ugovoru: vocatam lingua bosinensi Vladiça [45] (bosanskim jezikom zvanu Vladika) [46].

Bosna, kao siromašna i teško pristupačna zemlja zbog svoga brdo-planinskog reljefa, nije privačila pažnju križarske vojske, željne pljačke i plijena u njihovim pohodima prema bizantskom i islamskom istoku.[47] Do 12. stoljeća većina Bošnjana je vjerovatno bila pod utjecajem heretičke Crkve bosanske koji je karakteriziran široko rasprostranjenom nepismenošću i nedostatkom znanja latinskog jezika među bosanskim svećenstvom. U vrijeme vladavine Kulina bana (1180-1204) Bosna se politički osamostavljuje od Ugarske. Njegova je vladavina obilježila početak vjerskopolitičke kontroverze koja je uključivala domaću bosansku crkvu. Napori Ugarske da uspostave vjersku jurisdikciju nad Bosnom nisu uspjeli, što je potaknulo Mađare da ubijede rimskog papu da započne križarski rat, koji je trajao između 1235. i 1241. godine. Uprkos postepenim uspjesima, Mađari su se na kraju povukli oslabljeni napadom Mongola na svoju zemlju. U ovo vrijeme u Bosni dolazi do formiranje vlastite nezavisne crkve, poznate kao Crkva bosanska, koju su i Rimokatolička i Istočna pravoslavna crkva osudile kao heretičku iako su mnogi historičari tvrdili da je crkva dualističkog, neomanihejskog ili bogumilskog porijekla.[48] Pristalice ove heretičke vjere su sebe nazivale raznim imenima; dobri Bošnjani ili Bošnjani, krstjani, dobri ljudi i boni homines (po uzoru na dualističku grupu u Italiji). Katolički izvori ih nazivaju patareni, dok su ih Srbi zvali babuni (po Babun planini), što je srpski naziv za bogumile. Osmanlije su ih nazivali kristianlar. [49]

Bosanska država je značajno ojačana pod vlašću bana Stjepana II Kotromanića (oko 1318–1353) koji je poboljšao odnose Bosne sa Ugarskim kraljevstvom i proširio teritorij države na Zahumlje, Dalmaciju i Završje sa tri kraška polja: Glamočko, Livanjsko i Duvanjsko. Tokom 1340-tih godina pokrenute su franjevačke misije protiv navodne "hereze" u Bosni; prije toga, u užoj Bosni gotovo čitav vijek nije bilo katolika – ili barem katoličkog svećenstva ili organizacije. Bosansko plemstvo je kasnije često davalo obećanja da će suzbiti "heretičke pokrete" – međutim, u stvarnosti, bosansku državu karakterizira vjerski pluralitet i tolerancija sve do osmanske invazije na Bosnu 1463. godine.[50]

Nakon smrti Stjepana Tomaša 1461. godine, njegov sin Stjepan Tomašević je naslijedio prijestolje Bosne. Iste godine on sklapa savez sa Mađarima i traži pomoć od pape Pija II uslijed nadolazeće otomanske invazije. Godine 1463., nakon spora oko danka koje je Bosansko kraljevstvo svake godine plaćalo Osmanlijama, Tomašević je tražio pomoć Mlečana. Međutim, Bosni nikada nije stigla nikakva pomoć iz kršćanskog svijeta;[51] Ugarski kralj Matija Korvin, albanski Skenderbeg i Dubrovčani nisu ispunili svoja obećanja.[52]

Osmanlijsko doba

Glavni članak: Bosna i Hercegovina u Osmanlijskom Carstvu

Uspon osmanske vlasti na Balkanu promijenio je vjersku sliku Bosne i Hercegovine jer su Osmanlije sa sobom donijele novu religiju, islam. Širenje islama na čitavom Balkanu je tekla sporadično, dok je Bosna, nasuprot tome, doživjela masovan prelazak lokalnog stanovništva na islam. Do početka 1600-ih otprilike dvije trećine stanovništva Bosne su bili muslimani.[53] Slovenski putopisac Benedikt Kuripešič sastavio je prve izvještaje vjerskih zajednica 1530-ih godina. Prema podacima iz 1528. i 1529. godine, u sandžacima (osmanskim upravnim jedinicama) Bosne, Zvornika i Hercegovine bilo je ukupno 42.319 kršćanskih i 26.666 muslimanskih domaćinstava. U izvještaju Petera Masarechija iz 1624. Bosna (bez Hercegovine) je brojala 450.000 muslimana, 150.000 katolika i 75.000 pravoslavaca.[54] Historičari se slažu da islamizacija bosanskog stanovništva nije bila nasilna, već je uglavnom bila mirna i dobrovoljna.[55]

Austrougarsko doba

Glavni članak: Bosanskohercegovački pješadijski regiment

Nakon ustanka u Hercegovini (1875–78) broj muslimana i pravoslavaca u Bosni se smanjio. Populacija pravoslavaca (1870. godine je iznosio 534.000.) smanjena je za 7 posto, dok je broj muslimanskog stanovništva smanjeno za trećinu. Austrijski popis stanovništva iz 1879. godine zabilježio je u Bosni i Hercegovini ukupno 449.000 muslimana, 496.485 pravoslavaca i 209.391 katolika.[56]

Tokom 20. stoljeća Bošnjaci su osnovali nekoliko kulturnih i socijalnih udruženja kako bi isticali i očuvali svoj kulturni identitet. Najistaknutija udruženja bila su Gajret, Merhamet, Narodna uzdanica i kasnije Preporod. Bošnjački intelektualci su u časopisu Bosna tokom 1860-ih godina promovirali ideju jedinstvene bošnjačke nacije. Ova bošnjačka grupa je djelovala nekoliko decenija. Od 1891. do 1910. godine izdavali su časopis na latiničnom pismu Bošnjak, koji je promovirao koncept bošnjaštva i otvorenost prema evropskoj kulturi. Od tog vremena Bošnjaci usvajaju evropsku kulturu pod širim uticajem Austrougarske. Istovremeno su zadržali posebne karakteristike svog bosanskog islamskog načina život.[57]

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine, austrijska uprava Benjamina Kallaya službeno je prihvatila "bošnjaštvo" kao osnovu multikonfesionalne bosanske nacije koja bi uključivala kršćane i muslimane. Politika je pokušala da izoluje Bosnu i Hercegovinu od njenih susjeda (Srbije i Hrvatske, ali i Osmanskog carstva) i negirala je koncepte srpske i hrvatske nacionalnosti koja se već počela širiti među pravoslavcima i katolicima u zemlji.[58][59][60] Pojam bosanske nacionalnosti bio je, međutim, u tom periodu uglavnom prisutan među bosanskim muslimanima, dok su mu se žestoko suprotstavljali srpski i hrvatski nacionalisti koji su umjesto toga nastojali da bosanske muslimane smatraju svojima, što je većina njih odbacila.[61]

Nakon Kallayeve smrti 1903. godine, zvanična politika je polako krenula ka prihvatanju multinacionalne Bosne i Hercegovine. Naposljetku, neuspjeh austrougarskih ambicija da njeguju bošnjački identitet među katoličkim i pravoslavnim doveo je do toga da su se njemu pridržavali gotovo isključivo bosanski muslimani.[62]

U novembru 1881. godine, nakon uvođenja Bosansko-hercegovačkog pješadijskog regimenta, austrougarska vlada je donijela Vojni zakon (Wehrgesetz) kojim se svim bosanskim muslimanima naređuje obavezno služenje u Carskoj vojsci, što je dovelo do širokih nemira u decembru 1881. i tokom 1882. godine. Austrijanci su se obratili sarajevskom muftiji Mustafi Hilmi Hadžiomeroviću i on je ubrzo izdao fetvu kojom poziva Bošnjake na služenje vojnog roka.[63]

Jugoslavensko doba i Drugi svjetski rat

Etnička mapa BiH 1991. godine sa prikazom udjela Bošnjaka (tadašnjih Muslimana).
Mehmed Spaho je bio jedan od najznačajnijih muslimanskih političara u vrijeme Kraljevine SHS

Nakon Prvog svetskog rata, 1918. godine formirana je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Kraljevina Jugoslavija). U sastavu nove države bosanski muslimani, uz Makedonce i Crnogorce, nisu bili priznati kao posebna etnička grupa.[64] Bosna i Hercegovina je bila podijeljena na četiri banovine u kojoj su muslimani bili manjina. Nakon Sporazuma Cvetković-Maček 13 pokrajina Bosne i Hercegovine uključeno je u Banovinu Hrvatsku, a 38 pokrajina u drugi dio Jugoslavije. Ovo je navelo bosanske muslimane na stvaranje Pokreta za autonomiju Bosne i Hercegovine.[65] Priključenjem Bosne i Hercegovine u Kraljevinu SHS se smatra jednim od najtežih razdoblja u njenoj historiji. Odmah poslije Prvog svjetskog rata, vlasti su objavile potpuno ukidanje kmetskih odnosa i oduzimanje begovskih zemljišnih posjeda koji će se razdijeliti njihovim kmetovima. Prije nego što je agrarna reforma dobila zakonsku formu započela je otimačina, prijetenje, pljačkanje, paljenje, rušenje čardaka i kula, progoni i ubijanje dotadašnjih muslimanskih vlasnika. To nisu činili samo njihovi dojučerašnji kmetovi, nego šire mase, često sa znanjem i potpomognuti od strane zvaničnih vlasti.[66]

Prema Enveru Imamoviću: “Do jula 1919. godine, od 4.281 bošnjačkog zemljoposjednika oduzeto je bez ikakve naknade 400.072 hektara zemlje njihove vlastite zemlje. To se često vršilo uz prijetnje, ubistva i protjerivanje, uz povike otimača: “Osvetimo Kosovo”, “Istrijebimo Turke”, “Ubij, premlati” itd. “[66] Od ukupno dva miliona hektara zemlje koja je u Jugoslaviji bila predviđena za agrarnu reformu, na Bosnu i Hercegovinu odnosilo 1.286.227 hektara, što iznosi 66,9%. Oštećenim Bošnjacima, međutim, nije nikada ni to u cijelosti isplaćeno. Iznos koje su vlasti trebale isplatiti za oduzetu zemlju iznosio je 255.000.000 dinara, s tim da se polovica isplati u gotovini, a ostatak u obveznicama sa 6% kamate na nominalni iznos u roku od 40 godina.”[67]

Tokom Drugog svjetskog rata, između septembra i decembra 1941. godine, bosansko-muslimanska elita i uglednici izdavali su rezolucije ili memorandume u raznim gradovima u kojima su javno osuđivali ustaške zločine nad Srbima: Prijedor (23. septembar), Sarajevo (Rezolucija sarajevskih muslimana od 12. oktobra), Mostar (21. oktobar), Banja Luka (12. novembar), Bijeljina (2. decembar) i Tuzla (11. decembar). Rezolucije su osuđivale ustaški režim i zbog zlostavljanja muslimana i pokušaja da se muslimani i Srbi okrenu jedne protiv drugih.[68]

Procjenjuje se da je u ratu poginulo 75.000 muslimana,[69] a prema drugim procjenama 86.000 ili 6,8% njihovog prijeratnog stanovništva.[70] Određeni broj muslimana pridružio se jugoslovenskim partizanskim snagama.[71] U toku rata, 23% jugoslovenskih partizana u Bosni i Hercegovini su bili muslimani.[72] Uprkos tome, jugoslovenski partizani često bi napadali muslimanska sela i ubijajući intelektualce bosanskih muslimana i druge potencijalne protivnike.[73] U februaru 1943. Nijemci su odobrili formiranje SS Handžar divizije i započeli regrutaciju.[74]

Tokom socijalističkog jugoslovenskog perioda, muslimani su i dalje bili tretirani kao vjerska grupa umjesto kao etnička grupa. Na popisu stanovništva iz 1948. godine, muslimani Bosne i Hercegovine imali su tri opcije u popisu: "Srbin-musliman", "Hrvat-musliman" i "Etnički neopredijeljeni musliman". Na popisu iz 1953. godine uvedena je opcija "Jugosloveni, etnički neopredijeljeni", a većina onih koji su se tako izjašnjavali bili su muslimani. Bosanski muslimani su 1961. godine priznati kao etnička grupa, ali ne i kao nacionalnost, a 1964. godine bosanski muslimani su dobili pravo na samoopredjeljenje.[75] Na kraju 1968. godine, prihvaćen je i termin Musliman sa velikim "M", kako bi se razlikovali pripadnici nacije od sljedbenika islama. Bošnjaci postali konstitutivan narod u SFRJ od 1971. godine, pod imenom Muslimani.

Hamdija Pozderac, predsjednik predsjedništva Bosne i Hercegovine tokom 70-ih godina 20. vijeka, prilikom ustavnih promjena je pokušao vratiti historijsko ime Bosanci, koje se koristilo u Osmanskoj i Austro-Ugarskoj carevini kao Bošnjaci do pred Prvi svjetski rat, te tokom postojanja Jugoslavije u kolokvijalnoj upotrebi (termini Bosanci i Bošnjaci naizmjenično). Značajan pokret za renesansu bošnjačke nacije tokom Monarhije poveo je Safvet-beg Bašagić, predsjednik Bosanskog sabora zajedno sa bošnjačkim intelektualcima na čijoj strani se nalazila zvanična politika Austro-Ugarske predvođena Benjaminom Kalayem, što je izazvalo negodovanja srpskih predstavnika, a manjim dijelom i hrvatskih jer su vlasti zabranile srpske i hrvatske udruge, kako bi smanjile uticaj Zagreba i Beograda na proces nacionalnog formiranja Srba i Hrvata u Bosni. Uspostavljanjem FNRJ prigodom donošenja prvog ustava, bošnjački zastupnik u skupštini Jugoslavije iz Mostara, Husaga Čišić, je glasao protiv Ustava zbog toga što se nije uvažio zahtjev u skupštini manjinskih Bošnjaka za uvođenjem šeste baklje u grb FNRJ i priznavanje Bošnjaka. Trend se nastavio i u SFRJ.

Nakon dogovora sa Titom, krajem 60-ih godina nađeno je kompromisno rješenje da se dâ mogućnost nacionalnog izjašnjavanja pod imenom Muslimani (sa velikim slovom M), odnosno u obliku Musliman (u smislu narodnosti).

Pozderac, svjestan činjenice da u Jugoslaviji u tom trenutku nije pogodna klima za punu nacionalnu afirmaciju Bošnjaka, prihvatio je kompromis kazavši rečenicu:

"Ne daju bosanstvo, nude muslimanstvo... Da prihvatimo i to što nude, makar i pogrešno ime, ali ćemo otvoriti proces."

1990. godine se osnivaju bošnjačke partije  Stranka demokratske akcije na čelu sa Alijom Izetbegovićem, a potom i Muslimanska bošnjačka organizacija koju predvodi Adil-beg Zulfikarpašić. Septembra 1993. Izetbegović daje podršku Drugom bošnjačkom saboru, koji okuplja intelektualnu elitu, i donosi deklaraciju o vraćanju imena Bošnjak.

Tokom postojanja pojma Musliman u SFRJ, određeni broj muslimana koji nisu etnički Bošnjaci izjašnjavaju se Muslimanima. Nakon vraćanja imena Bošnjak, jedan dio nastavlja da se i dalje izjašnjava kao Musliman (u Srbiji i Hrvatskoj), a veći dio se identificira sa bošnjaštvom,dok se u Bosni i Hercegovini u gotovo stoprocentnom omjeru bošnjački narod izjašnjava pod novim-starim historijskim imenom.[potreban citat]

Rat u Bosni i Hercegovini

Glavni članak: Rat u Bosni i Hercegovini

Jedan od ciljeva rata u Bosni i Hercegovini je bio podjela BiH između susjednih država, Srbije i Hrvatske. Armija RBiH, MUP RBiH, HOS i neke paravojne snage pod komandom Predsjedništva RBiH koje su se borile za multietničku državu su spriječile podjelu BiH i istrebljenje Bošnjaka sa teritorije BiH.

Bošnjaci nakon rata

U današnjoj Bosni i Hercegovini Bošnjaci su uz Srbe i Hrvate konstitutivan narod na teritoriji cijele BiH. Većinu čine u Federaciji BiH i u Unsko-sanskom, Tuzlanskom, Zeničko-dobojskom, Sarajevskom i Goraždanskom kantonu.

Bošnjaci danas

Bošnjaci u Srbiji i Crnoj Gori (Sandžaku) prema popisu stanovništva iz 2002. i 2003. godine, respektivno.

U Bosni i Hercegovini Bošnjaci čine većinu na području doline rijeke Bosne i zapadne Bosanske krajine, a također čine značajan dio stanovništva Hercegovine. Bošnjaci čine 50,11% ukupnog stanovništva Bosne i Hercegovine prema popisu iz 2013. godine.[1] Najveći broj Bošnjaka izvan Bosne i Hercegovine živi u Srbiji i Crnoj Gori na području Sandžaka. Grad Novi Pazar ima najveće bošnjačko stanovništvo.

Još 31.479 Bošnjaka se nalazi u Hrvatskoj, a 21.452 živi u Sloveniji. U Makedoniji, smatra se da danas živi 17.018 Bošnjaka.

Bošnjačka dijaspora

Glavni članak: Bošnjačka dijaspora

Zbog ratovanja i etničkog čišćenja tokom rata u Bosni i Hercegovini veliki broj Bošnjaka trenutno živi u državama izvan Balkana. Najveće bošnjačko stanovništvo izvan bivših jugoslavenskih država se nalazi u Sjedinjenim Američkim Državama, Švedskoj, Austriji, Njemačkoj, Australiji, Kanadi i Turskoj.

U nekim od tih zemalja (naročito u Turskoj) bivše generacije bošnjačkih doseljenika su danas uglavnom integrisane u domaće stanovništvo. Većina su bošnjačke izbjeglice koje su tek stigle u ove zemlje u prethodnih petnaestak godina. Oni još uvijek govore bosanski jezik, održavaju kulturnu i vjersku zajednicu.

Sjedinjene Američke Države

Glavni članak: Bošnjaci u Sjedinjenim Američkim Državama

Prvi val useljavanja Bošnjaka u SAD bio je krajem 19. i početkom 20. vijeka, okupacijom a potom i aneksijom Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske. Zbog nastale situacije, Bošnjaci se masovno iseljavaju iz BiH, a dio njih dolazi i u SAD. Prvo organizovano okupljanje Bošnjaka u ovoj zemlji bilo je oko organizacije Džemijjetu-l-hajrijjeh koju Bošnjaci osnivaju 1906. godine[76][77] u gradu Chicagu. U ovom periodu Bošnjaci nisu bili dovoljno organizirani niti postoji dovoljno dokumenata o njihovom životu i djelovanju unutar američkog društva. Nakon završetka Drugog svjetskog rata dolazi do masovnijeg doseljavanja Bošnjaka u Ameriku i u historiji Bošnjaka SAD-a ovaj period se označava kao drugi val emigracije. Prvenstveno je potaknut političkom situacijom u tadašnjoj Jugoslaviji, gdje se jedan broj Bošnjaka nije mogao poistovjetiti sa aktuelnom državnom ideologijom idržavnim aparatom i situacijom koja je dodatno otežana egzistencijalnim problemima koji se javljaju nakon ratnih pustošenja. Najveći broj Bošnjaka se naseljava u Chicagu koji postaje centar Bošnjaka tog doba i gdje se 1954. godine otvara prva džamija sa imamom Ćamilom ef. Avdićem[77][78][79] Jačanjem u organizacionom smislu, dolazi do osnivanja raznih udruženja i organizacija Bošnjaka SAD-a a prva bošnjačka organizacija u ovom dijelu svijeta Džemijjetu-l-hajrijjeh 1968. godine mijenja naziv u "Bosansko-američka kulturna aocijacija". Ista organizacija će već sljedećih godina biti ključni nosilac projekta organiziranja prikupljanja novčanih sredstava za kupovinu zemljišta u čikaškom Northbrooku, gdje se nedugo potom gradi veća džamija zajedno sa Islamskim kulturnim centrom. Ovaj centar zajedno sa džamijom postaje važan centar za okupljanje Bošnjaka tog dijela SAD.

Treći val useljavanja Bošnjaka se dešava početkom 90-tih godina 20. vijeka i početka ratova na prostorima bivše Jugoslavije. Trend iseljavanja, se nastavio i nakon završetka rata i traje i danas.

U Sjedinjenim Američkim Državama gradovi sa najvećim brojem Bošnjaka su Saint Louis i Chicago. Manje Bošnjaka žive u gradovima poput Utice u saveznoj državi New York ili Hamtramcka u Michiganu.

Kultura

Glavni članci: Kultura Bošnjaka i Bosanski jezik

Bošnjaci u Bosni i Hercegovini govore bosanskim jezikom. Oni su izvorni govornici nekoliko dijalekata štokavskoga narječja, uglavnom: novoštokavskoga ikavskog (tzv. bosanko-dalmatinski) i šćakavsko ijekavskoga (tzv. istočno-bosanski dijalekt), kojim govore Bošnjaci i Hrvati, novoštokavskoga ijekavskoga (tzv. istočnohercegovačko-krajiški), kojeg dijele sa Srbima, Crnogorcima i Hrvatima, te nenovoštokavskog ijekavskog (tzv. zetsko-južnosandžački dijalekt) kojime govore Bošnjaci, Crnogorci i Srbi. Udio Bošnjaka u ostalim govorima (npr. novoštokavskom ekavskom (tzv. šumadijsko-vojvođanski dijalekt) i nenovoštokavskom ekavskom (tzv. kosovsko-resavski dijalekt)) je zanemariv. Zbog procesa jezične asimilacije, akulturacije i migracija kao posljedica posljednjega rata nemoguće je odrediti tačan broj i raspored govornika pojedinoga dijalekta.

Postanak i historijski razvitak standardnoga jezika neke zajednice, u ovom slučaju nacionalne zajednice Bošnjaka, uvelike ovise o samodefiniciji te zajednice, ili o profilu i vidu narodnosne kristalizacije. U slučaju bošnjačke nacije nekoliko činitelja je odigralo važnu ulogu:

  • jezični temelj te zajednice je zapadnoštokavski idiom kakav se profilirao tokom tri vijeka uoči Osmanlijskog osvojenja
  • uticaj islamsko-orijentalne kulture, te leksičkih osobina turskog jezika, snažno su obilježili bosanski jezik - na različite načine u različitim vremenima
  • relativna zakašnjelost nacionalne emancipacije Bošnjaka u odnosu na srpsku i hrvatsku imala je za posljedicu da se bosanski jezik, kao standardni jezik, ili propisani jezički sistem, sporo odvajao od srpsko-hrvatske jezične matrice.
  • budući da je vjerski faktor bio glavnim samodefinirajućim elementom u odnosu spram susjednih Hrvata, Srba i Crnogoraca, jezik je, uz etničko-kulturne tradicije, silom historijskih zakonitosti ostao tek sekundarnim razlikovnim čimbenikom. Istina, to se može reći i za Srbe i Hrvate iz BiH, jer iako su, posebno Hrvati, sudjelovali u standardizaciji nacionalnoga jezika (niz rječnika i filoloških djela poteklih iz provincije Bosne Srebrene)- činjenica je da su nacionalni jezici Hrvata i Srba oblikovani u Hrvatskoj i Srbiji, a ne u Bosni i Hercegovini. U situaciji vjersko-narodnosne polarizacije i isprepletenosti, šanse Bošnjaka (koji još nisu riješili ni pitanje vlastitog identiteta, niti imena toga identiteta), bile su minimalne, a manevarski prostor skučen
  • međutim za razliku od Hrvata i Srba, Bošnjaci su imali i jednu dosta značajnu prednost: jezičnodijalekatsku uravnoteženost. Promatra li se jezičnodijalekatska situacija Srba, a pogotovo snažne regionalnodijalekatske centrifugalne tendencije u Hrvata, tada se može reći da je u dobroj mjeri nivelirana situacija u pogledu narječja kojim govore Bošnjaci predstavljala pozitivan element za jezičnu unifikaciju.

Religija

Glavni članak: Islam u Bosni i Hercegovini
Careva džamija, Sarajevo.

Bošnjaci su većinom i običajno muslimani. Oni su uglavnom hanefijski Suniti, iako su sufije imali veliki historijski uticaj na ovim prostorima. Međutim, zbog savremenih uticaja tokom prethodnih 75 godina danas ima i ateista, agnostika, i deista Bošnjaka (Prema procjenama iz 1991. godine ovakvi su činili do 10% ukupnog stanovništva).

Islam se prvi put značajno pojavljuje u Bosni sa dolaskom Osmanlija u 15. vijeku. Širenje islama je u početku bilo sporo ali se je ubrzalo sa nastankom muslimanskih naselja okupljenih oko islamskih kulturnih ustanova poput džamija i tekija.

Bošnjaci kao i Albanci su prihvatali islam brže nego u bilo kojoj drugoj Osmanskoj evropskoj provinciji. Najvažniji faktor u prihvatanju islama od Bošnjaka je bila relativna slabost crkve i kršćanstva na teritoriji Bosanskog sandžaka u odnosu na susjedne zemlje.

Kao i kod mnogih drugih muslimanskih naroda, islam u Bošnjaka je zadržao razne lokalne utjecaje. Također, običajna ženska odjeća nekih islamskih zemalja nije postala popularna među Bošnjakinjama sve do 19. vijeka i Austro-Ugarske okupacije.

U 16. vijeku postojao je posebni bošnjački pravac islama. Osnivač je bio Hamza Hali Bošnjak iz Gornje Tuzle. Poznat kao Hamzevijski islam, njegov rast je prekinuo veliki vezir Mehmed paša Sokolović 1753. godine. Smatra se da se je Hamzevijski islam sastojao od mješovitih islamskih i kršćanskih uticaja.

Vođa Islamske zajednice je reisu-l-ulema. Trenutni reisu-l-ulema je Husein Kavazović. Bivši Reisu-l-ulema Cerić ne vjeruje da postoji poseban "bosanski" islam ali podržava "evropski" islam u Bosni i širom Evrope.

Simboli

Glavni članak: Bosanski ljiljan (simbol)
Ljiljan, simbol Bošnjaka
Zastava Republike Bosne i Hercegovine, popularan simbol među Bošnjacima
Zastava bh. muslimana, popularan simbol među Bošnjacima
Grb Bošnjaka u Sandžaku

Tradicionalne bošnjačke boje su zelena, bijela, žuta i plava. Najpoznatiji bošnjački simboli su polumjesec i ljiljan (lat. Lillium Bosniacum). Bošnjaci svoje simbole prvenstveno vežu za državu Bosnu.

Prva pojava ovih simbola potjece iz vremena bosanskih banova. Navedeni simboli su najčešće ljiljani, koji se mogu vidjeti i na stećcima. Najpoznatiji primjer zastave je ona iz vremena Tvrtka I Kotromanićima, bijela zastava sa plavim grbom sa šest zlatnih ljiljana.

Bošnjačke zastave iz osmanlijske ere obično su polumjesec i zvijezda na zelenoj podlozi. Zastava nezavisne bosanske države u 19. vijeku i pokreta Husein Kapetana Gradaščevića za autonomiju bila je slična prethodnoj, ali polumjesec i zvijezda su bili žuti umjesto bijeli.

Zastava Republike Bosne i Hercegovine iz 1992. godine, kao i zastava Armije Republike Bosne i Hercegovine, su popularni simboli među Bošnjacima. Dizajn je baziran na starom grbu bosanske dinastije Kotromanića, plavom grbu sa šest zlatnih ljiljana.

Neke bošnjačke organizacije sastavljaju ove dvije različite zastave, kao na primjer u dizajnima gdje umjesto zvijezde polumjesec sadržava ljiljan. Najpoznatiji primjer ovoga je grb Bošnjaka Sandžaka.

Na grbu Federacije Bosne i Hercegovine, nalazi se zlatni ljiljan na zelenoj podlozi. Također na nišanima bošnjačkih šehida, nalazi se uklesan ljiljan, kao simbol bošnjaštva.

Također pogledajte

Napomene

Reference

  1. ^ a b c "Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013" (PDF). www.popis.gov.ba. Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. 2019. Pristupljeno 5. 3. 2024. CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  2. ^ Türkiye'deki Kürtlerin sayısı!, milliyet.com.tr, 06.06.2008
  3. ^ "Коначни резултати Пописа становништва, домаћинстава и станова 2022. | Републички завод за статистику Србије". www.stat.gov.rs. Pristupljeno 2024-06-19.
  4. ^ Zvanični rezultati popisa na web stranici Zavoda za statistiku Crne Gore
  5. ^ "Popis stanovništva na Kosovu 2011. godine". Arhivirano s originala, 5. 3. 2016. Pristupljeno 11. 5. 2013.
  6. ^ "Popis stanovništva Hrvatske 2011".
  7. ^ "Popis 2002". Arhivirano s originala, 30. 5. 2017. Pristupljeno 6. 1. 2006.
  8. ^ Popis Makedonije iz 2002. godine
  9. ^ (Životopisac kralja Vladislava: „Venit et a rege Bossine legatio, apparatu virisque insignis: quae repetitio gentis suae primordio, eosdem, cum Polonis, auctores generis, et communem inguam Bosinensi habere, quam dixisset; et ob eam linguae atque originum veluti cognationem, regem suum magnopere gaudere. propterea, quod coeptis Vladislaui, felicitatem adesso vulgabatur ...“ Philippi Challimahi, de rebus Vladislaui, liber I (Schwandtner, Scriptores rer. Hung. I, pag. 457), Vjekoslav Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882, 278. U svome vremenu (1882) ovaj navod Klaić je preveo da se radi o Bošnjacima, što zbunjuje savremene čitaoce i dovodi u zabludu o tome da je izraz Bošnjak korišten i u srednjem vijeku. Izraz "Bosinensi", koji se pojavljuje u originalnom dokumentu, savremena historiografija prevodi kao "Bošnjani". (Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, Sarajevo 2018)
  10. ^ Smajić, Ramiza, (2019), Migracijski tokovi, društveno-političke prilike u Bosanskom ejaletu (1683-1699), str. 165-167, Zagreb, doktorski rad
  11. ^ Adem Handžić, "Konfesionalni sastav stanovništva u Bosni i Hercegovini u prvim stoljećima osmanska vladavine", POF, 42-43/1992-93, Sarajevo, 1995, str. 119
  12. ^ Donia, Robert J.; Fine, John Van Antwerp, Jr. (1994). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed., str. 73
  13. ^ Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, Sarajevo, 1990, str. 47.
  14. ^ Philip Emil Muehlenbeck, ed. (2012). Religion and the Cold War: A Global Perspective. Vanderbilt University Press. str. 183
  15. ^ Hadžijahić, Muhamed (1990). Od tradicije do identiteta: geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana (jezik: hrvatski). Islamska zajednica.
  16. ^ Župarić, Kurtović, Dautović, Lalić, Nakaš (2018). Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države. Sarajevo: Mladinska knjiga Sarajevo. str. 75-79
  17. ^ Župarić, Kurtović, Dautović, Lalić, Nakaš (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države. Sarajevo: Mladinska knjiga Sarajevo, str. 96
  18. ^ Župarić, Kurtović, Dautović, Lalić, Nakaš (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, Sarajevo: Mladinska knjiga Sarajevo, str. 107
  19. ^ Župarić, Kurtović, Dautović, Lalić, Nakaš (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države. Sarajevo: Mladinska knjiga Sarajevo, str.112
  20. ^ „Ego Ratchus Comenouich de Bosna confiteor quod quandam meam ancillam seu sreuam nomine Agnetem etatis annorum XIIII vel circa de genere Bossinensium, confitentem sponte esse servam meam in presentia notarii et testium infrascriptorum, dedi, vendidi et tradi ser Johannutio de Presto Angelo de Siragusio, presenti, ementi et recipienti dictam seruam pro pretio ducatorum XV auri, quos ego Ratchus confiteor habuisse et recepisse et tegnisse pro integra et completa solutione dicte vendictionis dicte serue. Ser Petrus de Saracha judex et ser Stephanus de Lucaris testis” (07.11. 1389.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Notariae, Svezak X, Folija 76 verso; „Ego quidem Bogaueç Vochoeuich Bossinensis de Souisochi confiteor quod sponte et ex certa scientia dedi, vendidi et tradidi magistro Johanni condam magistri Marchi de Papia unum meum seruum puerulum etatis annorum nouem vel circha nomine Milcho de genere et nactione Bossinensium, pro precio ducatorum auri quatuor, quos confiteor integre recepisse” (09.11. 1389.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Notariae, Svezak X, Folija 77.
  21. ^ „Nos Vtiesen et Braychus fratres Nicolich de Ragusio confitemur quod de nostra certa scientia et sponte dedimus, vendidimus et tradidimus Bonsignorio filio Petroni de Missena insule Sicilie presenti, ementi et recipienti unum nostrum servum empticium nomine Radoe etatis decem et octo annorum vel circha de genere et nactione Bossinensium” (26.05. 1390.g.), Михaило Динић, Из дубровaчког aрхивa, Књига III, САНУ, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Треће одељење 22, Беогрaд 1967, 55.
  22. ^ „Ego Radoslaua filia condam Turdos de genere Bossinensium sponte mea confiteor quod ego sum serua empticia Marini Radoste de Ragusio, quia de mea voluntate me emit a Vocoslauo Peruoseuich de Bosna pro yperperis XXVI et grossos VIII, cui Marino domino meo promicto seruire et obedire tanquam domino et de me possit facere omne velle suum tanquam de re sua propria. Ser Marinus de Slauçe judex et ser Marinus de Ragnina testis” (21.02. 1391.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Notariae, Svezak X, Folija 144 verso.
  23. ^ „Ego Jacobus Salvatoris mercator civis Barchinonie vendo vobis Egidio Znarhostalerio et civi Cesarauguste licet absenti et vestris quandam servam sclavam et captivam meam, vocatam hoc nomine Araditcam, in etate decemocto annorum vel circa constitutam que est de nascione Bosanasiorum” (24.07. 1400.g.), Ненад Фејић, Документи о продаји и ослобaђaњу робљa из Босне и Дубровникa у Кaтaлонији (XIV и XV век), Miscellanea 10, Беогрaд 1982, 14.
  24. ^ „Ego Symon de Fabris de Bononia ad presens stipendiarius equester comunis Ragusii. In guerra qum dictum comune habet presentialiter cum hereticis Bossinensibus confiteor et ex certa mea scientia et bono amore nomine et titullo donationis pure, libere, simplicis et irrevocabilis inter vivos que nulla ingratitudinis causa vel offensa revocari possit dedi, transtuli et donavi circumspecto viro ser Jacobo de Ugodonicis de Bononia ad presens notario et canzellario comunis Ragusii presenti et vice et nomine Lodouici de Podestis speciarii a Serpe in Bononia stipulanti et recipienti unam meam servam de genere Bossinensium in scvlauicho nomine Rada et in latino Allegrina filiam [prazan prostor] de Crayna servam meam captivam et acuisitam per me justo titullo guerre in suprascriptis partibus Bossine” (02.05. 1404.g.), Михaило Динић, Из дубровaчког aрхивa, Књига III, САНУ, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Треће одељење 22, Беогрaд 1967, 83-84.
  25. ^ „писаније почтене вaше пријaзни примисмо и рaзумјесмо што нам' уписасте за кнеза Гр'гурa Вл'косаликјa како да га имaмо за пријaтељa и да је уфaн' у наaс'. Нaш почтени пријaтељу Бог' је вје од' постaн'јa них дједа и прaдједа и пaкје них наши пр'ви и мии имaлих смо за многоср'дачне и љубиме пријaтеље и данас' је имaмо. А за вaшу љубaв' и одвише што би смо могли море прити к'ди му је угодно слободно у наше мјесто како прходе и друзи племенити људ'је Бошњaне” (13.09. 1407.g.), Љубомир Стојaновић, Стaре српске повеље и писмa, I/1, СКА, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 19, Беогрaд - Сремски Кaрловци 1929, 275.
  26. ^ „Marchus de Pratomaiori, presbiter, prior capelle Undecim Mille Virginum constructe in sede Barchinonie ... Preterea dimitto Elenam, alias Magdalenam de genere Bocinorum, francham liberam et alforram, et ab omni jugi juri, dominio et servitute exemptam” (27.10. 1412.g.), Ненад Фејић, Документи о продаји и ослобaђaњу робљa из Босне и Дубровникa у Кaтaлонији (XIV и XV век), Miscellanea 10, Беогрaд 1982, 32.
  27. ^ „a томуи свидоци наши добри Бошнане од Босне воевода Петaр Пaвловић’ з брaтиом” (05.03. 1419.g.), Љубомир Стојaновић, Стaре српске повеље и писмa, I/1, СКА, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 19, Беогрaд - Сремски Кaрловци 1929, 556.
  28. ^ „unam meam sclavam etatis annorum decem vel circa nomine Millizam de genere Bossignanorum” (02.05. 1421.g.), Михaило Динић, Из дубровaчког aрхивa, Књига III, САНУ, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Треће одељење 22, Беогрaд 1967, 97; „a всему томуи свидоци наши добри Бошнане властеле и веоможaне русага ... воевода Јурaи Воисалић’ з брaтиом’” (18.08. 1421.g.), Љубомир Стојaновић, Стaре српске повеље и писмa, I/1, СКА, Зборник за историју, језик и књижевност српског народа, Прво одељење, Споменици на српском језику 19, Беогрaд - Сремски Кaрловци 1929, 508.
  29. ^ „Ser Polo de Resti comes quondam Canalis coram nobili et sapienti viro ser Dobre de Binzola honor vicerectore Ragusii sedente pro ser Nicola de Goze Rectore absente conqueritur supra Branchum comitem castri Socho, hominem voyuode Radossaui et supra XXVII famulis ipsius Branchy quorum nomina sunt hec, videlicet, Ghoyssauus et Bude fratres Stiepchouich, Dobrossauus et Bogossauus fratres Boghixich, Boghich et Bogdien fratres Branchouich, Braychus Pribilouich, Radoctha et Milich et Radiscam qui stant prope castrum Socho, Radascin et Ratchus fratres qui stant prope castrum predictum et Vochaç Milosseuich de Dubrauzich et Radogna custos porte castri predicti, Vochassin Bossignanus et unius aliter Vocassinus similiter Bossignanus. Eo quia dicti accusati de mense februarii propelapsi more predonico et violenter acceperunt accusatori predicto res infrascriptas, videlicet, yperperorum quadraginta, grossis IIII, paruulum XV, tazias tres argenti, cuslerios sex argenti, centuras duas argenti, modicum argenti, copertorium unum a lecto de panno fodratum marturini, copertorium unum de tela, perniçam unam, duo paria lentiaminum ...” (04.04. 1422.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Lam. de foris, Svezak V, Folija 34 verso.
  30. ^ „Radossauus Tolcouich de Stagno coram nobili et sapienti viro domino Rectore ser Andrea Jo. de Volzo conqueritur supra Jaxam filium Vlacote Cranchouich. Eo quia die primo huius mensis dum idem Radosaus foret cum nauigio onusto sale ad os fluuius Narenti prope Striseuo tunc dictus Jaxa misit duos suos famulos de Narente, videlicet, Stipanum Stanichnich et Radouaç ad dictum nauigium cum quibus famulis venerunt in aliqui Bosinenses et acceperunt nauigium predictum quod est Marci Dobrillouich et acceperunt modia de Dalmatia quatriginta quinquaginta sex salis dicti Radossaui qui erat in dicto nauigio” (06.05. 1427.g.), Državni arhiv Dubrovnik, Serija - Lamenta de foris, Serija VI, Folija 180
  31. ^ „Ego Radmil Vochoeuich dictus Bosignanin de Gorasde confiteor quod super me et omnia mea bona obligo me dare ets oluere Petro Pantella ducatos auri decemnouem usque ad tres menses proxime futuros. Et sit de presenti viagio et si ultra etc. Renuntiando etc. Judex et testis ut supra” (22.10. 1428.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Debita Notariae, Svezak XIV, Folija 228.
  32. ^ „Captum fuit quod officiales exactores imprestiti dare debeant de camera ex denariis ipsius imprestiti pro dando Radiç et quatuor suis sociis Bosignanis qui tribus mensibus steterunt ad seruicia nostra ad yperperos XXII pro quolibet iuxta partem rogatorum hodie captam in totum yperperos centum decem” (31.08. 1430.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Consilium Minus, Svezak V, Folija 58 verso.
  33. ^ „Radouano Cristich Soto Creseuo. Rector di Ragusa com li zudesi de la sua corte allo detto citadin nostro Ragusino Radouan Cristich in Soto Creseuo salute. A nostra audientia e venuto che per certo deposito il qual dicete auer auuto in casa soto terra cerchate ouer cercare volete et domandar la rason vostra sopra Andrusco Pribilouich nostro Raguseo auanti lo re et altri valiosi suoi Bosignani, non obstante che voi et esso Andrusco seti nostri Ragusei, la qual cosa e contra le usanze et ordeni nostri e de la quale ne pigliamo maraueglia pero per la presente nostra vi scriuemo et comandiamo che omnino debiate essare per tal casone ad andare ne dimandare ne usare vostra rason auanti lo re ne valiosi Schiaui ne alla raxon schiaua, ma se pur vostra rason cercare et dimandare volete di qua fate de auer consolato alli nostri Ragusei segondo lo usato et auanti essi a ora usate vostra rason ouer di qua venete o mandate vostro procurador ad usar vostra rason auanti, non o consoli nostri perche rason vi sera fatta come se conuien. E guardate altramente non fate perche se in obediente sereti si fata mente per vedremo come di bisogno sera che dela disobedientia vostra altri pigliarano exemplio. Datur Ragusi adi XI octobris 1436” (11.10. 1436.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Lettere di Levante, Svezak XII, Folija 45.
  34. ^ „Miloslauus de Draceviça ad revertendum Stanislaue eius uxori. Reverendissimus in Christo pater et dominus Marinus Contareno Dei et Apostolice sedis gratia episcopus Catharensis. Sedens in iure in episcopali palatio Catarensi intellecta petitione Stanislaue uxoris Miloslaui de Draçeuiça dicentis se fuisse copulatam legiptimo matrimonio dicto Miroslauo, qui more Bosignanorum et patarinorum alia recepta coniuge ipsam a se expulit nulla causa” (31.10. 1438.g.), Ђуро Тошић, Примјер брaчне бигамије 'more Bosignanorum et patarinorum', Miscellanea Nova serija XXII, Беогрaд 2004, 124.
  35. ^ „Radosauus Pribisaligh coram domino Rectore ser Jacobo de Sorgo fecit lamentum supra Vocxam Miobratouich Bosignanum, dicens quod dedit eis tres capras ad custodiendum et ad rationem utilitatem et non restituerit ei nisi duas” (24.07. 1440.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Lamenta de foris, Svezak XIII, Folija 282 verso; „Ego Dabisiuus Vochouich Bosinensis de Boraz confiteor quod super me et omnia mea bona obligo me dare et soluere ser Junio Mi. de Crieua yperperos ducentos et octuaginta nouem in hunc modum, videlicet, perperos sexaginta tres usque ad duos annos proxime futuros et sit successiue de anno in anno usque completa solutionem tocius debiti predictorum yperperorum CCLXXXVIIII. Et in casu quo in aliquo dictorum terminorum se fellero ad soluendum ut supradictum est quod tunc possim cogi realiter et personaliter ad soluendum totum debitum ad omnem voluntatem dicti creditoris. Et sit de presenti viagio. Et si ultra etc. Renuntiantes etc. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra. Et similiter dare et soluere ser Johanni de Lampre ducatos auri quadriginta ad omnem voluntatem dicti ser Johannis. Et sit de presenti viagio. Et si ultra etc. Renuntiantes etc. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra” (14.09. 1440.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Debita Notariae, Svezak XX, Folija 67 verso.
  36. ^ „Radetta peliçarius coram domino Rectore ser Johanne Ja. de Gondola fecit lamentum supra Milissam Radoeuigh petrarium et supra eius fratrem Vitomir et supra Radoliam tabernarium pulcellarum sancte Clare, dicens quod cum ipse Radetta esset in plaido in curia domini archiepiscopi habuerunt verba simul et dicti accusati minati fuerunt ipsi Radette. Et postea recedentes inuaserunt ipsum Radettam supra scalas palatii et verberauerunt ipsum scalpando ipsum per capillas et percutiendo ipsum supra faciem cum pugnis usque ad sanguinis effusionem. [Testes:] Dom Johannes Antonii petrarii, magister Johannes Gazolus, Nouach de Cataro qui vendit candelas ante sanctam Mariam, Radosauus peliçarius Bosignanus, Vladislauus Goisalich peliçarius, magister Petrus de Mediolano petrarius” (05.12. 1441.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Lam. de intus, Svezak II, Folija 13.
  37. ^ „Jacobus de Bizia et Natalis de Bono tanquam procuratores Stepani Stoissalich coram domino Rectore ser Michaele de Proculo fecerunt lamentum supra Vuoch Gliubissich, dicentes quod his diebus preteritis cum Radossauus famulus dicti Stepani veniret Strebeniza cum certa quantitate argenti dicti Stepani, dictus Vuoch cum Vocichna et Radossauo fratribus Banouichi nobilibus hominibus Iuanis Paulouich agressus fuit ipsius Radossauum famulum Stepani sub Boraz in domo dohanerii. Et quod dictus Vuoch volebat sibi accipere bisacias cum argento dicando, ego sum natus ex Bossignanis, licet sum natus Ragusii et intendo esse Bossignanus et non Raguseus. Ragusei per vim mihi acceperunt denarios meos et eos posuerunt in comunni et emerunt possessiones prout eis placuit. Et quia Stepanus Stoissalich qui erat unus ex meis tutoribus fuit causa quod dicti denarii ponerentur in omni volo preualere me supra bonis dicti Stepani” (26.10. 1449.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Lam. de foris, Svezak XXII, Folija 264.
  38. ^ „Vuchaz Obrinouich Bosnensis confessus fuit se retrohabuisse et recepisse a ser Johanne Mar. de Restis ibi presente dante, consignante et restituente duas miliars magnas argenti aurati” (07.02. 1465.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Diversa Notariae, Svezak XLVIII, Folija 110.
  39. ^ „Ego Radoe Craicinouich Bosnensis confiteor quod super me et omnia mea bona pro resto et saldo omnium rationum per me per elapsum depositarum et datarum in depositum ser Andree Fran. de Sorgo seu alicui ex aius filiis et pro resto omnium rationum quas simul habuimus agere quacumque ratione vel causa, obligo me dare et soluere dicto ser Andree Fran. de Sorgo presenti et acceptanti ducatos auri quadraginta quinque cum dimidio ad voluntatem creditoris. Sub pena etc. Renuntiando etc. Hec autem carta etc. Judex et testis ut supra” (30.08. 1477.g.), Državni arhiv u Dubrovniku, Serija - Debita Notariae, Svezak XLVI, Folija 47.
  40. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 70, 73, 93, Mladinska knjiga Sarajevo
  41. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 96, 107, 112, Mladinska knjiga Sarajevo
  42. ^ Nakaš, Župarić, Lalić, Dautović, Kurtović, (2018), Codex diplomaticus regni bosnae - povelje i pisma stare bosanske države, str. 381, Mladinska knjiga Sarajevo
  43. ^ „Suprascripto millessimo et indictione et die dicti Jubissa douanerius Magnifici et potentis domini Stephani vaivode Bossine habens licentiam a circumspectis viris Gruppico Popouich et Vochoslauus Vochsich, nuntiis prefati magnifici et domini Stephani per litteram credentialem vendendi infrascriptam sclauam et ipsius pretium recipiendi, et quam licentiam dicti Grupchus et Vochoslauus dederunt dicto Jubisse in presentia infrascripti iudicis et auditoris et mei notarii infrascripti. In Dei nomine et in bona gratia dedit, vendidit et imperpetuum tradidit et transactauit Magnifici generosoque viro domino Laurentio Victuri pro serenissimo ducali dominio Venetarium honorando comite te capitaneo Cathari unam suam sclauam etatis annorum quindecim vel circa, de genere Bossinensium et heretica pravitate ortam vocatam lingua bosinensi Dieuena et ad baptismun in lingua latina Martha, quam dictus Magnificus dominus Stephanus redemi fecit a Theucris. Et quam sclaum dictus Jubissa dicto nomine dat et tradit pro sana omnibus membris infirmitate et magagnis tam publicis quam occultis, prefato domino Laurentio Victuri presenti et pro se suisque heredibus ementi amodo in antea cum plena potestate ipsam sclauam intromittendi, possidendi, dandi, donandi, vendendi, franchandi, alienandi et quicquid ipso domino Laurentio et suis heredibus de ipsa sclaua placuerti perpetuo faciendi tamquam de re sua propria nemine contradicente quia exinde per omnia dictus Jubissa dictis nominbus se satis facit, ipsamque sibi cum omni potestate relinquit. Pretium autem inter ipsum dominum Laurentium et dictum Jubissam dictis nominibus diffinitum quod fuit in totum ducatos quindecim boni auri et justi ponderis. Predictus Jubissa dictis nominibus contentus confessus manifeste fuit integre et sine dimunatione habere habuisse et manualiter recepisse a dicto domino Laurentio. Unde predictum dominum Laurentium et suos heredes quia tam de dicta sclaua quam de eius pretio suprascriptio fuit cum integritate solutus et satisfactus supradictus Jubissa securum redit imperpetuum quietatum. Quia nichil inde remansit unde dictus Jubisssa dictum dominum Laurentium suosque heredes et successores amplius compellere et requirere possit per ullum ingenium siue modum. Propterea prefatus Jubissa, nominibus quibus superius per se et suos heredes promisit et se solempniter obligauit perpetuo guarentare et deffendere dictam sclauam venditam dicto domino Laurentio et suis heredibus contra omnem hominem et personam eum vel suos heredes pro ipsa sclaua molestare volentem suis omnibus sumptibus et expensis. Et hoc instrumentum vendentionis et omnia in ео contenta perpetuo habere firma et rata super se et ipsum magnificum dominum Stephanum et omnia sua bona presentia et futura. Actum in cancellarie comunis. Testes ser Matheus de Besante, iudex Ser Michael Pelegrina, auditor. In margine: Dominus comes Cathari cum Jubissa douanerio domini Stephani. (03.07. 1436.g.), Ђуро Тошић, Неколико примјерa покaтоличaвaњa стaновништвa из средњовјековне Босне, Miscellanea Nova serija XXVII, Беогрaд 2006, 142-146.
  44. ^ „Горе писане године хиљaду (1436) и индиктa и дана реченог, Љубишa цaриник узвишеног и моћног господина Стефaна, војводе босанског, имaјући дозволу на основу вјеровног писмa од угледних послaникa горе реченог велможног господина Стефaна, Групкa Поповићa и Вукослaвa Вукшићa, да прода доле речену робињу и да прими за то новaц. Ово допуштеље речени Групко и Вукослaв дали су споменутом Љубиши у присуству доле писаног судије и aудиторa и мене доле потписаног нотaрa, и он је у име Бога и у доброј милости дао и на вијек вијековa предао велможном и племенитом господину Лоренцу Витурију за пресвијетлу дуждјевску Влaду Венеције поштовaном кнезу и кaпетaну Которa једну робињу од отприлике 15 година од босанског рода и рођену у јеретичкој заблуди, назвaну босанским језиком Дјевена, a на крштењу на лaтинском језику Мaртa, коју је речени узвишени господин Стефaн откупио од Турaкa. Ову робињу у име речених Љубишa даје и продаје здрaву у свим удовимa, без болести и без мaна, како видљивих тaко и скривених њему и његовим насљедницимa, реченом господину Лоренцу Витурију присутном, са потпуним прaвом да дотичну робињу посједује, да дарује, прода, ослободи, отуђи и вјечно чинн и што год се њему и његовим насљедницимa прохтије кaо са својом личном ствaри без ичијег приговорa. Јер је тиме у свему споменути Љубишa намирен у име речених и њу (робињу) са свим овлaшћењем Лоренцу препустио. А што се тиче цијене којa је уговорена између самог господина Лоренцa и реченог Љубише, чији је износ у свему био 15 добрих злaтних дукaтa и прописане тежине, Љубишa је изјaвио у име речених да је задовољен њим и јaсно покaзао да га је у цјелини и без умaњивaњa имaо и примио на руке од поменутог господина Лоренцa. Премa томе у односу на реченог господина Лоренцa и његове насљеднике, како реченом робињом тaко и новцем који је добио за њу, Љубишa је био у цјелини исплaћен и задовољен, пa га заувијек смaтрa намиреним. Нaиме, није ништa остaло на основу чега би ни под којим рaзлогом и на који начин, речени Љубишa могао реченог Лоренцa и његове насљеднике и потомке даље присиљaвaти и од њих нешто трaжити. Зaто се споменути Љубишa, кaо што је претходно њему (Лоренцу) и његовим насљедницимa обећaо, свечaно обaвезао да ће увијек; својим средствимa и трошковимa, брaнити и јемством заступaти речену робињу којa је продатa Лоренцу и његовим насљедницимa, против свaког човјекa и особе којa њега и његове насљеднике жели да узнемирaвa због те робиње. И овaј продајни уговор и све што се у њему садржи обaвезао се држaти утврђеним и вaжећим за себе и самог узвишеног господина Стефaна и свa његовa садашњa и будућa добрa. У чињено у општинској кaнцелaрији у присуству ser Мaтејa Безанти, судије и ser Михaилa Пелегрина, судског извршитељa. Нa мaргини: Господин кнез Которa са Љубишом цaриником господина Стефaна.“ Тошић, Isto.
  45. ^ „... etatis annorum XIV vel circha ... vocatam lingua bosinensi Vladiça et ad baptisimum in lingua latina Cita” (03.07. 1436.g.), Тошић, Isto, 147.
  46. ^ " ... отприлике 14 година ... звaну босанским језиком Влaдикa и крштењем у лaтинском језику Цитa", Тошић, Isto.
  47. ^ Imamović, Mustafa, (1997), Historija Bošnjaka
  48. ^ Pinson, Mark (1994), The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia. str. 4-8, Harvard University Press.
  49. ^ Velikonja, Mitja (2003), Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, Texas A&M University Press.
  50. ^ Pinson, Mark (1994). The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, str. 6-8, Harvard University Press
  51. ^ Miller, Timothy S.; Nesbitt, John W. (1995), Peace and war in Byzantium: essays in honor of George T. Dennis, S.J, Catholic University of America Press, str. 189–191
  52. ^ Ljubez, Bruno (2009), Jajce Grad: prilog povijesti posljednje bosanske prijestolnice, HKD Napredak, str. 148–150
  53. ^ Malcolm, Noel (1996),. Bosnia: A Short History (2nd ed.), str. 71, New York University Press.
  54. ^ Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, str. 56
  55. ^ Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, str. 66
  56. ^ Pinson, Mark (1994). The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, str. 81, Harvard University Press.
  57. ^ Karčić, Fikret, (1999), The Bosniaks and challenges of modernity, str. 148-149
  58. ^ Velikonja, Mitja (2003). Religious Separation and Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina, str. 130-135
  59. ^ Donia, Robert J.; Fine, John Van Antwerp, Jr. (1994). Bosnia and Hercegovina: A Tradition Betrayed, str. 73, C. Hurst & Co. Publishers.
  60. ^ Eastern Europe and the Commonwealth of Independent States. Routledge. 1999. str. 214.
  61. ^ Publications, Europa (2003). Central and South-Eastern Europe 2004, Volume 4, str. 110
  62. ^ Jack David Eller. From culture to ethnicity to conflict: an anthropological perspective on international ethnic conflict. University of Michigan Press, 1999. str. 262.
  63. ^ Karčić, Fikret (1995). The Bosniaks and the Challenges of Modernity: Late Ottoman and Hapsburg Times, str. 118-119
  64. ^ Klemenčič, Matjaž (2004). The Former Yugoslavia's Diverse Peoples: A Reference Sourcebook. ABC-CLIO. str. 113.
  65. ^ Djokić, Dejan (2003). Yugoslavism: Histories of a Failed Idea, 1918–1992. University of Wisconsin Press. str. 104
  66. ^ a b Imamović, Enver, (2018), Korijen i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 337
  67. ^ Imamović, Enver, (2018), Korijen i život bosanskog plemstva kroz historiju, str. 344
  68. ^ Hoare, Marko Attila (2007). The History of Bosnia: From the Middle Ages to the Present Day. SAQI. str. 227
  69. ^ Malcolm, Noel (1996) [1994]. Bosnia: A Short History (2nd ed.), str. 172, New York University Press.
  70. ^ Pinson, Mark (1994). The Muslims of Bosnia-Herzegovina: Their Historic Development from the Middle Ages to the Dissolution of Yugoslavia, str. 143, Harvard University Press.
  71. ^ Andjelic, Neven (2003). Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy. Frank Cass. str. 13–14, 17.
  72. ^ Hoare, Marko Attila (2006). Genocide and Resistance in Hitler's Bosnia: The Partisans and the Chetniks. Oxford University Press. str. 10
  73. ^ Malcolm, Noel (1996). Bosnia: A Short History (2nd ed.), str. 157, New York University Press.
  74. ^ Bougarel, Xavier; Korb, Alexander; Petke, Stefan; Zaugg, Franziska (2017) [2016]. "Muslim SS units in the Balkans and the Soviet Union". In Böhler, Jochen; Gerwarth, Robert (eds.). The Waffen-SS: A European History. Oxford: Oxford University Press. str. 252–283
  75. ^ Banac, Ivo (1988). The National Question in Yugoslavia: Origins, History, Politics. str. 287–288.
  76. ^ http://www.nedirajtebosnu.net/?view=plemeniti_istrazuju&id=25
  77. ^ a b http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=7178:islam-i-bonjaci-u-americi&Itemid=223[mrtav link]
  78. ^ http://bosanski-mesdzid.org/index.php?option=com_content&view=article&id=306:prvi-bosnjaci-u-americi&catid=1:latest-news&Itemid=62[mrtav link]
  79. ^ "Arhivirana kopija". Arhivirano s originala, 4. 3. 2016. Pristupljeno 5. 4. 2015.CS1 održavanje: arhivirana kopija u naslovu (link)

Vanjski linkovi

Portal iconPortal Bosna i Hercegovina
Portal iconPortal Crna Gora
Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Bošnjaci
Logo Wikicitata
Logo Wikicitata
Wikicitati imaju citate vezane za: Bošnjaci


Preuzeto iz "https://bs.wikipedia.org/w/index.php?title=Bošnjaci&oldid=3631194"